Ivan Lovrenović: Ulazeći u Varcar
Ulazeći u Varcar
1.
Tko ima iskustvo nasilne iskorijenjenosti zna da je
Zavičajnost teška i neizlječiva – ljubav. Svojim tmastim i
Svojim svijetlim znakom ona obilježava tvoje snove. Ona
Obilježava i vezu između tebe i zemlje.
Ona te obilježava.
Zavičajac – stvorenje čija se umorna kičma, nekad, u miru
U onome životu, sama od sebe ispravljala, glava bistrila
Pluća punila lakoćom daha i snagom svaki put kad bi
Odaklemudrago stizao na prag rodnoga kraja. Tu naizgled
Nemoguću međuovisnost, gotovo mističnu, posvjedočit će
Kao trivijalnu činjenicu svaki pravi zavičajac.
O, koliko je bosanskih mikro-zavičaja, tih jedinstvenih
Sociotopa, koji su činili stvarnu civilizacijsku teksturu
Bosne i Hercegovine, ostalo bez svojih stanovnika, bez
Njihovih naraštaja možda zauvijek! A pretvorilo se u pusta
Hladna, bez-dušna mjesta stanovanja, mjesta pukoga
Boravljenja nekih drugih ljudi, bez ikakve uzajamne
Veze i duhovnoga strujanja između mjesta i čovjeka.
2.
Na prilazima gradu, uz drevne puteve prema selima, o kojima će
Još biti riječi u ovome sjećanju, njive i bašče razvaljene i razrovane
Pretvorene u milćeve i gradilišta. Na stotine novih kuća, a sve
Kao jedna, i sve u istom, poludovršenom stanju: pokrivene i
Zastakljene, neožbukane, blato oko njih, važno je da se skloni
Glava i napravi generacijski rez. Selo je prošlost, počinje život
U gradu; sve vrijeme svijeta je pred njima. Dok pravim široki luk
Po ogradama podno Grabeža, prati me mlada paščad iz tih novih
Još neobiknutih kuća i dvorišta. Ne laju, samo ljubopitljivo
Promatraju i zastajkuju, isto onako kako zastanem ja, pa se
Gledamo. Orasi u prisoju, koje je djed sadio već u dubokoj starosti
Ne nadajući se da će vidjeti prvi rod, ali ni ne dvojeći o svrsi,
Zapušteni, zakržljali, puni lišaja hrđave boje koja se raskošno i
Grešno zlati na kosom kasnoposlijepodnevnom suncu.
Razgovaram s D. Ć., dobrim prijateljem iz djetinjstva koji se
Vratio u grad iz glamočkoga izgnanstva. “Mogao sam u Glamoču
Uzeti najbolju kuću kad nas je devedeset pete tamo preselilo. Uzeo
Sam prvu, bilo kakvu, samo da se sklonimo. Rugali mi se ovi naši:
Šta si to uzeo! Ja im kažem: ovdje smo od danas do sutra, prekosutra
Morat ćemo ići, ne može biti moje ono što nije moje.” Pitam ga
Koliko ih je. “Možeš znat po tome koliko nas dođe na misu.
Svake se večeri skupimo kod župnika, bude nas između četiri i sedam.
Maksimum – petnaest. To kad je kakav svetac. Da je biskup odmah
Poslije rata namistio svećenika da bude stalno ovdje sigurno bi nas se
Vratilo puno više. Al’, nekome onda nije bilo stalo…”
3.
Tko su i odakle su bili stêći ikavski katolici iz Podma’ale i sa
Zborišća među kojima si odrástaō kao među svojima, od kojih
Sada, dok prolaziš gluhom i tuđom ulicom, kroz tupe i tuđe
Poglede nepoznate čeljadi što tu započinje svoj novi život,
Nikoga ovdje više nema. Nikoga od Ivekića, Lokmića, Iđotića
Stipančića, Dujmušića, Škarica, Svetinovića, Stipića, Ćorića
Čavki, Ivšinovića, Demirovića, Ćurića, Pâvlovića, Vulića
Jurića-Jakinovih, Duvnjaka, Ćosića-Grgića, Zolota, Bakovića
Butkovića, Štadera, Markovića, nikoga od Kotromanovića.
I ničega od njihovih života. U župnoj kronici, koju je dvadeset
Godina, od 1937. do 1957, strpljivo i s ljubavlju vodio mitski
Njihov župnik don Nikola Kaić, stoji njegov nalaz da su
Naši od davnina ovđe Lokmići i Ivekići (Pavići, Golubovići, Plišići
– svi su se prije zvali Ivekići), a drugi da su nekako od 1700. pa
Nadalje pristizali iz Dalmacije (od Sinja, Potravlja, Knina, Promine
Kijeva…). Što ih je vodilo da se iz katoličke države sv. Marka
Doseljuju pod vlast sultanovu, pašinu i kadijinu, smjerom obratnim od
Onoga o kojemu uče rodoljubne jadikovke o stradanjima i progonima
O tegobi opstanka pod Turcima? O tomu župna kronika ne kazuje ništa
Dok neki drugi izvori daju naslutiti da se tu zapravo radilo o povratcima:
Mnogi od spomenutih rodova prethodno su se iz Varcara iselili
Namamljeni mletačkim pozivima i obećanjima za ratova u drugoj
Polovici 17. stoljeća – Kandijskoga i Bečkoga. Tamo su brzo otkrili
Da im je namijenjena sudbina krajišnika, ratnika-pljačkaša u službi
Održavanja i utvrđivanja teške i nemirne granice. Pošto bi sklopljen mir
A turska vlast uze poručivati da im je serbez vratiti se na opustjela
Ognjišta i zemlje, mnogi od Varcarana krenuše istim putom unatrage.
4.
Dok ništa knjiški o tome još nisi znao, varcarski zanati bili su
Izravna pouka o sraslosti tehnike i umjetnosti, ergonomije i estetike
O najvišoj od svih mudrosti – mudrosti ruke. Osim kovača njome su
Raspolagali i varcarski mutafdžije. Dok vlast pedesetih godina u
Dvadesetom vijeku nije zabranila uzgajanje sanske koze, oni su od
Oštre i teško promočive kozije kostrijeti tkali mutafe, harare, zobnice
Kućne prostirače, konjske pokrovce, bisage. Na tim rukodjelima čiju
Likovnost odlikuje rafinirani grafizam sivosmeđe game u rasponu od
Svijetle do zagasito mrke, savršeno su se sjedinjavale upotrebna svrha i
Estetski moment. Za dječiju maštu sve je u ćer’ani, mutafdžijskoj
Radionici na Zborišću bilo čista čarolija: čvrsta nit izlazi iz bezoblične
Mase kostrijeti koju majstor drži na trbuhu i upreda prstima hodajući
Natraške, a nit se na drugom kraju dugačke prostorije namata na golemi
Drveni točak. Sunce u obliku tananih zlatnih niti ulazi kroz krov u
Mračnu prostoriju na stotinu rupica, kao kroz rešeto, i zrnca prašine
Zlatna i sama, spiralno se vrte u tim nitima, dok šaljivi mutafdžije
(Nigdje nije bilo takve vedre šale kao kod ovih ljudi koji su jedva
Sastavljali kraj s krajem) pjevaju: Svi su dani od srebra skovani, a
Subota od su’oga zlata, jer subota nedilju donosi…
Na Platicama, oko žive vode, grmjeli su stoljećima kovački nakovnji
Sada mrtvo zanijemjeli, razvaljeni. Noževi (šklopci i handžari), sjekire
Motike, trnokopi, potkovice, čavli, svrdla, grebena, lemeši, a nadasve
Kose varcarke – ništa od toga drevnog asortimana ne izlazi više iz
Varcarskih kovačnica. Ritmičkom prozom u svojoj prvoj knjizi
Opisivao sam nastanak kose varcarke i nazivlja njenih dijelova:
Zmiju maziju kroz vatru varcarsku čađavu potegne kovačka muka
I zmiji za vrat stane. Petu joj skuje da zànožena ne basa kuda mu
Drago. Razbijena i zarubljena između nakovnja i čekića i žilave
Desne bude hladna ćud zmijska. Niz radosno tocilo srubi i zadnji
Trag misli zmijske, čovjeku nesklone. Zmiju maziju u nevjestu sjajnu
Prometne, i šaru čitku i čestitu u grivnu utisne. Do kolinčeta zatravi da
Travom, livadom može kako hoće. Kad se sve skuje, još ništa skovano
Nije dok tajni kal varcarki zvek ne skuje. Iz kala tajnog, varcarskog
Crnila, loja međeđeg, vraninog graka, roga krampuzovog, šejtanskog
Papka – gatka kovačka, mudrost garava, sunce kroz šipilo izvade kosu
Skovanu, ni milovanu ni maženu, rosi ašikliju, zmiji dušmana.
Od naraštaja k naraštaju, iz stoljeća u stoljeće ispredala se priča
O tajnom kalu najčuvenijih majstora. Ničega previše, ničega premalo
Ništa ne smije izostati, a važno je i vrijeme kad se koji sastojak
Dodaje. Naravno, kovači znaju da čarolije nema, da je ta
Legendarna alkemija šala, zagonetka za naivne, ali da kal ne može
Neznalica i nemajstor načiniti, i to se dobro zna. Kosa je jedini
Zanatski proizvod za koji – to je oduvijek tako – mušterija zna
Da je nepristojno i bezizgledno pitati pošto je i cjenkati se.
Neki kovači nasljeđivali su umijeće potkivanja i ranarništva.
Djed je znao polušaljivo-polujezivo opisivati kako stari Jakin
Zagrijava čađava kliješta tako što ih turi za pojas do tijela, pa
Onda njima iščupa zub koji boli bolom, a čovjek nema vremena
Putovati do Ključa gdje radi jedini zubar nadaleko.
Jakinova Stipu gledao si omađijan, toliko puta, kako potkiva konja:
Velikim čavlom kroz rupu u potkovi nepogrešivim udarcima čekića
Probija kopito na mjestima gdje nema živčevlja i ne može zaboljeti.
Čavao izlazi na drugu stranu, on ga kavaraiše i brusi turpijom.
Ili struganje zazubica: na ledinici pokraj njive Kršlakovke
Svežu konju konopcima noge unakrst, jedan ga drži za glavu
Drugi za rep, dok majstor Stipo naglo poteže kraj konopca
Provučen između stražnjih nogu. Konj se ruši na jednu stranu
Konopcima mu stegnu noge da ga sasvim smire. Rastvaraju mu
Čeljusti, majstor u njih gura drvenu napravu da ostanu otvorene
Onda počinje krvava operacija. Zazubice, zbog kojih konj ne može
Normalno da jede pa slabi i obolijeva, majstor izrezuje, turpija
Drvenom turpijom krupnih zrna, čisti, krv pršće na sve strane
Dok se konj samo nemoćno trza i iz dubine utrobe pušta
Prigušene bolne hroptaje. Kad je sve gotovo majstor uzima
Krupne soli u šaku i dobro natrlja ranjena mjesta oko zubā. Zatim
Odvezuju i skidaju konopac, konj se trgne i grčevitim pokretima
Uzdiže na noge, neko vrijeme zbunjeno glavinja, dok se ne učvrsti.
5.
Mjesto otvoreno na sva četiri vjetra – tako je valjda u davnoj prošlosti
Nastalo staro trgovište pod Lisinom, selo Gornje Kloke iz starih zapisa
Pa oko njega krajem 16. stoljeća organizirano naselje osmanlijskoga
Tipa, Krzlaragin vakuf, koji se isprva nazivao jednostavno – Jajce
Jenidžesi, Novo Jajce: lijepa potkupolna džamija iz 1593, obnovljena
- pa 1950. stavljena pod zaštitu države kao vrijedan spomenik kulture
A 1993. nestala s lica zemlje, na kojemu sada prostački zjapi
Praznina, dućani, karavansaraj, mekteb, hamam, vodovod doveden iz
Lisine tomrucima – cijevima od izdubljenih stabala smrčevine, u kojima
Se plemenita smola stvrdne i kao sigurna impregnacija služi stoljećima.
Ne znamo mnogo o olicima simbioze u kojima kroz dugu otomansku
Prošlost žive to novo muslimansko trgovište i obližnje katoličko selo
Varcarevac, gdje se još u predantičko doba kopala i prerađivala metalna
Ruda, a to se u srednjem vijeku nastavilo po svoj prilici sa saskim rudarima.
Po jednom tumačenju i ime je od njihova zanata i iz njihova jezika:
Warm erz trebalo bi da znači vruća ruda, pa odatle: Varcar. I kod Ljubije,
poziva se to tumačenje, gdje su se također saski rudari i ljevari bavili
Gvožđem, bilo je katoličko selo slična imena. Kakomudrago, tek, tihim
I sigurnim radom te simbioze naselja su se stopila u jedno, kao što im se
Stopilo i ime: Varcar(ev) Vakuf. Ono je ukinuto 1925, sumnjivom
Odlukom općinskoga vijeća, u korist novoga imena po epskom pseudonimu
Mrkonjić, što ga je u svojoj tobožnjoj borbi u bosanskohercegovačkom
Uustanku 1875. (motajući se, ustvari, kratko na tursko-austrijskoj granici
Daleko od Varcara i bez ikakve veze s njim) nosio Petar Karađorđević
Budući kralj. Trgovište, pravi nukleus grada bilo je baš ondje gdje sad
Novosrpske vlasti planski izgrađuju Trg Kralja Petra I Karađorđevića
Oslobodioca, i stoljećima se zvalo Kolobara, te je sve do novijih vremena
Služilo kao robna pijaca, s ponedjeljkom kao pazarnim danom. Oči pamte
Sliku: pod krošnjama drveća težaci stoje ili čuče iza svojih vreća i harara
U kojima su razna žita, iza hrpica krumpira, jaja, bijeloga mrsa, oraha i voća
Mušterije ih obilaze, cjenkaju se. Poslije pazara, seljaci odlaze u birtiju
Napiju se rakije, ogrnu svoje ovčije kožune bez rukava (poluprijesna koža s
Jedne, duga čupava dlaka s druge strane), zabace na leđa goleme šarpelje u
Kojima se nosi slanina i kurúza za puta, nekako se uspentraju na samare
Svojih mršavih konjića što ih vascijeli dan mirni čekaju, privezani uz kakav
Direk negdje u strani, i koji ih onda starim putovima, tukući pločama u kamen
Iz kojega frcaju iskre, nose u njihova daleka sela. Jahači se klate na samarima i
Roljaju u sumraku, a to njihovo jezivo neartikulirano glasanje doživljavaš kao
Bolan i tačan izraz vjekovnoga čemera i svakojake uskraćenosti.
6.
Nekoliko je glavnih putova koji iz Varcara vode u svijet, i kojima
Svijet u njega dolazi. Jedan sjeverni, Banjoj Luci, a onda iz nje kamo
Ti drago: u Zagreb, Beograd, Njemačku (kako se nekada, u turskome
Vaktu, govorilo za cijeli vanjski svijet preko Save). Postojali su, i
Sada za njih dobro znaju lokalci, prastari putovi kojima se Uspolje
Preko vrela Suljinovac pa na Trijebovo, Zmijanje, Han Kola, ili preko
Grabeža, Gustovare, Šehovaca, Surjana, Dabraca, Bočca ili Krupe na
Vrbásu, silazilo u še’er, u Banju Luku. Hodeći tim gusto isprepletenim
Putovima po visiji Manjače nikad ne znaš na koliko slojeva si spustio
Stopu: tu su se jedna na drugu naslagivale, zaplitale i razilazile predantičke
Ilirske staze, rimske magistrale i vicinalni odvojci, srednjovjekovni putovi
I turske kaldrme, pa je sve to, opet, izašavši iz velike upotrebe, ostajalo
Da služi domaćem stanovništvu kao putovi između pojedinih vlasničkih
Ograda, ili su cijele dionice zarobljavane u novoiscrtane posjede – livade
Njive, voćnjake – a da vlasnici nisu pojma imali da zaoravaju i okopavaju
Dvijehiljadegodišnju povijest koja je otišla unepovrat zajedno
Sa svojim protagonistima.
Kroz djedovo Ise podno Grabeža išla je jedna takva trasa. Pomno
Učeći od velikoga bosanskog hodologa Bojanovskog dva ljeta na
Terenu, i čitajući njegove knjige, razjasnilo ti se da je upravo to
Ostatak antičkoga vicinalnog puta koji je silazio s magistrale Salona –
Servitium i povezivao antičku Leusabu (kasnije srednjovjekovno selo
Varcarevac oko vrela Vrćenac ispod Grabeža) s naseljem u Starome Selu.
Kamenje s dijela trase kroz našu njivu bilo je iskrčeno davno, djedu je
Bila važna trava za košenje, o antici nije imao nikakve predodžbe niti
Ga je za nju bolila glava, ali na jednom i na drugom kraju njive, tačno
Na mjestima gdje se još vidljivo izduženo ulegnuće obraslo travom
Završavalo ogradom, nastavljao se lokalni put, još uvijek u upotrebi.
Običajno pravilo je nalagalo da na takvim mjestima ne smije biti čvrste
Ograde nego struga (pomični dio ograde koji se zatvarao gúžvom upletenom
Od loze, žilave puzavice), kako bi se moglo nesmetano prolaziti putom.
Djedu nikada nije bilo pravo kad bi netko provozio sijeno ili što drugo
Uvijek je rondao i ljutio se, psovao sveca lopovskog ili vjeru mal’ neću
Ali mu nikada nije palo na pamet da pokuša zabraniti. Nepisana tradicija i
Institucija staroga puta bila je u tom svijetu jača od volje novih vlasnika
I njihovih nasljednika. Tim putovima rasla bi cijena i ljudi bi ih se prisjećali
U ružnim vremenima, kada se trebalo sklanjati i bježati pred ratovima i vojskama
Koje su dolazile bahato i glasno, uvijek glavnim, državnim drumovima.
Glavni put u Banju Luku, Banjalučka cesta iz djetinjstva, prosječen je
S Austrijom, i išao je niz Crnu Riku, pokraj Omerova mlina, naših kupala
U Bušnici, Mandinom i Natinom viru, ponad kratkoga ali zastrašujućeg
Kanjona Sklopova ispod Orugle, kroz Kotor i Staro Selo, ravnicu Bilajca
Pa se opet zatvarao uz Crnu Riku dok ova ne bi stigla do Vrbasa i do
Glavne ceste Banja Luka – Jajce. Ove kosti i dandanas dobro pamte
Makadamsko doba i stare autobuse, kada su šezdeset četiri kilometra puta
Varcar – Banja Luka bila duga tri, tri i po sata, a razmititi se s vozilom iz
Drugoga smjera posao samo za najbolje majstore, kakav je bio stari
Šofer Muftija koji te je uvijek puštao da sjediš do njega, na kondukterskom
Sjedištu. Tim putem odlazio si od kuće i vraćao se kući trideset i tri godine
I nikada nije potpuno iščeznulo tajanstvo i uzbuđenje primicanja kući kada bi
Od Staroga Sela vozilo počelo da se uspinje, i, evo, sad će, još malo…
Drugim pravcem, na istok, išlo se preko Previla, Majdana i Jezera
U Jajce, a iza njega ti se otvara sva Bosna: Travnik, Sarajevo, Tuzla…
Iz Jajca se moglo i željeznicom, doduše ćirom, do Lašve i do široke
Pruge, koja je bila u pravom smislu evropska: Ploče – Stuttgart. (Danas –
Ni sanjati o njoj.) Išao je jajački ćiro i do Donjega Vakufa i Bugojna.
Danas, kada se vozim cestom i gledam na drugu stranu preko Vrbasa
Izvlačim kao iz sna tanko i daleko sjećanje da smo tom drugom stranom
Malom željeznicom koje odavno nema, putovali majka i ja sa stricem
Njegovome prijatelju u Donji Vakuf u goste. Bilo je kišno i hladno
Čovjek je živio u prizemnoj kućici uz stanicu, valjda je bio željeznički
Činovnik. Nakon ručka i maloga odmaranja uz kafu i rakiju koju su
On i stric pili, sjeli smo na ćiru natrag u Jajce. Kao u starim dokumentarnim
Noir-filmovima o rubnim egzistencijama u prvobitnom jugosocijalizmu:
Sve sivo, blatnjavo, žalobno, dim i magla. Ničim drugim nije to sjećanje
Okruženo ni potpomognuto. Još jedna putna slika: majka me vodi iz
Varcara u Jajce, valjda prvi put, prijevoz se zove pošta, a to je kamion
S nekoliko dugačkih drvenih klupa duž karoserije, presvođen arnjevima
Za ceradu. Treba se popeti tako da umetneš stopalo u polukružni otvor
Na spuštenoj ogradi kamiona i uspentraš se drugom nogom gore. Oni što
Ostanu bez mjesta za sjedenje na klupama stoje i drže se za arnjeve. Noć je
Kamion odskačući krivuda bijelom Jajačkom cestom, i njegovi farovi
Osvjetljuju stabla uz rub, a stabla su do visine čovjeka obijeljena krečom.
To su žestoki bljeskovi kad farovi izlazeći iz okuke i ulazeći u drugu
Presijecaju obijeljena stabla a ona jure pokraj nas i smjenjuju se jedno
Za drugim unedogled. Ti ritmovi i ti bljeskovi ostaju zbog nečega
U pamćenju intenzivno jarki zauvijek.
Treći pravac iz Varcara vodi u Ključ, na zapad, i dalje: Petrovac, Bihać.
A krenuvši tom, Ključkom cestom, već nakon nekoliko kilometara
Dočeka te raskršće od kojega možeš i na jug, nalijevo, preko Podrašnice
Baraća, Mliništa, do Glamoča, Livna i dalje do Sinja i Klisa, sve do mora…
Jajačka cesta i Ključka cesta – gore, na vrh grada pod Lisinom, bile su
Nam daleke i strane, za razliku od Banjalučke, u čijoj prašini nam je
Prošlo djetinjstvo, pod čijim smo se strmim obalama u Crnoj Rici davili,
Učili plivati u plitkim bentovima koje smo jedva čekali da počnemo
Zagrađivati čim se nasluti ljeto i počne primicati sveti Ivo.
7.
U književnosti Varcar, pravo govoreći, nije ostavio mnogo tragova
Ali ima ih zanimljivih. Nezaobilazni Evlija Čelebija, koji je u svojoj
Sejahatnami opisao valjda sve što se u njegovo doba imalo opisati,
U jesen 1660. godine prošao je i kroz kasabu Varcar, te zabilježio:
„Bošnjaci je zovu Varcar-Vakuf. To je has paše i vojvodstvo u
Bosanskom ejaletu, a nalazi se pod Crnom Gorom (u originalu: Karadag,
Prim. prev.). Sa zapadne strane graniči s teritorijom Zadra. To je
Velika varoš. Ima jedanaest mahala i dvije hiljade daskom pokrivenih
Kuća s vinogradima i baščama. Ima više džamija i mesdžida, jednu tekiju,
Hamam i dovoljan broj dućana. Ovaj kraj je vrlo blizu granice a naokolo
Nema nijednoga grada. Kad je Sejdi Ahmed paša bio bosanski valija
(1656 – 1659), Mlečani su zapalili ovo naselje i mnoga mjesta poharali
Ali ga je Sejdi Ahmed paša poslije lično izgradio. Otkako su na sve četiri
Strane postavljene karaule i otkako njeni stanovnici svaku noć
Naizmjenično drže stražu, postali su sigurni. Okolo šehera ima vrlo mnogo
Vinograda, a klima je vrlo prijatna.“ Da Čelebija ne pretjeruje kada čak
Na dva mjesta u katkom zapisu spominje vinograde, za koje danas u
Varcaru odavno nitko ne zna, svjedoče nazivi: jedna prostrana golet
Na prisoju u Grabežu iznad djedove njive zvala se Vinogradić, iako se
Nitko nije sjećao da je ikad obrađivana. Mletačka pohara (pod uskočkim
Vođom Stojanom Jankovićem) o kojoj piše Čelebija, ista je ona o kojoj
Izvješćuje, samo sa suprotnim ideološkim predznakom, šibenski historik
Franjo Difnik (1607-1672) kada u spisu Povijest Kandijskog rata u
Dalmaciji govori o akciji novoga dalmatinskog prokuratora generala
Bernarda: „Da Turci ne bi bili ostavljeni na miru, on pošalje devet stotina
Zadarskih i šibenskih Vlaha da ih napadaju u njihovoj zemlji. Prodrijevši
Ovi sve do Varcar-Vakufa, bogata i napučena naselja, četiri dana udaljena
Od naših granica, opljačkaju ga, donesavši bogat plijen roblja i stoke, pa
Premda su ih na povratku na više mjesta napali barbari, svaki put su ih ovi
Hrabro potukli. Zbog toga su razjareni Turci progonili prevarama,
Iznuđivanjem, grdnjama i zlostavljanjem svoje podanike, uvjereni da je
Ono naselje bilo poharano u dogovoru s njima, jer nikad prije naša vojska
Nije bila prodrla tako daleko.“
Dva velika imena za Varcar u književnosti svakako su fratri Ivan Frano
Jukić i njegov učenik Anto Knežević, rođen kao Petar ovdje, na Zborišću
Od oca Antuna, zanatlije koji je doselio „iz Gornjega Skoplja“, gdje su se
Od davnine pravili najbolji kafeni mlinovi, i od majke Agate, iz stare
Varcarske loze Stipića-Ivekića. Ona ga je učila prvim pismenima, uz
Pjesme iz omiljene ćiriličke Stipanuše fra Stipana Margitića Jajčanina
Iz 17. stoljeća. U spisima i u životima obojice Varcar ima važno mjesto.
Spominje ga ruski konzul u Sarajevu, filolog i historičar Aleksandar F.
Giljferding 1857. godine, ali samo u sklopu navođenja brojčanih odnosa
Među vjerama: “Varcar je mnogo veći od Jezera i u njemu ima oko 500
muslimanskih, blizu 100 latinskih i 3 srpske (tj. pravoslavne) kuće.” Dva
Sjajna pisca iz našega doba, Skender Kulenović i Branko Ćopić, obojica
Imaju po jednu ratnu priču iz Varcara s mnogo dokumentarnih elemenata.
Veoma lijepu, konceptualno neobičnu knjigu proze Vodič kroz Varcar Vakuf
Naslonjenu na vlastiti doživljaj zavičaja a lišenu bilo kakva lokalizma
Napisao je Miroslav Karaulac, sjajni pisac, prevodilac i književni
Istraživač, pronicljivi i posvećeni biograf Ive Andrića.
8.
Kad dolaziš s jajačke strane, pa se dugim usponom od Majdana dohvatiš
Previla, s njih jednim pogledom možeš obuhvatiti cijeli grad i prostranu
Kotlinu ispod Lisine, Glavice, Grabeža i Orugle. Ovaj čudnovati oronim
Često je izvorom podsmijeha na račun grada. Biva, neki se čovjek popeo
Na brdo, ugledao Varcar i uzviknuo: O, rugla!, te tako brdu ostade ime
Orugla. Povijest imena, međutim, mnogo je zagonetnija i zanimljivija
Od frivolnih bravura pučke etimologije. Ostavljajući otvorenom mogućnost
Drukčijih tumačenja, navodim jedno koje nudi uvjerljiv povijesno-jezični
Okvir. Po njemu, izvorni naziv brda dolazio bi od riječi horugva, koja
Potječe iz avarskih govora i u vojnoj terminologiji znači – stijeg, zastava,
Barjak. Brdo je, doista, takvoga oblika i položaja, da je uvijek bilo idealno
Mjesto za nekakvu promatračku vojnu posadu, predstražu, karaulu
A u vrijeme prvih osmanlijskih osvajanja dugo vremena bilo je na
Samoj nemirnoj granici između Jajačke banovine i osvojenih
Turskih oblasti u srednjoj Bosni.
Polagano se spuštamo, uvlačimo u taj ogromni kadar, pa niz čaršiju
U kojoj se ne zaustavljamo, silazimo na samo dno, i pogled se mijenja
Obrće. Tvoj je to pogled, onaj s kojim si rastao, učio gledati svijet:
Sve je gore, sve je iznad tebe – bilo kamo da pođeš, u školu
U čaršiju, na Grabež u lješnjake ili ciklame
Moraš krenuti s dna
I penjati se
Uzbrdo
Ići.
(Nedovršeno)
Kuća
Poslije majčine smrti u pregršti sitnica što su iza nje ostale
Našao se ključ. Stari izlizani elzet s kraticom BSS graviranom
U trokutu ispod okrugle rupice, koja služi da se ključ objesi
Na kukicu ili da se kroz nju provuče alka za privjesak. S jedne
Strane kružni natpis BANE SEKULIĆ SOMBOR, s druge MADE IN
YUGOSLAVIA. To je ključ od njihove stare kuće u V. iz koje je
Uoči rata devedesetdruge majka pošla, da se nikada više u nju
Ne vrati. Osim u snovima, svake druge-treće noći za dvadeset
Godina života što joj je preostao u prisilnom izbivanju od Sarajeva
Do Zagreba i natrag, pa do smirenja na koševskome groblju
Sv. Josip, tri koraka ulijevo iza Silvija Strahimira Kranjčevića.
Ni on više nikada nije unišao u kuću. Na prag dolazio jest
Nekoliko puta, ali unišao nije. Jedanput je čak lupao na vrata,
Kolebljivo, savladavajući snažan poriv da pobjegne. Kuća je
Ostala gluha na to dozivanje. Privremeni stanari, tko zna koji po
Redu od rata, ili su po nekom neodložnom poslu bili odsutni, ili
Su se, prosto, pritajili pred neželjenima. Oko kuće sve zapušteno
Zaraslo u korov i nenjegovanu travuljinu, sve obavijeno propadanjem.
I nekim novim, nepoznatim vonjem, tankim, otužnim. U tom
Opustjelom, odjednom stranom i hladnom, prijetećem čak dvorištu
Koje nije ničije jer je svačije još stoje, kisnu, krte se, propadaju
Spomenici što ih je s naporom i s veseljem, uzbuđen i pun, u ono
Vrijeme prije potopa, dok je svijet izgledao vječan, pronalazio po
Bližoj i daljoj okolici i dovlačio, snujući o gradskom muzeju, o
Lapidariju kroz epohe, o lokalnoj republici kulture i pamćenja.
Teški uspravni monolit, dio Jupiterova žrtvenika iz Staroga Sela
S bogatim reljefom drveta života. Do njega antički nadgrobnjak
Od muljike iz Bilajca, što ga je na njegove oči, zatravljene, pronašao
I iz podzide stare seljačke štale iskopao, pogodivši se s domaćinom
Za male pare, hodolog-detektiv Ivo Bojanovski, idući nepogrešivo za
Podatkom iz berlinskoga zbornika Corpus Inscriptionum Latinarum III.
Stajao je prije devetnaest vijekova nad grobom male Tertule
Trogodišnje pokojnice, kojoj spomenik dižu žalosni roditelji
A o svemu tome govore slova krupne, pravilne rimske kapitale:
D(IS) M(ANIBUS) P(UBLIAE) AEL(IAE)
TERTULL(A)E FILI(A)E DEF(UNCTAE)
AN(NORUM) III AEL(IUS) MAX(IMUS?)
ET CASIA MAXIMA F(ECERUNT)
Potom, ploča s njihovoga starog groblja na Ćeliji, antropomorfna
I krstolika u isti mah: velika okrugla „glava“, s malenim krilcima
Kao „ramenima“, iz turskih vremena kada se prema fratarskim
Predajama na znak križa smjelo samo izdaleka, u prerušenoj formi
Aludirati. Na njoj šturi podatak uklesan neravnim i nevještima
Pismenima, latiničnim sa ćiriličnim štihom:
pokoini
matia baniç travgna
1800.
I u onome ratu kuća je ostajala prazna, zaposjedali su je privremeni
Stanari, bila je u njoj i partizanska bolnica, čistile se rane, trijebile
Uši, iskuhavale plahte, ložila vatra na golom podu, pa su na širokim
Drvenim podnicama ostale plitke nagorjele udubine s kojima se baba
Cijela kasnijeg vijeka borila kao lavica lukšijom, kefom i safunom
Domaće izrade i uvijek kroza zube klela dušmane: „Bog im platio!“
Ali, poslije toga rata sve je bilo drukčije: vlasnici su se vratili u svoju
Kuću, život se nastavio tamo gdje je stao prije koju godinu, drukčiji,
Skromniji, s mnogo muklih uzdaha, ali pun i čestit život u kući, koja
Izribana, okrečena, zazdravljena, prozračena, osunčana, zgrijana
Brzo je zbacila sa sebe sve tuđe, i ponovo postala svoja.
I njega je primila u se, djetetom, postala mu rodna kuća, druga
Placenta. U njoj započeo život, ovaj, jedini kojega se može sjećati.
2.
Prethodila joj je stara bosanska kuća sa crnim drvenim krovom
Na četiri vode, kakvih je još dugo bilo po padinama Zborišća,
U Podmahali i u muslimanskoj Ričkoj mahali. Pamte ih u
Arhetipskom obliku oči i danas: bijela pačetvorina i nad njom
Crni trokut. Kubistički grafizam, čist i sveden na elementarne
Odnose: dva geometrijska lika i kontrast crno-bijelo. U djetinjem
Opažanju sadržavale su i psihološki učinak. Gledano s pročelja:
Ispod mrkoga trokuta-piramide na svijetlome četverokutu stoje
Dva simetrično postavljena otvora: prozori, i centralno među njima
Ali niže, pri dnu, treći, veći: vrata. Sugestija neodoljivog
Antropomorfizma: ta je kuća glava nekoga tko gleda u te, dok ti
Gledaš u nj… K tomu još, sezonske mijene: u proljeće ta je „glava“
U mladome zelenilu i beharu, ljeti među gustim, zagasito zelenim
Krošnjama, u zrelu jesen pod crvenim jabukama, teškim kruškama,
Modrim šljivama, zimi zametena snijegom, gotovo nevidljiva, tek
Žmirkajući i zijevajući svojim trima otvorima. Od tri sloja različite
Materijalnosti činjena je takva kuća: čvrsti temeljni sloj od kamena
Ili sedre, na njemu lakši korpus zidova od čatme, odozgor lagani
Krov od drvenih greda i šindre. Mistificiram li ako pomišljam kako
Ta trostupanjska gradacija u čvrstoći – od jake vezanosti kamenom
Za tlo, preko drvene strukture čatme malo ojačane zemljom i žbukom,
Do lagane, gotovo lebdeće konstrukcije kojom se kuća veže za nebo –
Nije tek stvar puke ekonomsko-socijalne uvjetovanosti, nego da u
Njezinome konceptualnom porijeklu ima nečega drevno
Kozmogonijskoga? Unutarnji prostor: jedan dio pod otvorenim
Krovištem, čiji drveni skelet sada vidiš iznutra cio, drugi dio
Prostora pregrađen u dvije prostorije, te se stječe dojam da su
Svi ti elementi pomični, da se mogu preslagivati po volji. Ako je
Kuća katnica, do gornjih prostorija vode lagani drveni basamaci
Čije su podnice i rukohvati uglačani i blistavi od upotrebe. U
Varijanti kada su vanjski, basamaci su natkriveni i produžuju se u
Verandu cijelom dužinom kuće. (Takve su verande, s pogledom
Nadaleko, imale stare naše kuće u jajačkome Varošu, visoko iznad
Vrbasa, upravo ondje gdje brza rijeka izlazi iz suroga kanjona ispod
Grada, pa se širi u pitomu dolinu s baščama i voćnjacima.)
Eno i sada dotrajavaju temelji stare kuće u V. na drugoj strani
Dvorišta. Dva su bora nebu u oblake na njima izrasla, što ih je
Svojom rukom, mladom i jakom, sadio. U nju je 1907. dovedena
Mlâda od sedamnaest godina iz Livna, iz gospodske kuće. Otac
Joj za Austrije bio ugledan trgovac, držao monopol soli,
Prijateljevao s bezima Firdusima. Jedan drugome, kaže, dolazili
Na čestitanje blagdana, pa kad dođi stari Firdus-beg uz Božić,
Donesi darove (prtokole – tada sam prvi put čuo taj naziv za naranču,
Kojim je šćakavska ikavica preradila pa u nj pohranila ime daleke,
Nepoznate zemlje: Portugal), lijepo se ispozdravlja sa svima i kaže
Ocu: „Čestitam ti ono tvoje!“, da se ne bi ogriješio po svome zakonu,
Izgovorivši: Božić. Užasnula se kad je vidjela kako jedu: „U moga
Se oca iz tanjurā jelo, za stolom, kašikama i viljuškama, a oni, jadna
Ti sam, po podu za sofru posidaju pa prstima grabe. A kad će spavat,
Iz dolafa povade dušeke, prostru po podu i polijegaju. Sedam dana
Ništa jela nisam, nego suha iz potaje kruha, a zalij se vodom iz ibrika.
Sedam noći ljudski ne zaspala.“ Poslušala materin savjet kad su je
Odvodili iz kuće: najteže kad ti bude, sakrij se di te nitko ne vidi,
Isplači se i umij da se ne pozna, pa izajdi prid čeljad nasmijana.
Pregorila i predurala sve, postala gospodaricom kuće, i te stare,
I nove, koju sagradiše 1924. kada se počelo dobro teći. Ostala u njoj
I u V. cio život, devedeset i dvije godine, željna Livna do smrti.
3.
Donesen je iz dalekoga mjesta rođenja u tu novu kuću taman da
Svijet koji će u njoj i iz nje ugledati bude prvi njegov svijet. Tako
Je u njoj rastao, tako ga je zauvijek odredila svojim mjerama i
Protegama. Tako je s njom srástaō. Četiri su u njoj bile sfere, četiri
Različita mala svijeta, jedan iznad drugog – za iskustvo uzlaženja,
Jedan ispod drugog – za iskustvo silaženja.
Podrum (magaza u djedovom i bakinom rječniku) sa slijepim zidom
Na jednoj strani koja je ukopana u zemlju, s dva mala prozora opremljena
Demirima na drugoj strani koja gleda u bašču pod kućom. U magazu
Ulazi se na teška dvokrilna drvena vrata, s bravom i golemim ključem.
(Svake večeri prije spavanja padalo je isto djedovo pitanje: „Je li
Magaza zaključana?“) Nasred magaze drveni je stub, otesan učetvrt,
Kojim je poduprta masivna greda što se proteže skraja nakraj i osigurava
Podnice gornjega boja. U tu gredu pobodeni su manji i veći klinci i
Kuke, o njima vise smotani konopci, manje alatke, bakini vijenci luka,
A u jesen i u zimu suhe polovice ovčije pastrme, ako djed ipak uspije
Slomiti baku da se nabavi (a među svojim prijateljima muslimanima
Imao je prave majstore za sušenje pastrme), jer jedino njemu od sve
Čeljadi nije odbojan njezin miris, i jedino on uživa kad mu se njeni
Komadi nađu u grahu ili uz sarmu. Naokolo – svega: krupne i sitnije
Alatke (sjekira, trnokop, ćuskija, testera, stari metalni bokal s ekserima,
Čekićem i kliještima…), uzgor poslagani direci od posječenih stabala
Šljiva koje su oboljele od šarke ili su prestarjele, razna gvožđurija
(Klamfe, obruči od kaca i buradi, veći i manji komadi lima „zlu ne
Trebalo“…). Tu su i velike naćve s nekoliko odjeljaka za razna brašna i
Mekinje. U drugoj, manjoj polovici magaze – dva reda rakijske buradi
Svih veličina, od najvećega, dvjestolitarskog, do malih burića, bardaka
I staklenih pletenki.
(Nedovršeno)
Put u Močioce
Bilo mi je trinaest, upravo je prošla mala matura (srpskohrvatski,
Istorija, matematika) u Nižoj državnoj realnoj gimnaziji u V.,
poslije ljeta valjalo je poći u veliki grad na dalje školovanje. S
Iskustvom svih kasnijih ispita znam: ovaj mi je u cijelome vijeku
Bio najozbiljniji, ni jedan drugi nije donio tako uznosit osjećaj da si
Poslije njega drugi čovjek, da ostavljaš jedan, a čeka te neki drukčiji
Život. Taj koji ostavljaš jest da ti je postao tijesan, ali je bio sav tvoj,
To sada osjećaš s bolom, kad slutiš da je prošao nepovratno, pa se uz
Bol javlja i neka grižnja, kao da nešto iznevjeruješ. O onome koji te
Čeka ne znaš ništa, strepiš od toga neznanja pa ti ni samu nije jasno
Otkuda nerazumno radovanje što te obuzima, istovremeno.
Jednoga od tih dana djed je za ručkom obznanio: treba poći u
Močioce do Luke Ćuluma, njegova starog pravoslavnog dosta, da se
Obiđu krave i ovce što su u njega date pòd kesim, i da se vidi račun.
(Pòd kesim – jedan od drevnih socijalno-ekonomskih modusa,
Kojima sam u djetinjstvu svjedočio, a bili su živi, djelujući ostaci
Srednjega vijeka. U meni su i danas, po njima sam srednjovjekovan
I sâm, uza sve drugo što jesam, i što nisam.) Daleko su Močioci, ne
Može se pješice, mora se na konju, a kad je tako, najbolje će bit da ide
I ovaj naš gerz, da ne budem sam – objasnio je djed. Baba se brinula:
„Kako ćeš, bolan, na konja, nisi odavno, nije to više za te, a mali nije
Vješt, zbacit će ga konj, jadna ti sam, kako ćemo mu materi na oči,
I šta ćeš ti kod Luke, nisi nikad, uvik on dojde tebi ili pošalje onoga svog…“
No, vidjelo se da je stari odlučio čvrsto, da neće odustati, i da njime vlada
Neobično raspoloženje – sjaje mu se oči, na usnama jedva primjetan ali
Stalan osmijeh. Baba se pomirila, počela nam spremati za puta, samo je
Još uzdisala: „Jadna ti sam, samo da se, nedajbože, nešto ne trefi.“
S djedovim prijateljima dogovorena je posudba: od Bakovićā sa
Zborišća oniži miran dorat za djeda, za mene zekan u Ibrahima Putalja,
A od župnika don Nike Kaića sedlo bosansko na kojemu će djed jahati.
Objašnjavao mi je: „Prominio sam u životu bukadar konja i konjskoga
Rahta, jašio sam i na švapskom sedlu i na oficirskom, ali nema ti sedla
Do bosanskog, šimširova…“ Slika iz sjećanja: na takvu sedlu dojahivao
Je Ibrahimbeg Kulenović iz Bilajca petkom, dostojanstven i čist, na
Skromno a otmjeno opremljenu konju. Ostavio bi ga u našemu dvorištu
Pa se pješice peo u čaršiju, na džumu u Krzlaraginu džamiju. Eh,
Kulenovići… Izrodili su cijeli jedan mali narod, prezime im je u
Telefonskim imenicima najvećih gradova na svih pet kontinenata
Od New Yorka do Tokija, od Moskve do Capetowna. Procjena je da u
Svijetu živi najmanje pet hiljada izravnih potomaka Kulenovića! A
Neusporedivi Hamdija Kreševljaković, posvećeni istraživač života u
Bosanskim gradovima osmanskoga doba, opaža u Kulenovićā dvije
Karakteristične crte: jedni su, kaže, bili zulumćari, drugi mimo sve
Begove skloni knjizi – hafizi i alimi! Do danas im se izgovor prezimena
Promijenio, nekako razvodnio: Kulenović, razliveno, s dugouzlaznim
Naglaskom na drugom slogu. Način na koji su stari Hasanbeg iz Varcara
I Ibrahimbeg iz Bilajca, obojica djedovi prijatelji, izvorno izgovarali
Vlastito prezime, nosim u sluhu iz djetinjstva: Kulenović, udarno i resko
S kratkosilaznim naglaskom na prvom slogu. Iz toga doba priča koju je
Djed kazivao: Ibrahimbega je otac, Salihbeg Kulenović, za stare
Jugoslavije slao na agronomske studije u Švicarsku, pa kad se ovaj vratio
Kao svršeni agroinženjer i počeo sijati kukuruz u redove, stari je bjesnio
Gledajući sa čardaka, te vikao na seize ne mogavši se pomaknuti od
Ogromne debljine: „Skinider mi pušku sa duvara da ubijem komunistu!
Jašta je već komunista, vidi šta radi, ko je vidio sijat kuruz u safove!“
Sav u groznici od važnosti i odgovornosti, spratio sam konje da prenoće
Kod nas u štali: jednoga je valjalo dovesti sa Zborišća, Gustovaračkim
Putom, drugoga čak iz Zavakufa, iz muslimanske mahale, pa kroz cijeli
Grad. Uz torbu kojekakve hrane koju nam je baba spremila, i uz stotinu
Njezinih zabrinutih: jadna ti sam, kako ćete, pazite se, čuvaj dite…, krenuli
Smo ranim jutrom, i taj sunčani ljetni dan koji se otvarao pred nama kao
Svijet, kao svijetli beskraj, ostao je do danas u pamćenju potpuno svjež i
Cjelovit. Onako kako se, kao najtvrđa stvarnost, pamte jaki snovi. Pa, i jest
U neku ruku bio san: događaj stvarniji od stvarnosti, koji se neizbrisivo
Usjekao i protegao duž cijela života.
Jahali smo Uspolje, kraj prastaroga vrela Suljinovca od kojega je desno
Preko Čergališća vodila kaldrma; njome smo toliko puta trčali s Podova
Nakon nogometa da se napijemo hladne vode na Suljinovcu. Stalno se
Uspinjući, pustivši konjima da biraju po kamenitu putu, izbili smo
Napokon na ravno, na vodu Jovanu, a rimsko porijeklo jednoga i drugoga –
kaldrme na Čergališću i bunara na Jovani – mnogo godina kasnije otkrivat
Će mi zorno, in situ, profesor klasičnih jezika, arheolog Ivo Bojanovski.
O, a one duge valovite livade pred Močiocima! Na djedov nagovor pustio
Sam konju kajase i on se dao u mek i gibak trk a stari se smiješio
Uživajući nostalgično. Pa me je poučavao: „Niko ko naši muslimani ne umi
konja uravaniti – da i u najbržem trku sjediš na njemu ko na sećiji.“ Potom,
Bukoličko poslijepodne u zadruzi staroga Ćuluma. Sjedili smo ispred niske
Starinske seljačke kuće pokrivene slamom i prućem, stotinudvanaestgodišnji
Luka u sredini na uglaisanom tronošcu kao na kneževskom tronu, djed i ja
Sa strana, najstariji Lukini sinovi i zetovi oko nas, a nevjeste nam iznosile
Težačke đakonije u drvenim čancima: vruću puru s kajmakom, uštipke od
Krupna pšeničnog brašna, kiselo mlijeko. Prema meni, dječaku, odnosili
Su se s istim poštovanjem kao prema odraslima. Odmah iza kuće dizalo se
Kamenito brdo i ljeskov šumarak, po kojemu su haračili mali Ćulumi i
Donosili svome didu krupne lješnjake, a on ih mirno lomio zubima, čistio
I nudio nam sa svojega dlana kao veliku čast. Dotjerali su odnekud djedove
Krave i ovce, bio je zadovoljan dok ih je zaglédao. Mimo toga, zakleo bih se,
Luka i djed o poslu nisu progovorili ni riječ, a rastali su se kao da su sve
Uredili kako treba. Nikakvi računi ni novci nisu se spominjali.
Što je bilo sve to? Sada mnijevam: to je stari, sjećajuć se svojega života i
Odrastanja, dozivajući u pomoć ono što je u njemu bilo krupno i važno,
Smišljao oblik inicijacije za mene. Priređivao oproštaj od mojega djetinjstva,
I meni i sebi. Sve je smislio dobro. Sve je ostalo sačuvano. Zlati se.
Doratova smrt
Ovo što o ubojstvu Dorata pišem sada, blijedi je odsjev
Priče koju sam o tome bio napisao davno, dok je sjećanje
Bilo svježije, a i to je bilo mnogo godina poslije događaja.
Taj zapis propao je davno, i onaj koji se sada sjeća
Ne može da zna kako se u onomu što piše miješa sjećanje
Na događaj sa sjećanjem na izgubljeni tekst.
Vrijeme u kojemu je djed volio konje i držao ih,
Vrijeme kojega se volio sjećati i pričati o njemu
I o sebi tadašnjem kao priznatom znalcu i binjedžiji
Davno je bilo prošlo. Dječak mu se divio, ali i pomalo
Zamjerio i bio tužan jer je od svega ostala samo priča
Premalo za dječije vruće želje i snove. U tim pričama i
Uspomenama koje su u kući dijelili svi stariji imena konjā
Izgovarana su intimno, s toplom nostalgijom, kao da je
Tiječ o napola kućnim obiteljskim bićima. Spominjali su
Tako, kobilu Điđu koja je bila čudo od mirnoće i
Pouzdanosti, jaka i širokih leđa – i najmanju su djecu bez
Straha penjali da se po njima plazaju i ciče od radosti.
U tu zajednicu spadao je i pas, njemački ovčar, kojega je djed
Nabavio pri kraju Prvoga rata, Švabina, kada je stanje bilo
Nesigurno, i glas o zelenome kadru dopirao i do V. (Kad je
Dječak poodrastao, podbadao je djeda: Zar i ovaj drugi rat
Nije bio Švabin, ima li ijedan da nije Švabin?) O tome psu
Bila je ovakva priča: uvijek je bio pouzdan, nikada nije lajao
Samo kad u avliju hoće da uniđe netko stran. Godinu pred rat
Postao je nepodnošljiv – po cijelu noć laje i to baš zavija,
Jezivo, vrti se u kućici, lupa o drvene zidove, grize lanac,
Cvili kao bolesno dijete, uzbunjuje sav komšiluk.
Nije bilo druge – morali su ga ubiti. Djeca su, kaže priča,
Danima plakala, stariji svi su bili žalosni, dugo ih
Progonio jak osjećaj krivnje.
Kada je djed uz puno oklijevanja ipak odlučio nabaviti konja
Dječak je u sebi kliktao od sreće. Dorat i nije bio nešto naročito
Običan bosanski konj, uz to vremešan. Ali u dječakovim očima
Uspješno je zamjenjivao sve one Moćne i blistave
Dorine, labude, zekane, šarce iz narodnih pjesama koje je
Po svunoć sanjao nakon što bi prije spavanja djedu čitao njegovu
Omiljenu Ivo Senković i aga od Ribnika ili koju drugu.
Djed ga je učio kako valja istrljati konja čistom slamom, kako ga
Četkati tako da mu češagijom slijedi dlaku niza sve njezine
Zavijutke i zvrkove, nipošto uzdlaku, pa kako mu valja prilaziti
Glavi: ne straga nego sprijeda, kako mu spretno nabaciti ular.
Koliko mu je bio mrzak i dosadan posao kidanja ispod krava
Ili još gori čišćenje svinjca, motanje i petljanje oko Dorata
Bilo je ispunjeno ponosom i osjećajem da radi nešto
Važno, kao odrasli, muškarac.
Nije potrajalo. Ne sjeća se više koliko je vremena prošlo, tek
Djed, ujak D. i stari Mijo počeli su se nalaziti u štali, zabrinuto
Zaglédati Dorata i odmahivati glavom. Bili su tihi i nisu ga
Puštali blizu pa je mogao samo načuti da ujak D., koji se u konje
Razumio još bolje od djeda, govori nešto o vidu, o očima.
Onda je došla ona strašna noć. Za večerom djed je bio mrk i šutljiv.
Dječaka su poslali na spavanje, nekako neumoljivo, čim je stol
Bio raspremljen. Nije zaspao, sav nemiran osluškivao je zvuke iz
Velike sobe. Mogao je čuti da je netko došao po djeda, i da su onda
Izašli van. To je bilo posve neobično – djed bi inače poslije večere
Malo posjedio, možda odigrao nekoliko partija žandara
Ako netko od susjeda dođe na prelo, i išao na spavanje
Nikada poslije devet sati.
Rasanio se sasvim i prevrtao po krevetu, ne nalazeći nikako onaj
Slatki položaj koji ga uvijek lako i neprimjetno zavodi u san.
Baka je nekoliko puta tiho ulazila i brižno se nadnosila nad njega
On se pravio da spava. Odjednom, soba se ispunja glasovima i
Koracima. Čuje djeda kako zapovijeda da se donese tople vode
Da operu ruke, da se iznese rakija… Nije mogao izdržati: izvukao se
Iz kreveta, sasvim malo odškrinuo vrata, sa srcem u petama,
I ugledao nasred sobe njih trojicu. Drže u rukama nekakve krpe
Od starih vreća i konopce, a i te stvari i njihove ruke sa zavrnutim
Rukavima – sve je krvavo. Čuje kako spominju trnokop i čuje
Staroga Miju koji kaže da ga je ostavio u avliji. Pod žaruljom koja
Pravi duboke sjene i oni, i njihova lica i njihove ruke, i predmeti koje
U njima drže, i njihovi glasovi – sve mu je užasno, strašno, odvratno.
Odjednom mu je sve jasno: oni su Dorata ubili, trnokopom. Uspio je
Nekako razaznati: zatukli su ga na Ćeliji, iza groblja, pa ga zatrpali
U onu sipku rivinu što se s nje obara u potok.
Bojao ih se, gadili su mu se, mrzio ih je, stisnulo mu se srce.
Nije znao kako će ih sutra pogledati, strepio je:
Što će vidjeti na tim dragim licima. Licima ubojica.
Godine su trebale proći da razumije kako je ono bio
Čin milosti. Ali, i tada je to radio mozak; trojica ljudi krvavih ruku
U noći pod škiljavim svjetlom – ta slika, taj osjećaj užasa, i žalost
Duga, evo, kao život, stoje u njemu netaknuti.
Doktor Grünfeld
Kao da ga se nikada nije čulo da govori. To jest, izgovarao bi
Samo ono što je morao, a i to glasom ugašenim, takvim da ga
Po glasu nisi mogao ni prepoznati ni upamtiti. Blago prignut
Kao da uvijek nešto osluškuje, brz i lak, ni za što nije znao nego
Za bolnicu na vrh Sokaka i za svoje bolesnike, jednako po gradu
I po okolnim selima, kojima je dolazio kad god bi bio pozvan
U svako doba dana i noći, a dolazio bi i nepozvan, da obiđe
Kontrolira preporuči… Imao je, ipak, nešto osim brige za bolesnike:
Kada bi pao snijeg, onaj suhi, zdravi, odlazio bi na duge skijaške ture
Po petnaest kilometara, govorilo se s udivljenjem i s iščuđavanjem.
Mogli smo ga vidjeti samo na povratku jer bi odlazio prije svanuća:
Eno ga, stiže pred kuću na dugim smeđim ulaštenim skijama s vezovima
Slobodnim za hodanje i trčanje, i s visoko zavinutim vrhovim na
Kojima je lijepo izrađena završna kuglica. Gledali smo u njih kao u
Nedostižan san, mi, divljaci, što smo se strmoglavljivali na bukovim
Daskama otrgnutim iz taraba, savijanim na otvorenoj vatri, vrhove obuće
Gurali u široke kaiše od automobilskih guma savijene u polukrug pa
Zakucane s dviju strana, a sretnici pete uglavljivali u gvóžđa svinuta pod
Pravim uglom na dva kraja i prikucana u dasku.
Živjeli su – on, žena mu Jovanka, krupna i otresita Srpkinja, s dva sinčića
U kući na dnu Podma’ale, koja je djedu ostala iza nacionalizacije, pa bi te
Slao po mjesečnu kiriju, a baka bi uvijek spremala mlijeko, koje jaje
Zamotuljak sira „za djecu“. Sve je to išlo preko Jovanke, doktora
Grünfelda nikad nisam vidio u kući.
U bolnici je bio još samo Jusuf, bolničar. Držao se kao doktor, a i
Radio je mnogo štošta kao doktor. Čak i više: doktor Grünfeld se nije
Upuštao u prijeke zubarske zahvate, to je radio bolničar Jusuf, energično –
On bez straha, pacijent bez pogovora. Ime nismo znali, odnosno, nitko
Za nj nije ni pitao, jer su te dvije riječi: doktor Grinfeld, bile čvrsto srasle
Jedna uz drugu i izgovarale se uvijek skupa, kao ime i prezime. Tek sada
Kad kopaš po sjećanju nastojeći ga poduprijeti bilo čime čvrstim, nalaziš
Službeni podatak o imenu i porijeklu: Grünfeld Rudolfa dr. Julije
Rođen 1912.u Miškolcu, medicinski fakultet završio 1939. u Zagrebu.
To je sve što se može znati o porijeklu. Tko je bio Rudolf Grünfeld iz
Miskolca na sjeverozapadu Madžarske, čime se bavio, je li sina Julija
Poslao u Zagreb samoga ili se tamo uputila cijela obitelj, i uopće čime je
Bio motiviran baš taj smjer kretanja – o tome ništa ne možemo znati.
Odakle, pak, Julije svršenik zagrebačke medicine, u Bosni, to će nam
Donekle osvijetliti ukrštanje dvaju škrtih ali rječitih izvora. U rukopisnoj
Kronici jajačkoga franjevačkog samostana pod nadnevkom 10. travnja 1944.
Godine, kada je u gradu opet jedanput njemačka i ustaška vlast, čita se:
„Zabava u Tomaševiću, incident: dr. Grünfeld, kotarski liječnik,
Išćuškan i izguran kao ‘Juda’…“
Drugi izvor je spis u kojemu se govori o tome kako je ustaška vlast prisilno
Slala liječnike Židove u Bosnu na suzbijanje endemskoga sifilisa. Među
Osamdesettri imena koja se tu spominju, a svako je posebna priča, na
Svome je alfabetskom mjestu i: „Grinfeld Rudolfa dr. Julije, lekar iz
Zagreba. Rođen 1912. u Miškolcu. Medicinski fakultet završio 1939.
U Zagrebu. Po dolasku ustaša na vlast premešten u Doboj, Jajce, Prozor
Goražde i Travnik u sastav ekipe za suzbijanje endemskog sifilisa. Godine
- oboleo od pegavog tifusa i upućen na lečenje u Jajce, odakle je stupio
Novembra 1944. u NOV. Referent saniteta 17. krajiške brigade; referent
Saniteta Duvanjsko-livanjskog vojnog područja; lekar u bolnici X divizije.“
Iz ovoga, zatim, nije teško zamisliti kako je mladi partizanski liječnik po
Ooslobođenju, čim je ministar zdravlja nove Bosne i Hercegovine dr. Vaso
Butozan krenuo u organiziranje osnovne mreže zdravstva u zemlji
Dodijeljen na mirnodopsku službu u grad V.
Eto kako, u dva-tri poteza, malo mahalsko sjećanje najedanput dobiva
Svjetsko-povijesni kontekst, a tihi liječnik iz tvojega intimnog sjećanja
Izrasta u jednoga od likova i protagonista te velike i strašne povijesti.
(Što je bilo s ocem Rudolfom, majkom i širom obitelji u godinama
Holokausta – i ako su ostali u Madžarskoj, i ako su se nastanili u Zagrebu,
O tome ne znamo ništa.)
U bivšem gradu nestalo je uspomene na ime doktor Grinfeld.
Među onima koji danas hodaju ulicama bivšega grada
Među onima koji upravljaju bivšim gradom
Među onima koji kroje službenu memoriju bivšega grada
Nema nikoga kome bi ta uspomena bila važna.
Židov iz Miskolca, zagrebački student, kotarski liječnik koji je 1944.
U ustaškom Jajcu išćuškan kao „Juda“, mjesni doktor koji je u V. i okolici
Obigrao baš svakog bolesnika za svojega višegodišnjeg službovanja, tihi
Čovjek kojemu nitko nije upamtio glasa – postoji još samo u sjećanju svojih
Sinova (gdje li su?) i u studiji dr. Jaše Romana Jevreji Jugoslavije 1941 – 1945.
žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata u popisu liječnika koje je
NDH slala u Bosnu da iskorjenjuju endemski sifilis.
Neka ga i u tvome zapisu.
Majstor i medarica
Ivan Marković „Madžar“ bio je zidar, mučaljivo
Čeljade bez potrebe za ljudima i za razgovorom, ali
Majstor kojega su tražili svi. I jedini s kojim se nije
Pogađalo – koliko on rekne, toliko je. „Zna se i danas
Svaka kuća u kojoj je Ivan ozidao dimnjak, u njoj
Nikada ne vraća“ – govorilo se u Podmaali i u
Cijelome V.-u dugo poslije njegove pogibije.
Dimnjak koji ne vraća – bio je to vrhunac majstorluka u
Starome kućegraditeljstvu i veliki blagoslov za ukućane.
Majstorova smrt šturo je opisana u kronici župe. Zbilo se to
U prosincu 1937. kada se popravljala vanjština crkve i
Kada je u nišu na pročelju iznad porte trebalo ugraditi kip
Sv. Ante „visok 130 cm, koji je svojim novcem nabavio
Stipo Ivšinović obućarski obrtnik“. U kronici ne piše, ali
Lokalna predaja zna da se nabavitelj, često i pri piću, prsio
I razmetao svojim darom, te da se ni vilama nije dao osedlati
Da njegova sv. Antu postave negdje u crkvi, nego baš tu
Iznad vrata da ga svi uvijek vide – i koji idu u crkvu i koji
Kraj nje samo prolaze, ko pokraj turskoga groblja.
„Kada se kip postavljao, iz čista mira padoše skele i s njima
Četvorica pomoćnika kojima ništa ne bi, a Ivana majstora
Kip udari po glavi i usmrti ga. Kip se razbi u puno komada
I nikad ne bi postavljen novi“ – obavještava župna kronika.
Iza majstora Ivana ostala je udovica, baba Anđa, kako ju je
Zvao sav komšiluk. Nije se preudavala. Sličila je svome
Mužu kao da mu je sestra: šutljiva samica. Pčele su joj bile
Jedino društvo, dovoljni razgovor. Znala je o njima sve;
Izgleda, i one o njoj. Njezini se rojevi nisu odmetali
Niti je od njezinih pčela ikada netko bio napadnut.
Njiva-bašča babe Anđe – od starine „Cigankom“ se zvala
Zaboravilo se zašto – graničila se sa Ćelijom, na kojoj je
Groblje. Kada je Anđa umrla i pokopana uz svojega
Ivana, sutradan su vidjeli: po svježem grobu popale pčele
Mali pčelinji oblak, koji se blago povija uz tihi zuj.
Blidinje, na vrhu svijeta
Sjene po polju već su se izdužile. Na svjetlu zamirućega
Sunca trava zadobila zagasitu bakreno-zelenu, plamteću
Boju. Prije konačnoga odlaska na počinak, mami nas da
Otkrijemo kamo vodi uski lokalni put koji se odvaja desno
Od glavne ceste i gubi između uzvišenja u polju. Kad
Zamaknemo iza prvoga od njih, ukaže se drugo, za njim
Treće, i kad već pomislimo da će tako unedogled, nađemo se
Pred niskom kamenom kućom. Već se smrknulo. Odlučimo
Da tu, na zaravanku ispred kuće okrenemo auto i pođemo
Natrag, kad iz kuće izlazi starica i srdačno nas pozdravlja.
Zove u kuću, na kafu, rakiju. Josip se s njome toplo pita
A ona spremno zapodijeva razgovor. Začas saznajemo:
Živi tu sama, ali djeca donesu iz Mostara sve što treba
A, bome, kad dođe zima i snjegovi, i ona siđe u Mostar
I tako, dan za danom, sve je dobro, Bogu fala…
Starica sama, u pustinji na vrhu svijeta, dok pada noć:
Možemo li išta znati o tom životu, o njezinu svijetu. O
Njegovim užasima i o njegovome milju! Mi oholi i umišljeni
Da znamo nešto više, koji namjeravamo opisivati njezin svijet.
Predosjećaj: kad ne bih brže-bolje utekao natrag u svoj svijet
Kad bih dopustio da samo na trenutak uniđem u krug staričina
Života, bi li se ovaj moj istopio kao šareni mjehur?
Rajni Ante
Rijetka riječ: rajni. Zaludu je tražiti u
Rječnicima, tamo ima samo trivijalno: rajski.
Na studenoj visiji između Vrana i Čvrsnice
Na mjestu Risovac gdje ti ledeni blidinjski
Vjetar u predvečerje ne da do daha –
Gromila iz pravremena. Na njoj steći
Mramorovi, uz njih malo na strani, kao da im
Ne smeta, skroman kameni križ, ni
Do koljena ti. Na koljena se moraš sagnuti
Da pročitaš natpis, koji kaže da tu leži
Rajni Ante. Godina je 1946, u njoj se
I rodio i umro. Križ mu dižu braća i sestre.
Neka golemih, divno načinjenih mramorova
Njihove slave i veličine. Ti zastani i pòstōj pred
Križićem. Osjeti tu nježnost, ponesi je, sačuvaj:
Bi dječak među braćom i sestrama
Jako rođen, nije stigao ni progovoriti
A već morao otići. I ostao među njima
Zauvijek: njihov Ante rajni.
Hamdija i Željka, ljubav i smrt
Dođe mi na san Hamdija: u drumskoj mehani, na proputovanju
Iz nigdje neznano kamo, grlimo se radosno, preko svih ovih
Godina. Znam da je merhum, a, opet, kako to samo majstor-san
Umije srediti, živ je, ne može biti življi, mlad i čvrst, i dirnut sam
Time. Ne izgovaramo to nijedan, a obojica znamo: ne pije više,
Riješio se zauvijek. Iz njegova smeđeg kaputa i iz njegovih jakih
Brkova – jedno i drugo kroja iz sedamdesetih prošloga stoljeća –
Bije nekakva mirisna svježina, zdravi mu se zubi smiju onom čistom
Nevinom bjelinom. Uza nj žena, lika joj ne poznam, pretražujem po
Pamćenju ali nikako da ga nađem, odustajem, neka je tako kako je,
Ali, opet, nekako, znam da to mora biti ona, Željka. Raspline se zatim
San, i pretopi u neki drugi, ali ostane i nakon buđenja; preživ je,
Prestvaran, dugo kroz dan prati me, ne nestaje i ne odustaje.
Kako pričati o Hamdiji i Željki, njihovu priču žestoku i strašnu?
Pogotovo ti, koji sâm nisi ni žestok ni strašan, a koji joj se klanjaš,
Osjećajuć njezine krajnosti kao nedostižnu predanost sudbini, kao
Ultimativnu hrabrost pred životom, kao užasnu cijenu ljepote, baš
Kako je pisano: „Inače, oko lepote su uvek ili mrak ljudske sudbine
Ili sjaj ljudske krvi.“[1] Kako, dakle, sve to – zanos, ljubav, bol, propast,
Grijeh, i te strašne smrti pričati, ako ne strogo stegnuto i eliptično,
Čuvajuć se ohole metafore, ponizno i bez ukrasa, naročito bez
Dometanja. Ono što znaš, znaš. Ništa drugo.
Hamdija N. bješe mlad profesor književnosti, dva čovjeka u jednome.
Jedan vedar i drugarski, predan ljudima i dobru, sa čistim i jasnim
Pogledom na sve stvari. Njegovo da bilo je – da, njegovo ne bilo je – ne.
Drugi – mrak alkohola. Nije on pio od meraka kao rutinirani akšamlučari
Epikurejci, nije pio ni račundžijski kao oni polovični pijanci koji
Imaju mjeru, pa znaju kad treba stati. Pio je da se ubije. Tako je i
Govorio: ubit će me piće, kao i moga starog. Nije bilo strašno što je to
Govorio, strašno je kako je to govorio: pomiren i riješen, s nekakvim
Krajnjim ponosom i zanosom koji ne trpi prigovora.
Željka M. bješe tek punoljetna ljepotica, ne zovna i ne raskošna, već bijela
I tanka, tamnih očiju i zasanjana pogleda – mladoj redovnici i gejši
Pripravnici mogao bi pripadati jednako. Čim je maturirala, njihova je
Ljubav planula javno. On je nju na rukama nosao, ona se uza nj privijala
Blisko i vjerno kao lozica. Sablazan koju su širili – profesor i učenica,
Musliman i katolkinja, javno se ljube! – nije ih doticala, lebdjeli su
Iznad stvarnosti, iznad svojega malog grada, iznad Zemlje, poput
Chagallovih ljubavnika. Ne može to dugo, neće to na dobro –
Mudrovala je čaršija, siktala mahala. I nije potrajalo, i nije na dobro
Izašlo. Ali ne po čaršiji i ne po mahali. Nitko ne može znati sigurno –
Po čemu i zašto. Vjenčali su se, počeli živjeti zajedno, ona je rodila sina,
Sve je izgledalo dobro. Odjednom, preuzeo je onaj drugi. Ne pamti se u
Malome gradu da je itko ikada tako pio: bez prestanka, bez triježnjenja.
Izgovarao je nerazumljive sklopove, gledao u te ogromnim prestravljenim
Očima, postajao nasrtljiv i goropadan, ali sa sve manje snage u tijelu,
U rukama. Počeli su ga nalaziti u blatu, voditi kući, u kojoj nikoga nije
Prepoznavao, ni za koga imao ljubavi. U jednom od rijetkih nešto bistrijih
Stanja shvaća da nje nema, otkriva da je s djetetom otišla svojoj materi.
Ovako se svršilo. Nju su – za kaznu ili za spas – poslali nekamo rodbini,
U drugi grad. On je, stalno pijan, zakrvavljenih očiju, pokušavao doći do
Djeteta, nisu mu dali. Nitko nikada nije saznao što se u staroj ženi slomilo
Kako je moralo izgledati njezino spremanje s unukom na njihovo posljednje
Putovanje, kako su se u njoj izmiješali i izjednačili ljubav i smrt. Tek, u
Mali grad pala je vijest: baka je s unukom stigla u Banju Luku, otišla do
Vrbasa i ne ispuštajući unuka iz naručja spustila se u njegovu brzu zelenu
Vodu. Nedugo poslije toga umro je i on: ispio ga je svega alkohol.
U mome snu, u drumskoj mehani, na proputovanju iz nigdje
Neznano kamo, dragi su, vedri i sretni, Hamdija i Željka. Ništa ne smeta
Što znam da je on merhum, i što njoj lika ne mogu da se sjetim.
Što hoće, što ispunjava san?
[1] Ivo Andrić, Razgovor s Gojom
