Ivan Lovrenović: Ulazeći u Varcar

 

Ulazeći u Varcar

1.

Tko ima iskustvo nasilne iskorijenjenosti zna da je

Zavičajnost teška i neizlječiva – ljubav. Svojim tmastim i

Svojim svijetlim znakom ona obilježava tvoje snove. Ona

Obilježava i vezu između tebe i zemlje.

Ona te obilježava.

Zavičajac – stvorenje čija se umorna kičma, nekad, u miru

U onome životu, sama od sebe ispravljala, glava bistrila

Pluća punila lakoćom daha i snagom svaki put kad bi

Odaklemudrago stizao na prag rodnoga kraja. Tu naizgled

Nemoguću međuovisnost, gotovo mističnu, posvjedočit će

Kao trivijalnu činjenicu svaki pravi zavičajac.

O, koliko je bosanskih mikro-zavičaja, tih jedinstvenih

Sociotopa, koji su činili stvarnu civilizacijsku teksturu

Bosne i Hercegovine, ostalo bez svojih stanovnika, bez

Njihovih naraštaja možda zauvijek! A pretvorilo se u pusta

Hladna, bez-dušna mjesta stanovanja, mjesta pukoga

Boravljenja nekih drugih ljudi, bez ikakve uzajamne

Veze i duhovnoga strujanja između mjesta i čovjeka.

2.

Na prilazima gradu, uz drevne puteve prema selima, o kojima će

Još biti riječi u ovome sjećanju, njive i bašče razvaljene i razrovane

Pretvorene u milćeve i gradilišta. Na stotine novih kuća, a sve

Kao jedna, i sve u istom, poludovršenom stanju: pokrivene i

Zastakljene, neožbukane, blato oko njih, važno je da se skloni

Glava i napravi generacijski rez. Selo je prošlost, počinje život

U gradu; sve vrijeme svijeta je pred njima. Dok pravim široki luk

Po ogradama podno Grabeža, prati me mlada paščad iz tih novih

Još neobiknutih kuća i dvorišta. Ne laju, samo ljubopitljivo

Promatraju i zastajkuju, isto onako kako zastanem ja, pa se

Gledamo. Orasi u prisoju, koje je djed sadio već u dubokoj starosti

Ne nadajući se da će vidjeti prvi rod, ali ni ne dvojeći o svrsi,

Zapušteni, zakržljali, puni lišaja hrđave boje koja se raskošno i

Grešno zlati na kosom kasnoposlijepodnevnom suncu.

Razgovaram s D. Ć., dobrim prijateljem iz djetinjstva koji se

Vratio u grad iz glamočkoga izgnanstva. “Mogao sam u Glamoču

Uzeti najbolju kuću kad nas je devedeset pete tamo preselilo. Uzeo

Sam prvu, bilo kakvu, samo da se sklonimo. Rugali mi se ovi naši:

Šta si to uzeo! Ja im kažem: ovdje smo od danas do sutra, prekosutra

Morat ćemo ići, ne može biti moje ono što nije moje.” Pitam ga

Koliko ih je. “Možeš znat po tome koliko nas dođe na misu.

Svake se večeri skupimo kod župnika, bude nas između četiri i sedam.

Maksimum – petnaest. To kad je kakav svetac. Da je biskup odmah

Poslije rata namistio svećenika da bude stalno ovdje sigurno bi nas se

Vratilo puno više. Al’, nekome onda nije bilo stalo…”

3.

Tko su i odakle su bili stêći ikavski katolici iz Podma’ale i sa

Zborišća među kojima si odrástaō kao među svojima, od kojih

Sada, dok prolaziš gluhom i tuđom ulicom, kroz tupe i tuđe

Poglede nepoznate čeljadi što tu započinje svoj novi život,

Nikoga ovdje više nema. Nikoga od Ivekića, Lokmića, Iđotića

Stipančića, Dujmušića, Škarica, Svetinovića, Stipića, Ćorića

Čavki, Ivšinovića, Demirovića, Ćurića, Pâvlovića, Vulića

Jurića-Jakinovih, Duvnjaka, Ćosića-Grgića, Zolota, Bakovića

Butkovića, Štadera, Markovića, nikoga od  Kotromanovića.

I ničega od njihovih života. U župnoj kronici, koju je dvadeset

Godina, od 1937. do 1957, strpljivo i s ljubavlju vodio mitski

Njihov župnik don Nikola Kaić, stoji njegov nalaz da su

Naši od davnina ovđe Lokmići i Ivekići (Pavići, Golubovići, Plišići

 – svi su se prije zvali Ivekići), a drugi da su nekako od 1700. pa

Nadalje pristizali iz Dalmacije (od Sinja, Potravlja, Knina, Promine

Kijeva…). Što ih je vodilo da se iz katoličke države sv. Marka

Doseljuju pod vlast sultanovu, pašinu i kadijinu, smjerom obratnim od

Onoga o kojemu uče rodoljubne jadikovke o stradanjima i progonima

O tegobi opstanka pod Turcima? O tomu župna kronika ne kazuje ništa

Dok neki drugi izvori daju naslutiti da se tu zapravo radilo o povratcima:

Mnogi od spomenutih rodova prethodno su se iz Varcara iselili

Namamljeni mletačkim pozivima i obećanjima za ratova u drugoj

Polovici 17. stoljeća – Kandijskoga i Bečkoga. Tamo su brzo otkrili

Da im je namijenjena sudbina krajišnika, ratnika-pljačkaša u službi

Održavanja i utvrđivanja teške i nemirne granice. Pošto bi sklopljen mir

A turska vlast uze poručivati da im je serbez vratiti se na opustjela

Ognjišta i zemlje, mnogi od Varcarana krenuše istim putom unatrage.

4.

Dok ništa knjiški o tome još nisi znao, varcarski zanati bili su

Izravna pouka o sraslosti tehnike i umjetnosti, ergonomije i estetike

O najvišoj od svih mudrosti – mudrosti ruke. Osim kovača njome su

Raspolagali i varcarski mutafdžije. Dok vlast pedesetih godina u

Dvadesetom vijeku nije zabranila uzgajanje sanske koze, oni su od

Oštre i teško promočive kozije kostrijeti tkali mutafe, harare, zobnice

Kućne prostirače, konjske pokrovce, bisage. Na tim rukodjelima čiju

Likovnost odlikuje rafinirani grafizam sivosmeđe game u rasponu od

Svijetle do zagasito mrke, savršeno su se sjedinjavale upotrebna svrha i

Estetski moment. Za dječiju maštu sve je u ćer’ani, mutafdžijskoj

Radionici na Zborišću bilo čista čarolija: čvrsta nit izlazi iz bezoblične

Mase kostrijeti koju majstor drži na trbuhu i upreda prstima hodajući

Natraške, a nit se na drugom kraju dugačke prostorije namata na golemi

Drveni točak. Sunce u obliku tananih zlatnih niti ulazi kroz krov u

Mračnu prostoriju na stotinu rupica, kao kroz rešeto, i zrnca prašine

Zlatna i sama, spiralno se vrte u tim nitima, dok šaljivi mutafdžije

(Nigdje nije bilo takve vedre šale kao kod ovih ljudi koji su jedva

Sastavljali kraj s krajem) pjevaju: Svi su dani od srebra skovani, a

Subota od su’oga zlata, jer subota nedilju donosi

Na Platicama, oko žive vode, grmjeli su stoljećima kovački nakovnji

Sada mrtvo zanijemjeli, razvaljeni. Noževi (šklopci i handžari), sjekire

Motike, trnokopi, potkovice, čavli, svrdla, grebena, lemeši, a nadasve

Kose varcarke – ništa od toga drevnog asortimana ne izlazi više iz

Varcarskih kovačnica. Ritmičkom prozom u svojoj prvoj knjizi

Opisivao sam nastanak kose varcarke i nazivlja njenih dijelova:

Zmiju maziju kroz vatru varcarsku čađavu potegne kovačka muka

I zmiji za vrat stane. Petu joj skuje da zànožena ne basa kuda mu

Drago. Razbijena i zarubljena između nakovnja i čekića i žilave

Desne bude hladna ćud zmijska. Niz radosno tocilo srubi i zadnji

Trag misli zmijske, čovjeku nesklone. Zmiju maziju u nevjestu sjajnu

Prometne, i šaru čitku i čestitu u grivnu utisne. Do kolinčeta zatravi da

Travom, livadom može kako hoće. Kad se sve skuje, još ništa skovano

Nije dok tajni kal varcarki zvek ne skuje. Iz kala tajnog, varcarskog

Crnila, loja međeđeg, vraninog graka, roga krampuzovog, šejtanskog

Papka – gatka kovačka, mudrost garava, sunce kroz šipilo izvade kosu

Skovanu, ni milovanu ni maženu, rosi ašikliju, zmiji dušmana.

Od naraštaja k naraštaju, iz stoljeća u stoljeće ispredala se priča

O tajnom kalu najčuvenijih majstora. Ničega previše, ničega premalo

Ništa ne smije izostati, a važno je i vrijeme kad se koji sastojak

Dodaje. Naravno, kovači znaju da čarolije nema, da je ta

Legendarna alkemija šala, zagonetka za naivne, ali da kal ne može

Neznalica i nemajstor načiniti, i to se dobro zna. Kosa je jedini

Zanatski proizvod za koji – to je oduvijek tako – mušterija zna

Da je nepristojno i bezizgledno pitati pošto je i cjenkati se.

Neki kovači nasljeđivali su umijeće potkivanja i ranarništva.

Djed je znao polušaljivo-polujezivo opisivati kako stari Jakin

Zagrijava čađava kliješta tako što ih turi za pojas do tijela, pa

Onda njima iščupa zub koji boli bolom, a čovjek nema vremena

Putovati do Ključa gdje radi jedini zubar nadaleko.

Jakinova Stipu gledao si omađijan, toliko puta, kako potkiva konja:

Velikim čavlom kroz rupu u potkovi nepogrešivim udarcima čekića

Probija kopito na mjestima gdje nema živčevlja i ne može zaboljeti.

Čavao izlazi na drugu stranu, on ga kavaraiše i brusi turpijom.

Ili struganje zazubica: na ledinici pokraj njive Kršlakovke

Svežu konju konopcima noge unakrst, jedan ga drži za glavu

Drugi za rep, dok majstor Stipo naglo poteže kraj konopca

Provučen između stražnjih nogu. Konj se ruši na jednu stranu

Konopcima mu stegnu noge da ga sasvim smire. Rastvaraju mu

Čeljusti, majstor u njih gura drvenu napravu da ostanu otvorene

Onda počinje krvava operacija. Zazubice, zbog kojih konj ne može

Normalno da jede pa slabi i obolijeva, majstor izrezuje, turpija

Drvenom turpijom krupnih zrna, čisti, krv pršće na sve strane

Dok se konj samo nemoćno trza i iz dubine utrobe pušta

Prigušene bolne hroptaje. Kad je sve gotovo majstor uzima

Krupne soli u šaku i dobro natrlja ranjena mjesta oko zubā. Zatim

Odvezuju i skidaju konopac, konj se trgne i grčevitim pokretima

Uzdiže na noge, neko vrijeme zbunjeno glavinja, dok se ne učvrsti.

5.

Mjesto otvoreno na sva četiri vjetra – tako je valjda u davnoj prošlosti

Nastalo staro trgovište pod Lisinom, selo Gornje Kloke iz starih zapisa

Pa oko njega krajem 16. stoljeća organizirano naselje osmanlijskoga

Tipa, Krzlaragin vakuf, koji se isprva nazivao jednostavno – Jajce

Jenidžesi, Novo Jajce: lijepa potkupolna džamija iz 1593, obnovljena

  1. pa 1950. stavljena pod zaštitu države kao vrijedan spomenik kulture

A 1993. nestala s lica zemlje, na kojemu sada prostački zjapi

Praznina, dućani, karavansaraj, mekteb, hamam, vodovod doveden iz

Lisine tomrucima – cijevima od izdubljenih stabala smrčevine, u kojima

Se plemenita smola stvrdne i kao sigurna impregnacija služi stoljećima.

Ne znamo mnogo o  olicima simbioze u kojima kroz dugu otomansku

Prošlost žive to novo muslimansko trgovište i obližnje katoličko selo

Varcarevac, gdje se još u predantičko doba kopala i prerađivala metalna

Ruda, a to se u srednjem vijeku nastavilo po svoj prilici sa saskim rudarima.

Po jednom tumačenju i ime je od njihova zanata i iz njihova jezika:

Warm erz trebalo bi da znači vruća ruda, pa odatle: Varcar. I kod Ljubije,

poziva se to tumačenje, gdje su se također saski rudari i ljevari bavili

Gvožđem, bilo je katoličko selo slična imena. Kakomudrago, tek, tihim

I sigurnim radom te simbioze naselja su se stopila u jedno, kao što im se

Stopilo i ime: Varcar(ev) Vakuf. Ono je ukinuto 1925, sumnjivom

Odlukom općinskoga vijeća, u korist novoga imena po epskom pseudonimu

Mrkonjić, što ga je u svojoj tobožnjoj borbi u bosanskohercegovačkom

Uustanku 1875. (motajući se, ustvari, kratko na tursko-austrijskoj granici

Daleko od Varcara i bez ikakve veze s njim) nosio Petar Karađorđević

Budući kralj. Trgovište, pravi nukleus grada bilo je baš ondje gdje sad

Novosrpske vlasti planski izgrađuju Trg Kralja Petra I Karađorđevića

Oslobodioca, i stoljećima se zvalo Kolobara, te je sve do novijih vremena

Služilo kao robna pijaca, s ponedjeljkom kao pazarnim danom. Oči pamte

Sliku: pod krošnjama drveća težaci stoje ili čuče iza svojih vreća i harara

U kojima su razna žita, iza hrpica krumpira, jaja, bijeloga mrsa, oraha i voća

Mušterije ih obilaze, cjenkaju se. Poslije pazara, seljaci odlaze u birtiju

Napiju se rakije, ogrnu svoje ovčije kožune bez rukava (poluprijesna koža s

Jedne, duga čupava dlaka s druge strane), zabace na leđa goleme šarpelje u

Kojima se nosi slanina i kurúza za puta, nekako se uspentraju na samare

Svojih mršavih konjića što ih vascijeli dan mirni čekaju, privezani uz kakav

Direk negdje u strani, i koji ih onda starim putovima, tukući pločama u kamen

Iz kojega frcaju iskre, nose u njihova daleka sela. Jahači se klate na samarima i

Roljaju u sumraku, a to njihovo jezivo neartikulirano glasanje doživljavaš kao

Bolan i tačan izraz vjekovnoga čemera i svakojake uskraćenosti.

6.

Nekoliko je glavnih putova koji iz Varcara vode u svijet, i kojima

Svijet u njega dolazi. Jedan sjeverni, Banjoj Luci, a onda iz nje kamo

Ti drago: u Zagreb, Beograd, Njemačku (kako se nekada, u turskome

Vaktu, govorilo za cijeli vanjski svijet preko Save). Postojali su, i

Sada za njih dobro znaju lokalci, prastari putovi kojima se Uspolje

Preko vrela  Suljinovac pa na Trijebovo, Zmijanje, Han Kola, ili preko

Grabeža, Gustovare, Šehovaca, Surjana, Dabraca, Bočca ili Krupe na

Vrbásu, silazilo u še’er, u Banju Luku. Hodeći tim gusto isprepletenim

Putovima po visiji Manjače nikad ne znaš na koliko slojeva si spustio

Stopu: tu su se jedna na drugu naslagivale, zaplitale i razilazile predantičke

Ilirske staze, rimske magistrale i vicinalni odvojci, srednjovjekovni putovi

I turske kaldrme, pa je sve to, opet, izašavši iz velike upotrebe, ostajalo

Da služi domaćem stanovništvu kao putovi između pojedinih vlasničkih

Ograda, ili su cijele dionice zarobljavane u novoiscrtane posjede – livade

Njive, voćnjake – a da vlasnici nisu pojma imali da zaoravaju i okopavaju

Dvijehiljadegodišnju povijest koja je otišla unepovrat zajedno

Sa svojim protagonistima.

Kroz djedovo Ise podno Grabeža išla je jedna takva trasa. Pomno

Učeći od velikoga bosanskog hodologa Bojanovskog dva ljeta na

Terenu, i čitajući njegove knjige, razjasnilo ti se da je upravo to

Ostatak antičkoga vicinalnog puta koji je silazio s magistrale Salona –

Servitium i povezivao antičku Leusabu (kasnije srednjovjekovno selo

Varcarevac oko vrela Vrćenac ispod Grabeža) s naseljem u Starome Selu.

Kamenje s dijela trase kroz našu njivu bilo je iskrčeno davno, djedu je

Bila važna trava za košenje, o antici nije imao nikakve predodžbe niti

Ga je za nju bolila glava, ali na jednom i na drugom kraju njive, tačno

Na mjestima gdje se još vidljivo izduženo ulegnuće obraslo travom

Završavalo ogradom, nastavljao se lokalni put, još uvijek u upotrebi.

Običajno pravilo je nalagalo da na takvim mjestima ne smije biti čvrste

Ograde nego struga (pomični dio ograde koji se zatvarao gúžvom upletenom

Od loze, žilave puzavice), kako bi se moglo nesmetano prolaziti putom.

Djedu nikada nije bilo pravo kad bi netko provozio sijeno ili što drugo

Uvijek je rondao i ljutio se, psovao sveca lopovskog ili vjeru mal’ neću

Ali mu nikada nije palo na pamet da pokuša zabraniti. Nepisana tradicija i

Institucija staroga puta bila je u tom svijetu jača od volje novih vlasnika

I njihovih nasljednika. Tim putovima rasla bi cijena i ljudi bi ih se prisjećali

U ružnim vremenima, kada se trebalo sklanjati i bježati pred ratovima i vojskama

Koje su dolazile bahato i glasno, uvijek glavnim, državnim drumovima.

Glavni put u Banju Luku, Banjalučka cesta iz djetinjstva, prosječen je

S Austrijom, i išao je niz Crnu Riku, pokraj Omerova mlina, naših kupala

U Bušnici, Mandinom i Natinom viru, ponad kratkoga ali zastrašujućeg

Kanjona Sklopova ispod Orugle, kroz Kotor i Staro Selo, ravnicu Bilajca

Pa se opet zatvarao uz Crnu Riku dok ova ne bi stigla do Vrbasa i do

Glavne ceste Banja Luka – Jajce. Ove kosti i dandanas dobro pamte

Makadamsko doba i stare autobuse, kada su šezdeset četiri kilometra puta

Varcar – Banja Luka bila duga tri, tri i po sata, a razmititi se s vozilom iz

Drugoga smjera posao samo za najbolje majstore, kakav je bio stari

Šofer Muftija koji te je uvijek puštao da sjediš do njega, na kondukterskom

Sjedištu. Tim putem odlazio si od kuće i vraćao se kući trideset i tri godine

I nikada nije potpuno iščeznulo tajanstvo i uzbuđenje primicanja kući kada bi

Od Staroga Sela vozilo počelo da se uspinje, i, evo, sad će, još malo…

Drugim pravcem, na istok, išlo se preko Previla, Majdana i Jezera

U Jajce, a iza njega ti se otvara sva Bosna: Travnik, Sarajevo, Tuzla…

Iz Jajca se moglo i željeznicom, doduše ćirom, do Lašve i do široke

Pruge, koja je bila u pravom smislu evropska: Ploče – Stuttgart. (Danas –

Ni sanjati o njoj.) Išao je jajački ćiro i do Donjega Vakufa i Bugojna.

Danas, kada se vozim cestom i gledam na drugu stranu preko Vrbasa

Izvlačim kao iz sna tanko i daleko sjećanje da smo tom drugom stranom

Malom željeznicom koje odavno nema, putovali majka i ja sa stricem

Njegovome prijatelju u Donji Vakuf u goste. Bilo je kišno i hladno

Čovjek je živio u prizemnoj kućici uz stanicu, valjda je bio željeznički

Činovnik. Nakon ručka i maloga odmaranja uz kafu i rakiju koju su

On i stric pili, sjeli smo na ćiru natrag u Jajce. Kao u starim dokumentarnim

Noir-filmovima o rubnim egzistencijama u prvobitnom jugosocijalizmu:

Sve sivo, blatnjavo, žalobno, dim i magla. Ničim drugim nije to sjećanje

Okruženo ni potpomognuto. Još jedna putna slika: majka me vodi iz

Varcara u Jajce, valjda prvi put, prijevoz se zove pošta, a to je kamion

S nekoliko dugačkih drvenih klupa duž karoserije, presvođen arnjevima

Za ceradu. Treba se popeti tako da umetneš stopalo u polukružni otvor

Na spuštenoj ogradi kamiona i uspentraš se drugom nogom gore. Oni što

Ostanu bez mjesta za sjedenje na klupama stoje i drže se za arnjeve. Noć je

Kamion odskačući krivuda bijelom Jajačkom cestom, i njegovi farovi

Osvjetljuju  stabla uz rub, a stabla su do visine čovjeka obijeljena krečom.

To su žestoki bljeskovi kad farovi izlazeći iz okuke i ulazeći u drugu

Presijecaju obijeljena stabla a ona jure pokraj nas i smjenjuju se jedno

Za drugim unedogled.  Ti ritmovi i ti bljeskovi ostaju zbog nečega

U pamćenju intenzivno jarki zauvijek.

Treći pravac iz Varcara vodi u Ključ, na zapad, i dalje: Petrovac, Bihać.

A krenuvši tom, Ključkom cestom, već nakon nekoliko kilometara

Dočeka te raskršće od kojega možeš i na jug, nalijevo, preko Podrašnice

Baraća, Mliništa, do Glamoča, Livna i dalje do Sinja i Klisa, sve do mora…

Jajačka cesta i Ključka cesta – gore, na vrh grada pod Lisinom, bile su

Nam daleke i strane, za razliku od  Banjalučke, u čijoj prašini nam je

Prošlo djetinjstvo, pod čijim smo se strmim obalama u Crnoj Rici davili,

Učili plivati u plitkim bentovima koje smo jedva čekali da počnemo

Zagrađivati čim se nasluti ljeto i počne primicati sveti Ivo.

7.

U književnosti Varcar, pravo govoreći, nije ostavio mnogo tragova

Ali ima ih zanimljivih. Nezaobilazni Evlija  Čelebija, koji je u svojoj

Sejahatnami opisao valjda sve što se u njegovo doba imalo opisati,

U jesen 1660. godine prošao je i kroz kasabu Varcar, te zabilježio:

„Bošnjaci je zovu Varcar-Vakuf. To je has paše i vojvodstvo u

Bosanskom ejaletu, a nalazi se pod Crnom Gorom (u originalu: Karadag,

Prim. prev.). Sa zapadne strane graniči s teritorijom Zadra. To je

Velika varoš. Ima jedanaest mahala i dvije hiljade daskom pokrivenih

Kuća s vinogradima i baščama. Ima više džamija i mesdžida, jednu tekiju,

Hamam i dovoljan broj dućana. Ovaj kraj je vrlo blizu granice a naokolo

Nema nijednoga grada. Kad je Sejdi Ahmed paša bio bosanski valija

(1656 – 1659), Mlečani su zapalili ovo naselje i mnoga mjesta poharali

Ali ga je Sejdi Ahmed paša poslije lično izgradio. Otkako su na sve četiri

Strane postavljene karaule i otkako njeni stanovnici svaku noć

Naizmjenično drže stražu, postali su sigurni. Okolo šehera ima vrlo mnogo

Vinograda, a klima je vrlo prijatna.“ Da Čelebija ne pretjeruje kada čak

Na dva mjesta u katkom zapisu spominje vinograde, za koje danas u

Varcaru odavno nitko ne zna, svjedoče nazivi: jedna prostrana golet

Na prisoju u Grabežu iznad djedove njive zvala se Vinogradić, iako se

Nitko nije sjećao da je ikad obrađivana. Mletačka pohara (pod uskočkim

Vođom Stojanom Jankovićem) o kojoj piše Čelebija, ista je ona o kojoj

Izvješćuje, samo sa suprotnim ideološkim predznakom, šibenski historik

Franjo Difnik (1607-1672) kada u spisu Povijest Kandijskog rata u

Dalmaciji  govori o akciji novoga dalmatinskog prokuratora generala

Bernarda: „Da Turci ne bi bili ostavljeni na miru, on pošalje devet stotina

Zadarskih i šibenskih Vlaha da ih napadaju u njihovoj zemlji. Prodrijevši

Ovi sve do Varcar-Vakufa, bogata i napučena naselja, četiri dana udaljena

Od naših granica, opljačkaju ga, donesavši bogat plijen roblja i stoke, pa

Premda su ih na povratku na više mjesta napali barbari, svaki put su ih ovi

Hrabro potukli. Zbog toga su razjareni Turci progonili prevarama,

Iznuđivanjem, grdnjama i zlostavljanjem svoje podanike, uvjereni da je

Ono naselje bilo poharano u dogovoru s njima, jer nikad prije naša vojska

Nije bila prodrla tako daleko.“

Dva velika imena za Varcar u književnosti svakako su fratri Ivan Frano

Jukić i njegov učenik Anto Knežević, rođen kao Petar ovdje, na Zborišću

Od oca Antuna, zanatlije koji je doselio „iz Gornjega Skoplja“, gdje su se

Od davnine pravili najbolji kafeni mlinovi, i od majke Agate, iz stare

Varcarske loze Stipića-Ivekića. Ona ga je učila prvim pismenima, uz

Pjesme iz omiljene ćiriličke Stipanuše fra Stipana Margitića Jajčanina

Iz 17. stoljeća. U spisima i u životima obojice Varcar ima važno mjesto.

Spominje ga ruski konzul u Sarajevu, filolog i historičar Aleksandar F.

Giljferding 1857. godine, ali samo u sklopu navođenja brojčanih odnosa

Među vjerama: “Varcar je mnogo veći od Jezera i u njemu ima oko 500

muslimanskih, blizu 100 latinskih i 3 srpske (tj. pravoslavne) kuće.” Dva

Sjajna pisca iz našega doba, Skender Kulenović i Branko Ćopić, obojica

Imaju po jednu ratnu priču iz Varcara s mnogo dokumentarnih elemenata.

Veoma lijepu, konceptualno neobičnu knjigu proze Vodič kroz Varcar Vakuf

Naslonjenu na vlastiti doživljaj zavičaja a lišenu bilo kakva lokalizma

Napisao je Miroslav Karaulac, sjajni pisac, prevodilac i književni

Istraživač, pronicljivi i posvećeni biograf Ive Andrića.

8.

Kad dolaziš s jajačke strane, pa se dugim usponom od Majdana dohvatiš

Previla, s njih jednim pogledom možeš obuhvatiti cijeli grad i prostranu

Kotlinu ispod Lisine, Glavice, Grabeža i Orugle. Ovaj čudnovati oronim

Često je izvorom podsmijeha na račun grada. Biva, neki se čovjek popeo

Na brdo, ugledao Varcar i uzviknuo: O, rugla!, te tako brdu ostade ime

Orugla. Povijest imena, međutim, mnogo je zagonetnija i zanimljivija

Od frivolnih bravura pučke etimologije. Ostavljajući otvorenom mogućnost

Drukčijih tumačenja, navodim jedno koje nudi uvjerljiv povijesno-jezični

Okvir. Po njemu, izvorni naziv brda dolazio bi od riječi horugva, koja

Potječe iz avarskih govora i u vojnoj terminologiji znači – stijeg, zastava,

Barjak. Brdo je, doista, takvoga oblika i položaja, da je uvijek bilo idealno

Mjesto za nekakvu promatračku vojnu posadu, predstražu, karaulu

A u vrijeme prvih osmanlijskih osvajanja dugo vremena bilo je na

Samoj nemirnoj granici između Jajačke banovine i osvojenih

Turskih oblasti u srednjoj Bosni.

Polagano se spuštamo, uvlačimo u taj ogromni kadar, pa niz čaršiju

U kojoj se ne zaustavljamo, silazimo na samo dno, i pogled se mijenja

Obrće. Tvoj je to pogled, onaj s kojim si rastao, učio gledati svijet:

Sve je gore, sve je iznad tebe – bilo kamo da pođeš, u školu

U čaršiju, na Grabež u lješnjake ili ciklame

Moraš krenuti s dna

I penjati se

Uzbrdo

Ići.

                                                                                                (Nedovršeno)

Kuća

Poslije majčine smrti u pregršti sitnica što su iza nje ostale

Našao se ključ. Stari izlizani elzet s kraticom BSS graviranom

U trokutu  ispod okrugle rupice, koja služi da se ključ objesi

Na kukicu ili da se kroz nju provuče alka za privjesak. S jedne

Strane kružni natpis BANE SEKULIĆ SOMBOR, s druge MADE IN

YUGOSLAVIA. To je ključ od njihove stare kuće u V. iz koje je

Uoči rata devedesetdruge majka pošla, da se nikada više u nju

Ne vrati. Osim u snovima, svake druge-treće noći za dvadeset

Godina života što joj je preostao u prisilnom izbivanju od Sarajeva

Do Zagreba i natrag, pa do smirenja na koševskome groblju

Sv. Josip, tri koraka ulijevo iza Silvija Strahimira Kranjčevića.

Ni on više nikada nije unišao u kuću. Na prag dolazio jest

Nekoliko puta, ali unišao nije. Jedanput je čak lupao na vrata,

Kolebljivo, savladavajući snažan poriv da pobjegne. Kuća je

Ostala gluha na to dozivanje. Privremeni stanari, tko zna koji po

Redu od rata, ili su po nekom neodložnom poslu bili odsutni, ili

Su se, prosto, pritajili pred neželjenima. Oko kuće sve zapušteno

Zaraslo u korov i nenjegovanu travuljinu, sve obavijeno propadanjem.

I nekim novim, nepoznatim vonjem, tankim, otužnim. U tom

Opustjelom, odjednom stranom i hladnom, prijetećem čak dvorištu

Koje nije ničije jer je svačije još stoje, kisnu, krte se, propadaju

Spomenici što ih je s naporom i s veseljem, uzbuđen i pun, u ono

Vrijeme prije potopa, dok je svijet izgledao vječan, pronalazio po

Bližoj i daljoj okolici i dovlačio, snujući o gradskom muzeju, o

Lapidariju kroz epohe, o lokalnoj republici kulture i pamćenja.

Teški uspravni monolit, dio Jupiterova žrtvenika iz Staroga Sela

S bogatim reljefom drveta života. Do njega antički nadgrobnjak

Od muljike iz Bilajca, što ga je na njegove oči, zatravljene, pronašao

I iz podzide stare seljačke štale iskopao, pogodivši se s domaćinom

Za male pare, hodolog-detektiv Ivo Bojanovski, idući nepogrešivo za

Podatkom iz berlinskoga zbornika Corpus Inscriptionum Latinarum III.

Stajao je prije devetnaest vijekova nad grobom male Tertule

Trogodišnje pokojnice, kojoj spomenik dižu žalosni roditelji

A o svemu tome govore slova krupne, pravilne rimske kapitale:

D(IS) M(ANIBUS) P(UBLIAE) AEL(IAE)

TERTULL(A)E FILI(A)E DEF(UNCTAE)

AN(NORUM) III AEL(IUS) MAX(IMUS?)

ET CASIA MAXIMA F(ECERUNT)

Potom, ploča s njihovoga starog groblja na Ćeliji, antropomorfna

I krstolika u isti mah: velika okrugla „glava“, s malenim krilcima

Kao „ramenima“, iz turskih vremena kada se prema fratarskim

Predajama na znak križa smjelo samo izdaleka, u prerušenoj formi

Aludirati. Na njoj šturi podatak uklesan neravnim i nevještima

Pismenima, latiničnim sa ćiriličnim štihom:

                                    pokoini

                        matia baniç travgna

                                    1800.

I u onome ratu kuća je ostajala prazna, zaposjedali su je privremeni

Stanari, bila je u njoj i partizanska bolnica, čistile se rane, trijebile

Uši, iskuhavale plahte, ložila vatra na golom podu, pa su na širokim

Drvenim podnicama ostale plitke nagorjele udubine s kojima se baba

Cijela kasnijeg vijeka borila kao lavica lukšijom, kefom i safunom

Domaće izrade i uvijek kroza zube klela dušmane: „Bog im platio!“

Ali, poslije toga rata sve je bilo drukčije: vlasnici su se vratili u svoju

Kuću, život se nastavio tamo gdje je stao prije koju godinu, drukčiji,

Skromniji, s mnogo muklih uzdaha, ali pun i čestit život u kući, koja

Izribana, okrečena, zazdravljena, prozračena, osunčana, zgrijana

Brzo je zbacila sa sebe sve tuđe, i ponovo postala svoja.

I njega je primila u se, djetetom, postala mu rodna kuća, druga

Placenta. U njoj započeo život, ovaj, jedini kojega se može sjećati.

2.

Prethodila joj je stara bosanska kuća sa crnim drvenim krovom

Na četiri vode, kakvih je još dugo bilo po padinama Zborišća,

U Podmahali i u muslimanskoj Ričkoj mahali. Pamte ih u

Arhetipskom obliku oči i danas: bijela pačetvorina i nad njom

Crni trokut.  Kubistički grafizam, čist i sveden na elementarne

Odnose: dva geometrijska lika i kontrast crno-bijelo. U djetinjem

Opažanju sadržavale su i psihološki učinak. Gledano s pročelja:

Ispod mrkoga trokuta-piramide na svijetlome četverokutu stoje

Dva simetrično postavljena otvora: prozori, i centralno među njima

Ali niže, pri dnu, treći, veći: vrata. Sugestija neodoljivog

Antropomorfizma: ta je kuća glava nekoga tko gleda u te, dok ti

Gledaš u nj… K tomu još, sezonske mijene: u proljeće ta je „glava“

U mladome zelenilu i beharu, ljeti među gustim, zagasito zelenim

Krošnjama, u zrelu jesen pod crvenim jabukama, teškim kruškama,

Modrim šljivama, zimi zametena snijegom, gotovo nevidljiva, tek

Žmirkajući i zijevajući svojim trima otvorima. Od tri sloja različite

Materijalnosti činjena je takva kuća: čvrsti temeljni sloj od kamena

Ili sedre, na njemu lakši korpus zidova od čatme, odozgor lagani

Krov od drvenih greda  i šindre. Mistificiram li ako pomišljam kako

Ta trostupanjska gradacija u čvrstoći – od jake vezanosti kamenom

Za tlo, preko drvene strukture čatme malo ojačane zemljom i žbukom,

Do lagane, gotovo lebdeće konstrukcije kojom se kuća veže za nebo –

Nije tek stvar puke ekonomsko-socijalne uvjetovanosti, nego da u

Njezinome konceptualnom porijeklu ima nečega drevno

Kozmogonijskoga? Unutarnji prostor: jedan dio pod otvorenim

Krovištem, čiji drveni skelet sada vidiš iznutra cio, drugi dio

Prostora pregrađen u dvije prostorije, te se stječe dojam da su

Svi ti elementi pomični, da se mogu preslagivati po volji. Ako je

Kuća katnica, do gornjih prostorija vode lagani drveni basamaci

Čije su podnice i rukohvati uglačani i blistavi od upotrebe. U

Varijanti kada su vanjski, basamaci su natkriveni i produžuju se u

Verandu cijelom dužinom kuće. (Takve su verande, s pogledom

Nadaleko, imale stare naše kuće u jajačkome Varošu, visoko iznad

Vrbasa, upravo ondje gdje brza rijeka izlazi iz suroga kanjona ispod

Grada, pa se širi u pitomu dolinu s baščama i voćnjacima.)

Eno i sada dotrajavaju temelji stare kuće u V. na drugoj strani

Dvorišta. Dva su bora nebu u oblake na njima izrasla, što ih je

Svojom rukom, mladom i jakom, sadio. U nju je 1907. dovedena

Mlâda od sedamnaest godina iz Livna, iz  gospodske kuće. Otac

Joj za Austrije bio ugledan trgovac, držao monopol soli,

Prijateljevao s bezima Firdusima. Jedan drugome, kaže, dolazili

Na čestitanje blagdana, pa kad dođi stari Firdus-beg uz Božić,

Donesi darove (prtokole – tada sam prvi put čuo taj naziv za naranču,

Kojim je šćakavska ikavica preradila pa u nj pohranila ime daleke,

Nepoznate zemlje: Portugal), lijepo se ispozdravlja sa svima i kaže

Ocu: „Čestitam ti ono tvoje!“, da se ne bi ogriješio po svome zakonu,

Izgovorivši: Božić. Užasnula se kad je vidjela kako jedu: „U moga

Se oca iz tanjurā jelo, za stolom, kašikama i viljuškama, a oni, jadna

Ti sam, po podu za sofru posidaju pa prstima grabe. A kad će spavat,

Iz dolafa povade dušeke, prostru po podu i polijegaju. Sedam dana

Ništa jela nisam, nego suha iz potaje kruha, a zalij se vodom iz ibrika.

Sedam noći ljudski ne zaspala.“ Poslušala materin savjet kad su je

Odvodili iz kuće: najteže kad ti bude, sakrij se di te nitko ne vidi,

Isplači se i umij da se ne pozna, pa izajdi prid čeljad nasmijana.

Pregorila i predurala  sve, postala gospodaricom kuće, i te stare,

I nove, koju sagradiše 1924. kada se počelo dobro teći. Ostala u njoj

I u V. cio život, devedeset i dvije godine, željna Livna do smrti.

3.

Donesen je iz dalekoga mjesta rođenja u tu novu kuću taman da

Svijet koji će u njoj i iz nje ugledati bude prvi njegov svijet. Tako

Je u njoj rastao, tako ga je zauvijek odredila svojim mjerama i

Protegama. Tako je s njom srástaō. Četiri su u njoj bile sfere, četiri

Različita mala svijeta, jedan iznad drugog – za iskustvo uzlaženja,

Jedan ispod drugog – za iskustvo silaženja.

Podrum (magaza u djedovom i bakinom rječniku) sa slijepim zidom

Na jednoj strani koja je ukopana u zemlju, s dva mala prozora opremljena

Demirima na drugoj strani koja gleda u bašču pod kućom. U magazu

Ulazi se na teška dvokrilna drvena vrata, s bravom i golemim ključem.

(Svake večeri prije spavanja padalo je isto djedovo pitanje: „Je li

Magaza zaključana?“) Nasred magaze drveni je stub, otesan učetvrt,

Kojim je poduprta masivna greda što se proteže skraja nakraj i osigurava

Podnice gornjega boja. U tu gredu pobodeni su manji i veći klinci i

Kuke, o njima vise smotani konopci, manje alatke, bakini vijenci luka,

A u jesen i u zimu suhe polovice ovčije pastrme, ako djed ipak uspije

Slomiti baku da se nabavi (a među svojim prijateljima muslimanima

Imao je prave majstore za sušenje pastrme), jer jedino njemu od sve

Čeljadi nije odbojan njezin miris, i jedino on uživa kad mu se njeni

Komadi nađu u grahu ili uz sarmu. Naokolo – svega: krupne i sitnije

Alatke (sjekira, trnokop, ćuskija, testera, stari metalni bokal s ekserima,

Čekićem i kliještima…), uzgor poslagani direci od posječenih stabala

Šljiva koje su oboljele od šarke ili su prestarjele, razna gvožđurija

(Klamfe, obruči od kaca i buradi, veći i manji komadi lima „zlu ne

Trebalo“…). Tu su i velike naćve s nekoliko odjeljaka za razna brašna i

Mekinje. U drugoj, manjoj polovici magaze – dva reda rakijske buradi

Svih veličina, od najvećega, dvjestolitarskog, do malih burića, bardaka

I staklenih pletenki.

                                                                                                (Nedovršeno)

Put u Močioce

Bilo mi je trinaest, upravo je prošla mala matura (srpskohrvatski,

Istorija, matematika) u Nižoj državnoj realnoj gimnaziji u V.,

poslije ljeta valjalo je poći u veliki grad na dalje školovanje. S

Iskustvom svih kasnijih ispita znam: ovaj mi je u cijelome vijeku

Bio najozbiljniji, ni jedan drugi nije donio tako uznosit osjećaj da si

Poslije njega drugi čovjek, da ostavljaš jedan, a čeka te neki drukčiji

Život. Taj koji ostavljaš jest da ti je postao tijesan, ali je bio sav tvoj,

To sada osjećaš s bolom, kad slutiš da je prošao nepovratno, pa se uz

Bol javlja i neka grižnja, kao da nešto iznevjeruješ. O onome koji te

Čeka ne znaš ništa, strepiš od toga neznanja pa ti ni samu nije jasno

Otkuda nerazumno radovanje što te obuzima, istovremeno.

Jednoga od tih dana djed je za ručkom obznanio: treba poći u

Močioce do Luke Ćuluma, njegova starog pravoslavnog dosta, da se

Obiđu krave i ovce što su u njega date pòd kesim, i da se vidi račun.

(Pòd kesim – jedan od drevnih socijalno-ekonomskih modusa,

Kojima sam u djetinjstvu svjedočio, a bili su živi, djelujući ostaci

Srednjega vijeka. U meni su i danas, po njima sam srednjovjekovan

I sâm, uza sve drugo što jesam, i što nisam.) Daleko su Močioci, ne

Može se pješice, mora se na konju, a kad je tako, najbolje će bit da ide

I ovaj naš gerz, da ne budem sam – objasnio je djed. Baba se brinula:

„Kako ćeš, bolan, na konja, nisi odavno, nije to više za te, a mali nije

Vješt, zbacit će ga konj, jadna ti sam, kako ćemo mu materi na oči,

I šta ćeš ti kod Luke, nisi nikad, uvik on dojde tebi ili pošalje onoga svog…“

No, vidjelo se da je stari odlučio čvrsto, da neće odustati, i da njime vlada

Neobično raspoloženje – sjaje mu se oči, na usnama jedva primjetan ali

Stalan osmijeh. Baba se pomirila, počela nam spremati za puta, samo je

Još uzdisala: „Jadna ti sam, samo da se, nedajbože, nešto ne trefi.“

S djedovim prijateljima dogovorena je posudba: od Bakovićā sa

Zborišća oniži miran dorat za djeda, za mene zekan u Ibrahima Putalja,

A od župnika don Nike Kaića sedlo bosansko na kojemu će djed jahati.

Objašnjavao mi je: „Prominio sam u životu bukadar konja i konjskoga

Rahta, jašio sam i na švapskom sedlu i na oficirskom, ali nema ti sedla

Do bosanskog, šimširova…“ Slika iz sjećanja: na takvu sedlu dojahivao

Je Ibrahimbeg Kulenović iz Bilajca petkom, dostojanstven i čist, na

Skromno a otmjeno opremljenu konju. Ostavio bi ga u našemu dvorištu

Pa se pješice peo u čaršiju, na džumu u Krzlaraginu džamiju. Eh,

Kulenovići… Izrodili su cijeli jedan mali narod, prezime im je u

Telefonskim imenicima najvećih gradova na svih pet kontinenata

Od New Yorka do Tokija, od Moskve do Capetowna. Procjena je da u

Svijetu živi najmanje pet hiljada izravnih potomaka Kulenovića! A

Neusporedivi Hamdija Kreševljaković, posvećeni istraživač života u

Bosanskim gradovima osmanskoga doba, opaža u Kulenovićā dvije

Karakteristične crte: jedni su, kaže, bili zulumćari, drugi mimo sve

Begove skloni knjizi – hafizi i alimi! Do danas im se izgovor prezimena

Promijenio, nekako razvodnio: Kulenović, razliveno, s dugouzlaznim

Naglaskom na drugom slogu. Način na koji su stari Hasanbeg iz Varcara

I Ibrahimbeg iz Bilajca, obojica djedovi prijatelji, izvorno izgovarali

Vlastito prezime, nosim u sluhu iz djetinjstva: Kulenović, udarno i resko

S kratkosilaznim naglaskom na prvom slogu. Iz toga doba priča koju je

Djed kazivao: Ibrahimbega je otac, Salihbeg Kulenović, za stare

Jugoslavije slao na agronomske studije u Švicarsku, pa kad se ovaj vratio

Kao svršeni agroinženjer i počeo sijati kukuruz u redove, stari je bjesnio

Gledajući sa čardaka, te vikao na seize ne mogavši se pomaknuti od

Ogromne debljine: „Skinider mi pušku sa duvara da ubijem komunistu!

Jašta je već komunista, vidi šta radi, ko je vidio sijat kuruz u safove!“

Sav u groznici od važnosti i odgovornosti, spratio sam konje da prenoće

Kod nas u štali: jednoga je valjalo dovesti sa Zborišća, Gustovaračkim

Putom, drugoga čak iz Zavakufa, iz muslimanske mahale, pa kroz cijeli

Grad. Uz torbu kojekakve hrane koju nam je baba spremila, i uz stotinu

Njezinih zabrinutih: jadna ti sam, kako ćete, pazite se, čuvaj dite…, krenuli

Smo ranim jutrom, i taj sunčani ljetni dan koji se otvarao pred nama kao

Svijet, kao svijetli beskraj, ostao je do danas u pamćenju potpuno svjež i

Cjelovit. Onako kako se, kao najtvrđa stvarnost, pamte jaki snovi. Pa, i jest

U neku ruku bio san: događaj stvarniji od stvarnosti, koji se neizbrisivo

Usjekao i protegao duž cijela života.

Jahali smo Uspolje, kraj prastaroga vrela Suljinovca od kojega je desno

Preko Čergališća vodila kaldrma; njome smo toliko puta trčali s Podova

Nakon nogometa da se napijemo hladne vode na Suljinovcu. Stalno se

Uspinjući, pustivši konjima da biraju po kamenitu putu, izbili smo

Napokon na ravno, na vodu Jovanu, a rimsko porijeklo jednoga i drugoga –

kaldrme na Čergališću i bunara na Jovani – mnogo godina kasnije otkrivat

Će mi zorno, in situ, profesor klasičnih jezika, arheolog Ivo Bojanovski.

O, a one duge valovite livade pred Močiocima! Na djedov nagovor pustio

Sam konju kajase i on se dao u mek i gibak trk a stari se smiješio

Uživajući nostalgično. Pa me je poučavao: „Niko ko naši muslimani ne umi

konja uravaniti – da i u najbržem trku sjediš na njemu ko na sećiji.“ Potom,

Bukoličko poslijepodne u zadruzi staroga Ćuluma. Sjedili smo ispred niske

Starinske seljačke kuće pokrivene slamom i prućem, stotinudvanaestgodišnji

Luka u sredini na uglaisanom tronošcu kao na kneževskom tronu, djed i ja

Sa strana, najstariji Lukini sinovi i zetovi oko nas, a nevjeste nam iznosile

Težačke đakonije u drvenim čancima: vruću puru s kajmakom, uštipke od

Krupna pšeničnog brašna, kiselo mlijeko. Prema meni, dječaku, odnosili

Su se s istim poštovanjem kao prema odraslima. Odmah iza kuće dizalo se

Kamenito brdo i ljeskov šumarak, po kojemu su haračili mali Ćulumi i

Donosili svome didu krupne lješnjake, a on ih mirno lomio zubima, čistio

I nudio nam sa svojega dlana kao veliku čast. Dotjerali su odnekud djedove

Krave i ovce, bio je zadovoljan dok ih je zaglédao. Mimo toga, zakleo bih se,

Luka i djed o poslu nisu progovorili ni riječ, a rastali su se kao da su sve

Uredili kako treba. Nikakvi računi ni novci nisu se spominjali.

Što je bilo sve to? Sada mnijevam: to je stari, sjećajuć se svojega života i

Odrastanja,  dozivajući u pomoć ono što je u njemu bilo krupno i važno,

Smišljao oblik inicijacije za mene. Priređivao oproštaj od mojega djetinjstva,

I meni i sebi. Sve je smislio dobro. Sve je ostalo sačuvano. Zlati se.

Doratova smrt

Ovo što o ubojstvu Dorata pišem sada, blijedi je odsjev

Priče koju sam o tome bio napisao davno, dok je sjećanje

Bilo svježije, a i to je bilo mnogo godina poslije događaja.

Taj zapis propao je davno, i onaj koji se sada sjeća

Ne može da zna kako se u onomu što piše miješa sjećanje

Na događaj sa sjećanjem na izgubljeni tekst.

Vrijeme u kojemu je djed volio konje i držao ih,

Vrijeme kojega se volio sjećati i pričati o njemu

I o sebi tadašnjem kao priznatom znalcu i binjedžiji

Davno je bilo prošlo. Dječak mu se divio, ali i pomalo

Zamjerio i bio tužan jer je od svega ostala samo priča

Premalo za dječije vruće želje i snove. U tim pričama i

Uspomenama koje su u kući dijelili svi stariji imena konjā

Izgovarana su intimno, s toplom nostalgijom, kao da je

Tiječ o napola kućnim obiteljskim bićima. Spominjali su

Tako, kobilu Điđu koja je bila čudo od mirnoće i

Pouzdanosti, jaka i širokih leđa – i najmanju su djecu bez

Straha penjali da se po njima plazaju i ciče od radosti.

U tu zajednicu spadao je i pas, njemački ovčar, kojega je djed

Nabavio pri kraju Prvoga rata, Švabina, kada je stanje bilo

Nesigurno, i glas o zelenome kadru dopirao i do V. (Kad je

Dječak poodrastao, podbadao je djeda: Zar i ovaj drugi rat

Nije bio Švabin, ima li ijedan da nije Švabin?) O tome psu

Bila je ovakva priča: uvijek je bio pouzdan, nikada nije lajao

Samo kad u avliju hoće da uniđe netko stran. Godinu pred rat

Postao je nepodnošljiv – po cijelu noć laje i to baš zavija,

Jezivo, vrti se u kućici, lupa o drvene zidove, grize lanac,

Cvili kao bolesno dijete, uzbunjuje sav komšiluk.

Nije bilo druge – morali su ga ubiti. Djeca su, kaže priča,

Danima plakala, stariji svi su bili žalosni, dugo ih

Progonio jak osjećaj krivnje.

Kada je djed uz puno oklijevanja ipak odlučio nabaviti konja

Dječak je u sebi kliktao od sreće. Dorat i nije bio nešto naročito

Običan bosanski konj, uz to vremešan. Ali u dječakovim očima

Uspješno je zamjenjivao sve one Moćne i blistave

Dorine, labude, zekane, šarce iz narodnih pjesama koje je

Po svunoć sanjao nakon što bi prije spavanja djedu čitao njegovu

Omiljenu Ivo Senković i aga od Ribnika ili koju drugu.

Djed ga je učio kako valja istrljati konja čistom slamom, kako ga

Četkati tako da mu češagijom slijedi dlaku niza sve njezine

Zavijutke i zvrkove, nipošto uzdlaku, pa kako mu valja prilaziti

Glavi: ne straga nego sprijeda, kako mu spretno nabaciti ular.

Koliko mu je bio mrzak i dosadan posao kidanja ispod krava

Ili još gori čišćenje svinjca, motanje i petljanje oko Dorata

Bilo je ispunjeno ponosom i osjećajem da radi nešto

Važno, kao odrasli, muškarac.

Nije potrajalo. Ne sjeća se više koliko je vremena prošlo, tek

Djed, ujak D. i stari Mijo počeli su se nalaziti u štali, zabrinuto

Zaglédati Dorata i odmahivati glavom. Bili su tihi i nisu ga

Puštali blizu pa je mogao samo načuti da ujak D., koji se u konje

Razumio još bolje od djeda,  govori nešto o vidu, o očima.

Onda je došla ona strašna noć. Za večerom djed je bio mrk i šutljiv.

Dječaka su poslali na spavanje, nekako neumoljivo, čim je stol

Bio raspremljen. Nije zaspao, sav nemiran osluškivao je zvuke iz

Velike sobe. Mogao je čuti da je netko došao po djeda, i da su onda

Izašli van. To je bilo posve neobično – djed bi inače poslije večere

Malo posjedio, možda odigrao nekoliko partija žandara

Ako netko od susjeda dođe na prelo, i išao na spavanje

Nikada poslije devet sati.

Rasanio se sasvim i prevrtao po krevetu, ne nalazeći nikako onaj

Slatki položaj koji ga uvijek lako i neprimjetno zavodi u san.

Baka je nekoliko puta tiho ulazila i brižno se nadnosila nad njega

On se pravio da spava. Odjednom, soba se ispunja glasovima i

Koracima. Čuje djeda kako zapovijeda da se donese tople vode

Da operu ruke, da se iznese rakija… Nije mogao izdržati: izvukao se

Iz kreveta, sasvim malo odškrinuo vrata, sa srcem u petama,

I ugledao nasred sobe njih trojicu. Drže u rukama nekakve krpe

Od starih vreća i  konopce, a i te stvari i njihove ruke sa zavrnutim

Rukavima – sve je krvavo. Čuje kako spominju trnokop i čuje

Staroga Miju koji kaže da ga je ostavio u avliji. Pod žaruljom koja

Pravi duboke sjene i oni, i njihova lica i njihove ruke, i predmeti koje

U njima drže, i njihovi glasovi – sve mu je užasno, strašno, odvratno.

Odjednom mu je sve jasno: oni su Dorata ubili, trnokopom. Uspio je

Nekako razaznati: zatukli su ga na Ćeliji, iza groblja, pa ga zatrpali

U onu sipku rivinu što se s nje obara u potok.

Bojao ih se, gadili su mu se, mrzio ih je, stisnulo mu se srce.

Nije znao kako će ih sutra pogledati, strepio je:

Što će vidjeti na tim dragim licima. Licima ubojica.

Godine su trebale proći da razumije kako je ono bio

Čin milosti. Ali, i tada je to radio mozak; trojica ljudi krvavih ruku

U noći pod škiljavim svjetlom – ta slika, taj osjećaj užasa, i žalost

Duga, evo, kao život, stoje u njemu netaknuti.

Doktor Grünfeld

Kao da ga se nikada nije čulo da govori. To jest, izgovarao bi

Samo ono što je morao, a i to glasom ugašenim, takvim da ga

Po glasu nisi mogao ni prepoznati ni upamtiti. Blago prignut

Kao da uvijek nešto osluškuje, brz i lak, ni za što nije znao nego

Za bolnicu na vrh Sokaka i za svoje bolesnike, jednako po gradu

I po okolnim selima, kojima je dolazio kad god bi bio pozvan

U svako doba dana i noći, a dolazio bi i nepozvan, da obiđe

Kontrolira preporuči… Imao je, ipak, nešto osim brige za bolesnike:

Kada bi pao snijeg, onaj suhi, zdravi, odlazio bi na duge skijaške ture

Po petnaest kilometara, govorilo se s udivljenjem i s iščuđavanjem.

Mogli smo ga vidjeti samo na povratku jer bi odlazio prije svanuća:

Eno ga, stiže pred kuću na dugim smeđim ulaštenim skijama s vezovima

Slobodnim za hodanje i trčanje, i s visoko zavinutim vrhovim na

Kojima je lijepo izrađena završna kuglica. Gledali smo u njih kao u

Nedostižan san, mi, divljaci, što smo se strmoglavljivali na bukovim

Daskama otrgnutim iz taraba, savijanim na otvorenoj vatri, vrhove obuće

Gurali u široke kaiše od automobilskih guma savijene u polukrug pa

Zakucane s dviju strana, a sretnici pete uglavljivali u gvóžđa svinuta pod

Pravim uglom na dva kraja i prikucana u dasku.

Živjeli su – on, žena mu Jovanka, krupna i otresita Srpkinja, s dva sinčića

U kući na dnu Podma’ale, koja je djedu ostala iza nacionalizacije, pa bi te

Slao po mjesečnu kiriju, a baka bi  uvijek spremala mlijeko, koje jaje

Zamotuljak sira „za djecu“. Sve je to išlo preko Jovanke, doktora

Grünfelda nikad nisam vidio u kući.

U bolnici je bio još samo Jusuf, bolničar. Držao se kao doktor, a i

Radio je mnogo štošta kao doktor. Čak i više: doktor Grünfeld se nije

Upuštao u prijeke zubarske zahvate, to je radio bolničar Jusuf, energično –

On bez straha, pacijent bez pogovora. Ime nismo znali, odnosno, nitko

Za nj nije ni pitao, jer su te dvije riječi: doktor Grinfeld, bile čvrsto srasle

Jedna uz drugu i izgovarale se uvijek skupa, kao ime i prezime. Tek sada

Kad kopaš po sjećanju nastojeći ga poduprijeti bilo čime čvrstim, nalaziš

Službeni podatak o imenu i porijeklu: Grünfeld Rudolfa dr. Julije

Rođen 1912.u Miškolcu, medicinski fakultet završio 1939. u Zagrebu.

To je sve što se može znati o porijeklu. Tko je bio Rudolf Grünfeld iz

Miskolca na sjeverozapadu Madžarske, čime se bavio, je li sina Julija

Poslao u Zagreb samoga ili se tamo uputila cijela obitelj, i uopće čime je

Bio motiviran baš taj smjer kretanja – o tome ništa ne možemo znati.

Odakle, pak, Julije svršenik zagrebačke medicine, u Bosni, to će nam

Donekle osvijetliti ukrštanje dvaju škrtih ali rječitih izvora. U rukopisnoj

Kronici jajačkoga franjevačkog samostana pod nadnevkom 10. travnja 1944.

Godine, kada je u gradu opet jedanput njemačka i ustaška vlast, čita se:

„Zabava u Tomaševiću, incident: dr. Grünfeld, kotarski liječnik,

Išćuškan i izguran kao ‘Juda’…“

Drugi izvor je spis u kojemu se govori o tome kako je ustaška vlast prisilno

Slala liječnike Židove u Bosnu na suzbijanje endemskoga sifilisa. Među

Osamdesettri imena koja se tu spominju, a svako je posebna priča, na

Svome je alfabetskom mjestu i: „Grinfeld Rudolfa dr. Julije, lekar iz

Zagreba. Rođen 1912. u Miškolcu. Medicinski fakultet završio 1939.

U Zagrebu. Po dolasku ustaša na vlast premešten u Doboj, Jajce, Prozor

Goražde i Travnik u sastav ekipe za suzbijanje endemskog sifilisa. Godine

  1. oboleo od pegavog tifusa i upućen na lečenje u Jajce, odakle je stupio

Novembra 1944. u NOV. Referent saniteta 17. krajiške brigade; referent

Saniteta Duvanjsko-livanjskog vojnog područja; lekar u bolnici X divizije.“

Iz ovoga, zatim, nije teško zamisliti kako je mladi partizanski liječnik po

Ooslobođenju, čim je ministar zdravlja nove Bosne i Hercegovine dr. Vaso

Butozan krenuo u organiziranje osnovne mreže zdravstva u zemlji

Dodijeljen na mirnodopsku službu u grad V.

Eto kako, u dva-tri poteza, malo mahalsko sjećanje najedanput dobiva

Svjetsko-povijesni kontekst, a tihi liječnik iz tvojega intimnog sjećanja

Izrasta u jednoga od likova i protagonista te velike i strašne povijesti.

(Što je bilo s ocem Rudolfom, majkom i širom obitelji u godinama

Holokausta  – i ako su ostali u Madžarskoj, i ako su se nastanili u  Zagrebu,

O tome ne znamo ništa.)

U bivšem gradu nestalo je uspomene na ime doktor Grinfeld.

Među onima koji danas hodaju ulicama bivšega grada

Među onima koji upravljaju bivšim gradom

Među onima koji kroje službenu memoriju bivšega grada

Nema nikoga kome bi ta uspomena bila važna.

Židov iz Miskolca, zagrebački student, kotarski liječnik koji je 1944.

U ustaškom Jajcu išćuškan kao „Juda“, mjesni doktor koji je u V. i okolici

Obigrao baš svakog bolesnika za svojega višegodišnjeg službovanja, tihi

Čovjek kojemu nitko nije upamtio glasa – postoji još samo u sjećanju svojih

Sinova (gdje li su?) i u studiji dr. Jaše Romana Jevreji Jugoslavije 1941 – 1945.

žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata u popisu liječnika koje je

NDH slala u Bosnu da iskorjenjuju endemski sifilis.

Neka ga i u tvome zapisu.

Majstor i medarica

Ivan Marković „Madžar“ bio je zidar, mučaljivo

Čeljade bez potrebe za ljudima i za razgovorom, ali

Majstor kojega su tražili svi. I jedini s kojim se nije

Pogađalo – koliko on rekne, toliko je. „Zna se i danas

Svaka kuća u kojoj je Ivan ozidao dimnjak, u njoj

Nikada ne vraća“ – govorilo se u Podmaali i u

Cijelome V.-u dugo poslije njegove pogibije.

Dimnjak koji ne vraća – bio je to vrhunac majstorluka u

Starome kućegraditeljstvu i veliki blagoslov za ukućane.

Majstorova smrt šturo je opisana u kronici župe. Zbilo se to

U prosincu 1937. kada se popravljala vanjština crkve i

Kada je u nišu na pročelju iznad porte trebalo ugraditi kip

Sv. Ante „visok 130 cm, koji je svojim novcem nabavio

Stipo Ivšinović obućarski obrtnik“. U kronici ne piše, ali

Lokalna predaja zna da se nabavitelj, često i pri piću, prsio

I razmetao svojim darom, te da se ni vilama nije dao osedlati

Da njegova sv. Antu postave negdje u crkvi, nego baš tu

Iznad vrata da ga svi uvijek vide – i koji idu u crkvu i koji

Kraj nje samo prolaze, ko pokraj turskoga groblja.

„Kada se kip postavljao, iz čista mira padoše skele i s njima

Četvorica pomoćnika kojima ništa ne bi, a Ivana majstora

Kip udari po glavi i usmrti ga. Kip se razbi u puno komada

I nikad ne bi postavljen novi“ – obavještava župna kronika.

Iza majstora Ivana ostala je udovica, baba Anđa, kako ju je

Zvao sav komšiluk. Nije se preudavala. Sličila je svome

Mužu kao da mu je sestra: šutljiva samica. Pčele su joj bile

Jedino društvo, dovoljni razgovor. Znala je o njima sve;

Izgleda, i one o njoj. Njezini se rojevi nisu odmetali

Niti je od njezinih pčela ikada netko bio napadnut.

Njiva-bašča babe Anđe – od starine „Cigankom“ se zvala

Zaboravilo se zašto – graničila se sa Ćelijom, na kojoj je

Groblje. Kada je Anđa umrla i pokopana uz svojega

Ivana, sutradan su vidjeli: po svježem grobu popale pčele

Mali pčelinji oblak, koji se blago povija uz tihi zuj.

Blidinje, na vrhu svijeta

Sjene po polju već su se izdužile. Na svjetlu zamirućega

Sunca trava zadobila zagasitu bakreno-zelenu, plamteću

Boju. Prije konačnoga odlaska na počinak, mami nas da

Otkrijemo kamo vodi uski lokalni put koji se odvaja desno

Od glavne ceste i gubi između uzvišenja u polju. Kad

Zamaknemo iza prvoga od njih, ukaže se drugo, za njim

Treće, i kad već pomislimo da će tako unedogled, nađemo se

Pred niskom kamenom kućom. Već se smrknulo. Odlučimo

Da tu, na zaravanku ispred kuće okrenemo auto i pođemo

Natrag, kad iz kuće izlazi starica i srdačno nas pozdravlja.

Zove u kuću, na kafu, rakiju. Josip se s njome toplo pita

A ona spremno zapodijeva razgovor. Začas saznajemo:

Živi tu sama, ali djeca donesu iz Mostara sve što treba

A, bome, kad dođe zima i snjegovi, i ona siđe u Mostar

I tako, dan za danom, sve je dobro, Bogu fala

Starica sama, u pustinji na vrhu svijeta, dok pada noć:

Možemo li išta znati o tom životu, o njezinu svijetu. O

Njegovim užasima i o njegovome milju! Mi oholi i umišljeni

Da znamo nešto više, koji namjeravamo opisivati njezin svijet.

Predosjećaj: kad ne bih brže-bolje utekao natrag u svoj svijet

Kad bih dopustio da samo na trenutak uniđem u krug staričina

Života, bi li se ovaj moj istopio kao šareni mjehur?

 

 

 

 

 

 

 

Rajni Ante

Rijetka riječ: rajni. Zaludu je tražiti u

Rječnicima, tamo ima samo trivijalno: rajski.

Na studenoj visiji između Vrana i Čvrsnice

Na mjestu Risovac gdje ti ledeni blidinjski

Vjetar u predvečerje ne da do daha –

Gromila iz pravremena. Na njoj steći

Mramorovi, uz njih malo na strani, kao da im

Ne smeta, skroman kameni križ, ni

Do koljena ti. Na koljena se moraš sagnuti

Da pročitaš natpis, koji kaže da tu leži

Rajni Ante. Godina je 1946, u njoj se

I rodio i umro. Križ mu dižu braća i sestre.

Neka golemih, divno načinjenih mramorova

Njihove slave i veličine. Ti zastani i pòstōj pred

Križićem. Osjeti tu nježnost, ponesi je, sačuvaj:

Bi dječak među braćom i sestrama

Jako rođen, nije stigao ni progovoriti

A već morao otići. I ostao među njima

Zauvijek: njihov Ante rajni.

 

 

 

Hamdija i Željka, ljubav i smrt

Dođe mi na san Hamdija: u drumskoj mehani, na proputovanju

Iz nigdje neznano kamo, grlimo se radosno, preko svih ovih

Godina. Znam da je merhum, a, opet, kako to samo majstor-san

Umije srediti, živ je, ne može biti življi, mlad i čvrst, i dirnut sam

Time. Ne izgovaramo to nijedan, a obojica znamo: ne pije više,

Riješio se zauvijek. Iz njegova smeđeg kaputa i iz njegovih jakih

Brkova – jedno i drugo kroja iz sedamdesetih prošloga stoljeća –

Bije nekakva mirisna svježina, zdravi mu se zubi smiju onom čistom

Nevinom bjelinom. Uza nj žena, lika joj ne poznam, pretražujem po

Pamćenju ali nikako da ga nađem, odustajem, neka je tako kako je,

Ali, opet, nekako, znam da to mora biti ona, Željka. Raspline se zatim

San, i pretopi u neki drugi, ali ostane i nakon buđenja; preživ je,

Prestvaran, dugo kroz dan prati me, ne nestaje i ne odustaje.

Kako pričati o Hamdiji i Željki, njihovu priču žestoku i strašnu?

Pogotovo ti, koji sâm nisi ni žestok ni strašan, a koji joj se klanjaš,

Osjećajuć njezine krajnosti kao nedostižnu predanost sudbini, kao

Ultimativnu hrabrost pred životom, kao užasnu cijenu ljepote, baš

Kako je pisano: „Inače, oko lepote su uvek ili mrak ljudske sudbine

Ili sjaj ljudske krvi.“[1] Kako, dakle, sve to – zanos, ljubav, bol, propast,

Grijeh, i te strašne smrti pričati, ako ne strogo stegnuto i eliptično,

Čuvajuć se ohole metafore, ponizno i bez ukrasa, naročito bez

Dometanja. Ono što znaš, znaš. Ništa drugo.

Hamdija N. bješe mlad profesor književnosti, dva čovjeka u jednome.

Jedan vedar i drugarski, predan ljudima i dobru, sa čistim i jasnim

Pogledom na sve stvari. Njegovo da bilo je – da, njegovo ne bilo je – ne.

Drugi – mrak alkohola. Nije on pio od meraka kao rutinirani akšamlučari

Epikurejci, nije pio ni račundžijski kao oni polovični pijanci koji

Imaju mjeru, pa znaju kad treba stati. Pio je da se ubije. Tako je i

Govorio: ubit će me piće, kao i moga starog. Nije bilo strašno što je to

Govorio, strašno je kako je to govorio: pomiren i riješen, s nekakvim

Krajnjim ponosom i zanosom koji ne trpi prigovora.

Željka M. bješe tek punoljetna ljepotica, ne zovna i ne raskošna, već bijela

I tanka, tamnih očiju i zasanjana pogleda – mladoj redovnici i gejši

Pripravnici mogao bi pripadati jednako. Čim je maturirala, njihova je

Ljubav planula javno. On je nju na rukama nosao, ona se uza nj privijala

Blisko i vjerno kao lozica. Sablazan koju su širili – profesor i učenica,

Musliman i katolkinja, javno se ljube! – nije ih doticala, lebdjeli su

Iznad stvarnosti, iznad svojega malog grada, iznad Zemlje, poput

Chagallovih ljubavnika. Ne može to dugo, neće to na dobro –

Mudrovala je čaršija, siktala mahala. I nije potrajalo, i nije na dobro

Izašlo. Ali ne po čaršiji i ne po mahali. Nitko ne može znati sigurno –

Po čemu i zašto. Vjenčali su se, počeli živjeti zajedno, ona je rodila sina,

Sve je izgledalo dobro. Odjednom, preuzeo je onaj drugi. Ne pamti se u

Malome gradu da je itko ikada tako pio: bez prestanka, bez triježnjenja.

Izgovarao je nerazumljive sklopove, gledao u te ogromnim prestravljenim

Očima, postajao nasrtljiv i goropadan, ali sa sve manje snage u tijelu,

U rukama. Počeli su ga nalaziti u blatu, voditi kući, u kojoj nikoga nije

Prepoznavao, ni za koga imao ljubavi. U jednom od rijetkih nešto bistrijih

Stanja shvaća da nje nema, otkriva da je s djetetom otišla svojoj materi.

Ovako se svršilo. Nju su – za kaznu ili za spas – poslali nekamo rodbini,

U drugi grad. On je, stalno pijan, zakrvavljenih očiju, pokušavao doći do

Djeteta, nisu mu dali. Nitko nikada nije saznao što se u staroj ženi slomilo

Kako je moralo izgledati njezino spremanje s unukom na njihovo posljednje

Putovanje, kako su se u njoj izmiješali i izjednačili ljubav i smrt. Tek, u

Mali grad pala je vijest: baka je s unukom stigla u Banju Luku, otišla do

Vrbasa i ne ispuštajući unuka iz naručja spustila se u njegovu brzu zelenu

Vodu. Nedugo poslije toga umro je i on: ispio ga je svega alkohol.

U mome snu, u drumskoj mehani, na proputovanju iz nigdje

Neznano kamo, dragi su, vedri i sretni, Hamdija i Željka. Ništa ne smeta

Što znam da je on merhum, i što njoj lika ne mogu da se sjetim.

Što hoće, što ispunjava san?

[1]  Ivo Andrić, Razgovor s Gojom

Podijeli

Komentari su suspendovani.