Irkinje govore
Priredila: Aleksandra Nikčević Batrićević
Razgovore vodila Aleksandra Nikčević Batrićević
Razgovore s engleskog na crnogorski jezik prevela Lela Stanković
Razgovor s Nesom O’Mahoni: O ženskome identitetu i njegovoj dekonstrukciji
Nesa O’ Mahoni (Nessa O’Mahony) je irska književnica koja se s jednakom posvećenošću ogleda u različitim žanrovima. Teme su joj raznovrsne, književna je interesovanja vode u prošlost Irske kao i u njenu sadašnjost. Rođena je u Dablinu, gdje je studirala engleski jezik i književnost, nakon čega je profesionalno bila angažovana u sferi novinarstva, potom kao predavačica na univerzitetima u Irskoj, gdje je držala kurseve kreativnog pisanja. Dobitnica je brojnih nagrada i stipendija za svoj prozni i pjesnički rad koji je preveden na mnoge svjetske jezike. U afirmativnim prikazima koji se o njenome radu objavljuju, pominje se dirljivost, snaga, realističnost u građenju psihološki kompleksnih likova koji su, u nekim objavljenim djelima duboko isprepleteni autobiografskim materijalom koji O’Mahoni izdvaja iz bogate porodične istorije, svjesna značaja prošlosti i uticaja koji prošlost ima na živote ljudi u Irskoj.
Prvo književno djelo koje ste objavili bila je pripovijetka. Da li biste mogli da podijelite konkretne uspomene ili iskustva koja su Vam ostala u sjećanju iz tog vremena? Ta rana iskustva podstakla su Vaše putovanje u svijet književnosti i učinila ga pristupačnim za čitaoce, praveći sponu sa Vašim počecima i inspirišući njihove književne aspiracije.
Iako sam se u posljednjih trideset godina uglavnom bavila poezijom, svakako je tačno da je prvo djelo koje sam objavila (ako ne računam pjesmu napisanu za potrebe školskog časopisa) bila pripovijetka. Kao novinarka radim od vremena kada sam završila fakultet 1987. godine, ali kreativnim pisanjem sam počela da se bavim po završetku desetonedjeljnog kursa iz kreativnog pisanja i okušala sam se u pisanju žanrovski raznorodnih tekstova. Redovni posao (radila sam kao službenica za odnose s javnošću jedne osiguravajuće kuće) je bio nevjerovatno dosadan, te je uvijek bilo mjesta za maštu kojom sam razvijala svoj imaginarni život. Međutim, moje prvo objavljeno djelo, poslato za potrebe časopisa Ajrlends Oun, uglavnom je zasnovano na mom privatnom životu, ili bolje rečeno, zasnovano na strahovanju od puteva kojima je moj život u tom periodu mogao krenuti. To je priča o starijoj, neudatoj i introventnoj ženi, pred penzijom iz državne službe, koja sebe pogrešno uvjerava da su joj kolege pripremile oproštajnu zabavu. Kod čitaoca se razvija sažaljenje kada shvati koliko se protagonistkinja prevarila i da nema ni pomena o oproštajnoj zabavi. Moguće da sam tada čitala Kafku, ali je priča djelovala srodno mojim strahovima zbog puteva kojima se moj život u tom period kretao, život jedne neudate mlade žene zaposlene u kancelariji, da me je to navelo da ponovim spisateljski eksperiment. Poezija, doduše nikako manje lična, nudila je dublje vidike, veću mogućnost da se maskirate u kontekst forme i jezika. Stoga sam rijetko zalazila u prozu sve do kasnijeg perioda svoje karijere.
Veći dio života posvetili ste poeziji koju karakteriše jedinstvena i pronicljiva perspektiva, dok Vaša posvećenost pisanju prosvjetljuje i inspiriše čitaoce, a Vaš rad ostaje upamćen i izaziva duboko poštovanje.
Veoma ste ljubazni. Takav život je miran i usamljen; rijetko ko može da osvijesti čitaočevo analiziranje i shvatanje nečijeg djela, stoga je velikodušno od Vas što ste ih pomenuli.
U petoj zbirci poezije koju ste objavili pod naslovom Prazne žene na Ostrvu, tematskim kontekstom dominiraju vječita pitanja: istorija, život, ljubav, priroda, gubitak i dobitak. „Pjesme o praznim ženama“, moj omiljeni i najpotresniji dio pomenute pjesničke zbirke, ostavljaju dubok emotivni uticaj, pobuđujući u čitaocu bol i nadu. Ova vrsta saosjećajnosti duboko povezuje poštovaoce Vašega djela i čini Vaš rad nezaboravnim. Ko je prazna žena iz pomenute pjesničke zbirke?
Da budem iskrena, zbirka Prazne žene nastala je u periodu prilično ekstremne emocionalne i egzistencijalne tjeskobe. U ranim pedesetim godinama, dijagnostifikovan mi je karcinoma jajnika. Kao mnoge žene, imala sam simptome, posjetila doktora i odjednom sam se zatekla u haotičnom vrtlogu ginekoloških pregleda, bolničkih nalaza… U jednom trenutku, razmatrala se operacija, a ja sam stekla snažan utisak da je odgovor medicine na većinu ženskih problema uklanjanje djelova tijela koji se čine ključnim za njihov osjećaj identiteta – grudi, materica, jajnici. U stanju pojačane panike, takav mi je pristup djelovao brutalno grub, i pitala sam se šta će ostati od mog identiteta ako budem morala da se operišem. Te pjesme opisuju sva pitanja u vezi sa ženskim identitetom i sa veoma neuravnoteženim odnosom između žena i stručnjaka u oblasti medicine. Pretpostavljam da sam razmišljala i o tome kako drugi pjesnici koriste personu – na primjer u Jejtsovim Pjesmama o ludoj Džejni ili u zbirci Džona Berimena pod naslovom Gospodin Bouns – i kako te persone piscima daju masku da istraže ideje ili pitanja koja su ih plašila. Jejtsa je mučilo pitanje starenja i raspadanja dok je stvarao lik bestidne stare lude Džejn, koja je bila na suprotnoj strani spektruma od „nasmijane javne ličnosti“ kakva je senator Jejts postao. Prazne žene su mi omogućile da iz šire perspektive sagledam stvari koje su me najviše plašile.
Da li imate posebnu rutinu kada je riječ o pisanju?
Eh, šta bih dala da imam rutinu. Kada sam pisala roman, ustajala bih 90 minuta ranije kako bih napisala 2000 riječi dnevno i kako bi prva verzija bila završena u roku od šest mjeseci. Mnogo sam manje disciplinovana kada je riječ o poeziji i shvatam da vrijeme izmiče a da ja ne stignem da napišem čak ni valjanu prvu verziju, posebno tokom onih dana kada radim puno radno vrijeme. Kada se udaljim od svog okruženja, to je veoma dobro za mene u kreativnom smislu – i smatram da mogu valjano da se skoncentrišem na novi projekat nakon dobre šetnje po zanimljivom krajoliku. Stoga, čim se ukažu takve prilike, prigrlite ih. Prvu verziju obično ispisujem rukom, potom je prekucavam i onda uređujem tekst. Nekada se desi da prvu verziju kucam na laptopu i u tim se slučajevima trudim da ne unosim previse izmjena tokom rada na prvoj verziji. Imam nekoliko pouzdanih čitalaca (jedna divna grupa pjesnikinja koje razmjenjuju svoje radove jednom mjesečno putem mejla) i prije nego što tekst počnem da finalizujem, u obzir uzimam njihove povratne informacije. Međutim, ja se ne zadržavam predugo na prvoj verziji – nestrpljenje je jedna od mojih slabosti, kao i činjenica da mi neke teme poslije izvjesnog vremena postanu manje interesantne.
Kako biste opisali trenutno stanje književne scene u Irskoj? U uvodu knjige koju je priredila pod naslovom Gle! To je spisateljica! Irski književni feminizmi 1970-2020, Ejliš Ni Kvivna je ukazala na revolucionarnu grupu ili školu spisateljica koje su rođene 1950. ili oko 1950. godine, i naglasila uticaj feminizma i feminističke književne teorije na književnost koju od te generacije stvaraju žene.
Smatram da se književna scena promijenila tokom posljednje decenije u Irskoj. Moglo bi se reći da književno stvaralaštvo devedesetih godina prošloga vijeka u Irskoj, kada sam ja počela da pišem, nije bilo niti raznovrsno niti rodno ravnopravno. Činilo se da izdavaštvom i stvaranjem dominira isti, mali broj ljudi, u principu bijeli muškarci. Književno stvaralaštvo dvadesetih godina ovog vijeka je u potpunosti drugačije, sa daleko razvnovrsnijim i inspirativnijim rasponom pisaca i spisateljica. Književnost više nije privilegija pojedinih; uspon društvenih medija, kao i pristupačnost tehnologija za potrebe izdavaštva, omogućili su lakše snalaženje u tom dijelu našega posla, u izdavaštvu. Tokom proteklih nekoliko godina pokrenuti su mnogi književni časopisi i stvoreno je mnogo različitih onlajn prostora za stvaranje. To je dovelo do književne scene koja je istinski raznovrsna – zapravo ne postoji jedna scena, već mnoge scene, a raspon tema koje su u fokusu savremenih glasova je nevjerovatan. Mislim da je dosta toga postignuto zahvaljujući velikom naporu koji su uložile spisateljice, pripadnice generacija o kojima piše Ejliš Ni Kvivna. One su nagovijestile da se razičiti pristupi i teme mogu otkriti u irskoj književnosti – one su otvorile nove prostore kroz koje se mi probijamo.
U zbirci tekstova Skidanje šara sa zebre: Četrdeset godina ženskog književnog stvaralaštva u Irskoj, izuzetnoj knjizi koja, između ostalog, predstavlja dobru osnovu za istraživače koji prvi put ulaze u književni svijet ženskoga stvaralaštva u Irskoj, pominjete „ključni trenutak koji određuje smjer njihovog pisanja.“ Šta je to vrijeme značilo za Vas i za generaciju spisateljica koje su zastupljene u ovoj knjizi? Kako je taj trenutak oblikovao Vaše pisanje i teme kojima se bavite?
Antologija je nastala u čast djela mnogih spisateljica koje su stvarale u periodu između osamdesetih i devedesetih godina prošloga vijeka, a mnoge od njih su učestvovale u književnim radionicama na kojima im je razmjena različitih verzija tekstova na kojima su radile pomogla da otkriju kontekst u kojem mogu da se razvijaju. Radionica može biti veoma pozitivno iskustvo, ali može biti i izazovno ukoliko povratna informacija obesrabri pisca umjesto da ga podstakne. Prva književna radionica kojoj sam prisustvovala bio je desetonedjeljni kurs koji je organizovala Škola glume „Radost“ i obuhvatao je sve oblike pisanja. Jedne nedjelje kada su tražili da napišemo pjesmu, desila se prekretnica za mene, jer sam iskusila žar pisanja o temi bliskoj mom srcu (jedna porodična priča) na način koji nije bio nalik bilo čemu drugome što sam ikada osjetila tokom pisanja. Upravo povratna informacija o toj verziji, koja je bila pozitivna i ohrabrujuća, pomogla mi je da se posvetim poeziji. Da je odgovor na pjesmu bio užasan ili negativan, mogla sam se okrenuti u potpuno drugom smjeru. Imala sam sreću, zaista.
Posvetili ste mnogo vremena priređivanju knjiga i tematskih brojeva časopisa koji su usko povezani sa stvaranjem pjesnikinje Ivan Boland. Koji su Vas konkretni aspekti njenoga stvaralaštva inspirisali kao priređivačicu? Da li Vas je ujedno i motivisala u kontekstu Vašeg pjesničkog rada? U tematskom broju časopisa Poetri Ajrlend Rivju koji ste priredili analiziraju se konkretne pjesme koje je napisala Boland, potom se sagledava tematski uticaj njenog stvaralaštva, objavljene su i pjesme koje slave njen život i rad.
Ivan Boland je imala izuzetan uticaj na moj pristup književnosti iako mi je bilo potrebno neko vrijeme da to shvatim. Prvo sam pročitala njenu prozu, potom njenu poeziju. Ja sam iz generacije koju tokom redovnog školavanja nijesu učili književnom stvaralaštvu živih pisaca, pogotovo živih spisateljica, stoga, sramota me je da priznam, ali nijesam bila upoznata s njenom izvanrednom poezijom koju je objavljivala još od šezdesetih godina prošloga vijeka. Ali jesam pročitala njenu knjigu eseja, Lekcije predmeta; oduševila me je nepokolebljivost njenog glasa i sigurnost njenih stavova. Pisala je o temama od neposrednog interesa za mene: irskoj istoriji i rodoljublju; položaju žena i njihovim narativima u istoriji; važnosti porodice i porodičnim sukobima kao temama književnog stvaralaštva. Pristupala sam ovim temama na različite načine, doduše s manje kohenerntnosti i svijesti nego što je to činila Ivan Boland, tako da je otkrivanje njenoga stvaralaštva za mene bilo izuzetno značajno. U tematskom izdanju časopisa Poetri Ajrlend Rivju (broj 138) koji je priređen u čast njenog života i stvaralaštva, željela sam da se osvrnem kako na njenu ulogu spisateljice i priređivačice, kao i na njen izuzetan književni uticaj i podstrek za mlađe generacije spisateljica. Kroz tri odjeljka pomenutog tematskog broja, autori i autorke pišu o njenom uticaju, njenim tematskim preokupacijama, odaju počast njenom književnom nasljeđu.
Napisani su brojni afirmativni osvrti o Vašem istorijskom romanu iz 2018. godine, Detektiv specijalnog odjeljenja. Kritičari su afirmisali priliv istorijskih i autobiografskih izvora u tom Vašem romanu kao i način na koji ste ih unosili u tekst. Možete li da podijelite neke konkretne primjere ili iskustva iz svog života koje ste koristili prilikom pisanja toga romana? Da li je bilo zahtjevno pronaći ravnotežu u spoju istorijskog i autobiografskog?
Moram da priznam da sam zaista uživala pišući taj roman koji predstavlja spoj žanrova koje sam posebno voljela da čitam – istorijske fikcije i kriminalističkog romana. To je priča veoma inspirisana porodičnim događajima o kojima sam takođe pisala i u svojoj poeziji. Glavni junak, policijski detektiv po imenu Majkl Meki, zasnovan je na liku moga djeda, Majkla Makana koji se, kao i moj protagonista, borio za britansku vojsku u Prvom svjetskom ratu i koji se kasnije pridružio irskim policijskim snagama koje su se borile u Irskom ratu za nezavisnost i Irskom građanskom ratu. Neki od uzbudljivijih događaja opisanih u romanu zasnovani su na činjenicama, ali sam većinu radnje izmislila jer je ovo, na kraju krajeva, kriminalistički roman, pa se morao uklopiti u pravila tog žanra. Nijesam pisala istoriju, ali sam željela da moje prozno djelo bude istorijski tačno, to mi je bilo veoma važno.
U drugoj zbirci poezije, Uhvatiti duha, koristite autobiografski materijal i opisujete prošlost Irske, uz mnoge detalje koji nam pomažu da zamislimo prvi dio dvadesetog vijeka, odnosno dvadesete godine prošloga vijeka. Da li bismo mogli reći da je istorija opsesija, sa svim procesima potrebnim da se uspešno ispreplijeće s lirskim aspektima Vašega bića?
Opsesija! Pa da, veoma pronicljivo zapažanje! Ja sam na mnogo načina osujećena istoričarka jer sam željela da se na postdiplomskom nivou na univerzitetu fokusiram na istoriju, ali sam bila namamljena stipendijom u drugom pravcu. No kada sam počela da pišem književne tekstove, uhvatila sam sebe kako se uvijek iznova vraćam porodičnim pričama koje mi je pričala majka, a pomenuta zbirka, Uhvatiti duha, zaista njima obiluje. Moj djed i baka se redovno pojavljuju – središnji dio te knjige o njihovoj je ljubavnoj priči koja se desila u vrijeme Irskog građanskog rata. Izmislila sam pisma i bilješke iz dnevnika koji su bili vrsta ‘ispomoći’ tokom pisanja toga dijela teksta i bila sam veoma zadovoljna kada je jedan kritičar prokomentarisao živopisnost originalnog izvornog materijala. Nijesu imali predstavu da sam ih izmislila! Što se tiče opsjednutosti – to je teže reći. Irska istorija je bila izuzetno zanimljiva u prvoj četvrtini 20. vijeka, ali je mnogo toga ublaženo zbog sporne prirode Irskog građanskog rata. Tako da je bilo zaista prijatno vratiti se u prošlost i izmisliti glasove za junake u priči kao što su moji baka i djed koji mi sami nikada nijesu ispričali te priče.
Da li Vas obuzme sentimentalnost kada se bavite autobiografskim materijalom?
Trudim se da ne postanem sentimentalna, mada vjerovatno ne uspijevam uvijek. Ali želim da stvorim likove koji čitaocu djeluju autentično. Kada uspijem da im dobro uskladim glasove, zadovoljna sam. Pisanje o prošlosti, fokusiranje na materijal s toliko praznina, može biti veoma izazovno. Ipak, irske spisateljice voljno okreću glavu prema irskoj prošlosti sa spremnošću da pokušaju da popune praznine.
Koliko je ovaj proces zahtjevan za Vas? Da li to znači da morate da posjetite arhive kako biste popunili prazne prostore iz prošlih vremena?
Veoma uživam u procesu istraživanja istorijskih praznina, istoričarka u meni s radošću se odaziva tim izazovima. Međutim, tehnologija je olakšala takvu vrstu istraživanja; nevjerovatno koliko je arhiva digitalizovano, što je pristup informacijama učinilo mnogo lakšim. Ali, u kontekstu moga pisanja, značajno je koristi što više živih izvora – naši rođaci imaju divne priče da ispričaju i treba ih saslušati.
Hronotop nosi Vaš najfiniji lirski kvalitet u pisanju proze. Da li se to budi pjesnikinja u Vama u trenucima kada se fokusirate na vrijeme i prostor?
Interesantno pitanje. Sjećam se da je jedan urednik pročitao ranu verziju moga romana, podsjetio me je da sam pjesnikinja i da bi trebalo što više da koristim liriku u svojim proznim opisima. Priznajem da su mi prozni pisci koji se upuštaju u ljubičastu prozu pomalo dosadni, ali postoje divni majstori riječi koji vas tjeraju da zastanete da uživate u načinu na koji oblikuju jezik i podstiču vas da vizualizujete svijet. Na primer, pisci kao što je Kolum Meken. Ako bih ikada uspjela da postignem nešto slično u prozi koju pišem, bila bih oduševljena.
Kako biste definisali svoj odnos sa kritičarima? Da li su kritičari oštri prema književnim tekstovima koji su iz pera spisateljica?
Često i sama pišem kritičke osvrte na objavljene književne tekstove i shvatam da je važno da takvi tekstovi predstavljaju skladan spoj pohvale i konstruktivne kritike. Sjećam se teksta jednoga kritičara koji je napravio razliku između pristupa pružene ruke i stisnute pesnice; pružena ruka ima za cilj da ohrabri pisca, stisnuta pesnica udara svakoga ko ima smjelosti da pokuša da probije kapije ispred kojih stoje pažjivi stražari. O mome književnom radu pisane su kritike pružene ruke ali i stisnute pesnice i bila sam zahvalna na prvopomenutim, ponekad skrhana zbog onih drugih. Kritički stav prema spisateljicama se promijenio, uopšteno govoreći. Tokom nekih ranijih vremena ako su djela spisateljica kritički predstavljana, često su bila zanemarivana zbog uskog opsega temȃ. Sada postoji priličan broj sjajnih spisateljica i teško bilo ko može da ih isključuje, dok se s druge strane, sve više žena bavi književnom kritikom. Možda postoje marginalizacije ali se kao spisateljica s njom više nećete suočavati.
Jedna od tema Vašeg književnog stvaralaštva odnosi se na duboka povezanost s Irskom i Dablinom. U knjizi koju ste Vi i Šivon Kembel priredile pod naslovom Ivan Boland: Unutar istorije, u njenom posljednjem poglavlju pod nazivom „Dvije pjesnikinje i grad: Razgovor“, Ivan Boland i Pola Mihan razgovaraju o važnosti Dablina za svoj rad u različitim kontekstima. Da li ste ikada razmišljali o uticaju grada na Vaše književno stvaralaštvo, kroz fokus na „teme identiteta, geografije i tradicije“?
Taj razgovor između Pole i Ivan bio je fascinantan. Dvije pjesnikinje čiji je identitet protkan gradom u kojem su odrasle i/ili živjele i imale su dosta lijepog da kažu o načinu na koji ih je inspirisao. Fotografije koje je napravila Ivan, koje su pratile objavljenu verziju tog razgovora, bile su briljantni dodaci, tako lični! Svakako sam razmatrala uticaj grada na svoje pisanje, doduše na jednostavniji način. Ja nijesam dijete samoga grada, već predgrađa i divlje ivice grada, kuda teče rijeka Doder, brda koja volimo da zovemo planinama koja se protežu južnim dijelom i čine granicu s okrugom Viklou. Hodam brdima i uz rijeku svaki dan i neminovno se sve to proželo i u mojoj poeziji i kroz moj osjećaj književnog identiteta. Čak u tolikoj mjeri da se nadam da ću u sljedećoj knjizi pratiti tok rijeke Doder, u pjesmama koje će biti o mom odrastanju na njenim obalama. Barem je moj plan takav.
Razgovor s Meri Morisi: Establišment, grčenje i druge priče
Meri Morisi (Mary Morrissy) piše romane i kratke priče, tekstove o umjetnosti i istoriji kao i prikaze o književnim djelima za najuticajnije časopise u Irskoj. Rođena je u Dablinu gdje je diplomirala, radila kao novinarka i gdje po pozivu predaje kreativno pisanje. Pored univerziteta u Irskoj, gdje je od 2015. godine angažovana kao predavačica na Univerzitetu u Korku, često je angažovana i na univerzitetima u Sjedinjenim Američkim Državama. Kao stipendistkinja Njujorške biblioteke istraživala je život irskoga dramskog pisca Šona Kejsija i njegove sestre Bele, o kojoj je objavila roman Uspon Bele Kejsi. Dobitnica je brojnih nagrada (Hennessy Literary Award, Lannan Foundation Prize), dok je 2015. godine izabrana za članicu Aosdane, Irske akademije za umjetnost i književnost. Književni kritičari su napisali brojne pohvalne o njenom književnom stvaralaštvu koje nastanjuju složeni likovi, „inventivnost pisanja“, sklonost izazovima odnosno hvatanje u koštac s istorijskim i književnim ličnostima koje imaju ikonički status, „senzualnost proze“ koju nazivaju i fizičkom, „liričnost, umijeće, sposobnost sagledavanja“ „izbalansiranost narativa“ u kojima nema suvišne riječi niti rečenice. Kendis Rod u svom kritičkom osvrtu na zbirku priča Razrokost navodi: „Morisi ne treba olako shvatati u kontekstu psihoanalitičarskih zahvata u tekstovima koje piše; ona je najviše nalik staloženom ali nadasve nadarenom patologu pod čijim mikroskopom su sićušni isječci ni po čemu izuzetnih djelova ljudskoga tkiva prikazani kako pršte od mikrobiološkog života i misteriozne, promjenjive energije.“
Da li postoji poseban razlog zbog kojeg ste željeli da postanete spisateljica? O tome ste pisali u Opasnosti i slavi, zbirci eseja u kojoj su irski književnici i književnice predstavili umjetnost svoga pisanja, ali i u zbirci eseja pod naslovom Gle! To je spisateljica! U naslovu eseja iz drugopomenute zbirke koristite jednu riječ: grčenje. Za ambicioznu mladu spisateljicu koja želi uspostaviti književnu karijeru u konzervativnoj zemlji, Irskoj, ,,grčenje” se odnosi na unutrašnji sukob i sumnju u sebe koju uzrokuju društvena očekivanja. Da li je ovo esej o ličnim žrtvama koje ste morali podnijeti da biste postali spisateljica?
Zapravo sam igrom slučaja postala spisateljica. Tokom redovnog školovanja moja je pažnja usmjeravana prema proznim tekstovima, o čemu ranije nikada nijesam razmišljala. Nijesam tada osjećala spisateljsku ambiciju. Ali to je vrlo brzo uzelo maha i shvatila sam da ne mogu a da ne pišem. U vrijeme kada sam počela da pišem – krajem sedamdesetih godina u Irskoj – nije bilo mnogo mladih spisateljica i bilo je samo nekoliko istaknutih uzora u svijetu književnosti, kao što su Edna O’Brajen ili Dženifer Džonson. „Žensko književno stvaralaštvo“ bilo je gotovo zasebna kategorija, potkategorija, ukoliko želim još konkretnije da se izrazim. „Grčenje“ o kojem govorim u eseju je borba da se identifikujem kao spisateljica u okruženju u kojem je definicija takvoga posla bila gotovo isključivo muška. Stav establišmenta u sferi književnoga rada podrazumijevao je da mlade žene praktično treba da se izvinjavaju zbog svojih umjetničkih i književnih težnji, da je predstave kao sekundarnu. Međutim, esej je takođe o istraživanju unutrašnje borbe između onoga što sam tada prepoznala kao konkurentnu definiciju književnog stvaraoca i žene. Da li je moguće biti umjetnica ali i majka, na primjer? Ili se isključivo mora birati između to dvoje? Na temelju te dileme donijela sam određene odluke ali, da budem iskrena, još uvijek ne znam odgovore na ta pitanja.
Jedinstvenost procesa Vašeg rada karakteriše sposobnost balansiranja između strogog rasporeda pisanja i neočekivanih naleta inspiracije. Kako uspijevate da održite tu osjetljivu ravnotežu?
Uvijek sam imala redovan posao pored pisanja – kao novinarka i profesorka kreativnog pisanja – i upravo razlika između ta dva posla me je prisilila da budem disciplinovana u pisanju. Najveći dio pisanja je samo primjena, sjedenje za stolom, biti tu kada naiđu neočekivane iskre inspiracije.
Koliko traje proces rada koji Vas vodi do finalne verzije rukopisa?
Za mene pisanje jeste dorađivanje. Kada pišem roman, obično izrađujem vrlo grubu verziju, prvu verziju, na kojoj radim četiri do šest mjeseci, ispisujem je rukom. Ostatak vremena koje provodim radeći na romanu – 3-5 godina – proces je ponovne izrade, prepravljanja i uređivanja.
Bogata mitologija, istorija i svakodnevne životne priče Irske značajno su oblikovale Vaš književni rad. Kako su ti elementi uticali na Vaše književno stvaralaštvo i u kojoj mjeri su vidljivi u Vašem radu?
Napunila sam osamnaest godina osamdesetih godina prošlog vijeka u Irskoj, u deceniji koja je bila posebno teška u kontekstu socijalne politike i zakonodavstva koji utiču na žene. Pobačaj, kontracepcija i razvod bili su zabranjeni, a katolička crkva imala je ogroman uticaj u državnim poslovima. U tom periodu, problemi u Sjevernoj Irskoj su se razbuktavali, pa je to bilo veoma mračno vrijeme, kako na društvenom, tako i na političkom nivou. Mislim da se atmosfera i ograničenja tog vremena odražavaju i istražuju u mojoj priči „Rosa“ iz zbirke Razrokosti. U romanima koje sam do sada napisala, a koji su istorijski, istraživala sam ranu nacionalnu istoriju Irske, pisala i o nasljeđu jezika – engleskog koji se govori i piše u Irskoj, odnosno hibernoengleskog koji takođe ima uticaja na moje stvaralaštvo.
Šta vas je podstaklo da date doprinos antologiji Priče iz Korka koju su uredile Madlen Darsi i Lora Makena? [Napomena: zbrika kratkih priča koje su smještene u istorijskom gradu Korku u Irskoj.]
Živim u Korku već 25 godina tako da sam gotovo počasna građanka Korka. Madlen i Lora su moje bivše studentkinje. (Nekoliko godina sam predavala kreativno pisanje na Univerzitetu koledž Kork (UCC)) pa je ovo bila prekrasna prilika da sarađujem s njima. Ne samo da su bivše studentiknje, već su i spisateljice, tako da je književna scena Korka usko povezana i isprepletana poznatim licima.
Objavili ste nekoliko zbirki priča od kojih je svaka na određen način povezana sa Dablinom. Koja od objavljenih zbirki je najličnija i zašto? Autobiografsko u Vašem radu je opipljivo i dodatno doprinosi dubini Vaših priča.
Slaba sam na „Knjiškog moljca“ iz zbirke Razrokost, jer je to moja prva objavljena priča i jer sam prvi put osjetila otkrivanje sopstvenoga glasa i određenu vrstu fiktivnog autoriteta.
Doprinijeli ste mnogim knjigama koje su rezultat kolektivnih napora. Da li možete da nam približite proces donošenja odluke prilikom odabira određene teme na koju ćete se usredsrediti? Jedna od tema o kojima ste pisali je demencija, u zbirci priča Nesigurnim korakom ka svijetlu. U Umjetnosti letimičnog pogleda, zbirci kratkih priča koju su kritičari pohvalili kao doprinos radikalnoj reviziji irskog kanona kratkih priča, takođe ste dali svoj doprinos.
Kada je riječ o Nesigurnom korakom ka svijetlu, tema antologije bila je demencija kao što ste već pomenuli, i kao da je tema izabrala mene, a ne obrnuto. Umjetnost letimičnog pogleda, pregledna predstava odabranih irskih priča objevljenih u 20. vijeku, obuhvata priču iz moje prve zbirke, Razrokost. Odluku o uključivanju moje priče „Podijeljena pažnja“ kao reprezentativnog teksta, donijela je urednica Šinejd Glison.
Vaš roman Neokovana Penelopi pohvaljen je kao djelo ,,velike briljantnosti, kreativnosti i stilske siline, s aluzijom na Džojsov rad i jedinstvenim zapletom”. Roman je zapravo alternativna biografija Nore Barnakl, dekonstrukcija njenoga života koji nam je poznat. Citiraću jednu od afirmativnih kritika koju je o tom Vašem romanu napisala spisateljica Nula O’Konor: „Nora Barnakl koju upoznajemo u Neokovanoj Penelopi kreće se kroz poznate prostore, ali ih osvaja na svježe, provokativne načine. Meri Morisi, jedna od najsjajnijih, najoriginalnijih zvijezda irskog književnog stvaralaštva, predstavlja nam živahnu, mudru Noru koja preuzima odgovornost za svoju sudbinu. Morisina ogromna, maštovita moć i nevjerovatno dobro izražavanje čine živopisno, blistavo putovanje Norinog ponovno zamišljenog životnog puta.” Kako ste odlučili da se usredsredite na Noru? U intervjuu koji smo prije nekoliko godina uradile, Nula O’Konor mi je rekla da je počela da piše o Nori dok je pisala o Džojsu, kada je osjetila kao da joj Nora stoji iza leđa i nadgleda je.
Moj instinkt prilikom pisanja romana Neokovana Penelopi zapravo je bio da se udaljim od Džojsa. On je sveprožimajuće prisutan u svijetu irske književnosti, u svijetu književnosti napisane na engleskom jeziku uopšte, i postavila sam sebi pitanje da li je Nora Barnakl ikada osjetila tugu što je uvijek upoređuju sa Džojsom, genijem književnog stvaralaštva. Htjela sam uzeti u obzir Noru Barnakl, prihvatiti je kao svoj lik, a da bih to učinila osjećala sam da moram ukloniti Džojsa iz priče. Možda je to bio podsvjesan pokušaj da se oslobodim uticaja koji je imao Džojs! Roman je u pristupu protivčinjeničan – razdvaja Noru i Džojsa i predočava potpuno drugačiji život za Noru. To je takođe svijet u kojem Dablinci nikada nijesu objavljeni, Uliks nikada nije napisan, a Džojs odustaje od pisanja.
Čežnja za blagostanjem zbirka je pripovijetki i/ili romana jer se priče mogu čitati i kao poglavlja romana, čija se radnja dešava u irskom predgrađu. Dominantne teme ove zbirke su požuda, seks, smrt i sjećanja na vremena koja su prošla. Možda ovom zbirkom prizivate sjećanje na Džojsove Dablince, na prošlo vrijeme do kojega seže vrijeme radnje njegovih priča, čime se proteže i vrijeme sjećanja na Dablin različitih vremena. Ovu zbirku ili roman kritičari nazvaju i „eksplodiranim romanom“ jer razbija tradicionalne narativne strukture i predstavlja nelinearnu ili fragmentiranu priču. Da li je i intenzitet emocija likova naveo kritičare da tu sintagmu uvedu u prikaze napisane o tom Vašem tekstu? Možemo li reći i da je Čežnja za blagostanjem neka vrsta nastavka Vaše prve zbirke priča, Razrokost, u kojoj Vam je fokus na svakodnevnom bivstvovanju i likovima koji se bore protiv sopstvenih demona u modernoj Irskoj?
Napisala sam Čežnju za blagostanjem kao ciklus povezanih pripovijetki koje prate određenu putanju ako se čitaju u nizu, slično tradicionalnom romanu. U pričama ima lukavih, suptilnih klimanja glavom prema Dablincima, ali te aluzije nijesu ključne za razumijevanje djela. Čini se da svaki pisac ili spisateljica kratkoga proznoga djela koji je stasao u Dablinu u nekom trenutku mora biti prozvan zbog aludiranja na Dablince. Ali, zapravo, zbirka se razvila prilično organski bez ikakve veze s Džojsom. Napisala sam nekoliko priča o dvijema sestrama – Nori i Triš Elvordi – a zatim sam postala fascinirana njihovim svijetom i počela ga razgrađivati. Nijesam to vidjela kao izravan nastavak Razrokosti (vidjeti sljedeće pitanje), iako obuhvata sličnu fizičku teritoriju. Pretpostavljam, u širem kontekstu, da bi se moglo reći da je svako djelo nastavak onoga koje je prije njega objavljeno.
Da li ste razmišljali o svom književnom stvaralaštvu kao o kartografiji, pokušaju oživljavanja Dablina kakav je nekada bio? Preklapa li se Vaša mapa s Džojsovom?
Dablin je središte svijeta moje prve zbirke priča, Razrokost. No, za razliku od Čežnje za blagostanjem, mjesta nijesu imenovana. U toj sam se fazi plašila da bi imenovanjem mjesta djelo ostavilo utisak uskogrudosti. Osjećala sam da se te priče mogu smjestiti u bilo koje predgrađe i nijesam htjela da unosim sentimentalnost likova prema samom mjestu. Zapravo, zbirka je antikartografska, rekla bih. To je vjerojatno rezultat tog kulturološkog grča o kojem pišem u eseju o kojem smo ranije razgovarale. Spisateljica koja je na geografskoj periferiji često ne osjeća da njeno mjesto u svijetu može da se pomjeri prema središtu.
U Usponu Bele Kejsi u Vašem je fokusu sestra poznatog dramskog pisca Šona Kejsija, Bela. Ulazite u svijet njihovih života, pripravni i spremni rukom izbrisati zamagljene i, s vremena na vrijeme, izbrisane prostore Belinog života. Bela nije prva žena koja je isključena iz porodičnih priča zbog prestupa koji su ugrozili patrijarhalni i konzervativni način života.
Zapravo, tvrdim da je Belin život uključen u O’Kejsijevo djelo, a posebno u njegov prikaz ženskih likova u dramama koje je napisao. Međutim, kada je počeo da piše o Beli u svojoj autobiografiji, izbacio ju je i ubio prije vremena, upravo zato što nije mogao podnijeti turobnost njenog ,,stvarnog” života.
U zbirci priča Živahna kuća: Irsko književno stvaralaštvo i poznati prostori, u kojoj su priređene kratka prozna sjećanja i kritički eseji u kojima se analizira jedinstvenost doma i poznatih prostora kao jedinstvene cjeline, pišete o svom domu iz djetinjstva i značaju domaćih prostora u oblikovanju Vašeg stvaralaštva. „Domaći prostori“ odnose se na fizičko i emocionalno okruženje koje često služi kao pozadina za značajne životne događaje i može uticati na kreativni proces. Kako su Vaš dom iz djetinjstva i prostori unutar njega uticali na Vaše pisanje i na koji način se ti prostori oživljavaju u Vašem radu?
Smatram da se većina pisaca i spisateljica pokušava vratiti prostorima koji su ih inicijalno oblikovali. Moj esej, objavljen u Živahnoj kući, predstavlja tumačenje slika koje su visile na zidovima mog doma iz djetinjstva. Odabrao ih je moj otac koji je umro mlad. Bile su to umjetničke slike s kojima sam se najranije upoznala – reprodukcije Vermera, Heninga, de Huča, Metsua – tako da je esej bio i mapiranje unutrašnjosti tog doma, ali i putovanje u unutrašnji umjetnički život mog oca.
Mašta u učionici: Podučavanje i usvajanje kreativnog pisanja u Irskoj je zbirka eseja s temom koja se na ovaj način prvi put predstavlja. Da li je iskustvo u podučavanju unaprijedilo Vašu književnu karijeru i obratno?
Podučavanje je definitivno poboljšalo bitisanje moga pisanja. (Pisanje ne smatram karijerom.) U učionici se budi nevjerojatna energija, dok radionice kreativnog pisanja često imaju efekat staklenika: podsticaj književnih ideja ali ne samo za studente. S druge strane, otkrila sam da kroz podučavanje podajem istu kreativnu energiju kao i kroz pisanje književnog djela, pa sam tokom rada u učionici, tokom angažmana u semestru, rijetko mogla raditi oba posla u isto vrijeme.
Razgovor s Evelin Konlon: Pojam pokreta i činovi pokretljivosti
Evelin Konlon (Evelyn Conlon) piše eseje, kratke priče i romane za koje je dobila brojne nagrade, prvu u sedamnaestoj godini. Njen roman Koža snova, proglašen je 2003. godine za najbolji roman napisan u Irskoj. Bila je angažovana na visokoškolskim institucijama širom svijeta kao predavačica (Sjedinjene Američke Države, Izrael), dok je jedan dio svoga života provela u Australiji. Brigu prema gorućim društvenim pitanjima u Irskoj i na globalnom nivou, konkretizovala je kroz nesebičnu pomoć ženama koje nakon udaje i rođenja djece žele da nastave školovanje, osnivanjem Centra za žrtve silovanja u Dablinu, kao i Književnog centra na Parnel skveru. Pripada generaciji književnica na čiji je rad i slobodu izražavanja presudno uticala činjenica o besplatnom školovanju u Irskoj 1966. godine, kao i osnivanje feminističkih izdavačkih kuća, o čemu je, između ostalih, pisala Marta Devlin: ,,To je značilo da su žene mogle da ostave svjedočanstvo o svome postojanju i da su tu priliku iskoristile.” Članica je Aosdane. Živi u Dablinu.
U Vašoj jedinstvenoj i raznovrsnoj karijeri, stvaralačkom putovanju koje se proteže decenijama i obuhvata različite žanrove, nijeste se bavili samo pisanjem književnih tekstova. Vaš aktivizam u društvenoj i političkoj sferi života, predstavlja značajan i zadivljujući dio Vaše životne priče i jednako je impresivan. Iz tog razloga, određivanje polazne tačke ovoga razgovora predstavlja pravi izazov. Možda biste mogli rasvijetliti kontekst u kojem je započeto Vaše stvaralaštvo.
Moje stvaralaštvo je uvijek proizilazilo iz književne perspektive, nikada iz mog angažovanja u društvenom i političkom svijetu. Aktivizam kojim sam se bavila tokom života nema nikakve veze sa mojim stvaralaštvom, iako sam očigledno bila podstaknuta na bavljenje nekim temama kojima se drugi pisci u svijetu književnosti ne bi bavili.
U autopoetičkom eseju „Gle! To je spisateljica!” opisani su Vaši književni počeci, kroz naglasak na ključnim tačkama stvaralačkog procesa. Opisujete život irske spisateljice, pominjete uticaje koji su oblikovali Vaš književni razvoj.
Uticaje je teško odrediti i pretpostavljam da to važi za umjetnike uopšteno govoreći. Međutim, znam da me je veoma dobra nastavnica engleskog jezika u srednjoj školi inspirisala svojom ljubavlju prema poeziji koju je uspjela da prenese na mene. U mojoj školi podučavanje je bilo na irskom jeziku i možda me je to usmjerilo na ozbiljnije razmatranje važnosti riječi. Kasnije sam učestvovala u Nacionalnoj radionici za pisce. Smatram da za neke pisce radionica može biti korisna u usmjeravanju na pravi put, može nas naučiti aspektima posla koje treba obaviti i pomoći nam u donošenju odluke da se posvetimo književnom stvaralaštvu.
Vaša česta usredsređenost na ženske likove, bilo istorijske ili fiktivne, zaista je vrijedna divljenja. Dodaje jedinstvenu i inspirativnu perspektivu Vašem stvaralaštvu, nadahnjujući čitaoce dubinom i složenošću njihove karakterizacije.
Kao što sam istakla u pomenutom eseju i u razgovorima koje smo ranije vodile, takvi su likovi koji me zanimaju. U pričama zasnovanim na životima stvarnih žena, kao što je to slučaj u jednoj koja u fokusu ima život Vajolet Gibson, ženu koja je pokušala izvršiti atentat na Musolinija, imate odgovor na to pitanje. Koga ne bi insteresovalo da se bavi njenom životnom pričom? Bila sam fascinirana i životom Meri Li, vodećom borkinjom za žensko pravo na glas u Južnoj Australiji. Porijeklom je iz moje zemlje, a ipak sam slučajno čula za nju i to me je podstaklo da pokušam da zamislim njen život. Opširno sam pisala o muškim likovima u svojim romanima – ali ipak je veća pažnja posvećena ženskim likovima. Zanimaju me oni koji ne vode konvencionalne živote.
Priče iz Vaše zbirke Pomjeranje u mjestu su složene, višeslojne, nastanjene likovima čije irstvo predstavljate na jedinstven način. Pratite ih širom svijeta. Simbolički govoreći, šta za njih znači kretati se? Šta otkrivaju i od čega se kriju? Šta granica znači za Vaše likove, šta znači prelazak granice?
Činovi pokretljivosti, oni koje sami biramo i na koje smo prisiljeni, kontinuirano se pojavljuju u mom književnom stvaralaštvu, što je jedna od tema koja me privlači. Zanima me i sam pojam pokreta. S druge strane, to bi mogla bit i naznaka dubokog psihološkog hira, što nije na meni da procjenjujem. Tu se pisac i čitalac razilaze, jer potonji možda imaju daleko bolje razumijevanje o onome što se događa. Posao pisca je zamišljanje, dok čitalac ima potpuno pravo da protumači događaje na sopstveni način.
Bez sumnje sam koristila pojmove pokretljivosti kako bih likovima omogućila da nastave s onim što bi trebali da rade. Kretanje ili putovanje ostavlja im prostora za predah. Ovdje mislim na Čašu punu pisama koja je kontinuirani dijalog između ljudi u pokretu, na različitim krajevima svijeta, Njujorku, Londonu, Italiji, Mađarskoj, Dablinu, zatvoru… Upravo im ta pokretljivost daje pravo da kažu ono što nikada ne bi mogli jasno da artikulišu da su ostali gdje su rođeni. Razmjena pisama omogućila im je političke rasprave koje nijesu mogli imati kod kuće – previše bi se svađali u direktnim raspravama, ne bi dopustili da druga osoba završi rečenicu. Koristila sam izmišljena pisma kako bih omogućila protagonistima da se ne slože oko određenih pitanja, uključujući i pitanje republikanskog zatvorenika u zatvoru osamdesetih godina dvadesetog vijeka u Irskoj. Pretačući svoje misli na papir, distancirani, mogli su da izraze stavove bez izraženih ekstrema u diskusiji. Što je nakon svega cijeli raison d’être književnosti.
Šta za Vas znači biti Irac/Irkinja?
Zapravo uopšte ne razmišljam o tome, osim kada sam daleko od Irske. Ne razmišljamo svakodnevno o vlastitoj nacionalnosti, jednostavno živimo svoje živote. Kada smo izvan svog mjesta, drugačijem od onih oko nas, osjećamo svoju nacionalnost snažnije.
Priredili ste antologiju priča, pjesama, eseja, svjedočanstava očevidaca i sjećanja ljudi čiji su rođaci stradali u Monahanu 1972. godine, pod naslovom Antologija sjećanja na bombardovanje u Monahanu. Ova antologija književni je spomenik žrtvama i tom području, zapis o istoriji, geografiji, sportu, ljudima i navikama u Monahanu tokom četrdesetih godina dvadesetog vijeka. Tuga, šok, zvjerstva, jasnoća, „blagost glasa“, oštrina i živopisnost čine okosnicu antologije. Šta Vas je navelo da se usredsredite na prikupljanje tih priča koje služe kao „književni spomenik“ tom danu 1972. godine? U antologiji koju ste priredili često se pominje tajnovitost, zaboravnost, frustracija i ljutnja uzrokovani događajem, što se vidi i u novinskim izvještajima objavljenim o pomenutom događaju.
Pristala sam, u početku nevoljno, da priredim ovu antologiju koju je iniciralo lokalno vijeće u znak obilježavanja 30 godina od bombardovanja. Taman sam završila pisanje romana Koža snova, provela vrijeme istražujući smrtnu kaznu i željela sam da izbjegnem zaokupiranost mračnom temom. Međutim, predomislila sam se. Porijeklom sam iz Monahana, tako da sam dobro poznavala taj dio Irske. Smatrala sam da je važno dočarati kompletnu sliku o prošlosti mjesta, njegovu normalnost, moglo bi se reći, koja je zauvijek promijenjena događajima tog dana. Na primjer, željela sam da sportski novinar dâ doprinos – isprva je oklijevao, jer je smatrao da će to biti previše trivijalno, ali mislim da se vrlo dobro uklopilo. Isto vrijedi i za geografske i istorijske doprinose. Takođe sam željela da rodbina nastradalih knjigu prepozna kao odavanje počasti.
Osim što se usredsređujete na irstvo, pominjete i globalna pitanja, poput smrtne kazne u romanu Koža snova, u kojem se Vaši likovi kreću iz Dablina u Tenesi, SAD, nakon čega slijedi ljutnja, tama, tragedija, ljubav, gubitak, održavanje ravnoteže u odnosima, moral, pogrešivost, moć autoriteta – pitanja koja direktno ili indirektno pominjete u tekstu svoga proznoga ostvarenja. Prošlost i sadašnjost ispreplijetane su u ovoj savršeno napisanoj priči, koja je od strane kritičara afirmisana zbog „dosjetljivih opažanja“, „evociranja višestrukih svjetova“ i načina na koji pratite „lice života i smrti“. Roman, objavljen 2003. godine, temelji se na stvarnom događaju iz 1941. godine kada je Heri Glison obješen zbog ubistva žene, zločina koji nije počinio. Godine 2015. posthumno je pomilovan.
Kao što sam rekla, bila sam podstaknuta da započnem ovaj roman kada sam prvi put čula priču o Heriju Glisonu. Ali činilo mi se da moram prenijeti jedan od likova u SAD. Mod želi da tamo istraži pitanje smrtne kazne, jer je to jedina zemlja u kojoj se govori jezikom kojim govori i Glison i u kojoj smrtna kazna, u određenim državama postoji kao vid kažnjavanja.
Jedna od tema na koju se usredsređujete u jednom od romana je Velika glad u Irskoj. Vaši likovi odlaze iz Irske, pogođeni Velikom glađu, u druge dijelove svijeta. Zašto ste ih odlučili premjestiti s mjesta traume i katastrofe? Jedan kritičar napisao je da se roman „Nije to isto nebo (2013) Evelin Konlon bavi prazninom u pripovijestima o Velikoj gladi (…). S obzirom na relativnu oskudnost pisanja o Velikoj gladi, roman predstavlja neobičnu intervenciju u smislu nedovoljno zastupljene istorije irskih migrantkinja i kulturoloških tjeskoba izazvanih godinama gladi.“ (McWilliams 2018, 421)
Fokusirala sam se na priču o preseljenju preko 4000 djevojčica iz sirotišta u Irskoj u vrijeme Velike gladi. Nije mi dugo bila namjera pisati o Velikoj gladi, ali sam se udubila u priču o tim djevojkama, koje su u Australiju otputovale na 21 brodu, između 1848. i 1850. godine, pod shemom Erla Greja, da rade kao domaćice u novoj kažnjeničkoj koloniji. Nijesu imale nikakve veze s ovom zemljom na drugom kraju svijeta, što im je život učinilo još čudnijim od onih koji su otišli u Ameriku ili Englesku. Istraživala sam koliko sam mogla, a zatim stvorila nekoliko likova kako bih čitaoce približila njihovom putovanju. Činjenice u knjizi su tačne, ali likovi su izmišljeni – htjela sam da ih izradim onako kako mislim da bi se svako od nas u tim okolnostima ponašao. Neki su imali nadu, neki su bili zabrinuti, neki su očajavali, neki su svoju situaciju prihvatili u hodu.
Koja je funkcija sjećanja u Vašem radu?
U ovom romanu pišem o tome kako sjećanje može biti luksuz. Jasno je da je jedini način da ove već istraumirane djevojke prežive potiskivanje sjećanja, da zaborave što više mogu. Možda je moguće da se ljudi skoncentrišu na sjećanje kada imaju određen osjećaj stabilnosti. Tek su sada istoričari počeli da istražuju njihove živote.
Obredi čitanja u kojima pripovijedate o svom životu i književnim iskustvima, za mene kao strastvenu čitateljku Vaših priča i romana, zauzima posebno mjesto. Molim Vas da nam kažete nešto o toj knjizi i da ukažete na najizazovnije faze Vašeg književnog stvaranja.
Ohrabrivali su me da napišem memoare ali forma mi nije odgovarala, jer zaista želim da neki djelovi mog života ostanu privatni. Malo me sputava pretjerano otkrivanje. Dakle, u početku mi je knjiga bila teška i zapravo sam bila odustala od nje, sve dok nijesam shvatila da mi prija da sagledavam tok svoga života kroz književno stvaranje, a ne kroz ono što mi se „dogodilo“. Biografija je više od toga, fokusira se na način razmišljanja, ne samo na poslovni dio priče. Što se tiče izazovnih faza, bilo ih je mnogo, ali bilo je zadovoljavajućih ishoda pa se čini besmislenim zadržavati se na sitnim, ponekad okrutnim, hirovima života pisanja.
Postoji poglavlje u Obredima čitanja u kojem se usredsređujete na odnos između Vas i katoličanstva. Koje su glavne karakteristike tog odnosa i kako je katolička crkva uticala na Vaš književni rad? Pretpostavljam da je bilo komplikovano nositi se sa djelovanjem dviju ženskih ikona Irske sredinom stoljeća: majke Crkve i majke Irske.
Nikada nijesam razmišljala o Crkvi i Irskoj kao o majčinskim figurama, ta slika mi se uopšte ne sviđa. Katolička crkva imala je, iz istorijskih razloga – u vezi s otporom kolonizaciji – veliku moć i uticaj, često usmjerene na štetu žena. Kao što je slučaj sa svim religijama. Od malena sam se duboko protivila ispoljavanju te moći. Napuštanje crkve imalo je nevjerojatno oslobađajući učinak na mene, bez kojeg ne bih mogla preuzeti dio posla koji sam odradila. Ipak, jasno sam stavila do znanja u toj knjizi da poštujem crkvu, bilo koju crkvu, ne samo katoličku, kada čini pravu stvar. Bila sam okružena dobrim primjerima tokom istraživanja o smrtnoj kazni u SAD-u.
Pišete o sličnoj temi u Zvijezdama po danu, Vašem romanu objavljenom u ranoj fazi stvaralaštva. Uspijevaju li Vaši likovi izbjeći zamke zaostalog društva i šta Vaš pristup njihovoj karakterizaciji i funkciji u priči čini jedinstvenim?
Glavni lik u Zvijezdama po danu postaje svjestan onoga što ne odobrava u društvu u kojem živi. Budući da krši pravila, isprovociraće društvo i nastojaće da izbjegne zamke. Vjerujem da je to bilo uobičajeno iskustvo za žene od šezdesetih godina 20. vijeka i nadalje. Bio je to roman koji sam morala napisati, kako bih pitanja koje su me okupirala pretočila u metaforu.
Ispovijedanje istine: Evelin Konlon i čin pisanja zbirka je eseja u kojoj su priređeni tekstovi Vaših kolega pisaca, kritičara i teoretičara koji pišu sa fona različitih teorijskih pristupa dok se usredsređuju na neka od najizazovnijih pitanja u Vašem radu: žensku egzistenciju, raznolikost oblika slobode, identitet, potragu za identitetom, političke preokrete i kako oni utiču na ljude.
Pisce često može iznenaditi ono što pripadnici akademske sredine mogu vidjeti u njihovom radu, a to je svakako bio slučaj s brojnim esejima priređenim u pomenutoj knjizi.
Priredili ste zbirku priča inspirisanih Limerikom i smještenih u njemu. Da li ste Limerik percipirali kao politički važan toponim, s posebnim fokusom na ljude koji su tamo nekada živjeli?
Ova antologija bila je svakako povezana s jednim događajem – biblioteke okruga Limerik slavile su 100. godišnjicu vijeća, pa se zbirka radova ljudi koji žive u okrugu ili su porijeklom iz Limerika činila najboljim načinom za to. Bila je to zanimljiv rad za mene jer, za razliku od knjige o Monahanu, nijesam bila naročito upoznata s ljudima iz Limerika, niti s njihovim postignućima.
Razgovor s Čeri Smit: Prevladavanje tišine
Čeri Smit savremena je književnica rođena u Irskoj s adresom u Londonu. Piše poeziju (One Wanted Thing, 2006, Lagan Press; Test, Orange, 2012, Pindrop Press; Famished, 2019, Pindrop Press; If the River Is Hidden, 2022, Epoque Press) i prozu. Njen roman pod naslovom Čvrsto objavljen je 2013. godine (Holland Park Press). Na Univerzitetu u Griniču predavala je kreativno pisanje, aktivno objavljuje prikaze i kritičke osvrte (književnost, likovna umjetnost). Njena pjesnička zbirka objavljena 2019. godine pod naslovom Umoreni glađu (Pindrop Press), o godinama Velike gladi u Irskoj, privukla je pažnju publike nakon objavljivanja. Predstavljena je i kao multidisciplinarni projekat u kojem pored Čeri Smit, koja čita stihove iz pomenute zbirke, učestvuju instrumentalista Ed Benet i vokalistkinja Lorin Kinsela. Za antologiju pod naslovom Snažan glas u malome prostoru (Cherry Picking Press, 2002), u kojoj su priređeni tekstovi zatvorenica, dobila je nagradu Rejmond Vilijams. Pjesnička zbirka pod naslovom Ako je rijeka skrivena (Epoque Press) objavljena je 2022. godine, dok će u martu 2025. godine biti objavljena pjesnička zbirka pod naslovom Jedna planina: prodato koja je o destruktivnim pohodima rudarskih kompanija koji prijete Irskoj. 25% teritorije Irske obuhvaćeno je planovima inostranih kompanija.
Postavila bih Vam nekoliko pitanja, posebno o zbirci pjesama Umoreni glađu koja je objavljena 2019. godine. Moje prvo pitanje tiče se motivacije koja se krije iza ideje da napišete zbirku ovoga tipa. Svjesni smo da je to bio zaista strašan trenutak u irskoj istoriji, spomenuli ste i ovaj poster, koji večeras dijelimo s publikom jer u pitanju je moćan vizuelni prikaz koji se krije iza ove priče. Ovdje imamo poster kraljice Viktorije, ali nešto je napisano na njenom čelu, ovdje. Ne znam možete li to da vidite, ali piše…
Na posteru piše „irska glad“, tačnije na čelu kraljice Viktorije. Vidjela sam ovaj poster u londonskoj podzemnoj željeznici 2012. godine povodom izložbe o životu kraljice Viktorije i primijetila ovaj grafit. To me je zaista iznenadilo. Osvrnula sam se oko sebe i željela da ugledam osobu koja je napisala ovu poruku i da je zagrlim. Željela sam da saznam više. Nijesam znala šta je kraljica Viktorija činila tokom Velike irske gladi. Irska je u to vrijeme ipak bila dio Britanije. To nije bila zasebna zemlja. Ona sam pomislila: „Ne, ne, ne, Čeri, to je previše bolno, previše traumatično, pusti.“ Ali kada se bavite pisanjem, često ne možete da tek tako pustite nešto, ideja vas prati. „Molim te, molim te“, kao da poručuje, „moraš to učiniti.“ Kao što kaže Les Marej, australijanski pjesnik: „Ideja žudi za vašim tijelom“, i vremenom se ona samo iznova vraća.
Potom, kada sam vidjela male brodove koji su prevozili imigrante i pristajali na evropske obale, pomislila sam na brodove koji su prevozili dva miliona emigranata iz Irske u Kanadu, Ameriku i Australiju, na kojima su brojni imigranti umirali. Ni sama nijesam znala puno o toj priči. U školi smo naučili ponešto o Velikoj irskoj gladi. Shvatila sam sljedeće: da se Velika glad sada dogodi u Irskoj, ne bi nam bilo dopušteno da iskrcamo naše male brodove na obale Engleske. Stoga sam osjetila moralni poriv da istražim sopstvenu istoriju. Nijesam to uradila da bih samo napisala pjesmu ili pripremila javni nastup, to je jednostavno bila stvar koju sam morala da učinim za sebe.
Hvala na odgovoru. Pitanje o Vašem istraživanju izuzetno je važno. Možete li s nama podijeliti neke od izazova s kojima ste se susreli tokom procesa istraživanja? Već ste spomenuli traumu, emocionalni sadržaj priče i koliko je bila teška i složena.
Knjiga je sastavljena od činjeničnog i zamišljenog materijala. Puna je glasova tadašnjih političara, novinskih isječaka, dječjih pjesmica koje sam izmislila i glasova žena koje sam zamišljala, nekih koje su podlijegale krađi hrane za svoju djecu ili prodaji svojih tijela vojnicima iz lokalnih garnizona. Jedan od izvora bilo je pismo jedne imigrantkinje iz Amerike koja je pisala svojoj porodici: „Vremena će se popraviti ovdje. Treba da prođe neko vrijeme“. Jednostavna želja u toj izjavi bila mi je prijemčljiva. Neko sam vrijeme živjela u Njujorku i doživjela slično: irska imigrantkinja koja sebi nikada ne bi mogla priuštiti povratak kući. Pomislila sam: zamisli da si tamo, žena koja je izgubila muža zbog Velike gladi, kojoj su djeca umrla od groznice na brodu. Što joj je ostalo? Čula sam te priče o ljudima koji više nikada nijesu mogli da jedu krompir ili da idu na more jer je bilo previše bolno. Tako je prva pjesma pod nazivom „Naprstak, Ulica Boveri, Njujork“ nastala nakon što sam zamislila glas te udovice koja je ostala bez djece. Zatim sam pročitala da je oko četiri hiljade mladih žena, koje su bile ostavljenje u sirotištima, poslato u Australiju kako bi tamo ispunile ulogu supruge. Jedna je bila luda od tuge. Drugu je kasnije silovao njen šef i ona se nakon toga utopila u rijeci Jari. Elis Bol sa sjevera i Elajza Taft s juga vodile su ovu priču. Protestantkinja i katoliktkinja. Kao što sam već pomenula, zamišljala sam njihove priče i te pjesme bile su jednako važne kao i one utemeljene u arhivu Muzejs gladi u Roskomonu. Ako kao spisateljica idete u muzej, ne zanima vas nužno statistika, već tragate za isječcima informacija za koje ni ne znate da ih tražite, a za mene je to bio rukom ispisan popis predmeta u vlasništvu siromašnih: 1 kolica, 1 plug, 20 lopata koje je dijelilo 4000 ljudi. Vidjela sam i veliki lovački rog na zidu dvorca, u koji bi vlasnik imanja dunuo kako bi upozorio siromašne da se sklone s ulice kada bi prilazio imanju u svojim kočijama. Ta je slika snažno evocirala stav prema autohtonom stanovništvu u Irskoj u to vrijeme i dočarala mi je njihov nadmoćni glas.
Osim što sam istraživala mnoge tadašnje novine koje su objavljivane u Engleskoj i Irskoj, čitala sam i knjige poput Atlasa Velike gladi. Posjetila sam i groblja žrtava Velike gladi koja su u principu samo zelena polja bez natpisa jer nijesu imali snage ni sredstava za podizanje nadgrobnih spomenikâ. Mnoga su tijela jednostavno pokupljena kolicima. Intervjuisala sam ženu iz vrlo siromašnog, udaljenog dijela Irske koja mi je rekla: „Ovdje je sada 4000 ljudi, dok ih je tokom Velike gladi bilo 28.000. Dakle“, rekla je, „svaka duša krije sedam duhova.“ Možete to osjetiti gdje god odete, u ruševinama, na grobljima, spomenicima i željela sam neku vrstu živog spomenika što gleda prema prošlosti na performativan način, pružajući prostor za tugovanje i jadikovanje.
Već smo se dotakli tog aspekta, ali podsjetimo da su glasovi u Vašoj pjesničkoj zbirci uglavnom glasovi irskih govornika i da je taj veliki gubitak uticao na oblast umjetnosti i književnosti, a da ne govorimo o ogromnom smanjenju zastupljenosti maternjeg jezika. Na koji je način tada promijenjena mapa Irske?
Najveći broj onih koji su preminuli bili su govornici irskoga jezika. Četiri miliona govornika govorilo je irskim jezikom prije Velike gladi, a samo dva miliona govornika nakon toga. Svi plakati britanske vlade o Velikog irskoj gladi bili su napisani na engleskom jeziku i mnogo ljudi nije znalo da čita, pa su oni koji su govorili irskim jezikom bili dvostruko pogođeni. Živjeli su u najudaljenijim mjestima, pa su bili i najranjiviji. Nakon Velike gladi ljudi su oklijevali da pjevaju i plešu, a stvaranje kulture bilo je i te kako zapostavljeno. Možemo zamisliti da su mnogi osjećali priličan sram i krivicu što su preživjeli. Pitam svoje pretke u pjesmi: „Da li je svako spašavao sebe ili su se međusobno pomagali?“ Neki su ljudi tražili utjehu u crkvi. Nakon Velike gladi, irski jezik bio je povezan s gubitkom, žrtvom, ali postoje djelovi okruga Geltaht u kojem se još uvijek govori irski, u Donegalu, Konemari i zapadnom Korku. Nedavno je stasala nova generacija koja je veoma zainteresovana za učenje irskog, i oni su katoličkog ali i protestantskog porijekla. Postoji irski rep bend pod nazivom ,,Nikep” koji vraća irski jezik i čini ga vrlo modernim i aktualnim, što je tako osvježavajuće. Bilo je potrebno da prođe mnogo vremena da se (uglavnom žene) književnici počnu baviti pitanjem Velike irske gladi, a sada ovaj mladi muški rep bend vraća duh Iraca s ulica, što je fantastično. Ako imate mogućnosti da pogledate njihov film (koji se naziva “Kneecap”) ili da pogledate njihove snimke na Jutjubu, vidjećete da rade nešto fenomenalno. Porijeklom su iz Belfasta i imaju drugačiji odnos prema jeziku u kontekstu ,,Nevolja” koji je bio povezan s republikanizmom, a donedavno su mu unionisti uskraćivali jednakost s engleskim jezikom.
Da li je irski službeni jezik u Irskoj?
I engleski i irski.
A da li je obavezan u osnovnoj i srednjoj školi?
Da, osim ako ste u protestantskoj školi gdje ga uopšte ne predaju. Tako da ga mnoga djeca na sjeveru ne nauče. Ironično je da je nedavno jedna protestantkinja osnovala irsku školu u Belfastu, tako da ona postaje manje određena religijom, a više kulturnom potrebom da u potpunosti pripada nekom mjestu.
Šta za Vas znače praznine između riječi u pjesmama ove knjige? Kako ste razmišljali o tim prazninama i koji je razlog njihove upotrebe? Imam neke pretpostavke koje bih željela da podijelim s Vama, koje se tiču razmaka ili praznih prostora. Dakle, predstavljate li na taj način glasove koji nedostaju, o kojima nijeste mogli pronaći činjenice u arhivima, glasove koji ostaju zaboravljeni zauvijek? Možemo li govoriti o tim razmacima ili praznim prostorima kao pauzi, pauzi između teških i bolnih riječi jer za mene, a nijesam Irkinja, bilo je vrlo teško čitati ovu zbirku poezije. Nakon toga, naravno, pročitala sam puno toga o gladi u Irskoj. Bilo je to veoma težak proces jer se susrećemo s veoma potresnim slikama. Koja je od ovih pretpostavki tačna?
Obje su ispravne: praznine predstavljaju glasove koji nedostaju i poteškoće artikulisanja ogromnog gubitka. Kao pjesnikinja ne birate uvijek oblik pjesme, oblik se spontano javlja. Aliteracija pjesme ,,Polje” istaknuta, između ostalog riječima kao što su „slom, strah, sahrana, stas“ stvorila je akustični svijet, ali prostrani razmak odredio je odsutnost, doslovno je prikazan usjev krumpira koji ne uspijeva, pokušaj zaustavljanja predstojeće katastrofe, zatim odjek tuge i gubitka i nestale ljude. Kada odete u Irsku, posebno na zapad, vidjećete ostatke seoskih kuća. Ali ljudi u vrijeme Velike gladi nijesu imali kamene kuće. Živjeli su u kolibama koje su bile veoma, veoma obične. Dakle, ostalo je malo očuvanih tragova njihovih domova, ali možete primjetiti kamene zidove između polja i zapravo osjetiti napor ruku koje su postavile svaki kamen, a zatim vidjeti tragove nekadašnjih usjeva krompira. Još uvijek možete vidjeti linije plodoreda koji se prostiru planinskom stranom, gdje se uzgajao krompir. I tako je krajolik prisvojio sve te praznine i odsutnosti generacija i osjećalo se kako se rađala ispiracija za nove pjesme, dok su praznine sve više i više otjelovljavale prekid, tišinu. Doduše, zanimljivo je da istoričari kažu da nije bilo tišine. „Pogledajte sve te spomenike!“ kažu. „Imamo bronzane kipove u Limeriku, Sidneju, Londonu i Njujorku.“ Ali za mene kipovi ne govore. Tokom javnih nastupa koje sam imala, posjetioci su govorili: moja baka još uvijek ne može izgovoriti riječ „glad“; govorila je „teška vremena“. Često su mi pričali takve priče. Ljudi nijesu znali kako da govore o tome, pa je napredak uvijek bivao zaustavljen, došlo bi do zastajkivanja koje se događa jer ste zatečeni zbog sopstevenih emocije, a svi znamo kakav je to osjećaj. Stoga sam to željela da izrazim formalno, ne samo radi eksperimentisanja, već kako bi ljudi zaista zastali i osjetili te otjelovljene odsutnosti dok čitaju.
Htjela sam da Vas pitam i o drugoj strani ove priče. O drugom životu ove zbirke poezije. To je priča o Vašoj saradnji s kompozitorom Edom Benetom i pjevačicom Lorin Kinselom. Jedan od nastupa održan je u Irskom centru u Londonu i spomenuli ste kako je ova saradnja promijenila Vašu percepciju o pjesničkoj zbirci koju ste napisali. Pokušavam zamisliti Vas, Kinselu, Beneta i publiku. Vidjela sam taj video snimak koji je dostupan na Vašoj web stranici. Imamo prikaz iz tri kadra – imamo Vas kao autorku, Kinselu i Beneta i imamo publiku. Dakle, imamo neku vrstu, onoga što ste spomenuli u jednom od intervjua, kolektivnog tugovanja. Možete li nam reći više o ovom izvođenju i kako se ono desilo? Budući da je knjiga objavljena prije korona virusa, tako da…
Da, tako je. Što sam više čitala o Velikoj gladi, to sam više shvatala da mnogi ljudi nijesu oplakivani, njihova smrt nije zabilježena, mnogi preminuli i umrli na moru ostali su bezimeni. Malo sam istraživala jadikovke (elegije) u Irskoj ili “caoineadh”, što znači „plakanje“ i na engleskom „jadikovanje“. Žena koja izvodi jadikovke detaljno je približila duše mrtvih i pjevala ne samo o njihovim dobrim djelima, već i o nasilju, nepravdi i poniženju u njihovim životima. Njihovo negodovanje moglo bi se proširiti na ljude iz vlasti i institucije, uključujući kolonizacijsku prisutnost. Jedna od trauma irske gladi je i nemogućnost sprovođenja iscjeliteljskih rituala jadikovanja i sahranjivanja mrtvih. To je bio primarni cilj pisanja pjesničke zbirke Umoreni glađu: oplakivanje ogromnog broja preminulih, kao i napuštene zemlje i istrebljenog jezika.
Jadikovanje je zahvatilo cijeli svijet i počelo je gubiti na značaju oko šestog vijeka prije nove ere, kada su za ratove mobilisani mnogi mladi ljud i kada se smatralo da su žene koje nariču divlje i lude. Željeli su da se mrtvi pamte kroz elegije koje su se smatrale formalnim i dostojanstvenim i koje su pisali muškarci. I u Irskoj su žene u tradiciji naricanja sve više ismijavane i držane postrance. U osamnaestom i devetnaestom vijeku katolička crkva aktivno je nastojala umanjiti ulogu tužbalice u Irskoj. Za mene je taj prelazak s naricanja na elegiju bio stvarno zanimljiv i željela sam pripremiti nastup u kojem bi ljudi mogli doživjeti trenutak naricanja, trenutak gubitka i takođe svjedočiti svemu tome kao ožalošćeni. Taj prelaz bio je vrlo, vrlo moćan, posebno u Irskom centru u Londonu koji je bio pun irskog naroda druge i treće generacije, te u Skiberinu na jugozapadu Irske koji je imao najveći broj smrtnih slučajeva. Održali smo 12 nastupa u Engleskoj i Irskoj.
Dok sam ovo pisala, pomislila sam – voljela bih da mogu pisati glasom pošasti krompira. Kako bi to zvučalo? I nijesam mogla zamisliti kako bi to bilo i onda se pojavila mlada Irkinja koja je izvođačica džez muzike i koja je počela *[šum, zujanje]* proizvoditi te improvizovane zvukove, te neprijatne, odurne zvukove, i ja sam pomislila – pa to je glas pošasti. Improvizovala je glas ljudi koji gladuju i povraćaju od groznice, bijes bez riječi, tako predočavajući taj emocionalni izraz, duboko prisutan u mojim riječima i njihovom vanjskom kontekstu. Ed je približio zvuk vjetra i mora i napravio je vrlo jeziv, uznemirujući, elektronski zapis koji ide uz to. To je značilo da je svaki put kada smo čitali postojala improvizacija i postojali su slojevi emocija koji su se svaki put mogli iskusiti na drugačiji način. Bilo je važno voditi diskusiju na kraju svake izvjedbe kako bi se mogle podijelili priče o gladi, razgovarati o tome kako su odrasli s nedovoljnim znanjem o tome i to je uticalo na moju ulogu svjedoka. Djelom sam bila inspirisana „poezijom svjedočenja“ koju je Karolin Forše predstavila pišući o Holokaustu u Anđelu prošlosti veoma uticajnom djelu, ali i djelima Klodije Rankin Ne dozvoli da budem usamljena: američka lirska pjesma i Građanin: američka lirska pjesma. Rankin je afroamerička spisateljica koja piše o opipljivim posljedicama rasističkih mikroagresija i koja stvara formu u kojoj to stvarno osjećaju čitaoci koji su pripadnici bijele rase. Željela sam otjeloviti tišinu Lorinim moćim glasom i sjediniti ga s tim tihim, dubljim, sporijim govornim glasom, a zatim dodati kompoziciju koja je stvorila i umirila napetost između nas. Hoćemo li pustiti audio?
Da, naravno.
*zvuk izvedbe*
Lorin je koristila neke od tehnika pjevanja, vokalizaciju elegijskog i sean-nós pjevanja (irsko pjevanje bez muzike), zalazeći tako u tu duboku usmenu i akustičnu istoriju koju smo izgubili. Mnogo je mladih irskih pjevačica koje sada ponovno koriste te tehnike, što je zaista zanimljivo.
Moje posljednje pitanje odnosi se na objavljivanje Vaše sljedeće pjesničke zbirke, na proljeće 2025. godine. Možete li nam reći nešto o temi te zbirke?
Kao što sam kazala, ideja je vjerojatno začeta petnaest godina prije nego što sam je pretočila u književni tekst. Vozila sam do kuće moje majke na sjeveru Irske, putem koji me je vodio pored predivnih planina, zastala i pomislila: ovo je nevjerojatno, nijesam bila na ovome putu prije i zašto je ovaj osjećaj tako jak? Kada sam stigla kući, majka mi je rekla: „Tvoji djed i baba su iz tog kraja.“ I tako je taj osjećaj bio temelj svega. Tada sam otkrila da je kanadska rudarska firma kupila licencu za kopanje zlata u tim planinama. Ispostavlja se da će rudnik biti apsolutno razoran po krajolik i divlje životinje. Za otpad će biti namjenjena ogromna sedmospratna kula, a svi toksični metali će ići u podzemne vode i lokalne rijeke u kojima žive vidre i divlji losos. Ponovno sam osjetila taj glas koji je govorio: „Ne, ne želim se u to upuštati“, a onda je uslijedilo: „Moram otići tamo i saznati nešto o ovoj planini.“ Zove se Krokenboj i dio je planina Sperin u području nevjerovatne ljepote. Pošla sam tamo da prikupim priče od lokalnog stanovništva – neki žele rudnik zlata jer njihova djeca idu u Australiju da rade, ali mnogi to ne žele. Otkrila sam da se četvrtina cijele Irske prijavila za traženje zlata, srebra, bakra i litijuma. Oni stvarno ne brinu o dugoročnim posljedicama po životnu sredinu. Kompleksnosti zelene tehnologije i zelene budućnosti prilično su paradoksalne i veoma uznemirujuće.
Napisala sam dužu pjesmu pod nazivom Jedna planina: prodato i nadam se da ću je s Lorin preobličiti u tugovanku zbog onoga što se događa zemlji. Ostale pjesme u knjizi napisane su tokom posljednjih deset godina i uključuju tugovanku za morem pod nazivom Jedan lijek za sve. Atlantski okean na čijoj obali u Irskoj sam odrasla bio je zatvoren prošlog ljeta. Zatvorili su more! Nijeste mogli plivati ili surfovati zbog otrovnih algi. Ovo je nevjerojatno bolno zbog onoga što mi je krajolik pružio tokom života. To je bilo mjesto u kojem sam se podigla i odrasla. Ima i drugih pjesama o vezama i ljubavi u predstojećoj knjizi: sve važne teme! [smijeh]
Hvala na inspirativnom razgovoru.
Hvala puno, Aleksandra.
