Ilija Aščić: Kad te pregazi kolut žice od pola tone
Usrano sam se osjećao. Osjećao sam se kao da se sam bog iskenjao na mene. Bio sam loše volje i nervozan. Te noći nisam pošteno spavao ni sat vremena, jer sam morao ustati u 6h da bih stigao na vrijeme. Nikad nisam bio previše hrabar čovjek, uvijek sam se skrivao i bježao od odgovornosti koliko god sam mogao, trudio sam se smuljati nešto i rastezati lovu koliko god je to moguće, samo da što dulje ne moram tražiti posao. Svaki dan kad nisam morao otići na posao bio neka vrsta pobjede. Ali tu i tamo, kad bih potrošio sve opcije, ipak sam morao zasukati rukave. Kad sam u 7h prošao kroz vrata tvorničkog dvorišta, bio sam gotov. Bio sam njihov. Evo me u tvornici žice – vrlo lijepa simbolika. Uvijek sam se tako osjećao prvi dan na poslu. Tako na čovjeka djeluju te goleme hale, kamioni, buka strojeva, ljudi koji se muvaju po dvorištu, kacige na njihovim glavama. Ako izdržim prvi dan, dalje je lako. Ako izdržim prvi dan, mogu izdržati i tjedan dana, a onda mogu izdržati i godinu dana. Jedino o čemu sam razmišljao, dok sam hodao prema skladištu, bilo je kako da ih zajebem, da zaradim lovu prijeko potrebnu za život, a da zauzvrat ne ostavim dušu na tom mjestu. Ali za to je trebalo više od pukog lukavstva, jer su i oni sigurno znali sve trikove, budući da su se svakodnevno susretali s takvima poput mene. Tu su šljakali pravi frajeri, oni koji su proizvodili i prodavali korisne i potrebne stvari, a ne glupe kratke priče kao ja.
Primio me neki dosadnjaković iz kadrovske. Žena, dvoje odrasle djece, kuća, auto, roštilji s prijateljima. Takav tip. Ja sam stajao, a on je sjedio. Razgovor je bio kratak kao i obično. Plaća 20 kuna po satu. Nikakva prijava. Tvornica je u krizi. (Nikad nisam radio u firmi koja nije bila u krizi.) Objasnio mi je i moj posao: pomagat ću u skladištu i raditi sve što mi se kaže. To je u biti značilo najgore poslove, pogotovo kad si novi.
– Što ste po zanimanju? – upita me kadrovski.
To je bilo nezgodno. Ako bih rekao da sam završio faks, odmah bi me otfikarili. Nitko ne želi pametnjakovića s diplomom u skladištu žice. Za skladište ti trebaju samo mišići, što manje pameti i strah da ćeš izgubiti taj šugavi posao jer doma imaš ženu i troje dječurlije i kredite i ostalo što te s vremenom učini neslobodnim jadnikom. Pa sam slagao.
– OFR.
– Mislio sam da si s fakultetom… Prošlog mjeseca smo imali jednog. Diplomirao neki kurac. Izdržao je tri dana i podvio rep. Valjda je mislio da mi ovdje hladimo jaja, a ne radimo. E PA MI OVDJE BOGAMI RADIMO. Kod nas se plaća prvo mora zaraditi.
O bože, istu priču sam slušao u svakoj jebenoj firmi, to lamentiranje kako moraš ostaviti dušu, moraš umrijeti na poslu da bi dobio tu mizeriju od plaćice dovoljne tek da te održi na životu.
– Ja se ne bojim rada – slagao sam. – Dapače, ne volim sjedenje u uredu. Volim kad se nešto konkretno radi.
– Gdje ste dosad radili?
Nabrojao sam par velikih firmi. Većinu sam slagao.
Kadrovski je obavio svoje, pa me poslao u skladište, šefu skladišta. Bio je to neki golemi faker od 100 kila. Zvao se Marko, ako je to uopće važno. Mogao se zvati i Darko. Bitno je to da je rukom mogao podići kolut žice od 100 kila. On je tu bio bog. Šljakao je tu već trideset godina, pa je postao šef, kad je prethodni šef otišao u penziju. Znao je sve u tom skladištu, znao je čak i žohare u zidovima. Dao mi je plavi kombinezon i radničke rukavice. Navukao sam kombinezon. Bio mi je prevelik, nogavice su se vukle po tlu. Izgledao sam komično, kao Charlie Chaplin, samo što je on namlatio milijune glumeći budalu. Marko me je ispitivački promatrao. Namirisao je da sam kukavica i neradnik i vjerojatno se pitao zašto su me uopće poslali njemu. Skužio je da nešto ne valja sa mnom i zaključio je da će me testirati. Uvijek te prvi dan testiraju, stara fora. Moraš proći njihov test, a onda možeš biti dio ekipe, prditi s njima, podrigivati, piti pivu i psovati im majku. Muške inicijacije su brutalne i ishod im je nepredvidiv. Oni ti postave zamku i ti je moraš skužiti i preskočiti, ako ne uspiješ, jedeš njihova govna.
Marko je sazvao voditelje grupa i podijelio zadatke. Taj dan trebalo je utovariti desetak tegljača žicom. Sve je išlo u Njemačku. Nijemci su trošili žicu kao ludi i nije smjelo biti kašnjenja u isporuci. Sa mnom u grupi bilo je još pet-šest šljakera. Bili su to otrcani, sirovi ljudi. Nitko nije imao sve zube. Nitko nije imao svu kosu. Radnička klasa. Bili su glupi i ogorčeni i razbili bi te ako bi ih samo pogledao kako se njima ne sviđa, ali mogli su odnijeti golemi kolut žice u kamion bez muke, a to je jedino bilo važno. Pobožno su slušali šefove, a bilo koga drugog bi zajebali čim netko okrene leđa.
Voditelj moje grupe samo je mahnuo da ga slijedimo u dvorište. A tamo, u dvorištu, stajali su golemi koluti žice, stotine koluta žice, tisuće koluta čelične žice. Žica je bila na sve strane. Pogledao sam svoje ruke, mekane, lijepe ruke koje su pisale priče i pipale ženske stražnjice i sisice. Sranje, sranje, sranje! Nije mi tu bilo mjesto. Bilo mi je mjesto u nekom otkačenom baru, s cigaretom u ustima, među pametnim mladim ljudima, gdje se priča o društvenim stvarima, gdje možeš bacati ironične izjave o filmovima, predstavama i knjigama, a mlade pičkice te gledaju s oduševljenjem jer si pametan i duhovit, zatim ih vodiš kući i jebeš, a u ponoć otvarate bocu vina i gledate rumunjski film.
Voditelj mi je objasnio moj posao. Moram se popeti gore na kamion i slagati te kolute jedan na drugi i to tako da u kamion stane što više robe. Nije smjelo ostati praznog prostora. Kamioni su se počeli parkirati u rikverc. Te odvratne goleme željezne nemani! Koji bog ih je uopće proizveo? Kome uopće teba ta žica? Navukao sam tvrde radničke rukavice i krenuo prema kamionu, glumeći da znam što radim, da sam to radio već sto puta i da mi nije teško. Pokušao sam uskočiti u kamion, kao što su to dečki radili, ali zapeo sam nogom za nešto i pao na tlo. Ekipa oko mene umirala je od smijeha. Hahahahaha, hehehehe… Jednom krezubom idiotu cigareta je ispala iz usta dok se kesio. Podigao sam se sa zemlje, pretvarajući se da mi nije neugodno, i onda opet uskočio, ovaj put uspješno.
A onda je krenulo. Kao da je netko stisnuo gumb koji je pokrenuo automatsku traku. Šljakeri su jedan za drugim, poput robota, donosili kolute žice i ubacivali ih na kamion, a ja sam morao uzeti svaki od njih i slagati jedan na drugi po redu uz rub. Nisu to bili veliki koluti, ali bili su teški. Svaki je imao preko 20 kila. A šljakeri su donosili kolute tako brzo da ja nisam stigao na vrijeme poslagati sve. Samo su ih bacali gore prema meni, a ja sam morao paziti da me koji ne pogodi u noge, jer bi mi slomio nogu. Ti kurviši kao da su to i željeli, slomiti mi nogu ili me premoriti toliko da padnem s nogu.
Bože dragi, mogao sam sad ležati u krevetu uz Martinino toplo dupe. Martina, gdje je sad tvoje predivno tijelo? Gdje su sad tvoje čvrste male sisice? Jesi li ustala iz kreveta ili se još protežeš ispod plahti i guraš si prst u pizdu nakon buđenja, dok ja tu slažem kolute čelične žice u kamion? K vragu, što bih sve dao da se mogu izležavati u tvom krevetu i onda potajno zavući kitu u tvoju toplu pizdu, dok se još budiš iz sna! Oh, živote!
Napokon je nakon dva sata kamion bio utovaren. Iskočio sam iz kamiona kao pravi muškarac. Uspio sam. Nisam pokleknuo pred tim primitivcima. Pokazao sam im tko sam ja. Nisam ja neka pičkica. Vozač je zatvorio tovarni prostor, uzeo otpremnicu od voditelja skladišta, sjeo za volan i odvezao kamion pravo na sjever Njemačke.
Stajao sam sa strane i čekao nova zaduženja. Ako sjednem, neću više moći ustati. Toga sam bio svjestan. Onda mi je voditelj dao zadatak da dofuram jedan kolut žice preko pola dvorišta. Bio je ogroman! Pola tone žice namotane na golemi drveni kolut viši od mene. Njega nisi mogao nositi, mogao si ga samo kotrljati po tlu. Od koluta do kamiona je bilo više od 100 metara udaljenosti. Oh, majko mila! Mislio sam da trebaju barem tri čovjeka da to doguraju do kamiona. Ali voditelj je poslao samo mene. Onako, nehajno. Dofuraj ga!
Stao sam ispred tog koluta i nisam znao što da radim. Pogurao sam ga iz sve snage, ali ništa. Skočio sam na tu jebenu stvar, ali nije se ni pomaknula. Bio sam kao muha koja napada slona. Frajeri su stajali malo podalje, gledali i cerekali se. Zanimalo ih je kako ću riješiti stvar. Nikome nije palo na pamet da mi pripomogne. Da sam imao pameti, otišao bih po viličar ili neki drugi stroj. Ali to je bio trik. Ako bih otišao po stroj, pokazao bih da sam slabić i da ne mogu dogurati kolut. A ne smiješ biti slabić u našem društvu, jer si onda govno koje će svatko zgaziti kad poželi. Dohvatio sam kolut s prednje strane i počeo vući, držeći ga za neku rupu u konstrukciji. Malo se pomaknuo. Upro sam nogama u beton i vukao iz sve snage. Još se malo pokrenuo. Vukao sam još jače. Krenuo je! Jesam ga. Ali taman kad je krenuo, osjetio sam kako gubim kontrolu nad svojim nogama. Poskliznuo sam se i pao. Zaronio sam licem u blato, a cijela ta stvar je prešla preko mene i polako se otkotrljala dalje. Samo pukom srećom me nije zakačila po glavi, inače bi mi smrskala lubanju.
Nisam mogao ustati. Samo sam ležao u blatu i koprcao se. O bože, zašto se ovo ne dogodi onim jebenim libertarijancima koji zagovaraju 16-satno radno vrijeme? Zašto oni nikad ne rade ovakva sranja, već samo sjede u svojim toplim uredima i na koktel partyjima i kenjaju o tome kako tržište rada mora biti fleksibilnije? Zašto se ovo ne dogodi glupim feministicama koje sa svojih pozicija na akademijama seru da su žene podređene?
Nekako sam se pribrao i ustao. Bio sam blatan od glave do pete. Osjećao sam se kao da me je pregazio kolut žice od pola tone. Šljakeri su stajali sa strane i smijali se. Bilo im je smiješno, tim govnima. Zajebi ti to! Za ovo ipak nisam plaćen, barem ne koliko bi to trebalo koštati. Ostavio sam tu jebenu žicu i otišao u skladište. Skinuo sam prljavi kombinezon sa sebe i bacio ga na pod. Marko je sjedio za svojim stolom i gledao me, cerekajući se.
– Već odustaješ?
– Hahahaha… hahahaha!
Svi ti smrdljivi pederi okolo, smijali su se kad sam odlazio. Pobijedili su me. Znali su da ću odustati ako mi postave par zamki i pokazalo se da su u pravu. Nisam bio na njihovoj razini. Cijeli tjedan ću biti njihova sprdnja. Pobjegao nakon par sati. Rekorder.
Kad sam izišao iz tvornice, bilo je podne. Izdržao sam dakle 5 sati. Hodao sam prema tramvajskoj stanici, prema gradu. Unatoč svemu, bio sam zadovoljan. Možda ću jesti govna, ali barem sam slobodan.
Dok sam hodao kraj tvorničke ograde, nazvao sam Martinu.
– Hej, slušaj… idem doma.
– Molim?
– Dao sam otkaz. Ovo su psihopati. Samo se iživljavaju na ljudima.
Muk u slušalici.
– Ti si lud! – reče napokon. – Nikad nećeš sazreti!
– Čovječe, ovdje bi me ubili! Pregazio me kolut žice od pola tone.
– Znaš što… meni je dosta! Meni ovo fakat ne treba.
– Molim? Što ti ne treba?
– Dosta mi je. S nama je gotovo.
– Nemoj mi reći da opet odlaziš s onim šupkom Mariom? Onom ušljivom pederčinom i folirantom?
– On barem ima posao. I NE BOJI se posla.
– Ne boji se jer su mu mama i tata sredili posao u ministarstvu, gdje ne radi ništa, a mlati lovu.
Prekinula je vezu. Spremio sam mobitel u džep.
Tako to ide. Moraliziranje ne vrijedi ništa. Sad će on zabadati svoj glupi pimpek u nju. On će joj pipati sise i izležavati se u krevetu s njom i pričati joj fore kojima će se smijati. Kad si bez love i bez posla, preostaje ti drkanje uz pornić. Zajebi kratke priče. Sve te glupe kuje imaju svoju cijenu. Ako je ti ne možeš platiti, naći će drugog kupca koji može.
Hodao sam dalje prema tramvajskoj stanici. Iz tvornice je grmjelo, kao iz nekog paklenog stroja. Žice su silazile s trake, a radnici su ih pakirali i vozili u kamione, tone žice, tisuće tona žice. Mogli su svezati cijeli svijet tom žicom.
Cipele su mi bile promočile i desna noga mi je bila mokra. Hodao sam dalje, razmišljajući gdje bih mogao popiti najjeftinije pivo.
Zagreb, 2015.
LUZER
Kad sam izišao na ulicu, shvatio sam da je već pao mrak i da je ulica pusta, a odjednom je počela padati i neka kišica. Zastao sam na ulici, ne znajući kamo da krenem. Nisam ništa jeo cijeli dan. Na trenutak sam osjetio slabost od gladi, pa sam se naslonio na zid i zatvorio oči, čekajući da prođe. Čovjek može krepati na cesti i nitko neće obratiti pozornost na njega. To nećeš pročitati ni u jednoj knjizi. Knjige su fikcija namijenjena budalama. Tek kad si na ulici shvatiš poantu civilizacije: nastojiš ščepati što je više moguće i to zadržati + cilj opravdava sredstvo. Novine mogu lagati, neonske reklame mogu lagati, škole mogu lagati, roditelji mogu lagati, ali ulica govori istinu. Odjebi! Ima neke perverzne okrutnosti u svemu tome – shvatiš istinu onda kad ti ona ničemu ne služi i zaboraviš je čim se izvučeš iz govana.
Bio je to totalno loš dan. Na nogama sam bio gotovo 12 sati. Eto, tu sam već desetak dana, vucaram se po gradu bez ikakvog učinka. Zašto sam uopće došao ovdje? Ako je ovo to putovanje o kojem sam sanjao, mogao sam isto tako ostati u Zagrebu, ništa ne bih propustio. Imao sam u džepu još jednu cigaretu i pet eura. Mogao bih za njih kupiti jedan sendvič i kutiju cigareta. Krenuo sam ulicom prema stanici U-Bahna. Kiša je padala sve jače i tenisice su mi promočile. Lijevi đon se bio odlijepio, voda je ušla u pukotinu i pri svakom koraku čulo se šljap-šljap-šljap… Uvukao sam se pod nadstrešnicu na autobusnoj stanici, sjeo na klupu i čekao da prestane padati.
Pomislio sam na ljeto, zapravo, bilo je ljeto, ali bilo je jezivo hladno, a ja sam imao samo poderane hlače i majicu kratkih rukava na sebi, i pomislio sam na palme i pješčane plaže i na morske valove negdje daleko odavde i kako se cijeli dan izležavam na suncu… S druge strane ulice pod drugom nadstrešnicom stajali su neki klinci koji su čekali bus. Primijetio sam da svi puše, pa sam ostavio svoju mapu sa slikama na sjedištu i prešao.
– Pardon, dečki, imate cigaretu?
Jedan od njih, balavac s dugom kosom i pjegama na licu i malim opakim očicama prostrijelio me pogledom, ispitujući vrijedim li dovoljno da mi da cigaretu, a zatim je izvadio kutiju Davidoffa. Uzeo sam cigaretu, zahvalio i vratio se na svoju stranu ulice. Onda je naišao njihov bus, klinci su upali unutra i odvezli se. Izvadio sam upaljač i zapalio cigaretu. Dugo nisam probao Davidoff.
Jebena slika, pomislio sam. Da sam uspio prodati barem jednu! To bi mi vratio vjeru da je prodaja uopće moguća. Ovako sam imao osjećaj da radim nemoguć posao. Odjednom me obuze neko užasno očajanje. Šta ću ja u ovom gradu, mislio sam, šta ću u ovoj zemlji? Eto na što se svelo moje željno iščekivano putovanje po Europi, na bezglavo jurcanje ulicama Stuttgarta i pokušaj da prevarim nekoga, bilo koga! Ali kad bih barem uspio nekoga prevariti, makar i neku sirotinju, samo da konačno dobijem lovu.
Neko sam vrijeme hodao ulicama bez cilja, gajeći ludu nadu da ću negdje naići na čudo koje će promijeniti sve. Bog bi bio pravedan kad bi mi dopustio da se izvučem iz ovog. Odlučio sam okušati sreću još jednom. Nikad ne znaš. Naišao sam na neku zgradu koja mi je ličila na bolnicu. Ušao sam unutra i popeo se stepenicama i nekim hodnicima na prvi kat. Nisam vidio nikakav ured u koji bih mogao ući, pa sam izvadio slike na hodniku i poredao ih uza zid, napravivši pravu bolničku izložbu. Stajao sam kraj tih slika, pomalo blesavo i vrebao ljude. Neki se stariji frajer u bijeloj kuti zaustavio kraj mene.
– Što radite ovdje? – upitao je oštro.
Rekao sam da sam umjetnik i da izlažem svoje slike. To je moj način prezentacije umjetnosti. Imam loše mišljenje o galerijskim izložbama, gdje sve ostaje u nekim zatvorenim krugovima, gdje teoretičari pretaču šuplje u prazno, dok ovako iz prve ruke doznajem što ljudi misle o slikama… Svašta sam nasrao. Frajer je gledao kao da me sluša, a onda je rekao:
– Napustite zgradu ili ću odmah pozvati policiju.
Pogledao sam ga i vidio da smrad to i misli. Pokupio sam slike i izišao. Eto, ispušio sam još jednom. Dan je prošao a ja nisam prodao sliku. Kakav sam ja idiot. Krenuo sam prema stanici U-Bahna. Odlučio sam se vratiti u hotel gdje sam imao plaćen smještaj za još jedan dan. Otišao sam pješice do ulaza u stanicu. Stao sam na pokretne stepenice i one su automatski krenule. Sve je ovo suludo, pomislio sam spuštajući se stepenicama dolje pod zemlju, kao da gledam film bez smisla. Gomila nepovezanih scena i likova. Kao da sam upao u neki vremenski procjep gdje ljudi i događaji ne znače ništa. Vodim pogrešan način života, radim krive stvari, govorim krive stvari, mislim krive stvari.
Trebao sam poginuti u ratu prije 10 godinai ne bih se sad mučio ovdje. Ali rat je prošao, a ja sam se izvukao bez ogrebotine, tko zna zašto, i sad lunjam po Stuttgartu, pokušavajući prodati pizdarije koje nitko ne želi. Zar su nas bogovi poštedjeli samo zato da bi nas pretvorili u klaune? Kako se osjećao Baraba onog dana kad je bio pošteđen, da bi onaj drugi frajer umro umjesto njega? Kako je proživio ostatak života? Možda je ovo sve test, ovaj produžetak utakmice? Bogovi su nam one noći podarili život da bi vidjeli što ćemo učiniti s njim? Ako je test, onda smo ga pali. A što su drugo i očekivali nakon svega? Ma jebite se! Odlučio sam da ništa ne napravim od svog života, iz inata. Neću čak ni pisati. Postat ću bitanga i propalica! Krast ću i varati gdje god stignem. A možda sam zapravo i umro one noći, ali nisam toga svjestan, možda smo svi umrli u onom tunelu, ali smo nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo.
Bio sam sam na stanici U-Bahna. Vlakovi su odlazili i dolazili, ali moja linija nikako da dođe. Drečave reklame promatrale su me sa zida. Novi Ericssonov mobilni telefon, samo 30 eura. Nova Opel Astra Twinport 1,6. Es gibt Dinge die kann man nicht kaufen. Für alles andere gibt es Mastercard. Kome treba Mastercard? Koji su to ljudi koji koriste Mastercard? Ljudi u velikim kućama, ljudi u novim autima. Ljudi kojima sve ide dobro. Bolje da se ubijem nego da ikad stavim Mastercard u džep!
Imao sam u džepu još jednu cigaretu i razmišljao sam da je zapalim sad ili kasnije, kad se vratim u hotel. Dok sam tako razmišljao o tome da zapalim ili ne, odnekud je došao neki klinac star oko 6 godina i crn kao noć, stao je ispred mene i ispružio ruku, zamolivši me da mu dam nešto sitno za večeru. Čak me oslovio s gospodine. Odakle je došao tako malen i šta je radio tu u njemačkom podzemlju suluda su pitanja. Ali bio je stvarno ofucan. Bože dragi, izgledao je tako loše da sam posegnuo u džep i našao onih jebenih 5 eura. Isuse Bože, pomislio sam, imam samo njih. I to u komadu. Ne mogu mu to dati. Moram pojesti nešto, skapat ću od gladi. Ostanem li bez tih 5 eura, morat ću sam izići na ulicu i tražiti da mi netko da nešto sitno. A nitko mi neće dati, znao sam to. Tko god prođe kraj ispružene ruke, pomislit će: „Jebena propalica, ima 20 godina, nek si nađe posao…“
– Čuj, mali, ja sam ti isto sirotinja – rekoh mu gledajući ga u oči i iako nije razumio, nastavih: – Istina, bijelac sam, ali to ti ovdje ne znači ništa, ako nemaš love možeš imati guzicu bjelju od snijega, a ipak crknuti od gladi. Imamo samo tih 5 eura. Nije bogzna što.
Znao sam da ne razumije i da ga nije briga. Trebao mu je moj novac, a ne moja propovijed. Stajali smo jedan nasuprot drugom i gledali se.
Pružio sam mu tih 5 eura, nadajući se da će mi bogovi to upisati u Knjigu zasluga. Uzeo je lovu, okrenuo se i otišao koracima malog dječaka, koracima kakve sam nekad i ja imao, ali sam s godinama ostao bez njih. Život je neprestano odrastanje. Kad napokon odrasteš, umro si. Stajao sam tamo na stanici, lud, ogorčen, bez love i s 20 neprodanih slika. Onda sam izvadio svoju jeftinu cigaretu i zapalio, čekajući.
Zagreb, 2013.
NEUSPJEH
Spustio je ruku prema njenom trbuhu i počeo otkopčavati remen na trapericama. Otkopčao je remen i gornji gumb hlača, ali kad je pokušao zavući ruke u gaćice, zaustavila je njegovu ruku i odgurnula ga od sebe.
– Oni dani? – upita on.
– Ne.
– Pa što je onda?
– Ja više ne mogu ovako – reče ona.
– Što to više ne možeš ovako?
– Sve!
– Što sve, jebemu mater?
Stajali su kraj prozora na četrnaestom katu. Nije je bilo tjedan dana i kad se vratila u Zagreb otišao je kod nje. Htio ju je malo bocnuti zguza. Po cijele dane je šljakao u skladištu i htio se napokon malo bezbrižno zadovoljiti. Bili su skupa skoro godinu dana, ali nisu živjeli zajedno. Ona je diplomirala psihologiju i stažirala je u srednjoj školi, a on je šljakao u skladištu elektroničke opreme.
Sad je iz nekog razloga bila jako nabrijana. Na sve što bi rekao imala je sarkastični odgovor. Nešto je imala na umu.
– Sve me ovo guši, Karlo. Veza s tobom me guši!
– Kako te jebeno guši veza sa mnom? Ispunjavam ti sve želje. Sve ti dopuštam. Tretiram te kao princezu, jebote.
– Tretiraš me kao princezu? Zašto onda prije dva tjedna nisi želio ići sa mnom na godišnjicu mojih roditelja? Odglumio si da si bolestan! Kao neko jebeno dijete. Ili kad je Maja slavila rođendan, ti si negdje nestao, nisi se javljao. Jel ti znaš kako je meni svaki put kad moram lagati zašto te nema?
– Nisam nestao, već sam šljakao noćnu smjenu, a baterija mi se ispraznila.I stvarno sam onda bio bolestan.
– Ti za sve imaš izliku!
– Nisu to nikakve izlike, jebote.
– Ti uopće ne znaš što želiš. Što ti uopće želiš napraviti od svog života?
– Što želim napraviti?
– Da.
– Ne želim ništa napraviti od svog života. Koji bih kurac želio? Samo živim. Zar bih još nešto trebao? Misliš da će netko od ovih „koji znaju što žele“ otkriti lijek za rak i dobiti Nobela? Krepat će isto kao i ja.
Ona se cinično podsmijehnu. Imala je nešto na umu.Žene i njihove jebene igrice! Uvijek si morao pogađati što misle kad kažu „ti ne znaš što želiš“. A zar netko zna? Zar itko išta zna? Svi samo bauljamo kroz maglu, i na kraju odapnemo. Koga boli kurac što netko želi!
– Ja ne mogu shvatiti kako si ti tako neambiciozan. Samo ideš na taj svoj posao, a poslije posla igraš igrice i svraćaš k meni kad ti se kurac digne, kao da sam neki objekt za pražnjenje jaja.
Stajao je i slušao je, a nešto ga je stegnulo u grlu. Nastavila je. Ona je mlada, cijeli svijet je pred njom, svi njeni prijatelji žive punim životom, imaju planove. Ona želi živjeti, želi iskusiti život do kraja. Želi budućnost! A njemu je samo do opijanja, računalnih igrica i jebanja.
– Gle, dušo, da ja po cijeli dan ne šljakam u ušljivom skladištu, već da me starci uzdržavaju, i ja bih išao na partyje i na putovanja u Rim i Pariz. Ali ne mogu, jer šljakam.
– Tebi se sve vrti oko para.
– Jer moram krvavo raditi za njih.
Doista je i morao. Posao je bio krvav i bijedno plaćen. Šefovi su bili poremećeni, imali su nemoguće zahtjeve, a kolege su bile hrpa podlaca koji bi te sjebali dok trepneš. Većina ih nije bila ni posebno sposobna ni inteligentna, ali znali su pokazati agresivnost u pravom trenutku, znali su izgovarati prave fraze pred šefovima, tipa „ništa nije nemoguće“ i samo su po cijele dani smišljali strategije kako da zajebu potencijalne konkurente u napredovanju. Ako si bio odgovoran i pošten, zapeo si na prvoj stepenici i s te pozicije morao trpjeti sve i govoriti „da, da, da“, kad god bi te netko zlostavljao, jer je sve drugo značilo otkaz. Morao si paziti da bilo što ne zajebeš, a ako si zajebao, bio si prvi na listi za odstrel. Za svako radno mjesto bilo je obilje potencijalnih kandidata. Zakon ponude i potražnje. Ako se nisi borio, netko bi drugi brzo uskočio na tvoje mjesto.
Jebiga, pomisli on gorko, ništa nije besplatno, pička ponajmanje. Sva ta spika o seksualnoj revoluciji je laž. Seks je i dalje oružje. Ako želiš jebati, moraš trpjeti te jebene emocionalne dramice, nagle ispade, pogađati njihove misli, igrati šahovsku igru. Sve je to tako naporno. Možda je najbolje da si naručim kurvu. Tu nema igrica. Platim, karam, doviđenja. Zašto stvari ne bi bile jednostvne i s običnim ženama? Zašto ne bih mogao zaustaviti neku curu na ulici i pitati je je li za seks? To bi bilo najiskrenije. Zamišljao je taj scenarij.„Oprosti, mogu te pitati nešto? Jesi možda za jedan kratki seks u mojoj sobi. Imam kitu od 20 cm, a mislim da ni ti nisi loša. Vjerujem da bismo se mogli zadovoljiti na obostranu korist bez obveza. Oboje smo mladi. Bolje da uživamo dok su nam spolni organi još funkcionalni.“ Slijedi njeno zgražanje. „Kad su te pustili iz ludnice? Odjebi!“
Da, u takvom svijetu živimo. Ako želiš pičku, moraš se poniziti ili izigravati ludu.
– Pa što je loše u tome što želim malo pice? Jel to neki grijeh?
– Osjećam se kao neka kurva. Jesmo li mi uopće par?
– Više nismo! – reče on nadrkano. Osjetio je kako mu rastu jaja. Bilo mu je dosta svega.- Slušaj, pizda ti materina! Po čemu ti to misliš da si posebna, da ne mogu bez tebe? Takvih poput tebe ima ko dreka. Svaka druga na ulici je poput tebe.
– Jebem ti mater! Marš van!
Pokupio je svoje cigarete i ključ od auta i izjurio iz stana.
Kad se drugi dan probudio, boljela ga je glava. Imao je osjećaj da će eksplodirati. Jedva je mogao pomaknuti ruke. Isuse, koji je to vrag? Zar sam toliko popio? Da, očito jesam. Nije se uopće mogao sjetiti kako se vratio doma. Sjećao se samo da je bauljao ulicom i završio u nekoj rupčagi u Novom Zagrebu, gdje je pio i častio sve. Ostavljao je napojnice konobaricama. Spiskao je sve pare koje je imao. Svi su pili na njegov račun, svi su ga obožavali.
Jedva je nekako ustao iz kreveta, odvukao se u WC i kenjao. Nije ovo za mene, pomisli, ti jebeni prekidi, pijanstva, svađe, pomirenja. Tjednima si sjeban od toga. Ma jebe mi se. Dosta mi je te kuje. Vječno je bila nezadovoljna nečim. Vječno je srala oko nečega. Nikad joj ništa nije valjalo. Uvijek si s njom morao pažljivo, kao da hodaš po jajima.
Neka se jebe. Nazvat ću par frendova, pa ćemo se večeras provesti, ići ćemo van i napiti se kako treba.Opet ću oživjeti, više nemam nikakvih obveza, a grad je pun žena. Svakog dana na ulici je promatrao sve te žene, kojih se odrekao jer je bio s Marinom. Jebote, sve mogućnosti su mi sad otvorene. Onda se sjeti da zapravo i nema prijatelja koje bi mogao tako nazvati. Nekad ih je imao, imao je frendove koje je mogao nazvati u ponoć, pa bi izišli van i pili do jutra ili igrali košarku u kvartu dok ne bi svanulo ili bi ostao do jutra na nekom tulumu i onda ostao spavati na kauču ili na podu, gdje bilo. Ali stvari su se s godinama promijenile. Ljudi se s godinama otuđe. Imaju druge obveze, poslove, žene, djecu, punice, sastanke, izlete u planine, preglede kod liječnika. Sva ta sranja. Ako se želiš družiti s nekim, moraš rezervirati termin po mjesec dana unaprijed, kao da dogovaraš sastanak. Sve je bilo užasno komplicirano. To je valjda ta jebada kasnih dvadesetih i ranih tridesetih. Od nekih ljudi više uopće nije imao broj telefona. Od nekih je imao, ali nije ih zvao. Ni oni nisu zvali njega. Sranje, kakvo sranje! Bio je sam.
Ne, nikog neće nazvati. Bit će sam u toj usranoj sobi, pušit će travu, popiti litru votke, izdrkati uz kakav pornić s Youporna, naručiti pizzu, gledati film i onda poslije zaspati u svojoj bljuvotini. Obuze ga očaj, znajući kakvo je razdoblje pred njim. Kakva jebada! Kako to preživjeti? Tko zna kad će opet naći neku djevojku! Grad je bio pun djevojaka, ali sve su bile nedostižne, sve te kuje su nosom nebo parale, sve su već bile u nekim mrežama kompliciranih društvenih odnosa, u koje se on nije uklapao. Moraš imati društveni život da bi upoznao neku curu, u tome je bio štos. Ne upoznaješ ih na ulici ili u birtiji ili u skladištu eletronike.
Upalio je računalo, malo tražio po Youpornu i našao solidan pornić i počeo drkati. Bio je to video srednjoškolskog seks partija. Najčešće je drkao na tinejdžerice. To ga je palilo. Vjerojatno te cure i nisu bile prave tinejdžerice, već su ih samo tako šminkali. Sva ta pornografija bila je lažna, samo su režirali sve da izgleda spontano, kao neki pidžama parti ili studentska zabava.Ali varka je bila uspješna. Nije mogao odoljeti. Pornografija je zadnjih godina napredovala. Svi su htjeli iluziju spontanosti, a tinejdžerice su bile mlade, bezbrižne i bezazlene. Isuse bože, da mi je opet imati 17 godina! Potrošio bih sve te droce, ne bih imao milosti. Bio bih luđi od svih, gluplji od svih, i svima bih im skinuo gaćice i zatjerao kitu.
Drkao je i napokon svršio, maštajući kako ga ubada u jednu od tih dražesnih plavokosih pica.
Popodne se izležavao i gledao neki film s Melom Gibsonom, ali film je bio živa dosada.
Pokušao je čitati neku knjigu, ali nije imao koncentracije.
Sranje, možda ipak nisam trebao prekinuti s Marinom. Nije ona loša cura. On je u biti sasvim okej cura. Duhovita je, poštena, inteligentna. Malo je previše konvencionalna, ali što je tu zapravo loše? A možda je i u pravu. Ja sam zbilja neodgovorna bitanga. Htio bih vječno produžiti mladost, htio bih vječno živjeti kao da mi je 20. A ne postajem mlađi. Što ja to želim od života?
Uzeo je mobitel i nazvao ju. Do tad je već bio riješio pola boce votke. Prvo se nije javljala, a onda se javila nakon trećeg poziva. Prvo je pričao neke neodređene stvari, muljao je spiku, a onda je počeo moliti da mu oprosti, da je voli, da će se promijeniti, da će se više truditi. Srao je sve što mu je palo na pamet.
– Okej – reče ona suzdržano – ako ti misliš da se nešto može promijeniti u toj našoj vezi.
– Naravno da može! Čuj, Marina, hajde da zaboravimo sve. Svratit ću popodne, donijet ću neki film pa ćemo ga skupa pogledati. Ha, što veliš?
– Okej.
– Okej, vidimo se.
Prekinuo je vezu.
Bila je subota popodne. Sjeo je u svoju kramu i vozio se do njenog kvarta. Svratio je usput u trgovinu, kupio nešto cuge i slatkiša. Onda je skoknuo do videoteke i posudio par filmova. Uzeo je „Love Song for Bobby Long“ s Travoltom i „Batmana“ s Heathom Legderom. Videoteka je bila prazna. Sve je manje ljudi posuđivalo filmove, svi su ih downloadali besplatno s weba. Dražesna blagajnica nasmiješila se dok je bilježila posudbu. Nabacio je nehajni osmijeh i ispalio par fora, nasmijavši ju. Imao je dobre fore u rukavu, znao je biti duhovit i šarmantan. Bila je nevjerojatno slatka. Imala je možda 20 godina i bila je baš slatka i simpatična. Imala je kratke hlačice i bijelu dekoltiranu majičicu u kojoj su se sisise slatko njihale pri svakom koraku. A tek oči! Bile su to predivne inteligentne oči. Bila je to cura u koju bi se mogao zaljubiti. Život još nije bio prešao preko nje. Uh, pomisli on, kako bih se volio malo poigrati s tim sisicama, kako bih volio svršiti među njih. Ili samo otići na kavu s njom. Pa gdje rastu takve djevojke? Zašto takve nisam upoznavao kad sam ja imao 20? Sretao sam samo seljančure i nadrkane, prepotentne kuje.
Na trenutak ju je čak vidio u svojoj sobi, kako se skupa izležavaju u krevetu i kako se on igra s njenim sisicama. Ali odustao je. S 28 godina bio je prestar za nju. Osjećao se prestaro. Izišao je iz videoteke i krenuo prema Marininoj zgradi.
Hodao je sporo i nevoljko. Kolebao se, ali išao je dalje. Pozvonio je na portafon. Kad su se vrata otključala, ušao je u zgradu. Zapljusnu ga dobro poznati miris njenog prizemlja. Isti čas je znao da je pogriješio, da je sve to greška, užasna greška. Isuse, pomisli, koja sam ja kukavička pizda! Gdje su mi nestala jaja? Stisnuo je zube i nastavio hodati uz stepenice.
Zagreb, 2015.
PUT BEZ SNA
Vozio je gotovo cijeli dan, sve dok nije osjetio ukočenost u nogama i dok napokon nije pala noć. Vozio je cestom D33, kad je ugledao svjetla nekog osamljenog motela, pa je odlučio prenoćiti u njemu. Trebao mu je odmor. Motelsko parkiralište bilo je prazno. Iznad ulaznih vrata motela svijetlila je golema svjetleća reklama u obliku kotača i osvjetljavala cijelo parkiralište. Reklama je imala stotine malih lampica koje su se palile i gasile, tako da je kotač djelovao kao da se neprestano okreće.Frajer na recepciji jedva ga je pogledao, samo je zapisao ime i prezime i dao mu ključ sobe.
– Soba 33, prvi kat, desno – reče recepcionar.
– Zar ovaj motel ima toliko soba? Ne izgleda tako veliko.
Recepcionar ga začuđeno pogleda. Uzeo je ključ i popeo se na kat. Otključao je vrata sobe, jednostavno uređene, s jednim uskim krevetom, malim noćnim stolićem, stolicom, televizorom, ormarom i toaletom. Bacio je torbu na pod, zatvorio vrata i skinuo mokru košulju sa sebe. Bila je lipanjska noć i bilo je pakleno vruće. Bilo je toliko vruće da je jedva disao. Znoj mu se cijedio niz leđa i po prsima. S godinama je sve teže podnosio vrućine. Objesio je košulju na naslon stolice i otvorio prozor. Soba je bila na prvom katu i prozor je gledao na motelsko parkiralište, gdje je bio parkiran njegov automobil, osvijetljen velikom reklamom. Osim njegovog automobila, pred ulazom je bio još jedan auto. Cesta je bila pusta u noći. Vozio je cijeli dan i tijelo mu je bilo ukočeno. Cijeli dan je bio u istom položaju, ponavljao je iste jednolične radnje za upravljačem automobila i sad kad je napokon izišao iz auta, hodao je kao robot. Nije više osjećao svoje noge.
Dok je tako stajao kraj prozora pomisli na smrt. Odjednom, samo tako. Rijetko je mislio na smrt, ali kad je mislio, mislio je o smrti drugih. Činilo mu se normalnim da su drugi umirali. Ali nikad nije mogao zamisliti svoju smrt. Vlastita smrt je paradoks. Znaš da ćeš umrijeti, ali ne možeš zamisliti da te nema. Ako si već mrtav, onda ne misliš ni o čemu, a ako si živ, ne možeš si predočiti da te više nema. Ali sad je pomislio na svoju smrt, vidio je sebe kao treću osobu koja leži u lijesu i ne miče se. Ali, pomisli, ako svi umiru, mora da nije tako strašno. Možda se bojimo bez opravdanog razloga. Možda je smrt smiješno bezazlena. Bojimo se skočiti kroz prozor, jer ne znamo što nas dolje čeka.
Ostavio je prozor otvoren, navukao je samo tanku zavjesu koja se lelujala na povjetarcu. Uzeo je ručnik iz kupaonice i obrisao znoj s lica i s prsa. Lice mu se isti čas opet oznojilo. Imao je bradu i počelo ga je svrbjeti od znoja. Moram se obrijati, pomisli. Otišao je u kupaonicu, izvadio pjenu za brijanje i brijaći aparat. Navlažio je bradu i natrljao je pjenom. Onda je počeo skidati dlake žiletom. Obrijao je lijevu stranu lica, pa desnu. Zatim brkove. Kad je skinuo sve dlake, oprao je lice vodom i obrisao se ručnikom. Stajao je pred umivaonikom i gledao svoje lice u ogledalu. Odjednom se učini nepoznatim samom sebi. Bilo je to lice nekog stranca, lice koje nije poznavao, lice koje je bilo gotovo ružno. Kad se toliko promijenio?
Vratio se u sobu. Ugasio je svjetlo i legao na krevet. Onda osjeti prisutnost nečega i obuze ga nelagoda. Osvrnuo se, ali u sobi nije bilo nikoga. Odjednom ugleda kako se na zidu počinje pojavljivati neka forma, neka čudnovata slikarija, nalik na slike Hieronymusa Boscha, kaotične, prepune užasa, a likovi na ovoj slikariji na zidu bili su nakazni, kao da su došli iz samog pakla, gibali su se jedni preko drugihu mahnitom vrtlogu tijela, a on pomisli kao su došli tu samo zbog njega, da ga odvedu sa sobom, a imali su i zašto, bog zna da su imali zašto. Iz zida je počela rasti golema povijuša, pružajući svoje dugačke pipke prema njemu, kao da ga pokušava doseći i povući u taj vrtlog. Zatresao je glavom i trgnuo se iz polusna, a snoviđenje je nestalo.
To je od jebene vožnje, pomisli opet. Vozio sam cijeli dan. Zato sam tako napet. Zato mi se pričinjavaju stvari kojih nema. Ujutro će sve biti okej. Pričekaj jutro i sve će biti okej. Upalio je stolnu lampu i ostalo ležatis upaljenim svjetlom. Znao je da više neće moći zaspati tako lako. Upalio je TV i mijenjao programe. Svi programi su bili očajni. Nikad nije podnosio hotelske TV programe. Svi su imali 50-ak programa, ali rijetko kad nešto gledljivo. Napokon je našao neki stari Bergmanov film, pa je počeo gledati.
Možda ipak nije trebao otići, pomisli po prvi put tog dana, nakon što je prevalio više od 800 kilometara.Kamo je uopće krenuo? Nije imao pojma. Trebao je krenuti na taj put prije 15 godina. Ne može sad u svojoj dobi izigravati buntovnog tinejdžera i ići na put bez cilja. Ali nije više mogao podnijeti sve to. Nikad nije mogao zamisliti da će mu se život pretvoriti u takvu sumornu, jednoličnu zbilju. Nije mogao podnijeti sve to potpuno isplanirano življenje, ustajalost obiteljskog života, to što više nije bilo nikakvog iznenađenja, nikakve magije, rizika, uzbuđenja. Kako to itko možda podnijeti? Čovjek biva ulovljen u zamku, malo pomalo, a kad to napokon shvati, već je kasno. Kako to itko možda podnijeti? Morao je dokrajčiti sve to, prije nego što bude kasno, prije nego što postane netko drugi.
Odjednom začu kucanje na vratima. Bilo je vrlo tiho i u prvi mah je mislio da mu se samo pričinjava, kao i sve one stvari na zidu. Ali onda se kucanje ponovi, ovaj put jače. Tko bi to mogao biti u ove kasne sate? Bila je već prošla ponoć. Možda je recepcionar. Ali što sad on želi? Ustao je, obukao košulju i prišao vratima. Pogledao je kroz špijunku. Na hodniku pred vratima stajala je neka djevojka. Otvorio je vrata. Bila je to cura od kojih 18 godina, duge plave kose koja joj je pokrivala ramena, zgodna, seksi, u kratkoj haljinici koja je jedva pokrivala donje rublje. Bila je poput cura s kojima je išao u srednju školu, prije 15 godina. Bila je poput cura koje je želio imati, ali nije ih imao.
– Room service! – reče zavodljivo.
– Ali nisam naručio nikakvu uslugu – reče on.-Vjerojatno je recepcionar pomiješao brojeve soba.
– Jeste li sigurni? – ona će, smiješeći se. Onda shvati na što je mislila.
– Ne, zaboga – promrmlja on.
– Kako želite – reče ona i ode.
Gledao ju je kako niz hodnik odlazi prema sljedećim vratima. Imala je predivno tijelo. Ni sam nije znao zašto je to rekao. Možda mu društvo ne bi škodilo. Možda bi se napokon uspio malo relaksirati. Bio je odlučio da se neće petljati s prostitutkama, iako mu ta djevojka i nije djelovala kao prava prostitutka, mada to nikad ne možeš sa sigurnošću znati. Ali pomisao da bi se mogao seksati s curom od 18 bila je ipak nekako čudno privlačna, makar morao platiti za to. Seksati se s djevojkom od 18 je kao da i sam opet imaš18 i nemaš nikakvih briga. Kvragu, tko zna kad će opet imati takvu priliku! Vjerojatno nikad. S godinama ništa ne postaje lakše. Opet je krivo postupio. A jadna cura će sad otići do nekih drugih vrata, možda kod nekog ofucanog starog pervertita, pojebat će se s njim samo da zaradi lovu za život.
– Hej! – reče on.-Predomislio sam se. Dobro bi mi došlo društvo večeras.
– Znala sam da hoćeš – reče ona i vrati se.
Ušla je u sobu i spustila torbicu na stolić, a zatim se okrenula i pokazala mu da joj raskopča haljinu. On priđe i otkopča patentni zatvarač na njenim leđima, a haljina joj sama skliznu niz tijelo. Ostala je gola pred njim. Imala je predivna leđa i malu, čvrstu stražnjicu. Kad je dotaknuo njeno tijelo, osjeti uzbuđenje kakvo dugo nije osjetio.
– Ja sam ispunjenje tvojih želja – reče ona i poče otkopčavati njegove hlače.
O bože, pomisli on, ovo nije stvarno…
Kad je sve bilo gotovo, obukla je haljinu i uzela torbicu. Ležao je u krevetu i gledao je kako se oblači. Bilo je nešto magično u tome. Bila je veoma lijepa djevojka. Ustao je i dohvatio novčanik. Izvadio je 100 eura. Onda izvadi još 100. Vrijedila je toliko. Vrijedila je i puno više od toga.
– Sve je već plaćeno – reče ona i nasmiješi se. A zatim iziđe iz sobe.
Zatvorio je vrata i legao opet na krevet. Nastavio je gledati film. Sve je to bilo čudno. Otkud se ta cura uopće pojavila? Zar sad u motelskoj ponudi imaju i prostitutke koje su uključene u cijenu? Dok je gledao film, osluškivao je hoće li čuti kakve zvukove iz susjedne sobe. Nije čuo ništa. Možda je cura lokalna nimfomanka ili neka ekshibicionistica koja se voli ševiti s nepoznatim motelskim gostima. Nikog od tih ljudi više nikad neće sresti. Nema pitanja, ogovaranja susjeda, naknadnih poziva. Samo seks i zbogom. Možda je i sama odsjela u motelu i prohtjelo joj se seksa. Bome je hrabra. Nakon par minuta začuo je kako se zaustavlja još jedan automobil dolje na parkiralištu.Nastavio je gledati film, ali osjećao je da bi uskoro mogao zaspati.
Onda začu kucanje na svojim vratima. Vjerojatno se djevojka vratila, pomisli. Možda je ipak odlučila uzeti novac. Ustao je i otvorio vrata. Ali pred vratima nije bila ona, tamo je stajao neki nepoznat čovjek. Bio je to sredovječan, malko proćelav tip, u trapericama i košulji kratkih rukava. U ruci je držao pištolj uperen u njega.U prvi mah je bio zbunjen, a onda shvati da je učinio jako glupu pogrešku.Nije pogledao kroz špijunku, jer je bio siguran da je djevojka ispred vrata. Kakva glupost! Sad će ga opljačkati, ostat će bez novca, a možda i bez ključeva auta. Sranje, sranje, sranje, prohujalo mu je kroz glavu u jedan tren. Eto, to je i zaslužio nakon svega, zbog svog neopreza i gluposti. Uvijek je bio oprezan, a sad je učinio takvu glupost.
– Što želite? Novac? Okej, dat ću vam sav novac – reče on. Htio je to što prije obaviti. Neka uzme novac i neka ide. Nije želio prolaziti kroz sve to. Bila je to obična gnjavaža. Htio je leći u krevet i zaspati.
– Došao sam da te ubijem – reče čovjek.
– Zašto?
– To nikad nećeš saznati.
– Što sam vam učinio? Ako je to zbog…
Čovjek ispali hitac. Pucanj je bio prigušen, jedva ga je čuo. Metak ga je pogodio u prsa.Čovjek opali još jednom, pa još jednom, oba puta u njegova prsa, gledajući ga u oči, a zatim se okrenu i ode niz hodnik. Pao je na pod. Nije osjećao bol, ali osjetio je da je pao na pod i da mu krv teče iz rana na prsima. Stisnulo ga je u prsima, kao da je nešto veoma teško sjelo na njega. Rukama je htio zaustaviti krvarenje, ali nije mogao pomaknuti ruke, kao da nisu bile njegove. U tom trenutku shvati da će umrijeti i da će umrijeti sada i da je sve jednostavno gotovo. Nije osjećao strah, osjećao je samo neko nejasno žaljenje. Čuo je kako se vani pali motor automobila. To je ubojica odlazio. Obavio je svoj posao i sad ide dalje. Ali zašto? Onda osjeti kako se napokon opušta, kako mu tijelo postaje lagano, kao da više nije njegovo.
A onda je napokon sve bilo gotovo. Ležao je na podu sobe kraj otvorenih vrata, širom otvorenih očiju, kao da gleda u strop. Napolju je bila noć, prvi dan ljeta. Cestom su s vremena na vrijeme dolazili automobili i odlazili dalje u noć.
Zagreb, 2015.
ULIČARENJE
Biti na ulici nije najgora stvar na svijetu, ali nije ni daleko od toga. Biti na ulici znači shvatiti da su sva vrata zatvorena i da je doslovno sve što postoji nečije vlasništvo i da ništa ne možeš uzeti nekažnjeno. Imao sam pet eura u džepu i bauljao sam po ulici, nakon što sam proveo pet noći u skvotu, ne znajući što da radim sa sobom i nadajući se nečemu neodređenom, ali ni sam ne znajući čemu. Kad nemaš para, onda kao dane postojiš, žene okreću glave od tebe, a muškarci te se groze kao neradnika i najrađe bi da te nema.„VIDI ONU BITANGU! GET A JOB!“ „Dokle će država tolerirati takve besposlene kuronje? Ja crnčim cijeli dan u uredu, PLAĆAM POREZ, a vidi njega, ima 20 godina i svira kurcu i onda želi da mu država da nešto “Kamo ide ova zemlja?”
Našao sam ostatke opuška na ulici i pripalio ih. Bio sam gladan, ali jebiga, čovjek se nekako navikne na glad i više ju ni ne primjećuje. Sjedio sam na klupi, povlačio tih par preostalih dimova, uživajući u svakom od njih i promatrao ljude kako jure niz ulicu. Odvratan grad taj München. Sve je bilo toliko uredno i programirano, da je sama moja pojava tamo na trgu djelovala kao da se sam bog posrao usred grada. Kako sam uopće dospio tamo? Nisam bio ni prvi ni zadnji stranac koji je došao tu i bijedno propao.
Imao sam zakazan razgovor za posao u skladištu jednog trgovačkog centra. Javio sam se na hrpu raznih oglasa i pozvali su me na taj razgovor. Sjeo sam u metro i odvezao se tamo, pazeći da me ne ulovi kontrola, što nije tako jednostavno. Metro je bio krcat. Kamo je išla sva ta rulja? Sva ta lica, bilo je nešto odvratno na većini tih lica! Nisam mogao gledati nijedno lice dulje od 5 sekundi. Nitko nikog nije gledao. Svatko je bio za sebe. Gradovi su velike odvratne pustoši u kojima milijuni ljudi svojom brojnošću stvaraju iluziju zajedništva. Ali svi su usamljeni, i ta opaka neman iz dana u dan raste, žderući ljude kao muhe.
Pola sata kasnije, evo me kako sjedim u hodniku i čekam da me pozovu. Hodnik je bio pun šljakera koju su čekali razgovor za taj isti posao. Po hodnicima je neprestano defiliralo uredsko osoblje. Svi su ti zaposlenici bili isti, svi su bili isto obučeni, svi su imali jednake frizure. Svi su jednako hodali. Kao da su ih negdje štancali na traci.
Napokon su me primili. Imali su u ruci moj rezime, ali sve je u njemu bilo laž, osim osobnih podataka. Mudro sam prešutio da sam studirao, jer nitko ne želi prekvalificiranog pametnjakovića koji će srati oko svega i dizati pobune među šljakerima. Nalagao sam i da imam sve moguće iskustvo za posao.
Ispitivali su me dvoje ljudi, frajer i ženka. Ona je vodila razgovor, a on je samo zapisivao. Bila je to tipična korporativna riba od 35 godina, kuća u predgrađu, muž, dvoje djece. Uklopljena u korporativnu strukturu. Još uvijek je vjerna mužu, ali za dvije godine će joj dosaditi, pa će naći nekog dodatnog jebača.
Sam pogled na mene bio je dovoljan da me odmah otpišu. Bio sam odrpan, nisam se mjesecima brijao ni šišao. Tjedan dana se nisam oprao.
– Zašto želite posao baš u našoj tvrtki? – upita riba nakon što smo prošli uobičajene gluposti o obrazovanju i iskustvu.
Očajan sam i ništa nisam jeo danima, umrijet ću ako ne dobijem posao. Eto zašto.Ali istina nikog ne zanima.
– Pa – lupio sam – objavili ste oglas.
Bio je to najgluplji mogući odgovor koji sam mogao reći.
– Javljate se na sve oglase koje vidite? – upita ona cinično.
– Samo na one za koje sam kvalificiran – rekoh. Još gluplje, pomislih. Kakva je to kvalifikacija za šljaku u skladištu? Gotov sam. Prekrižili su me. Tko ih jebe, ionako nisam za taj posao.
– Ovo je stara obiteljska tvrtka, sa posebnom korporativnom kulturom i mi želimo da svi naši zaposlenici doživljavaju tvrtku kao svoju drugu obitelj. Ovo nije bilo kakav posao.
Đizus, pomislih, samo me nemoj jebati s tim sranjima.Vama treba mašina koja se može upaliti i ugasiti po potrebi. Jebe mi se. Daj mi posao i daj mi plaću. Ne jebi me korporativnom kulturom. Ali tako stvari funkcioniraju. Moraš pokazati interes čak i najušljiviji posao, kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Moraš pokazati da te upravo to zanima i da upravo to voliš raditi, inače nećeš dobiti posao.
Počeo sam govoriti da sam vrijedan radnik, da mi nijedan posao nije pretežak, da sam radio niz sličnih poslova. Srao sam i srao. Ali vidio sam da nemam šanse. Primili su me reda radi. Čak je i u jebenoj Njemačkoj bila ogromna nezaposlenost i morao si moliti za posao. Doduše ti koji su molili bili su sve redom stranci. Vidio sam ih u čekaonici u hodniku. Uglavnom su to bili tamnoputi dečki, tu i tamo neki Poljak, Ukrajinac ili Čeh. Nijemci nikad nisu radili takve poslove.
Riba mi je zahvalila na dolasku, rekla da će me obavijestiti i pružila mi moj rezime.
Izišao sam iz zgrade i hodao ulicom, ne znajući što ću sa sobom. Mogao sam ostati u skvotu koliko sam htio, jer te tamo nitko ništa nije pitao, ali trebalo je nešto i jesti, a povremeno čak i oprati robu.
Zašto sam se rodio siromašan? Zašto je baš mene zapala ta sudbina? Statistički gledano, zapala me jer je većina ljudi na svijetu siromašna. Nisam imao sreće roditi se u imućnijoj manjini, to je sve.
Sjeo sam na neku klupu u parku, ne znajući što da radim. Jebeš knjige. Jebeš svu mudrost koju sam pročitao u njima!
Onda mi je prišao neki Pakistanac. Bio je to prvi tip koji je izgledao lošije od mene u cijelom gradu.
– Young girls! – šapnuo mi je urotnički.
– Molim? – rekoh glupavo. Nisam imao pojma o čemu govori.
– Young girls from Pakistan – ponovi on, imitirajući rukom rad spolnih organa.
Onda mi sinu. Ta je jebena uš mislila da želim ševiti maloljetnu curicu. Tko zna, možda je to bilo mjesto gdje su ljudi dolazili zbog prostitucije. Možda je podvodio vlastite kćeri.
– Đizus, zar ti ja izgledam kao neki bogati prasac koji će ti dati soma eura za jebanje 13 godišnje curice?
Zgađeno sam ustao i izišao iz parka.U tom trenutku ugledah policijski kombi kako se parkira pred ulaz u park i desetak murjaka iskače iz njega i ide prema parku. Jebeno! Da sam ostao razgovarati dvije minute dulje s tim tipom, sad bi mi stavili lisice na ruke.
Išao sam ulicom pješice prema skvotu i odjednom sam nabasao na 100 eura. Mislim stvarno, pravih jebenih 100 eura bilo je na ulici ispred mene, samo sam se trebao sagnuti i podići ih. Bog je ipak milostiv, pomislih, bog vidi sve. Vidio je i kako sam odjebao ušljivog Pakistanca. Prošao sam test. Eto, život ipak nije tako bešćutan! U trenutku mi je svašta prošlo kroz glavu: debela kobasica s koje se cijedi mast, a ja bezbrižno odgrizam komad i zalijevam ga sokom od jabuke, kutija finih cigareta, dobro pivo za stolom ugodnog bara, dok psi isplaženih jezika dašću na ulici.
Isti čas sam oživio. Čovjek može živjeti samo od pogleda na novac. Novac ga može vratiti iz groba. Okrenuo sam se okolo da vidim gleda li tko, nikog nije bilo u blizini, zatim se sagnuo da uzmem lovu, a jebena stotka je isti čas pobjegla ispred mene. Odnekud se začuo dječji smijeh. Prešli su me. Šugavi klinci su me prešli. Bio je to stari trik, vezali bi lovu za konac, sakrili se i čekali da netko naiđe. Kad bi se čovjek sagnuo da uzme lovu, oni bi povukli konac. Možda lova nije ni bila prava, nemam pojma, izgledala je kao prava, ali bio sam ljut kao pas i najrađe bih bio podavio gamad.
– Sirotinjo! Luzeru! – smijali su se iza visoke ograde. Bio je polumrak i nisam im vidio lica.
– PIZDA VAM MATERINA! MAMU SVOJU ZAJEBAVAJTE! – opsovao sam im.
– Propalico! Pušaču kuraca! Hahahaha! – nastavili su se smijati. Jebeno su se zabavljali.
Ode moja kobasica. Ode pivo. Krenuo sam dalje, ne znajući kamo.
Pješice sam hodao sve do skvota u kojem su bile moje stvari, uzeo vreću za spavanje i ruksak u kojem je bilo par prljavih prnja i krenuo van, ne znajući kamo, ali odlučan da odjebem što dalje odatle.
Kad sam izlazio ih skvota, mali prljavi Italiano, koji je praktički bio dio inventara u skvotu, nacerio se i gurnuo mi u ruku kutiju jeftinih cigareta.
– Slušaj – reče – svijet je takav kakav jest. Ništa ti nije bilo obećano. Jel tako?
– Tako je.
Uzeo sam kutiju i otišao niz ulicu, a kurvin sin je ostao stajati tamo na uglu.
Zagreb, 2015.
O autoru:
Ilija Aščić (1980.)
diplomirani novinar i fotograf. Piše kratke priče i fotografiše. Kratke priče dosad je objavljivao u Večernjem listu, Zarezu, Vijencu, te različitim elektroničkim medijima. Živi u Zagrebu.
