Priredio i sa engleskog preveo Damir Šodan

“Hod po užetu je život. Ostalo je tek čekanje.”
Karl Wallenda, ekvilibrist, u razgovoru 1978., nekoliko tjedana prije kobnog pada.

I

Zvali su je Shereel Dupont, ali joj to nije bilo pravo ime. Već treći mjesec izostajala joj je mjesečnica, no nije bila trudna i znala je to. Naprotiv, radilo se o nečemu istodobno puno boljem i gorem. Razlog izostanku je – izuzmemo li promjenu imena – bio taj što je odnedavno takorekući bez prestanka pumpala željezo izgladnjujući se preko svake mjere i preživljavajući isključivo zahvaljujući vitaminskim paketićima, proteinskom prašku i raskuhanom iverku bez soli i maslaca. Međutim, za svoje je stanje imala ipak ponajprije zahvaliti Russellu Morganu zvanom “Mišić”. I zahvaljivala mu se, ali doduše samo iza njegovih leđa i nikad u njegovoj prisutnosti. Russell je bio taj koji ju je otkrio, koji ju je trenirao i natjerao je da promijeni ime. I ne samo to, jer Russell je promijenio sve u vezi s njom, čak i način govora, zahtijevajući od nje da se liši naglaska rodne Georgije, a sve u cilju da je približi utjelovljenju neke samo njemu prispodobive vizije. Nije bio čovjek od velikih riječi, ali je uvijek davao do znanja da je on taj koji mora nešto vidjeti, ili znati.
U teretani su joj nakon treće serije prsnih izbačaja sa sto pedeset funti težine na šipki (takmičila se u klasi do pedeset šest kilograma) pektoralni mišići bili vitki i dugi kao u plivača, ali oštro poredani i definirani kao kiselinom izgravirani, dok su joj se oni pod grudima – svaki veličine tvrdo kuhanog jaja – žarili kao vatrom pečeni. Pa ipak, ni to nije bilo dovoljno da se približi njegovoj tajnoj viziji onoga što bi trebala biti. Russellu nikad ništa nije bilo dovoljno.
“Još jednu seriju!”, zapovjedio je.
“Peče me”, rekla je, “Isuse, gorim!”
Gledao ju je kako stoji tamo onako zadihana, okružena odsječenim, bolnim izdasima i stenjanjem bodibildera, kloparanjem metalnih pločica na utezima, dok su se pod fluorescentnim svjetlom rojile sitne piknje prašine.
Jedno pola minute tupo ju je gledao, da bi zatim procijedio: “Ja ću ti reći kad peče!”
“Boli me, Russelle!”, rekla je.
“Ja ću ti reći kad boli”, odgovorio je. Vratila se zatim na klupu pod šipku s utezima da odvali još jednu seriju, ili što god da se već očekivalo od nje.
Ali eto, barem će u subotu nakon natjecanja uživati mali predah od teretane, onoliki koliki joj Russell odobri. Tad će biti u prilici unijeti u tijelo više karbohidrata, više kalorija, pa će se masne naslage pomalo vratiti, a s njima i mjesečnice koje su joj iz nekog čudnog razloga izostajale.
Ustala je s kreveta – gdje je ležala pokušavajući se zaštititi od dreke i skvičavog smijeha što su dopirali iz hotelskog bazena pod njenim prozorom – i stala gola pred ogledalo. Nije mogla vjerovati. Malo se okrenula i s nevjericom primijetila da su joj mišići tako glatko isprepleteni i usječeni, da tako lijepo prianjaju uz njene delikatne kosti.
I samo kad bi se našla okružena svjetskim šampionima – poput onih dolje kod bazena što poput nje čekaju da protutnji taj posljednji dan pred natjecanje – samo je u tim trenucima mogla povjerovati da se pretvorila u to u što se pretvorila. Nema te žene u vježbaonici gdje je trenirala (u Russelovom “Emporiju boli”), niti u gradu gdje je živjela, koja bi je uvjerila da je ona kadra samoj sebi ovakvo nešto prirediti.
Tek kad bi se utopila u masi tih tajanstvenih drugih, redom lica iz nekih dalekih gradova, kad bi se zatekla kako stoji gotovo gola ispred razjarene publike – tek bi tamo u potpunosti shvatila da je to bivanje u njezinoj koži i krvi i znoju, a pogotovo bolu – nešto posebno.
U bravi je škljocnuo ključ. Bio je to Russell Morgan visok šest stopa i tri inča, težak dvjesto i četrdeset funti, u četrdeset petoj godini ne više natjecateljski nabrijan, premda i dandanas neki ljudi od samog pogleda na njegov struk od trideset i tri inča i grudni koš opsega od pedeset i dva inča, čine sumanute stvari poput toga da slijeću autom s ceste.
Russell je na sebi imao kupaće gaćice i po cijelom tijelu je bio glatko izbrijan. Nanosio je Nair na kožu da bi mu se usijeci među izdepiliranim mišićima ljepše ocrtavali.
Zašiljene potkoljenice bile su mu izbrušene poput dijamanta, a obline na grudima kao dlijetom istesane – jasno razdvojene.
Kad je u četrdesetoj počeo ćelaviti, obrijao je glavu i više nije puštao kosu. Sve ili ništa – takav je bio Russell Morgan. Tražio je od sebe onu istu vrstu stege kakvu je zahtijevao od onih koje je trenirao. Stajao je tamo na vratima i gledao u Shereel golu pred ogledalom. U desnoj ruci je držao vagu iz kupaonice.
“Izgledaš poteška”, zaključio je.
“Russelle, treba mi čaša vode”, rekla je.
Pogledao je na ručni sat. “Kroz dva sata možeš dobiti četiri unce vode ili četri kocke leda za cuclanje, što god te volja. Ja sam razuman čovjek.”
Zatvorio je vrata za sobom, prišao joj i odložio vagu na pod.
“Tako sam suha da ne mogu ni pljunuti”, rekla je.
“Ne trebaš pljuvati, trebaš se još isušiti. Dok ne budeš suha, suha, suha. Dehidrirana. Kad se spustiš na pedeset i šest, sve ćeš ih pomesti! I doći ćeš na tih pedeset i šest!” Da bi tu na trenutak zastao.
“Stani na vagu!”, zapovjedio je.
“Ah, Russelle”, negodovala je, no svejedno je stala na vagu.
Prignuo se da prati ples kazaljke koja pokazuje kilažu. Savršeno pribran pratio je okom kazaljku. Vidjela je kako mu se mišići zatežu preko leđa i na debeloj šiji iskaču tetive – i znala je.
Ravnim, zastrašujućim glasom, još više zastrašujućim budući je bio tako blag, rekao je: “Majku ti onu božju napaćenu, imaš pedeset šest i pol! Četrdeset i osam sati pred natjecanje ti imaš jebenih pol kile viška!”
“Ne mogu je skinuti, Russelle!”
“Težina ima da ti štima! Ja sam tu da je uštimam!”
Otišao je do prekidača za klima-uređaj i ugasio ventilator. Zatim je znatno pojačao temperaturu na termostatu. Kad joj je opet prišao, svukao je gaćice.
Spustila je pogled do njegovih prepona.
“Blagi bože, Russelle!” “Težinu valja skinuti!”, rekao je.
Bila je pomalo van sebe. Nikad prije se ovako nešto nije dogodilo. Viđao ju je golu i prije. Morao ju je viđati golu, kako bi joj pregledao… međunožje, niže dijelove abdomena, da vidi je li sve dobro uvezano, da se uvjeri u njezinu vitkost, simetričnost, ali nikad ovako nešto. I njegova golotinja bila joj je novost. Od pogleda na nju nešto joj proključa u srcu – neki užas.
“Mogla bih otići u saunu”, predložila je. “Mogla bih otplivati par dužina.”
“Ali onda bi te vidjeli, zar ne?”, rekao je. “Hoću da se useru kad ispuzneš iz šlafroka na zagrijavanju tamo iza stejdža prije natjecanja. Zato, nabrij se dobro, curice, nabrij!”
Russell nikad nikome ne bi dopustio da vide ženu koju bi on u svojoj vježbaonici pripremao sve dok ne bi došlo vrijeme za prezentiranje kandidata iza scene pred sam šou. I sam je tako postupao kad se takmičio, pa je to sad primjenjivao i na one koje je trenirao. Mislio je da time stječe stanovitu prednost.
Približio joj se i uzeo joj lice u dlanove, dlanove toliko široke da je njezina glava među njima izgledala poput naranče u praznoj zdjeli za voće.
U prostoriji je temperatura bila sve veća i veća, kao i graja i smijeh što su dopirali s bazena pod prozorom. Ili se Shereel to bar tako činilo dok joj se glava gnijezdila među Rusellovim dlanovima, a on ju nježno i blago ljuljao.
“Pomisli da je riječ tek o tjelovježbi”, rekao je. “Moj frend, Duffy Deeter, mi je to rekao, a ja nisam mogao vjerovati. Jebanje je samo oblik tjelovježbe!”
“Russelle, ja…
” Prodrmao ju je; ne baš grubo, ali ni nježno. “Ništa ne govori! Slušaj! Moraš srcem malo ući u ovo. Srcem! Moraš vježbati. Želiš li tu vodu? Želiš li lijepi hladni komad leda za dudlanje? Dobit ćeš ga kad ga zaslužiš. Zasluži ga, dakle ovdje i sad, ili ništa!”
I tako je u zaparenoj prostoriji Hotela “Blue Flamingo” usred Miami Beacha počeo taj bizarni ples, usredotočen na gubitak četiri unce vode, sa svom onom tjelesnom lomljavom, kršenjem i bjesomučnim nabijanjem od čega je Shereel u glavi odzvanjalo kao u praznom zvoniku. U Russellovim je rukama bila lagana poput igračke. Neprestano ju je bodrio: “Mrdaj, jebemti, mrdaj!”
Ali koliko god da se trudila jedino što joj je uspijevalo bilo je misliti na mamu i tatu, i na njezina dva brata, i na sestru i bivšeg zaručnika – koji možda i nije sasvim bivši – kako hitaju cestom sve tamo iz južne Georgije ne bi li na vrijeme stigli na njezin šou ovog vikenda. Nikad je nisu gledali na natjecanju – nisu to razumjeli – ali su vidjeli fotografije koje im je slala, na kojima je bila u društvu drugih natjecatelja, pa im je to zagolicalo znatiželju, jer voljeli su je.
Postepeno se u njenoj glavi pljuskanje vode dolje u bazenu stopilo s one četiri hladne unce, a mala je čaša vode sprala sve mentalne slike obitelji kao i radnje u koju se upustila tu na krevetu s Russellom od čijeg su silnog nabijanja i riljanja sve te obiteljske freske pred njenim očima ionako već dobrano popucale. Russell je sav bio gola voda kad se ona prepustila očiglednom vrhuncu, od čega joj je tijelo ispustilo onaj prvi tanki sloj vlage.
Strgali su pola namještaja u sobi dok je Russell frktao i vrištao kao maloumnik.
“Ti si jebena šampionka! Mrdaj! Izvij se! Izduži!
Budući joj je unos tekućine u tijelo bio pod tako strogim nadzorom, nikad joj i nije palo na pamet da bi se mogla znojiti tako kako joj je sad polazilo za rukom, ali kad su naposljetku završili na podu među oštrim krhotinama salonskog stolića, bila je vlažnija od Russella. On je bio taj koji je zadihan okončao seansu. Krv što se cijedila iz dugih i tankih ogrebotina oblila mu je leđa i noge. Duž teških ramenih mišića izbili su mu podlivi koji će se uskoro početi pretvarati u gadne masnice. Međutim, Shereel je ostala netaknuta kao ispod čekića: njena fina koža i dalje je bila glatka i nedirnuta kao u novorođenčeta. Zato jer je Russell, bez obzira na sve ono gnječenje, savijanje i nabijanje, ipak jako pazio da nikakav trag borbe ne ostane na njoj. Jer naštetiti koži koju je dovukao tu da njome osvoji svijet – ne bi imalo nikakvoga smisla.
“Dosta je”, istisnuo je hrapav, zadihan šapat. “Postigli smo željeni učinak.”
I jesu. Kad se popela na vagu imala je pedeset pet kilograma i sedamsto grama. I tek kad je očitala težinu, shvatila je da je cijelo to vrijeme dok ju je tako bezočno razvlačio, prevrtao, posađivao na glavu i na noge, obarao na leđa i stomak – nije niti u jednom trenutku poljubio! Ne da je baš htjela, ali nikad prije nije se jebala, a da se nije i ljubila. (Čula je ono bratovo vražje podjebavanje u mislima: “Znaš zašto se ne ljubi krava kad se jebe? Predaleko joj je glava! Ha, ha, ha…”).
“Sad možeš dobiti svojih pet unci vode”, zaključio je Russell.
Okrenula se prema njemu, zategnutog lica i otkritih zubi.
“Hoću samo dvije jebene unce! I ne gasi grijanje!”
“U redu!”, doviknuo je Russell. “Konačno si u igri, spremna za megdan!”
I tad ju je poljubio, dugim poljupcem za koji nije ni primijetio da je, premda dopušten, ostao neuzvraćen.

II 

Sjedili su na ležaljkama pored bazena, Russell samo u kupaćim gaćicama, Shereel u frotirskom bademantilu u koji se umotala od glave do pete, tako da su joj provirivala samo sitna, zlatna stopala. Na glavi je imala slamnati šešir koji joj je skrivao lice koje je ionako bio dopola zaklonjeno glomaznim pilotskim sunčanim naočalama.
Sve oko njih, bazen i ležaljke, bilo je puno enormno mišićavih muškaraca s izdepiliranim tijelima prekrivenim razgranatim žilama – kao i žena bez ijednog grama sala, čija koža je bila providna, kretnje ciljano otegnute i meke, a abdominalni zidovi nazubljeni od cigli mišića tako oštro definiranih da su se doimali nestvarno, poput ludih vizija kakvog mahnitog umjetnika.
Zubi nestvarno bijelih, griva gustih i divljih, očiju bistrih i sjajnih što zračile su nekom odsutnom samouvjerenošću – kao da ovaj svijet nikad neće, niti može nestati – svatko od nazočnih kao da je predstavljao savršeni primjerak svoje vrste. Starost i smrt ovdje su naizgled bivali poraženi. Vrzmajući se tamo poput kakvih samodovoljnih, samoisklesanih statua, svi su se međusobno upadljivo ignorirali. Njihovi svjetovi bili su štavljeni njihovom kožom, svjetovi koje su nastavali s neprikrivenim užitkom, ponosom i zadovoljstvom.
Bez da i okrene glavu Shereel je upitala: “Što ćemo s hotelskom sobom?”
“Kako misliš što ćemo sa sobom?”, odvratio je Russell.
“Uništio si sobu. Sve je porazbijano”, rekla je.
“Jebeš sobu. Pred nama je natjecanje na kojem moramo pobijediti. Ja ću se pozabaviti sobom kad za to dođe vrijeme.” Uto je ušutio i zaškiljio se u sunce. “Divim ti se kako si disciplinirana kad je riječ o vodi.”
Ništa nije odgovorila.
“Uvijek sam ti se divio”, dodao je.
Pogledala ga je u čudu.
Nikad prije nije kazao ništa slično; na licu joj je čitao što misli.
“Oduvijek si to znala”, zaključio je.
“Teško je znati da ti se netko divi kad urla na tebe”, potužila se.
“Urlanje je bilo neophodno. Sve je bilo neophodno”, rekao je.
Zijevnula je izvještačeno i natuknula šešir još više nad oči.
“Samo složi onu takmičarsku facu”, rekao je.
“Kad smo već dogurali ovako daleko.”
“Jest” – dodala je – “daleko smo dogurali”.
Okrenuo se i primio ju za rame. “Ne gubi ni u jednom času iz vida o čemu se ovdje radi. Ovo je vrh svijeta. Ovo je najbolje od najboljeg. Ako pobijediš ove ovdje, više nemaš konkurencije. A onda će uletjeti sponzori, toliko njih da ćeš morati unajmiti nekoga samo da ih pobroji. Posao s vježbaonicom će procvjetati kao kakav divan cvijet. A tek franšize. Novac!” Mjerkao je svoje debele, savršeno oblikovane ruke. “Ja ću se brinuti za tebe.”
“Samo bez prevelikih obećanja, Russelle.”
“Govorim samo istinu”, rekao je.
Spremala mu se nešto odgovoriti kad im je uto prišao jedan crnac na kojem mora da je bilo bar sto sedamnaest kila žive vage. Bio je viši rastom od Russella, a na sebi je imao kupaće gaće i majicu na kojoj je pisalo:

BLACK MAGIC GYM DETROIT,
MICHIGAN
DOM PRVAKA MARVELLE WASHINGTON

Shereel je znala tko je tip. U svoje je vrijeme bio slavan i nepobjediv.
“Šta ima, Russelle?”, rekao je razvukavši usta u osmijeh obložen savršenim zubima.
“Mislio sam da ćeš ti meni reći što ima, Zidino!”
Shereel je imala prilike vidjeti stare brojeve časopisa iz vremena kad je taj lik naprosto meo sve pred sobom. Wallace “Zidina”, tako su ga zvali.
“Sad sam opet samo Wallace. Sorila se Zidina!”
Russell se nasmiješio. “Kao što se vidi iz priloženog.”
“Pazi kako se izražavaš, bjelanjak!”, rekao je Wallace. Ali bilo je to rečeno na dobronamjeran, zafrkantski način.
“Nećeš me valjda sad početi ‘crniti’, ‘Zidino’, je l’ tako?”
“Nisam ovdje došao čak iz Detroita da bih tebe ‘crnio’, ‘Mišiću’!”
“Znaš da ne volim da me tako zovu”, rekao je Russell.
“Znam”, odvratio je Wallace.
“Ali svejedno mi reci” – kazao je Russell – “što ti radiš ovdje?”
“Pa zar ne znaš, čovječe? Natjecanje za Mistera i Miss Cosmos se održava ovdje.” Zastao je i zagledao se par časaka na drugu stranu bazena gdje su jedna crna cura, jedan sjajni crni snop mišića, i jedan bijeli žilavi momak, u tandemu zauzimali rutinske natjecateljske poze.
“Jebeš Mistera Cosmosa”, rekao je. “Ja sam doveo Miss Cosmos. Pa nisam kvragu valjda toliko pohlepan. Meni je Miss Cosmos dovoljna. Dovukao sam je čak iz Dee-troit Cityja!” “Kako da ne, ‘Zidino’”, rekao je samouvjereno Russell. On jest bio samouvjeren.
“Kako da ne.” Wallace je zakolutao očima i uzdahnuo. Zatim se okrenuo Shereel.
“Drago mi je da te vidim, Miss Dupont – iako te zapravo ne mogu vidjeti.”
“I meni je drago da te vidim, Wallace”, uzvratila je Shereel ispod oboda šešira.
“Boja joj je savršena”, rekao je Russell. “Ona je savršena. Ultra klasa!”
“Izgledala si prokleto dobro u Los Angelesu”, Wallace ga je ignorirao obraćajući se Shereel.
“Dovoljno dobro da pobijedi”, dodao je Russell.
Wallace ga je pogledao. “Jesi li doveo nekoga i za mušku podjelu?”
“Ovdje smo samo radi jednog natjecanja, kao i ti, uostalom, a to je Miss Cosmos. Shereel je to dovoljno dugo i uporno željela. Ovdje nema prave konkurencije. Na tvom mjestu, prištedio bih si trošak, skupio prnje i vratio se doma, i to sad!”
“Uvijek je zadovoljstvo popričati s džentlmenom, ‘Mišiću’”, kazao je Wallace i okrenuo se riješen da pođe, da bi tu zastao tek da doda: “Ah, Miss Dupont, Marvella te traži. Ali sumnjam da će te naći prije negoli se sve ovo okonča. Mogla bi se tu i tamo malo osvrnuti oko sebe.”
Kad je otišao, Russell je rekao: “Šupak!”
“Nije on loš tip”, rekla je Shereel.
Russell je samo nastavio režati, duboko i grleno. “Ovdje je sve šupak do šupka. Djecoubojice! Pederčine i pešovani, jebali oca! Ne zaboravi to, jebemti!” Zatim je prosiktao: “I to smeće nam je konkurencija. Daj da vidim da mržnja malo kipti i u tebi! Mržnja, jebemumater!”
“Russelle” – rekla je smireno – “ti si luđak!”
“Vidjet ćeš ti tek što je ludilo i još prije nego što se ovo završi”, rekao je.
“Vidjet ćeš ti što je ludilo!”
Uto se oglasio razglas iznad bazena: “Moli se gospođica Dorothy Turnipseed da se javi na telefon na recepciji!”
Shereel se trznula i uspravila.
“Ne miči se. Stoj gdje jesi!”, rekao je Russell.
“To su moji”, rekla je. “Nema biti tko drugi!”
“Kvragu, pa zar ne znaju da se više ne prezivaš Turnipseed? Zar ne znaju da si ti sada Shereel Dupont?”
“Oni misle da mi je to samo natjecateljsko ime.”
“Natjecateljsko ime.” Bila je to činjenica.
“To ime je bilo pečatom otisnuto na natjecateljskim fotografijama koje sam im poslala. Morala sam im nešto reći. Ne bi razumjeli da sam rekla da sam jednostavno promijenila ime.”
Russell je bio potpuno smetnuo s uma da njezina obitelj dolazi gledati je na natjecanju. “Isuse Kriste”, rekao je, “ako se to pročuje, moglo bi nam uprskati cijelu stvar. Nitko tko se zove Dorothy Turnipseed ne može postati Miss Cosmos!”
Glas s razglasa želio je znati je li gđica Turnipseed u hotelu.
“Ti ne mrdaj” – rekao je Russell – “ja ću se javiti i preuzeti stvar.”
Ustao je i zaputio se prema telefonu pokraj bazena. Shereel ga je gledala dok je odlazio pomislivši – da se kojim slučajem ne preziva Turnipseed, vjerojatno ne bi ni sjedila ovdje do bazena Hotela “Blue Flamingo”.
Ušetala je u Russellov “Emporij boli” javljajući se na oglas za administrativnu tajnicu gimnastičke sale s “power” teretanom. Nije tad ni znala što je “power” teretana, ali se svejedno dala na pohađanje osmotjednog tečaja u školi za ŽENE S POSLOVNIM ASPIRACIJAMA u Waycrossu, Georgija. Provela je tamo skoro tjedan dana da bi saznala što riječ “aspiracija” znači, ali naposljetku je saznala i stekla diplomu. I čim je diplomirala otišla je u Jacksonville, na Floridu, da potraži posao. Nije točno ni znala zašto je otišla, ali je još od malih nogu znala da svoj život ne želi živjeti u Waycrossu. Znala je da ne želi biti tek naredni izdanak Turnipseedovih u južnoj Georgiji.
I tako je jednog dana ušetala u teretanu i predala Russellu svoj jednostranični “rezime” (dobar dio vremena proveli su na nastavnoj jedinici REZIME, tamo na WWBA – “dablju dablju bi ej” – kako su svi odreda zvali školu, i Shereel je bila ponosna da je uspjela isproducirati jedan za sebe).
Russell baš i nije stigao obratiti pažnju na nju, jer je u tom trenutku trenirao nekog čovječuljka koji se čučeći grčio pod šipkom nakrcanom do te mjere teškim utezima da se kad god bi se spuštao svaki put malko iskrivila. Od frktanja i stenjanja tog skvrčenog gnoma Shereel se uplašila, ali budući da gotovo i nije imala prebijene pare, posao joj je bio prijeko potreban.
Russell je letimično pregledao njen rezime nakon što mu ga je predala, da bi zatim zaurlao na zgrčenog patuljka: “Ustaj! Daj upri malo, kilavko, bognjati!”
Da bi zatim i bez da je pogleda ispalio: “Mislim da sam već našao curu kakva mi treba. Doviđenja.”
“Ali niste čak ni pogledali moj rezime”, rekla je. Russell je opet zaurlao na “čučavca”, a zatim ponovno bacio oko na papir u svojoj ruci. I skoro da je ponovno zaurlao, ali se valjda obuzdao. Onda se pak baš zagledao u njezin rezime.
“Dorothy Turnipseed?”, rekao je.
“Da.” Gledala je iza Russellovih leđa u tog patuljastog čovjeka zaglavljenog u dubokom čučnju. Oči samo što mu nisu iskakale iz glave. Po vratu su mu se izbočile tetive. Pomislila je kako će pod tom silnom težinom jednostavno svisnuti.
“Je l’ ti to pravo ime?”, upitao je.
“Ima puno Turnipseedovih u Georgiji,” rekla je.
Čovjek se izmaknuo i pustio uteg da mu padne iza leđa, da bi se zatim i on sâm svalio natraške. Ležao je nepokretan na podu, ali činilo se da to Russell niti ne primjećuje.
Pogledao ju je na trenutak.
“Znaš li računati?”
Pitanje ju je razljutilo, ali joj je trebao posao. “Znam.”
“Znaš li abecedu?”
“Da je izrecitiram?”
“Hoću da odgovaraš na moja pitanja, radiš ono što ti kažem i da uprotivnom šutiš. Ja sam jedini kojemu je ovdje dozvoljeno da se šali, a meni nikad nije do šale!”
Da bi je zatim – bez ikakvog vidljivog razloga – na licu mjesta zaposlio. Kad je odlazila, onaj mališan je još uvijek tamo ležao lica okrenutog prema stropu. Po svemu sudeći djelovao je mrtav, osim što mu se u nepravilnim vremenskim razmacima trzala desna noga.
Ali sutradan kad je došla na posao taj isti čovjek stajao je pod onim istim enormnim teretom i Russell je opet urlao na njega.
Ušla je na radno mjesto, skučeni i nepodnošljivo zagušljivi ured, i orno se bacila na posao. Primala je telefonske pozive, odgovarala na Russellovu poštu – većinom su to bili upiti i zamolbe da održi seminar u nekoj vježbaonici, ili da figurira kao gostujući pozer na nekom natjecanju duboko u unutrašnjosti zemlje. Dovela je u red njegovu kaotičnu administraciju, vodila računa o uplatama članarinama, tko je platio, a tko nije, i tko je otkazao članstvo.
Tog prvog tjedna Russell jedva da je i govorio s njom. Fascinirale su je žene u vježbaonici — vitke i lijepe — znojile su se i hroptale zajedno s muškarcima. Ali niti u jednom trenutku joj nije palo na pamet da bi sama mogla početi vježbati sve dok Russell jednog dana nije ušao u ured i naložio joj da sutradan donese triko. S obzirom na to da je htjela zadržati posao, sutradan se ipak pojavila u trikou; bila je to uska stvarčica, svijetloplave boje, koja joj je tako prianjala uz tijelo da joj se kad je iskoračila iz ženske svlačionice učinilo da je gola golcata. Uto je došao Russell, stao pred nju i počeo je odmjeravati. I dok ju je tako zagledavao sa svih strana jednostavno nije znala što bi sama sa sobom. Činilo joj se kao da je na pregledu – upravo tako. Russell ju je dohvatio za ramena i okrenuo je. Opipavao joj je kralježnicu, dugo i ispitivački zagledao joj je noge i ruke, ispitivao pokretljivost karlice. Sve skupa je trajalo valjda tri minute, ali se njoj činilo kao vječnost, tako da se neprestano crvenjela, ali izgleda da je to bilo jedino na njoj što je budnom Russellovom oku uspjelo promaći.
“Baš kao što sam i mislio”, zaključio. “Znao sam to odmah kad sam te vidio. Imaš fenomenalne kosti.”
“Kosti?”, ponovila je.
“Kosti.”
Tamo kod kuće momci su joj uglavnom komentirali dupe ili bokove ili sise, ali ovo je bilo prvi put da netko uopće spominje njene kosti.
“Upala si u dobar bazen gena”, zaključio je.
Nije imala tri čiste o čemu govori. “Bazeni gena” nisu bili dio obavezne lektire u školi za sekretarice u Waycrossu.
“U teretani se može sve popraviti i nadograditi, baš sve, osim kostiju. Konfiguracija kostiju je nešto u što je nemoguće dirati. Kosti ili imaš, ili nemaš. A ti ih imaš. Kosti poput tvojih nailaze jednom u desetak godina. Jesi li za to da budeš svjetski prvak – šampion?”
“Šampion u čemu?”
Frknuo je. “Prestani s tim prokletim pitanjima! Naći ću lako drugu curu da vodi ured. Sutradan počinješ s treningom. Živjet ćeš, jesti, spavati za to i sanjati o tome da budeš najbolja. Ništa pod milim bogom na tebi ne valja, osim te nevjerojatne strukture kostiju. Ostalo ću ja već srediti. Sve ću ja to srediti.”
I sredio je. Učinio je da postane netko. Učinio da sluša zaglušujući pljesak i povike odobravanja, čak i iskaze ljubavi. Podario joj je razlog za postojanje na ovom svijetu, razlog za koji nije niti znala da ga netko – bilo tko – može nazrijeti. I upravo zato je činila sve što je tražio od nje. I to sa zadovoljstvom, pa je tako promijenila i ime. On ju je zapravo krstio Sheree Dupont, ali joj je već na prvom natjecanju (na kojem je pobijedila) ime bilo pogrešno napisano u programskoj brošuri, tako da je otada ostala Shereel.
Uto je spazila Russella kako duž ruba bazena munjevito šparta prema njoj. Bio je sav zajapuren, a iznad nosa mu je iskočila kvrgava žila i pružila se opako preko čela – bila je to zapravo vena gotovo veličine đačke olovke. Sručio se na ležaljku do njene. Po tome kako se zapuhao činilo se kao da je upravo otsprintao dvije milje.
Iz nekog razloga se to svidjelo Shereel. “Mislila sam da si se pretvorio u đubre, pa da su te poždrale krmače!”, rekla je.
“Taj humor iz Georgije baš i ne pali”, odvratio je.
“Što te kvragu sad muči?”, upitala je.
“Tamo je cijela jebena vojska Turnipseedovih na recepciji!”, rekao je.
“Pa što su rekli?”
“Pričao sam samo s jednim od njih. S nekim namrgođenim pizdunom s kojim se uopće ne da razgovarati. Rekao sam im da priopći ostalima da se lijepo registriraju i povuku gore u sobe. Nije rekao tko je sve s njim u pratnji, ali zvučalo je kao da je dovukao pola kotara sa sobom. Raskokodakali su se tamo k’o majmuni u zoološkom!”
“Što si im rekao – gdje sam?”
“Vani.”
“Vani?”
“Upravo tako.”
“Što je on na to rekao?”
“Otjerao me dođavola. Rekao je da ti možda i jesi izišla vani, ali i da je on – tako mu boga – ušao unutra! Naglasio je da nije prevalio cijeli taj put do Floride da bi sjedio u jebenoj hotelskoj sobi.”
“To je tata!”
“Puno toga mi je sad jasnije. Znaš šta je taj stari kurvin sin zaprijetio da će oni napraviti?”
“Ne govori za tatu da je kurvin sin, Russelle!”
“Rekao je da će svi Turnipseedovi doći ovamo na bazen. I da ima da se lijepo obanjaju! ‘Obanjaju’ – to čak nije niti engleski jezik!”
“Tako se to kaže u Waycrossu, Georgija.”
“Ali mi nismo u Waycrossu, Georgija!”
“Vidjet ćemo. Ali malo bih pripazila na jezik kad je tata u pitanju. Jer on je već dvojicu stjerao pod zemlju.”
Russell je zabrundao: “Cijelo bi ovo natjecanje moglo – bojim se – otići dođavola. Hajde, daj da se počistimo odavde prije negoli iskrsnu ovdje pred svima!”
Uzeo ju je za ruku i potegao je da ustane iz ležaljke.

Podijeli

Ostavi odgovor