Gordana Simonović – KRV I ZAKLETVA
Knjiga “Krv i zakletva” autorke Gordane Simonović, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Radi se o debitantskom romanu ove autorke, podijeljenom u nekoliko poglavlja. Izdavač knjige je Goran Martinović, a urednik izdanja Milorad Popović.
O KNJIZI
Postoje priče koje čujemo, ali nikada ne znamo da li su istinite ili ne. Ovim napominjem da je moj roman „Krv i zakletva“ istorijska fikcija – zasnovana na istinitom događaju. Svi likovi čak i oni zasnovani na stvarnim ljudima su u potpunosti fikcionalni.
Pomno sam istraživala istorijsku građu, studije i hronike potomaka čiji su preci učestvovali u Bokeljskom ustanku. Potrudila sam se da priča zvuči što autentičnije, ali nijesam sigurna koliko je vjerni prikaz istorijske hronike i činjenica u svim pojedinostima. Ruku na srce, ko u to može biti siguran?) (…) „Krv i zakletva“ govori o principijelnoj borbi Bokelja za slobodu i odbrani njihovih davno stečenih privilegija, o solidarnosti i nesebičnoj pomoći Crnogoraca i Hercegovaca, i vještom vođenju politike i taktiziranju crnogorskog knjaza Nikole da malena Crna Gora ne zarati sa dvije velesile Austro- Ugarskom i Turskom. Kroz alegoriju istinitog događaja iz XIX vijeka – najveće pobjede nad Austro-Ugarskom monarhijom u Boki kotorskoj
koja je bila naša „bitka kod Termopila“, željela sam dati glas bokeljskim i crnogorskim borcima za slobodu i prikazati očima žene i majke šta širi svijet čini sa nama, kako rat utiče na
naše živote i porodice”, zapisala je Simonović.
O AUTORKI
Gordana Simonović, rođena je 13. februara 1971. godine u Podgorici. Obrazovanje je stekla u Gimnaziji „Slobodan Škerović“ u Podgorici i na Pomorskom Fakultetu u Kotoru. Radi na poslovima RTV produkcije, marketinga i prevođenja – engleski jezik.
ODLOMAK
Jadransko more, septembar 1869. godine
Beskrajnost mora je drhtala od strasti koja je zahvatila nebo. Vazduh se uskomešao, more se uznemirilo. Modri gigant je duboko disao, nadimajući prsa ka tamnom raspuknutom nebu. Pišteće crvene munje su nestajale u čeljustima razuzdanih talasa, nakratko, stvarajući odbljesak nebeskog sjaja. Raspršene kapljice debelih valova stapale su se sa mlazovima i naletima hladne kiše, iz niskih i teških oblaka olovne boje koji su posivjeli nebo. Surovi jugo je uporno, nanovo, stvarao udoline i okomite tamne mase prijetećeg vodenog bezdana i kao da se čisti bijes zvjerske podsvijesti strašne tišine i tame morskih dubina odrazio u ovu stvarnost. U tamnobijeloj neprozirnosti isticala se silueta trgovačkog jedrenjaka „Dika“ koji je poput odvažnog plivača uranjao i izranjao iz zelenkaste boje bezvremenog mora. Kapetan Niko Kaluđerović je čvrsto i vješto okretao kormilo barka, u čudesnoj igri smrti, koja je prijetila iza svakog tamnoplavog nadimanja i bespoštednog udaranja talasa, čija se kruna raspršivala u bjeličastu izmaglicu o pramcu broda, uz ritmičnu škripu trupa, dok je more ispiralo palubu. Uznemirena ogromna voda, koja je stvarala bubrenje talasa, činila je oporavke od valjanja izuzetno teškim i iscrpljivala kao da sjutra ne postoji. Snažno fijukanje vjetra otvaralo je mračne dveri neba, dok se jedrenjak spuštao sa talasa na talas. Teška kiša silinom vjetra je udarala snagom iglica, prekrivajući more bijelom izmaglicom. Mlazovi kiše bili su zasljepljujući. U tutnjavi oluje, jedrenjaku se polako prikradao zvjerski talas koji je potrbuške milio, a zatim nenadno iskočio pred njim u vidu sablasne morske nemani cijelom svojom tjelesinom, poput užasa koji nadmašuje strah sputanog čovjeka koji ne može da se brani. Kapetan Niko se osjećao kao igračka. Njegova duša je vjerovala da je svaki čovjek sličan sićušnoj kapi vode u beskrajnom okeanu, koji tako suvereno zna da bude dostojanstveno miran oslobađajući na jednoj, a na drugoj strani strahovito nepredvidljiv, napadajući talasima koji poniru i ponovo izranjaju, stvarajući vodene planine i ponore; neko se uzdigne, a neko potone. More i olujno nebo su se slili u jedno, u neprikosnovenog Levijatana koji se beskonačnim uvijanjima tijela iživljavao svom snagom, palacajući munjama i divljajući repom svojih talasa, obarajući užurbane mornare koji su treskom padali po palubi. Sam šum njegovog šištanja bio je nalik grmljavini iz zlosutnog tamnog oblaka, koji ključa na nebu, u kojem se vide električni impulsi, koji poput svijetlećih vena obasjavaju njegove krljušti. Kapetan Niko se našao zazidan između neba i mora, zarobljen njegovom svemoći udruženih kapljica vode koje su prijetile da ga smrve i činilo mu se, da je u tom trenutku najviše živ i najbliži vječnosti. Kao iskusni kapetan znao je da masivna kobilica čini jedrenjak stabilnim i da će, sve dok je u jednom komadu, iskočiti iz tih valjanja talasa čim dobije šansu. Obmana duše ili ne – nadao se da će uspjeti uz malo dobre sreće. Udari li talas sa boka, jedrenjak će se prevrnuti i biti razmrskan. Sudbina svih na brodu zavisila je od jačine njegovih ruku za kormilom i njegovoj spretnosti da odolijeva protivnom vjetru I pogodi vrijeme da talas prođe ispod pramca. Sigurnije je popeti se i biti nošen ogromnim talasom nego dozvoliti da se kruna vodeno brijega sruši na njih. Pogledom morskog jastreba ispitivao je sve oblike koji su izranjali iz sablasnih dubina mora, oprezno krmanio brodom da ga ne zanese struja vode i da prednji dio broda ne bi skrenuo sa pravca vjetra. Savjesni poručnik Petar Ilić je sa noštormom i posadom već uveliko uprostio jedrenjak. Ne samo da su savili jedra već su ih I skinuli, zavili i utegli kaiševima, savili su i užad odvojeno po jedrima i navezali ona koja poprijeko pridržavaju katarke višestruko vezanim čvorovima. Svjetiljku na pramcu lađe, koju je odnio talas, zamijenili su bakljama. Kapetan Niko podiže glavu ka nebu. Teški kapci uokvireni crnim trepavicama otkriše magnetske zelene oči pune odlučnosti. Bog pomaže onima koji pomažu sami sebi. Sam je, koliko je mogao, održavao snagu kormila. Mišići na rukama su mu drhtali kao čelične opruge. Nije mu bilo prvi put da dijeli megdan sa nemani u avetinjskoj stvarnosti morskog koloseuma i da ulaže silne napore da sačuva brod i posadu ali večaras je, prvi put, osjetio strah. Ne zbog sebe. U kabini ga je čekala njegova Ivana i željeno čedo koje je zaigralo pod njenim srcem. Povrh toga i njegovi mornari su vjerovali u njega. Morao je opravdati ukazano povjerenje i savladati izazov. Život ga je naučio da očvrsne mišiće svoga srca, da se bori. Manevar je bio opasan. Nije skidao oči sa vala. Iščekivao je strašan megdan sa morskom nemani koja je svojim razjapljenim čeljustima mrznula krv u žilama. Udarac je bio žestok. Hladna voda razbijenog talasa o pramac broda se po njemu i rastrčanim uposlenim mornarima prosula u pregrštima. I onda… čulo se kako debeli potmuli val uvire u morske dubine, dok su zapljuskivanja talasa klizila duž brodskog oklopa. Vodeni zmaj je uronio u čudovišnu stvarnost tamnih morskih dubina, dok je jedrenjak klizio po njegovim leđima. Bili su spašeni.