Gordan Nuhanović: Čovjek koji će biti zaboravljen
Iz Budejovica su telefonirali uoči polaska, a zatim su nazvali još jedanput, iako se slabo razabiralo to što govore, gdje su, kada točno dolaze i u kojem sastavu. Tata je bio zadužen za održavanje veze, ali njihovo šuškanje u slušalici kidalo mu je nerve. Derao se, ponavljao, slovkao riječi i preznojavao. U uzbuđenju koje je vladalo tih sparnih lipanjskih dana nitko nije razmišljao o jeziku.
Manjička je uglavnom zaboravila češki, ali je toga jutra, prikupivši snagu, zamijesila knedle po starom receptu.
Tetke su joj pomogle da odjene svečanu kućnu haljinu bez rukava, počešljale je i narumenile. Kada sam svratio nacijepati drva za smederevac, Manjička mi se učinila mlađom i ljepšom. Čak je učinila nekoliko koraka sa štapom i iznenađujuće podigla glas pa i štap, ali ubrzo se umorila i vratila nazad u fotelju kraj radija.
Hitronoge tetke zato su jurile amo tamo po kući, završavajući poslove.
Ali i ne samo tetke, nego i njihovi muževi koji su bili zaduženi za meso, a susjeda Kratković svratila je da tek da provjeri jesu li gosti stigli. U pozadini tog meteža, tako neobičnog za Manjičkinu drvenjaru, s radija je zavijala liturgijska himna uz grmljavinu orgulja koje su upozoravale da je sudnji dan bliži no što bismo mi htjeli.
Vratio sam se biciklom kući gdje je tata dežurao uz telefon i kada je oko dva popodne zazvonio, opet je nastala galama.
– Centar, trg, no… Znate šta to trg? Mjesto sa crkvom… Da, rimokatolička crkva… I park, golemi park, golema crkva… A mi… čujete me? Mi čekati na parkingu… vas čekati, da.
A onda se dosjetio riječi parkplatz i više je puta ponovio.
Unaprijed sam se cerekao pri pomisli na ludo općenje koje se sprema.
U gradskom parku upravo je trajala pobuna Srba pa je tata sporo vozio, pazeći da ne zakači kojeg bundžiju. Neki od njih dizali su tri prsta i vikali „Ovo je Srbija“. Uočio sam Rajka, druga iz razreda, iako sam se pravio da ga ne vidim, a i on se zaputio dublje u park gdje je u stilu Bruce Leeja jednim skok-udarcem srušio centralni pano. Drugi su skidali plakate izbornih kandidata sa stabala, cijepali ih, bacali pod noge i gazili. Smeće iz koševa letjelo je na sve strane, također i koševi zajedno s njima, a telefonska govornica oborena je na bok. Sve smo to gledali iz automobila. Tata je bio zabrinut. – Pa kud baš danas… ponavljao je ispod glasa. Zvuk sirene uskoro je rastjerao vandale, a jedno široko i mesnato lice pomolilo se kraj bočnog stakla s moje strane. Učinilo mi se da traži pomoć, da ga je netko usput odalamio – možda i zbog tih rijetkih šiški koje su titrale po znojnom čelu. Zato sam spustio prozor.
– Prominite, je to hlavní náměstí?
Htio sam reći da ne razumijem što hoće, ali tata je graknuo preko mene.
– Jirži? Ti?
– Ja Jirži, da. A kto si ti?
– Bato. Ja Bato. Sin Marije Kopčive.
Jirži se s obje ruke uhvatio za veliku glavu.
Izišli smo i tata je najprije odmjerio tu ljudinu s trhušinom ispod havajke, a potom su se jedan drugome vinuli u zagrljaj. I ja sam poljubio Jiržija u mastan i vruć obraz, a on nas je zatim poveo do jarko zelene škode gdje je jedan starac, oslonjen na vrata, rezignirano promatrao uništeni park.
– On Bato, on Bato!
– Kdo to je?
– Je to sin tve sestri Marije.
– Ti jsi Bato?
– Ja, ja Bato, sin Marije Kopčive.
– Manjičke?
– Manjičke, da. A ti? Karel?
– Ja sem Karel. Kde je moje sestra?
– Kod kuće je, čeka vas.
Jedna fotografija prikazuje Manjičku i Karela dok se rukuju u hodniku. Na licima dvoje staraca, pod mrežom bora, nemoguće je nazrijeti ikakve osjećaje. Pitali smo se, hoće li i koliko suza proliti, ali Manjička je samo ispuhala nos dok je Karel, sabravši se, zatražio čašu „studena voda“. Pozirali su u raznoraznim varijantama: Manjička i Karel s tetkama, tatom i Jiržijem; Manjička i Karel s nama, unucima; Manjička i Karel usred sve rodbine s hrvatske strane, uključujući tri tetka i mamu. U općoj euforiji tih je dana tata uputio poziv redakciji lokalnih novina – bila je to lijepo sročena dojava o susretu brata i sestre poslije šezdeset i šest godina razdvojenosti, za koje vrijeme nisu izmijenili ni jedno pismo, niti su se čuli telefonom. Spomenuo je i pad željezne zavjese, otvaranje granica te, zlu ne trebalo, riječ „sloboda“. Gajio je nadu da bi novinama mogao biti zanimljiv jedan ovakav događaj, ali vrijeme kiselih krastavaca bilo je iza nas; pažnju novinara tih je dana zaokupio događaj u parku koja će kasnije, u memoriji, zaživjeti kao „lipanjska ratna truba“. Manjička je umrla za manje od četiri mjeseca, u studenom 1990, a dvije i pol godine kasnije Jirži nas je telefonom obavijestio o Karelovoj smrti.
***
Tako da smo Karela vidjeli samo jedanput, a do našeg uzvratnog posjeta proći će još koja godina. Jirži je u međuvremenu gorio od želje da nam pokaže što je sve stekao u privatizaciji. Sada živi u Budejovicama, ulaže u nekretnine i vodi diskoteku s prenočištem. Jirži i tata, dva izgubljena bratića, tada su često razgovarali telefonom i žao mi je što nisam snimao tu vrhunsku komediju zabune. Kako su strani jezici tati oduvijek predstavljali muku, na koncu je Jirži počeo natucati hrvatski.
Ekspediciju u Hamr, Trebon i Budejovice osujetila je mamina bolest i smrt. Drugi pokušaj zaustavljen je u ljeto 1995. na prijelazu Terezino Polje. Mađarski graničari bez obrazloženja vratili su nas u Hrvatsku, kao da su znali da se sprema vojna akcija Oluja, za koju će zemlja trebati svakog čestitog mladića. U proljeće smo dospjeli nadomak rafinerije u Ivanić-gradu. Ondje je stari passat kolabirao. Ja sam autobusom produžio za Zagreb, gdje sam već pomalo novinario, a brat i tata vratili su se oklopnjakom UNPROFOR-a u Slavoniju. Jirži je predložio da osobno dođe po nas svojim novim, velikim automobilom, ali tata nije htio ni da čuje za tako nešto. Probit ćemo se idući puta o svom trošku, samostalno, obećao je, ništa nas više neće zaustaviti.
U Češku smo prispjeli tek iz četvrtog pokušaja, preko Beča i Linza, s time da smo nadomak cilju – dok je tata ganuto mjerkao Bohemiju – upali u sačekušu austrijske patrole. Iako su nas dobro odrali, vremena za kuknjavu nije bilo jer nas je Jirži dočekao na prvom krajputašu „U Sandokana“; tu smo se pošteno okrijepili Beherovkom i Budom. Policije se kod nas ne morate bojati, uvjeravao nas je Jirži, sve su to moji pajdaši. Inače, Jirži je totalno razuzdan vozač i tata ga je jedva slijedio po zavojitim cestama, ali pokrajinski organi, s kojima je Jirži doista razvio poseban odnos, mahali su i smješkali se. Nakon iskustva s austrijskim prometnicima bilo je lijepo osjetiti domaću atmosferu.
Naša češka rodbina pohrlila je da upozna potomke njihove davno prežaljene Manjičke. Stizali su iz raznih zakutaka Trebonske oblasti u škodama, na traktorima i biciklima, a bilo je i masovnijeg priljeva mini-busevima i strogo kontroliranim vozovima; za rođake iz Budejovica i Krumlova Jirži je osigurao noćenje u seoskim domaćinstvima. Tog prvoga dana sve se događalo u kućici na kraju Hamra, u dvije tijesne sobe gdje su ljudi non stop unosili jelo i piće, a bilo je i mnoštvo kibicera. Nas trojica razmahali smo se kao luđaci, domišljali se kojekakvih riječi, uzvraćali poljupce u meke obraze i toliko jeli da je tata dobio zatvor od kojeg se nije oporavio tokom cijelog puta.
Nekako odmah po dolasku Jirži nam je uručio vrijedan poklon: zlatovez obiteljskog stabla s korijenjem u jednom urbarskom zapisu iz 17. stoljeća, kada se prvi puta spominju Kopčive. Krošnja je bujna i rodna, grane se izvijaju kojekuda, a sasvim pri vrhu na pupovima dodana su i naša imena s pozlatom i viticama.
***
Istina je da se Manjičkina rodna kuća nije puno mijenjala kroz stoljeće, ostala je onakva kakva je i bila: skromna zidanica, nalik zagorskim hižicama. Danas u njoj nitko ne živi. Nismo se potrudili saznati kome je na koncu pripala – možda ju je Jirži otkupio ili je, kao najuspješniji među nasljednicima, velikodušno renovirao pa sada služi za porodična okupljanja poput ovoga, a alternativno i kao etnografska zbirka predmeta i dijelova pokućstva koji su obnovljeni stajali malo postrance, van upotrebe.
Manjičkin otac radio je kao staklo-puhač u Chlumu gdje je djelovao pogon za izradu bohemijskog kristala, hlumeca. Mobiliziran je u rujnu 1914, a dva mjeseca poslije vraćen je u okovanom kovčegu, i to kao prva žrtva Velikog rata u Trebonskoj oblasti. Iako se nije uspio približiti frontu. Bit će da su hladnoća i fizički napori pogubno djelovali na njegova pluća, nagrižena olovom iz staklane, tako nam je objasnio Jirži, radi čega je podlegao galopirajućoj upali. Zapalili smo svijeću na obiteljskoj grobnici u Hamru. Imena pradjeda i prabake uklesana su različitim stilovima. Dok slova pradjedovog imena dozivaju stare majstore kaligrafije, ime prabake, dodano trideset i šest godine kasnije, upućuje na masovnu produkciju iz državne manufakture. Naravno, ukop pradjeda, grobnicu, ploču i uobičajeni epitaf „poginuo za domovinu“ financiran je državnim krunama; njegova udovica pak položena je ovdje bez pompe, iako je u međuvremenu sama podigla šestero djece kroz tri nimalo milostive države, dva rata i okupaciju, a doživjela je i godine izgradnje komunizma u Čehoslovačkoj. Kao bezemljašica, radila je sve i svašta. Bila je pralja, kravarica, švelja, a po potrebi i dojilja. Kuhala je pivo, obrađivala smolu, mijesila glinu – neko je vrijeme i rudarila u Kutnoj Hori gdje se vadilo srebro, ako je vjerovati obiteljskim hagiografima. Istinitije od toga doima mi se svjedočanstvo o majčinim odlascima na tlaku u Budejovice ili čak u okolicu Praga, a kada su Manjička i njezina starija sestra Eržebet stasale za motiku, i one bi pošle s majkom da vade krumpir. Ali, mi smo o svemu tome znali veoma malo, gotovo ništa. Pokoji fragment isplivao bi tokom vremena ili bi ga jedna od tetaka unijela u Manjičkin životopis i proglasila kanonskim. Nama, unucima, činilo se da prošlost i služi tome da se u njoj teško živi, pojedinosti nas nisu zanimale, a Manjička je bila mučaljiva i pod starost je više od svega voljela uroniti u ozbiljnu glazbu na radiju.
Jiržijev stariji brat Vladek je neženja u invalidskoj mirovini pružnog radnika. I on je trebao sudjelovati u delegaciji koja je u lipnju 1990. premostila jaz od sedamdesetak godina, ali baš uoči puta, při doskoku s manevarke Vladekovo lijevo stopalo upalo je u srce skretnice, u času njezinog zatvaranja. Mehanizam mu je smrvio zglob i od tada mu stopalo drži ortopedska cokula. Ali, Vladek je i takav, ćopav, bio sveprisutan. Viđao sam ga kako s cigaretom među zubima unosi gajbe piva u podrum, a čepove od boce skidao je palcem. Za njim je u stopu išao užegao zapah slivovice. Inače je bio orionovac, član motociklističke sekte doživotnih zaljubljenika u Orione. I on je imao svoj primjerak iz 1939. oko kojeg je uvijek bilo posla. Jirži je brata i mene upozorio da nipošto ne reagiramo na Vladekove pozive za vožnju.
– Je to težky opilec, drž se od nej dal, savjetovao nas je Jirži.
I potomstvo bakine starije sestre Eržebet udobno se razmjestilo u naseljima i grobnicama od Trebona preko Hamra pa sve do plemenitaškog Chluma. Usput, iz Jiržijevog jurećeg automobila promatrao sam ribnjačke oaze pod vrbacima. Ledeni sveci su prošli i u vrtovima duž ceste sada su bujale sadnice, majsko cvijeće izljevalo se kroz plotove na ulicu. I glavice zove pružale su se iz žbunja. Kroz šumske prosjeke vidik je sezao do udaljenih gora, tamo gdje raste zimni dub, a putokazi su najavljivali izdašne vinske ture. Imao sam silnu želju da se izgubim u toj pitomini Bohemije, da bar malo otpočinem od razgovora o tome tko je čiji, kojoj liniji pripada, što je po zanimanju i koliko djece ima. Više od sjedeljki i žderanja umaralo je opće nerazumijevanje, a svaka riječ zaobilazila je metu. Istina, Jirži nam je darovao po džepni češko-hrvatski riječnik, ali ja sam imao dojam kako se nesporazumi iz dana u dan samo produbljuju, umjesto da je obratno, a isti sindrom zapažao sam i kod tate, linguam non intelligens.
Tih su nam dana u ruke dospijevali stari albumi i mi smo ih listali, ne prebrzo. Jedna je fotografija nadmašila sve ostale: na njoj su Eržebet i Manjička, dvije sestrice, u pozi tadašnjih zvijezda nijemog filma – zabačenih glava i leđima oslonjene jedna o drugu. Iza njih je ulazna kapija s glavnim pročeljem dvorca D Este u Chlumu. Trebalo je pogađati koja je Manjička od njih dvije, mogla je biti i lijeva i desna jer su obje gotovo iste, pupastih obraza koje uokviruju svjetle pletenice. I vlasnica fotografije, inače unuka Manjičkine sestre Eržebet, ispričavala se što ih baš ne uspijeva razlikovati.
***
Moje tetke imale su potrebu da uljepšaju svaku priču, da je nakite i učine živopisnijom nego što je uistinu bila. Naročitu strast gajile su prema majčinoj i očevoj prošlosti i tu su bile neiscrpne. Zato sam volio prisustvovati njihovim okupljanjima koja su se nastavila i poslije Manjičkine smrti, iako više nisu bila tako česta, pa ni vesela. Na tim sijelima doznao sam za Manjičkino prijateljevanje sa princezom Sofijom Marijom Franciskom od Hohenberga – Žofi po češki – najstarijom među troje djece Franje i Sofije. Njihova se veza začela u krumpirištu dvorca D Este gdje je mlada principesa uočila nadničarku iz obližnjeg Hamra i u njoj našla srodnu dušu, kasnije družicu u igrama i zajedničkim šetnjama uz jezero. Ovdje samo podgrijavam staru obiteljsku predaju koja je u međuvremenu narasla do dvorskih audijencija i soareja na kojima su Žofi i Manjička provodile vrijeme uz glazbu s Berlinerovog gramofona.
Postojao je tonski zapis Manjičkinog glasa, snimljen na kazeti koju je netko od nas, unuka, odavno presnimio, a moguće je da sam baš ja posegnuo za njom, kao i za tolikim kazetama iz Manjičkine klasične kolekcije. Moj brat od tetke, od milja zvani Alija, koji je napravio lijepu rokersku karijeru, u jednom od brojnih intervjua naširoko je govorio o tome kako su mu onomad, u vrijeme mraka i oskudice, bakine kazete Čajkovskog, Bacha, Mozarta i drugih kompozitora predstavljali glavnu sirovinsku bazu. Potpisujem njegovu tvrdnju da su nas okolnosti učinile barbarima. Naprosto nismo imali izbora, tako da je i Manjičku vjerojatno prekrio album Clasha ili Joy Divisona.
U sjećanju mi je jedna reprodukcija, valjda i zato što je ličila na prizivanje Manjičkinog duha. Pretpostavljam da je povod tom okupljanju bila godišnjica smrti i netko je pokrenuo snimku na telefunkenu. Svi smo utihnuli pred glasom starice, koji je bio i poznat, ali i uznemirujući u isti mah. S nelagodom sam mjerkao njezin stolac za ljuljanje. Bio je prazan već godinu dana, ali meni se učinilo kako se sada blago njiše. I tetke su sjedile kao omađijane dok je Manjička govorila na onom svom pabirku od jezika.
– Se to meni čine kak da sam vse odsanjala, da to ni ne bil stvarnost nego mora, jer u ono vreme se nije živele na način kak se sad žive i onaj tko bl rojđen kake kmet, takev i pred Gospoda išel. Mi Kopčive bil siromaški, bedna raja, kake kaže gospoja Kratković, nit ble neke škole, pogotov ne za nas divki – trij-štiri let u liceje i ajde na tlaku, a ne kak vi po vakulteti, ma ni čut u ono vreme, kopaj grumbire po vazdan, a u posteju sme hodile sa kohouti. Take bil.
– Mama, koliko često si se viđala sa Sofijom?
– Ta onoj maloj Františekovoj?
– Sa princezom Žofi.
– Eržebe i ja hojdile kod jejih više put na tjedan, tame u zamke u Chlume gde Eržebe pracovala u stakleniku, sa ananasime, a ja bla na enoj kosi tik do jezerca, kak grumbirašica sam tami bla, a šef ekonomije, neki Tirolec, me je zval Madame de Kartofel.
– Mama…
– Al nijsem sam kopala grumbire, nego je bil tami pojsela i oko marve, i u pšelinjaku i u vinariji, gdegod bi nas komornik raspoređival mi bi hojdile i pracovale bez da bi reč prozborile. Još sme sirile vareniku, tukle po maslu i se žicame zme ribale parkete, a koji put bi me pojslel u salon gde zalazili jejih gojsti jer kod Františekovih je blo hoch društvo, vazdan im dohodila gospoja u kočijama, onim černo lakovanime, paradnime koje ble teglene sa štiri golemi vranci – a kakvije su to hochklasen mitingi bli, što se tame ni jelo: kake František bil lovec, zabijak, tame spremali sekolike vidri u sosu, fazana blo uparenih sa veprovi medaloni, a te jarebici u hrušnoj peći te gleje tem okicama dok po jejih izlevaš sirup od šljivi. Šta sve nijseme tame dožijvela, sakeg vraga. I vazda blo nekog pojsela, a često sme pracovale i prekodobno, nitko nij se žalil, ni blo kak danes u tjem najšeme junitarizmu gde su svi u zemli već u dva sata kod kuće i pojsle ručki si drugovi hode u krpe; take i jesme tu gdje sme. Mi jonda pracovale i subotom i nedelom i nik nij zapomagal rad tolikih radnih časov, bli prezadovoljni što jemamo pojsela još kod jednih takvih formata kakvi bli Františekovi, naslednici krune, elegantni, lepi, bogobojazni. Kojij i je vrag tjeral tem bosanskem mangupov pred cev…
– Mama, jel točno da si prvi puta čula Wagnera u muzičkoj sobi dvorca na Berlinerovom gramofonu, u društvu princeze Sofije.
– Znate da me Wajgner maltene brez krova nad glavom ostavil? Al to blo u Sarajevu, kod nane Rabije, a ne k Františekovima. Ježiši Kriste.
– Možeš li se sjetiti kako ste se vas dvije uopće upoznale?
– Kdo te?
– Pa Žofi i ti, zaboga mama.
– Na grumbirištu, gdje drugde neg tami, pa celo vreme na tu temu govorim, a vi sve sedite na ušim, „te mama ovo, te mama ono“. Kak bi to zapomnela? Saki put kad u „Bunte“ vidim sliku prinčeze Dajane, meni na pamet dojde Žofi. Mi sme je tak spominjale, Žofi, a stara vojvotkinja bla Zoferl, tak ju je František uzvisival jer mu je Zoferl blo više švapski, a mi sme vojvodu mejd sobom zvali Tlusti František, Debeli František, no. On ne imal tolke drobi, kolko imal te obrazi kak knedlički… A danes poštar ni dolazil?
– Pa bio je preključer i donio Karelovo pismo, jesi zaboravila?
– Je, al kak je tam opal komunizme, pošta sad vas brže ideje prek granice, kake čujem.
– Mama, otkuda ti to?
– Outkuda? Tak pripouveudau gou-spou-jauuu Krauu-tkououov…
Glas je, sjećam se, dobio zavijajuću notu pa je netko hitro isključio kazetofon. Svjetlo lustera bljesnulo je u vlažnim zjenicama tetaka. Ispuhivale su noseve i šapčući ponavljale između sebe „Bože, kao da je živa“. U ovakvim slučajevima bilo je poželjno što prije izvaditi vrpcu iz glave kazetofona i zatim je brižljivo, uz pomoć olovke, namotati u kazetu. Ako bi bilo oštećenja ili puknuća, vrpcu smo spašavali ljepljenjem, za što je valjala mirna, staložena ruka, kakvu je imao moj već spomenuti rođak Alija.
Uglavnom, kada mi je nakon toliko godina u ruke dospjela fotografija Manjičke i Eržebet pred dvorcem, i moja se mašta uzbibala. Pred očima su mi iskrsavale one sočne izmišljotine tetaka koje su Manjičku učinile intimnom družicom princeze Žofi; katkada bi se, u zanosu upustile u nabrajanje posluženih slastica – kao da su se nadmetale koja će više doprinijeti raskoši dvorskog stola. Spominjale bi išlere od tamne čokolade, zaherice, apfelštrudle, pa šećerom posute buhtle a la Schonbrunn, kao i vesele lincere koje smo grickali kod Manjičke o božićnim okupljanjima. Nizu delicija dodajem i pišingere jer su zaslužili natuknicu u Enciklopediji kulinarstva. Ondje stoji da se radi o vrsti čokoladnih oblandi Oskara Pischingera, cijenjenog slastičara bečkoga dvora koji je pišingerima opskrbljivao Franju Ferdinanda i njegovu obitelj.
Te kolače, koje su opisivale tetke, moja je mama uvijek posprdno komentirala. Za nju, partijsku aktiviskinju, priča o Manjički i Žofi nije bila samo puka izmišljotinja – mama je u tome nazirala ahistorijsku tezu o prožimanju dviju klasa, koje su za nju bile i ostale nepomirljive, pokoj joj duši, no meni se prijateljstvo između kraljevne i krumpirašice činilo mogućim i želio sam u njega vjerovati, a pogotovo kasnije, kada sam tu platonsku vezu s kućom Habsburga prihvatio kao Manjičkin miraz ovome rukopisu. Ličnosti iz povijesti, kakvu god reputaciju da imaju, uvijek obogaćuju građu – ako je već ne uzvisuju, onda su barem tu da smanje udio izmišljotine, od čega pisac ne može pobjeći.
***
Jedan događaj u restoranu „Hostinec u stareho rybnika“ bacio je sjenu na naše putovanje. Radilo se o tati. Nakon što je borovičkom nazdravio Jiržiju kao glavnom inspiratoru obiteljskog ujedinjenja, pet minuta kasnije ustao je i nestao.
Tražio sam ga u toaletu znajući da pati od zatvora, ali nisam ga našao ni ondje, a niti u bašti restorana. Jirži se lascivno smijuljio – bio je uvjeren da se izmjestio u obližnji džokej-klub s „krasnim jezdkynama“. Za ručak smo imali mjesni specijalitet, Šarana a la Trebon, ali tatina odsutnost umanjila nam je tek i odmah po objedu krenusmo prema ribnjacima i jahalištu s „krasnim jezdkynama“. U to je doba, međutim, sve bilo pusto, ni traga jahačicama, a čuvar ergele nije se mogao sjetiti ikoga nalik tati. Brat i ja pošli smo uzbrdicom na vidikovac kako bi dobili bolji pregled terena dok je Jirži izviđao oko jezera. Bilo je sigurno trideset stupnjeva i nad krajinom je lebdjela vrela kasnopopodneva omaglica, zastirući vidik na dolinu i grad Budejovice. Kasnije smo se razvili u strijelce i još jednom pročešljali najbližu okolinu, prije nego se vratismo u restoran, sada već ludi od brige. Koješta mi se motalo po glavi, a među najgorim ishodima doimao se srčani udar. Što ako se izvrnuo u ribnjak, među somove koji navodno teže više stotina kila? Dozivali smo ga, raspitivali se među gostima, šetačima i gljivarima, ali o tati ni traga ni glasa. Uvečer nevoljko krenusno autom za Budejovice. Na pola puta otvorilo se nebo, silovit pljusak izlio se baš nekako na nas, pa je i Jirži usporio. Do Budejovica smo uglavnom šutjeli, brat i ja, obojica turobni i nujni. Jirži nas je istovario pred konačištem na starome trgu, a on je produžio na policiju gdje je trebao sastaviti izjavu o tatinom nestanku.
Podrum i prizemlje nekadašnje trgovačke vile zauzela je moderno opremljena diskoteka koja se otvara tek iza deset, a na katu su Jiržijeve kancelarije i apartmani za najam. Nas je smjestio u potkrovlju, u nekoj vrsti tavanskog lofta s gredama postavljenim u križ. Vrata našeg apartmana zatekli smo otvorena, a sva svjetla bijahu upaljena. Tata je spavao na velikom bračnom krevetu, ležeći na trbuhu i po dijagonali. Bio je u dubokom snu, unatoč blještavoj stropnoj iluminaciji, a preko šake na lijevoj ruci, sjećam se, visio mu je do pola otkopčani sat marke Seiko, dar školskog kolektiva u povodu nedavnog umirovljenja.
Idućeg jutra, pošto se suočio s Jiržijem na doručku, tata je nastojao opravdati svoj nestanak, dati mu dublji, psihosomatski smisao pa je veoma rječito združio umor, nizak tlak i urođenu sklonost ka dezorjentaciji, tako da je, lutajući po tom pitomom kraju ispao na neku cestu, zaustavio taksi, a sve što je vozaču mogao pokazati bila je vizit karta s adresom disko kluba „Modry Jadran“, u Budejovicama.
***
Onako usput, fotografija před dvorcem D Este bila je lažna. Manjička i Eržebet dale su se fotografirati u jednom od studija koji su uz doplatu nudili pozadine ili dekore inspirirane domoljubljem one međuratne, prve Češke republike. Iz riznice znamenitosti njih su dvije odabrale pročelje susjednog zamka, objasnila nam je Eržebetina unuka, potkrijepivši to fotografijama drugih, nama slabije poznatih članova obitelji iza kojih su bile fototapete Hradčana, Karlovog mosta, Katedrale sv. Vaclava i dvorca Konopište. Primjera radi, jedan vremešni gospodin iz albuma za kulisu je odabrao logotip Škode.
Događaj na ribnjacima ubrzo je potisnuo otprije zakazani izlet u Prag, na kojem je Jirži inzistirao. Krenuli smo nakon doručka, a prvo zaustavljanje bilo je u dvorcu Konopište, u nekoć službenoj rezidenciji Ferdinadnovih – naspram koje je D Este tek omanja kurija. Jirži nam je želio pokazati zbirku lovačkih trofeja, najveću u Europi, a možda i svijetu. Doista, u jednom krilu dvorca – savjesno numenirani i uz odgovarajuće legende – trofejni primjerci izloženi su u slavu prestolonasljednikove strasti. Čudovišno velike glave medvjeda, vučje njuškice, zatim primjerak erdeljske lisice, pa čaplje i jedan endemski ris iz Bukovine… Suma sumarum 274.899 životinja. Ispada da je Ferdinand nasljedne zemlje tretirao kao jedno golemo lovište, iako je svoju sudbonosnu životinju, bijelu divokozu, odstrijelio na imanju u okolici Salzburga, unatoč dobro mu znanom proročanstvu da će ubojica djevičanske divokoze umrijeti u roku od godinu dana. Dogodilo se to u ljeto 1913.
U blizini – na jednom podestu može se razgledati čahura što je završila u šiji tog neobuzdanog predatora, ispaljena iz pištolja Gavrila Principa – teg vašeg bandita, kako je dometnuo Jirži u šali. Metak je probio aortu i zabio se u dušnik, to smo otprije znali, kao i podatak da se prestolonasljednik ugušio u vlastitoj krvi.
Teško podnosim muzeje, naročito me umaraju dvorci, spomen kuće, umjetnički paviljoni i numizmatičke zbirke. Nakon nekog vremena unutarnji organi kao da se zgrče, tako sve počne, a zatim obično uslijede mučnina i omaglica. Postoje ljudi koji bolje i lošije podnose muzeje, oni koji mogu danima ushićeno prelaziti iz jednog u drugi muzej i pritom još radosno ugovarati iduće posjete, bome ja nisam taj i ubrzo me smorila sva ta raskoš. Kada sam se požalio tati na umor, on mi je uzvratio toliko slabašnim, jedva čujnim glasom – nimalo nalik na ono prodorno, autoritarno tatino glasanje na koje smo navikli; naprotiv, sada sam s mukom lovio njegove riječi, a on kao da nije shvaćao što se događa pa je naposljetku zijevao kao riba. Što li će se sve razotkriti na ovome putovanju – kakve će zatajene sklonosti izići na vidjelo? Dojmovi od jučer još se nisu slegli, a tatu, evo, izdaje sada i glas. Taj gubitak ispao je pomalo komičan jer je zalud otvarao usta, naprežući se ne bi li ispustio kakav-takav zvuk i pritome se izvijao na vrhovima mokasina. Zanimalo me je i kako će Jirži reagirati? Ali, izgledalo je kao da njih dvojicu veže neko dublje razumijevanje – a kada sam im prišao, Jirži je također samo zijevao, a to je isto činio brat, pa opet tata i tako su se smjenjivali preda mnom bezglasni razgovori u muzejskom salonu dok najzad ne dokučih da nisu zanijemili oni, nego da sam ipak oglušio ja.
O sindromu privremene gluhoće mnogo je svedočanstava, postoje mrežne, on line zajednice i udruženja, točke razmjene iskustava i uzajamne podrške, chatovi, medicinske anamneze, savjetovališta i druge nakupine znanja. Neki od recidivista, primjerice, svjedoče o upozoravajućem zvuku „pop“ koji se oglasi trenutak prije gubitka sluha, ali kod mene se to dogodilo bez alarma i postupno, možda ga je stidljivo najavila blaga vrtoglavica kao jedan od simptoma, o tome sam i ja ponešto čitao, iako ne s previše zanosa, niti me je brinulo čeka li me u starosti kolaps Eustahijeve tube. Više od svega intrigiralo me zašto se to dogodilo baš tu gdje se dogodilo, nikada prije ili poslije – kako to da me je u dvorcu Konopište okružio taj veo tišine koji mi se danas doima tako božanstvenim, poput oživljenog sna u kojem sam se kretao idućih četiri do pet sati, tako da je razgled Praga ispao predivno gluh jer čistoću opažaja nisu prljali nikakvi zvukovi. Turisti su bešumno klizili Vaclavovim namestima, a na meni je bilo samo da upijam očima i sliježem ramenima kadgod bi mi Jirži, tata ili brat nešto priopćili, zaboravljajući da ih ne čujem. Biti gluh na nekoliko sati ravno je dodiru nevinosti. Kada mi se sluh obnovio, a desilo se to u Malostranskoj pivnici, među avatarima dobrog vojaka Švejka, gotovo da sam oćutio nostalgiju za gluhoćom, iako su svi oko mene nazdravljali od sreće što sam im se povratio, kako je rekao tata, jer istina je, ja sam također to doživio kao povratak iz drugog svijeta za kojim čeznem do danas, a sve u nadi da ću opet naći privremenu utjehu gluhoće.