Prevela s engleskog: Jovana Đurčević 

Psihijatar je ušao u moj život mjesec dana nakon mog 18-tog rođendana. Došao je u moj život sa svilenom kravatom i tamnim očima napola zatvorenim od linija i bora. Sa sobom je donio izraženi naglasak više klase, osoben smisao za humor i knjige da me obrazuje. Lolitu. Priču o djevojci O. Imao je tanke usne koje su, međutim, naticale kad bi ih ljubila i obasipale me slatkim stranim ukusima.
Ispočetka me obožavao jer me nije mogao dodirivati.A onda me obožavao jer je mogao da me dodiruje samo kada bi platio da to učini. Shvatila sam da bi bez boja jesenjeg lišća, smeđih novčanica od sto i vatreno crvenih od pedeset, mermerni pijedestal ispod mene počeo da se urušava.
Prve dvije nedjelje su bile pune nježnosti. Rekao je da obožava moje djetinje tijelo, moje nenašminkano lice, moju dugu ravnu kosu. Obećao je da će se brinuti o meni, da će me voljeti bezuslovno. Biće moj otac, prijatelj, ljubavnik – i ako bi jedan od njih bio odsutan, druga dvojica bi popunila prazninu.
Na moja vrata je donosio vlažni, čisti miris kiše i neophodni pribor – uzorke tableta sitnih kao zrnevlje, pravo blago. Moje tijelo se predalo otpacima iz njegovih ruku.
Drogu mi je davao jer me, kako je rekao, volio. Tablete je donosio iz svoje kancelarije; zveckale su u plastičnim bočicama punim do vrha. Stavljala sam ih pod svoj jezik i sisala njihov saharin, učeći da samo jake imaju ukus slatkiša, a ostale kredast ili gorak. Volio me van granica morala.
Biljke koje je donosio svaki put kada bi došao u posjetu, gipsofila, difenbahija, japansko drvo, uginule bi čim bi prešle prag moje kuće. Nakon dvadeset i četiri sata lišće bi se ukovrčilo, i u uskim, tamnim viticama savijalo prema zemlji. Njegove biljke nikako nijesu mogle da procvjetaju iako sam ih zalivala, izlagala suncu i orezivala. Izgledalo je kao da su ginule u kontaktu s njim ili mojim okruženjem. Gledajući ih kako venu, sjećala sam se kako mi je pričao da je, kada je prvi put došao u Kanadu, radio dvije godine u jednoj od naših najgorih mentalnih institucija. Jedne noći sam prolazila pored te zgrade, oprezno mileći niz travnate padine i zeleniku. Bila je to postojana, sivo-žuta zgrada koja spolja nije izgledala toliko loše. Ja sam je, međutim, drugačije zamišljala. U mojoj glavi je to bio niz crno-bijelih scenskih fotografija s licem koje je zurilo iza prozora sa rešetkama. Radilo se o licu žene koja je imala zamršenu kosu i spavaćicu na sebi. Pokrivala sam uši zbog njenog vrištanja. Kad mi je pričao o ovom mjestu, zamišljala sam ga u filmu sa ženom koja ga grčevito rukama vuče po sivim hodnicima kojima odliježe zveka lima i metala. Osjećaj je bio isti kao kada sam kao dijete ležala budna u noćima u kojima bi otac dolazio kod mene u krevet i zamišljala scene njegovog mučenja, bola i nemoći. Mogla sam da osjetim miris krvavih fleka s poda kojeg čistačice još uvijek nijesu oribale. Mogla sam da osjetim smrad ljudskog izmeta i da vidim ruke koje su ga grabile dok je prolazio pored svake ćelije, svake sobe. Ruke su bestjelesno klaparale u vazduhu, bijele i ponizne, a istovremeno zle.
Njegova prva žena, dok je još bio u braku s njom, jednom prilikom je otišla u kupovinu i on je morao da odvede njihovu bebu sa sobom u bolnicu. Nijesam znao gdje da ga stavim kad sam stigao, rekao je. Pa sam ga stavio u korpu za papir. Kad se vratio, dijete je bilo prevrnulo kantu i plačući ispuzalo. Zurilo je u svog oca. Nijesam imao drugog izbora, kazao je, i dao mi bočicu tableta iz svog mantila. Volim te, rekao je, zato ovo i radim.
Vjerovala sam da bi samo neko s neizmjernom ljubavlju stavio u kantu za otpatke svoje dijete s kreštavim, širom otvorenim ustima i iskrivljenim, zaprepašćenim licem. Samo takav neko bi mogao da ostavi povijenu bebu u zgužvanom smeću papira kako bi otišao da se pobrine za svoje pacijente. Nijesam mogla da zamislim snagu ljubavi koja je čučala u njegovim očima, tim očima koje su postajale jasne kao dan u trenutku orgazma.
Juče je kupio masku u prodavnici uvozne japanske robe. Imala je zamršenu kosu koju je oprao šamponom protiv peruti, a zatim je pažljivo i očešljao kako se pramenovi ne bi otkinuli. Nije imala zjenice; rožnice su bile krugovi kostiju. Odnio ju je svojoj kući i zurio u nju pola sata za vrijeme oluje, paralisan od straha. I ona je zurila u njega. To je trebalo da zastraši i obuzda njegov bijes, rekao je.
U početku svježa, njegova nježnost je poslije dvije nedjelje postala kao biljke koje mi je poklanjao – smežurana, zatvorena. Više me nije dodirivao u krevetu; postao je nezasit kao žedna zemlja. Počela sam da otvaram oči kad bi me ljubio i da ih zatvaram svih ostalih puta, nebrojeno mnogo puta kada je zavlačio moju ruku ili glavu između svojih nogu.
Nastavio je da mi donosi časopise i knjige, ali one su bile bačene u zasjenak zbog nekog dijela njegovog tijela koji je želio da dodirujem. Bilo je dana kad jednostavno nijesam mogla. Mislila sam da je dovoljno da slušam njegove priče. Fantazirala sam da sam njegov psihoanalitičar i da mu ne dopuštam da mi vidi lice; željela sam tu vrstu kontrole nad njim. Legla bih ga na kauč i usmjerila mu svijetlo u oči. Ja bih stajala u sjenci tako da ne može da me dotakne.
Njegov posljednji poklon, svekrvin jezik, više liči na gomilu zelenog koplja i noževa nego na biljku. Zemlja je potpuno ispucala pa je stalno zalivam, ali voda, ne zadržavajući se, samo vješto proteče kroz saksiju. Razliva se po cijelom stolu i mojim rukama.
Noćas nijesam htjela da ga dodirujem. Tražila sam mu da me udara, misleći da će njegovo mršavo bijelo tijelo ustuknuti od te misli. Umjesto toga on je, uzbuđen, nabasao na moja bedra. Rekla sam mu da me bol ne uzbuđuje, ali je bilo prekasno. Povukla sam pokrivače oko svog golog tijela i pokušala da se obmotam kao što cvijet radi sa svojim laticama kad padne noć.
Prvo me opružio preko svojih koljena i počeo da me pljeska po stražnjici. Poslušno sam je podizala i uvijala se, isto onako kao što je moj otac volio. Zatim je počeo da me obasipa udarcima po leđima. Jedan od njih je bio toliko bolan da sam mogla prebrojati zvijezde čak otvorenih očiju; kao vatra mi je opekao tijelo. Činilo mi se da posmatram zalazak sunca i osjećam izopačenu ljepotu bola u grudima, onaj bol od kog ne možete da dišete.
Udarci su, poput grmljavine, postajali sve glasniji u malom prostoru mog stana. Pitala sam se je li moje lice u tom trenutku izgledalo kao njegova japanska maska.
Bol je bistrio moj um sve dok nije prodisao kao gradski asfalt nakon dobre, jake kiše. Sprao je nečistoću s mene. Mogla sam da vidim oluke kako se otvaraju da progutaju omote od bombona, novinske stranice, opuške od cigara, zajedno nošene snažnom plimom. Vidjela sam kao nikada prije svako ispupčenje i udubljenje na zidu pokraj mog kreveta. Onda je on želio još pa sam mu se suprotstavila, pomalo iznenađena saznanjem da nije bio jači. Vidjela sam kao kroz oko kamere splet bijelih bedara i ruku, prevoj na ramenu, nagib leđa. Noktima sam mu ogrebala kožu. Nijesam osjećala stvarni strah jer sam ja bila djevojka iza kamere, zumirala sam kadar, tražila interesantni ugao. Udovi bijeli poput mermera bili su opruženi na razbarušenom krevetu. Njegovo lice je bilo deformisano od napora. Teško je disao, a ja, ja uopšte nijesam disala. Znala sam da će mi ruka biti vlažna ako mu dotaknem kosu, ne od ugodnog znoja umora od seksa, već od nečeg drugog, nečeg što miriše na bolnicu, na bolnicu bez sredstava za dezinfenkciju.
Bilo mi je neobično prijatno kad je pritusnuo moju glavu na svoja bedra iako su to bila bedra tijela koje se izvijalo da me tuče. Udisala sam mekani, sapunasti miris njegove kože dok je rukom žario moja leđa, istom rukom koja je tješila razdražene pacijente, koja je vodila bilješke o njihovom napretku tokom terapije, koja je stidljivo drhtala kada me prvi put dotakla. Zvuk šamara je postajao sve jači u sobi osvijetljenoj svijećama. Nikada ništa nije zvučalo tako glasno, tako jedinstveno u svom cilju. Nikada se nijesam osjećala tako daleko od same sebe, čak ni pod dejstvom tableta koje mi je davao.
Ja sam daleko, a njegova bedra su pješčana plaža na koju sam naslonila lice. Zvuk se topi poput zlata, kao sporo nedjeljno popodne. Mislim o mačkama i velikom klaviru u foajeu očeve kuće. Mislim o kiši koja lije niz oluk očevog kupatila kasno noću kada stvari počinju da se odvijaju. Mislim o neobično elegantnim crnim notama sa papira klavirske muzike. Svjetlost se velikodušno probija kroz prozor a ja sam djevojčica s ružičastom vrpcom u kosi i nabranom haljinom.
Sijedam na klavirsku klupu i počinjem da sviram. Vrhovi mojih prstiju postaju meki u dodiru sa dugim tipkama od slonovače i kratkim od ebanovine. Bacam pogled ka svojim stopalima i vidim ih u balerina rozim papučama kako povremeno pritiskaju pedale. Kao prava tatina djevojčica, sviram samo po njegovim instrukcijama.
Kad je završio, pomilovao je strah koji je u hladnom znoju oblivao moje ruke. Rekao je da mi je lice bilo puno mržnje i samrtne hladnoće. Mlateći me, rekao je, izliječio se svoje opsjednutosti za mnom; svukao mi misterioznost. Ogolio me šamarima. Rekao mi je da ga je moj strah uzbuđivao. Bio je žedan isparenja koja su vlažila moje dlanove i spreman da učini sve da izazove još više tog znoja kako bi ga onda mogao lizati i tako ugasiti žeđ na svom jeziku.
Shvatila sam da se njegova ljubav pretvorila u mržnju kada nakon prvog udarca nijesam prokrvarila. Shvatila sam da bih sada bila slomljena da sam zaista bila vrijedna i krhka, da bih se raspukla poput tanke ljuske i prosula mirisom bogatu boju ruže. Prije nego što je otišao, pritisnuo je svoje usne na moje. Oči su mu bile otvorene kada je rekao da ne bi imao drugog izbora nego da me ubije ako bilo kome ispričam o ovome.
Sada kad je otišao, posmatram dio između grudi i vidim kako od mnoštva modrih ospica raste još jedan cvijet. Pitam se da li je to način na koji se prazni strah kada napustimo svoja tijela u trenucima bola.
Kada je prvi put došao, psihijatar mi je obećao vrt ruža i ujutru ću u ogledalu po prvi put na svom vlastitom tijelu vidjeti rezultate. Gajiću njegove bukete prije nego što ponovo dođe s očima mutnim od straha i požude. Onda ću osluškivati prijatne note iz osunčanog foajea i smiješiti se jer negdje, u daljini, moj otac aplaudira.
1999.

Podijeli

Komentari su suspendovani.