Edi Matić: Cesta
Možda će ti izgledati smiješno ili nepotrebno ovako na brzinu, pred spavanje, ali moram se naglas prisjetiti kako smo danas proveli dan u beskonačnom brbljanju o svemu i svačemu, stotine rečenica prekidali smo samo smijehom… ili ono kad istovremeno počnemo urlati refren koji se probije s radija. Da, često nam se tako uključi neka lokalna radio stanica, pa kad načujemo poznatu pjesmu pravimo se da smo nezainteresirani i čavrljamo dalje po započetoj temi, ali kad krene refren složno se deremo kao luđaci. Ako su prozori spušteni, ponekad ugledamo šokirana lica pored ceste. Uz posljednji stih otpijemo po gutljaj piva iz zajedničke limenke, pa mirno ili strastveno nastavimo razgovor gdje smo stali. Ili gdje nismo.
Sve te priče i pričice, pa spretno skakanje s teme na temu, u čemu si najbolja, to je ono što me drži zaljubljenog u tebe i sklopljenih očiju, to je još jedan u nizu razloga zašto te volim. Znaš ono kad si odjednom s nekog ruskog pisca prešla na tekstove punk grupe, pa preko anegdote s vodoinstalaterima u stanu došla do roditeljskog sastanka i kluba mladih čitatelja. Jebote, kako si raščlanila i logički povezala naizgled nepovezive činjenice, to možeš samo ti. I sve to dok kroz prozor pogledom pratiš oblak koji se raspada na čudne oblike.
Gutali smo cestu kao da srčemo gigantsku špagetu, a šarena sela nas proždiru da bi nas ispljunula na drugom kraju. Mijenjaju se mirisi i svjetlo, mijenjaju se teme… i baš kad pomislim što mi je najdraže u vožnji, ti prebacuješ nogu u moje krilo. Kao po dogovoru. Kilometrima uživaš dok ti masiram stopalo, stišćem zglob, milujem glatki list, istežem prst po prst (mali ti je najdraži, tu uvijek sklopiš oči), dok prekidaš vlastite riječi mrmljanjem ugode. Dobro, priznajem, možda sam pokvario masažu ono kad mi je ruka, od koljena polagano kliznula niz vruće bedro, ali isplatilo se, ionako si čekala baš to. A i cigareta poslije ima posebnu draž, dok šutke prebrojavaš visoke jablane što jure unatrag i nestaju iza nas.
Svačega smo se danas dotakli u brbljanju bez kraja i početka, takvi su naši razgovori koji ispunjaju dušu i prazne nakupljene grčeve u tijelu. Svaki dodir je važan, stisak ruke, brzi pogled, zajedničko mijenjanje brzina… sve čini da s tobom i najdalja mjesta postaju blizu, najduži putevi kratki.
Bosim prstima ostavljaš tragove na vjetrobranskom staklu kroz koje se u naš auto zalijeću magloviti pejzaži. Na trenutak kao da si zadrijemala uz onaj moj dugački monolog, ali tako lako si povezivala moje misli, ponudila im točne okvire u koje ih kasnije lako smještam, pa ispadam gotovo jednako pametan.
Stigao sam oko devet. Sutra ću rano opet na put.
Oni pojma nemaju
Sreo sam tog tipa pred nekim šalterom, cimnuo me lagano za rukav, uvjeren da me zanima njegova priča.
Kaže, bio je kod svog doktora i sve mu rekao. Kako ga jutrom probudi krupna kaplja, klizne mu iz kutka desnog oka prema uhu, pa zagolica. Uz kavu zapali cigaretu, pa mu dim potjera suze, zaškilji snažno, šakom protrlja kapke, ali uzalud. Do podne u firmi provede buljeći u papire crvenih očiju. Kaže, suhe, otečene, kao da nisu njegove. Skokne u zahod, umije se nekoliko puta i sliježe ramenima pred upitnim pogledima drugih. Pri povratku kući navlaže se oči već na prvom semaforu. Jedva vozi, dlanovima briše cijelo lice. Jedan je dječak zapalio prskalicu pored puta, pa valjda od bljeska, štajaznam kaže, ali suze same krenu. Zaplače tako kad netko kod susjeda sjecka luk, ne pitaj kako zna da sjecka, kaže. Zna. Pa kad gleda film, reklame, dnevnik, utakmicu i vremensku prognozu. Naročito vremensku prognozu o žarkom suncu u dalekom gradu negdje na jugu. Kaže taj njegov doktor da on pojma nema. Ispiše uputnicu za oftamologa, pa on sjedne pred drugu ordinaciju i čeka.
Kaže kako je onda sve rekao oftamologu. Baš sve o tome kako ga nešto snažno steže tu među rebrima. Od jutra do mraka dvije ogromne šake stišću unutra kao da mijese tijesto za kruh. Srce bubnja kao afričko pleme u praznoj kartonskoj kutiji. Naročito dok gleda fotografije, onda uz udarce iskače vani iz kutije, zapne u grlu pa guši. Ponekad mu se učini da je stalo i ne misli više nikada kucnuti, a drugi put da prska kao petarda, pa pita doktora može li uopće srce prsnuti. Kaže taj oftamolog da on pojma nema i uputi ga kod kardiologa, gore na trećem katu.
Strpljivo sjedi u hodniku dok ga ne pozovu unutra. Kardiolog je ljubazan, strpljiv, dok mu čovjek priča sve. Kako mu utroba ponekad gori kao vulkan, a zapravo unutra nema ništa. Ni jednog jedinog organa unutra nema. Samo rupčaga ispod rebara i u njoj promaja, kovitlac koji premeće neprobavljene mrvice zadnje večere, zadnjeg doručka. Ni za povraćanje dovoljne. Kaže kardiolog da on pojma nema. Možda da ode kod nekog gastroentero…, zaboravio je, kaže, kako se točno taj zove, ali sjeo je pred njegovu ordinaciju i čeka.
Taj je doktor bio još brži, pa sam pred šalterom slušao priče kako je kasnije posjetio i zubare i ortopede, anasteziologe, epidemiologe i urologe, ali da neće odustati.
Sad sjedi i čeka.
Da prođe.
Samac
Da se ne lažemo – nije to neka vila, ni dvorac, ali moja je. Za pet minuta pređem preko mosta pješke i u gradu sam. Nekoliko maslina sa stražnje strane, a s prednje travnjak sa živom ogradom i popločanom stazom do garaže. Zatim trijem s ugodnom hladovinom, izvrsno izoliran podrum, prizemlje i kat s dvije sobe za goste i malim kupatilom. Na kat rijetko idem, tek ponekad se popnem da pogledam grad: desno pogled pada na barke u lučici, a lijevo, između par krovova puca preko rive sve. I svaki put se sjetim kako sam jednom zgodom u školi probio šestarom prst, pa onog zabezeknutog pogleda apotekarke kad sam utrčao po flaster. Za manje od minute sam se iz učione sjurio niz stepenice, bos pretrčao rivu, prozujao pored ribarnice, pa u tri skoka Gradskom stigao do apoteke. Poslije sam se kod Đovanija počastio s dvije kugle sladoleda koje sam mrcvario na kamenoj stepenici benediktinki. Zaista rijetko odem na gornji kat, ali u podrum idem stalno.
Imam kameru koja gleda prema kapiji i spojena je direktno na kompjuter u dnevnoj sobi i ekran u podrumu. Podrum ima izolaciju kakvom se rijetko koji može pohvaliti i koliko god se ta moja kuća izvana čini sasvim običnom i jednom od istih preko mosta, toliko je iznutra drugačija. Eh, za to sam se sâm pobrinuo. Naprimjer, obožavam udobnost i tehniku. Imam supermoderne uređaje i elektroniku, u dnevnom boravku televizor s najvećim mogućim ekranom i zvučnicima, pa još nekoliko manjih raspoređenih po kući. Kuhinja je opremljena aparatima pouzdanih proizvođača, a iza svakog, i iznad svakog, pa dalje po zidovima i stropovima cijelog prizemlja, postavljena je rasvjeta od milijun led lampica koje se pale i gase s nekoliko mjesta u kući. U kožnom kauču bi se lako izgubile tri omanje osobe. U njemu ležuckam dok gledam televiziju, uvijek namještenu na najglasnije, kako to samci često čine. U kuhinji spravljam jednostavne ručkove. Za dvoje.
E, sad, pitate se, otkud mi sve to, pa nije to baš jeftino. Dobro… kuća je pripadala mojim pokojnim roditeljima, ali sve ostalo sam zaradio. Na kladionicama. Ide me, jebiga.
Preko travnjaka i ograde, pogled s prozora moje dnevne sobe pada na kuću gospodina Krausa. Ustvari, ne znam da li je „gospodin„ pravi izraz, jer taj Kraus, osim što je dizajner u nekoj firmi u gradu, ima i poveći vinograd, gore u brdu, koke nesilice, purane i nekoliko ovaca. On je, kakobisereklo – seljak. Ali je i gospodin. Vozi modri Opelov dvosjed, petkom je u knjižnici, a nedjeljom odlazi u katedralu, odjeven u odijelo od tvida. Uglađenih manira i tužnog izraza na licu. U zadnje vrijeme ne radi ništa oko kuće ni u polju. Ujutro krene u grad i vrati se tek predvečer, nemarno parkira auto pod svojim zidom, upali jedno svjetlo u sobi, pa ga nedugo zatim ugasi i zaspe. Valjda.
Gospođa Kraus vodi se kao nestala od prije četiri mjeseca. Lijepa žena, kose boje zlata, često vezane u pletenicu, bijelog ovalnog lica. Jednako su joj dobro pristajale dugačke crvene haljine kada su odlazili pogledati balet u Split, kao i iznošena radna odjeća u kojoj je pred kućom uzgajala šareni cvjetnjak. Njene noge i tijelo koje je očito pažljivo održavala, bili su usklađeni sa svakim odjevnim predmetom. Sunčanim danima prostirala bi rublje pred kućom i činilo mi se da mogu osjetiti mirisnu svježinu s plahte kojom bi zamahnula kao bičem kroz zrak. A onda je jednostavno – nestala.
Vidio sam gospodina Krausa kako se tog dana vratio s posla, parkirao se na svoje mjesto, ubacio nekakvu vreću u garažu (mislim da je hrana za koke, to svakog tjedna donosi), prebacio jaknu preko ramena i ušao u kuću. Zatim je izašao i obilazio okolo dozivajući. Čak je do obale dolazio, zavirivao u more, odgrtao žbunje i pogledavao niz ulicu. Glasovi se nejasno čuju kroz zatvoren prozor. Buku motocikla jasno razaznajem, ali glasovi teško dopiru, pa zapravo ne znam što je gospodin Kraus dovikivao, ali pretpostavljam ime svoje supruge koju od tog dana traži. I on i mnogi drugi, poput policije koja je stigla i do moje kuće. Naravno, nisam im rekao da sam tog dana, prije četiri mjeseca, iza zavjese promatrao gospodina Krausa kako izlazi iz uglancanog dvosjeda, ubacuje nekakvu vreću u garažu… pa što se mene tiču tuđi životi, ne zabadam nos, gledam svoja posla.
Od čega živim, pitao me je policijski inspektor Guina kojeg znam po nadimku Pišketina. Ranije me je obuzimala nelagoda kada bih trebao reći kako živim kao samac, kako sam kuću naslijedio, a financiram se isključivo na sportskim kladionicama… i ne radim ništa. Ali gospodinu inspektoru sam ponosno i sa zadovoljstvom prepričao neke svoje uspjehe. Glup komentar je tada dao, dok je pogledom kibicirao glomazni gipsani odljev Kairosa nad ulaznim vratima. Sreća! Ma kakva sreća, moj Pišketina, odgovorio sam mu, ja sam stručnjak za sportske prognoze! Za sve sportove. Od hokeja na travi, preko nogometa do konjičkih utrka. Na svjetskom rukometnom prvenstvu uložio sam u jedan listić tisuću kuna, pogodio koliko će golova zabiti šesnaest različitih igrača u deset različitih susreta… i zaradio gotovo milijun kuna. Drugi put sam na listiću pogodio rezultate nogometnih utakmica za trideset parova. Da je koeficijent na nekima od njih bio veći od 1,90, sad bih bio multimilijunaš, ali i tada sam zaradio nešto malo manje od milijun. I tako… s vremena na vrijeme imam velike dobitke, u međuvremenu oni od par tisuća plaćaju moje tekuće račune i troškove. Jednostavno se razumijem i jednostavno znam tko će pobijediti, tko će u kojoj minuti zabiti gol, pa uz povremene promašaje ja i dalje dobro živim od kladionica.
Ni inspektor ni policajci nisu ulazili u kuću, razgovarali smo na dvorištu, a iznutra je s televizora dolazila dernjava nekakvog rock koncerta. Pitao me je kada sam posljednji put vidio gospođu preko puta, sjećam li se kako je bila odjevena, je li netko dolazio kod njih, je li ona često odlazila, jesu li se svađali i još puno toga, ali nisam mu mogao pomoći. Ne znam, rekao sam. Pojma nemam, nisu naše kuće baš tako blizu, a ja ne zabadam nos po susjedstvu. Gospodina vidim tu i tamo, prošlog tjedna smo se mimoišli tu dole na uglu i pozdravili se. I to je sve. Gospođu stvarno nisam vidio odavno.
Danas sam u gradu susreo gospodina Krausa. Prolazio je baš pored sportske kladionice gdje sam se povremeno kladio iz čistog užitka, u prolazu, za sitan novac. Tamne traperice, bijela majica, produženi blejzer sužen u struku, dezen ugljena s kožnim rukavima i istaknutim ramenima. Čak i neobrijan, vidno neispavan i shrvan u četveromjesečnoj potrazi za suprugom, gospodin Kraus je izgledao kao gospodin. Okej, pod neznatnim utjecajem velegradskih metroseksualaca koji mi se inače gade, ali svejedno sam osjetio nekakvu zavist zbog njegovog izgleda. Pokušao sam ga izbjeći, spustio sam glavu, pa šiltericu nataknuo dublje preko čela, ali kad smo se već umalo sudarili, pogledao sam ga ravno u oči i gotovo mu se nasmiješio. Nismo izmijenili nijednu riječ posljednjih godinu ili dvije, nije bilo prilike za to, a sad u uskom prolazu pod zidom katedrale on tiho pozdravlja i kao uz ispričavanje referira o neuspješnoj potrazi za Martom. Marta!? Prvi put sad čujem njeno pravo ime.
U kladionici sam ispunio listić samo s jednim parom u nekom beznačajnom južnoafričkom prvenstvu, pa zatim svratio kod zlatara. Pričekao sam da ugravira ime na debelu zlatnu pločicu, odabrao odgovarajući lančić i pohitao kući.
Na brzinu sam pripremio ručak, ustvari samo nekoliko hrenovki i kuhana jaja, uzeo dvije vinske čaše, bocu crnog Caberneta i svečani stolnjak, pa se spustio u podrum.
Kad se drvena polica naslonjena na zid i pretrpana kutijama odmakne u stranu, iza nje se ukažu teška željezna vrata koja odgurujem ramenom. Na zidovima obloženim spužvom i drvenim pločama vide se urezani tragovi i udubine. Ponegdje još ima i osušenih mrljica krvi iako se trudim da ih ne bude. Prostro sam stolnjak preko sanduka u sredini prostorije, postavio na njega bocu, čaše i dva tanjura s hrenovkama i jajima. Iz zamračenog kuta šušnula je silueta i zatim se lagano privukla bliže. Pod prigušenim se svjetlom na bijelom licu jedva nazirala masnica. Stavio sam joj zlatni lančić oko vrata i pomilovao po kosi. Martina je drhtava ruka zgrabila hrenovku i strpala je u usta, dok sam polako nalijevao Cabernet u dvije čaše.
Sitnica
Mikronski detalji koje uhvatimo krajičkom oka, znaju pričati kompleksne priče. Ne uvijek, naravno. Taj tip je izgledao sasvim obično. Ne samo on, nego i njegova obitelj. Sjedili su preko puta… ali, stani, vidim da me gledaš blijedo, moram ispočetka. Dakle, radi se o putovanju na posao koji sam nedavno ugrabio. Baš taj sam posao tražio nekoliko godina, potezao veze koje imam po raznim ustanovama, a nije da ih nemam, ali nikako… okej, da te sad ne gnjavim tom pričom… nekako slučajno uletim i zaposle me, pa od tada dvaput dnevno rutinski odrađujem jednosatno putovanje vlakom. Ujutro zauzmem dobro mjesto, otvorim knjigu i uživam kao da nikog oko mene nema, a pri povratku zakunjam.
Tog poslijepodneva pogled mi je skrenuo dijagonalno lijevo, prema jednoj sasvim običnoj familiji: majka, otac i desetogodišnji dječak sjede u društvu s nekim čovjekom, valjda poznanikom, povremeno razmjenjuju rečenice koje ne čujem. Razlog putovanja u grad može biti posjeta liječniku, šoping ili večera s rodbinom, nebitno… ali djeluju opušteno kao da su često na ovoj relaciji. Pomalo šute zagledani u ništa, naviknuti na sat sjedenja kao na sastavni dio cijene života u provinciji. Majka iz platnene torbe izvlači jednu plastičnu vrećicu, znaš one prozirne koje u dućanu uzmeš kad biraš voće, pa iz nje vadi dvije banane. Jednu pruža sinu, a drugu mužu.
E, to je onaj detalj o kojem ti govorim. Gospođa majka vitka je i mišićava, ispod ruba blijedoplave haljine izviruju snažni listovi koji debelim tetivama završavaju u patikama. Ruke su joj žilave, pokušavam ju zamisliti kao blagajnicu koja preko ruku prebaci stotine kilograma svakog dana, ali ne, nije mi tip blagajnice. Možda instruktorica joge? One imaju tako tanke i snažne udove, znaš one žene kojima super pristaju duge suknje, jer su vitke i mršave, a kad se razgolite nešto ti na njima smeta. Gospodin ima kratke hlače, sandale, iste kao te što ti imaš, napola otkopčanu košulju i torbicu prebačenu preko ramena… uh kako mrzim te torbice. On bi mogao biti kakav mlađi policijski inspektor, oni svi nose takve torbice preko ramena. Ma, bilo kakav inspektor, tržišni, sanitarni ili običan inkasator na državnoj plaći, svi su isti.
Dakle, ta žena je pružila žilavu ruku i dodala svakome po jednu bananu, oni su je bez riječi prihvatili, a ona odložila vrećicu na stolić pored sebe. Inspektor ili tko li je već taj njezin muž, sporim pokretima oguli bananu do pola, pa još sporije žvače. Gleda pred sebe u prazno i uživa u mljackanju gnjecave smjese među zubima i jezikom. Ja tu malo odvratim pogled, neugodno mi je, jebiga, buljit u čovjeka kojem su puna usta.
Čeeekaj, nije to, ne želim ti govoriti o mljackanju, nego… žvače on bananu, ne trepće i ne okreće se, pa samo u jednom trenu lijevu ruku pruži sa strane i doda ženi koru. Ona otvori dlan i prihvati, pa je odloži u plastičnu vrećicu na stolu. Isto tako ne trepnuvši i ne okrenuvši glavu ni za milimetar. Jebote! Kao ona robotska poluga u tvornici automobila, programirana u milimetar da zna gdje će kucnuti var.
Kako – pa što? Nije ti jasno? Pa probaj malo vizualizirati tu scenu, pobogu! On sjedi, žvače zadnji okrajak, bez riječi pruža ruku i doda joj koru ne pogledavši je. Ženu… ne koru. Ma ni ženu ni koru. Žena uzima onu koru i odlaže je u smeće, ni ne pogledavši ga. Muža… ne smeće. Ma ni muža ni smeće. Kako ne razumiješ, jebote? Scena traje manje od jedne sekunde, gotovo kao fotografija, ali govori sve: sto godina žene oko nas vrište u potrazi za ravnopravnošću, mi povremeno glumatamo da ih cijenimo i uvažavamo, one traže da razumijemo zašto je to važno, mi potvrdno kimamo puni razumijevanja, svi zajedno pronalazimo smiješne ključeve po kojima će jednako biti zastupljene u vladi, na rukovodećim mjestima, kao radnice, gazdarice, štogod, pronalaze se imenice ženskog roda za sva zanimanja, siluje se jezik s onim crticama, zagradama, kurcima-palcima, nastavcima za njega ili nju… sve ne bi li pokazali da smo jednaki – a onda jedan običan i pristojan bračni par, u jednom običnom trenutku vrati stanje tamo gdje je i bilo – žena je ta koja se brine o posluživanju hrane! On je možda taj koji je ubrao one banane ili je zaradio pa ih kupio, nebitno… ali priprema hrane i pranje kuhinje opet su na ženi. Ta podjela nikako da se izbriše. I taj se posao odrađuje automatizmom ugrađenim duboko u njezine i njegove gene.
Ma, ne, ne… da me ne shvatiš krivo, nisam ja nikakav narogušeni feminist, niti se ulizujem pokretima za ženska prava, dapače, nervira me često pretjerivanje i traženje dlake u jajetu, to je bolest modernog doba, sve nam je malo, daj još, daj još, pa tako i u borbama za prava. Ali ovo je bilo drugačije, ovo je bila slika postavke svijeta. Ona i On. Promatrao sam ga, nije on neki siledžija ili kreten koji smatra da su žene niža bića. On je samo običan čovjek. Jednaku su ulogu u toj slici imali i on i ona, u tome je stvar. On koji pruža ostatke jela jer ne zna što bi s njima, a s druge strane ona koja brine o hrani, čisti i sređuje. Bez nje bi se on ugušio u vlastitom smeću, iako možda odlazi u šumu nabrati banane… a ona valjda iskonski prihvaća zadatak brinuti se o svom muškarcu. Uz to je sigurno i zaposlena, dakle i sama može nabaviti jebene banane!
Ma, okej, sad i sam sebi zvučim kao jogunasta sufražetkinja, vidim ti po pogledu, ali slušaj dalje. Smiješno. Vodim ja jučer djecu u zoološki vrt. Subota, sunčana i ugodna baš za izlet, a ni ulaznice stvarno nisu skupe. Šetamo tako skoro sat vremena, kupio sam djeci sladoled, fotografiramo se, obilazimo kaveze, ograde, korale, pa dolazimo tako do nastambe s majmunima.
Pod stablom među mnoštvom konopa i ljuljački, nekoliko se čimpanzi okupilo oko čovjeka u safari odijelu s velikim šeširom na glavi. Kad smo se malo približili vidim da je žena, a ne muškarac, sjela na veliku kantu ispod stabla i izgleda kao da razgovara s majmunima. Pored nas prolazi čistač kaveza i kratko nam dobaci kako je to njihova dreserica, jedna od najboljih u Europi. Objašnjavam djeci što rade dreseri životinja, a oni mrljavi oko usta, razrogačenih očiju gledaju malo u mene, malo u prostrani kavez pun divljine. Neki od majmuna dolaze do ograde i blesiraju se pred nama kao u cirkusu. Mogao bih satima buljiti u njihovo ponašanje i uspoređivati ga s ljudskim, otkrivati im karakter, pa im davati imena. Druga grupa, krdo, kako li se to zove kod majmuna… okupila se pod stablom gdje među njihovim krznima izviruje samo šešir one dreserice. Uzeo sam kameru, zumirao najviše što se može da fotografiram neki detalj kojim ću kasnije loviti lajkove na fejsbuku.
Kad se crna krzna razmaknu, prepoznam svoju suputnicu iz vlaka! Onu o kojoj sam ti počeo pričati. Zamisli, jebote! Gospođa je iz vreće izvadila bananu i dodala je dlakavom klupku pored sebe. Majmun je upravo radoznalo pratio što se događa na granama povrh njihovih glava, ali je instinktivno ispružio onu svoju dugačku ruku prema gospođi i hitro zgrabio bananu. Jel’ šapu ili ruku, stvarno ne znam kod tih životinja? Jednim je potezom ogulio, strpao u usta i prožvakao. Na faci mu se vidjelo da uživa u mljackanju dok nonšalantno pruža ruku udesno, pa još zagledan negdje u daljinu, dreserici spušta koru na dlan. U svakom čimpanzinom i njezinom pokretu vide se rutina i povjerenje. Ona istovremeno miluje drugog majmuna po glavi, kao da mu nešto ozbiljno priča, pa ni ne gledajući sprema koru natrag u vreću.
Taj uvježbani pokret sam već vidio. U svom popodnevnom vlaku. Ono kad je gospođa opsluživala svog gospodina. Ostaje mi nejasno je li na ponašanju svog kućnog majmuna naučila kako će se ponašati s ovim primatima u kavezu ili ga je samo dresirala – jednako kao i njih.