kad bog mi tijelu dozvoli biti
kad bog mi tijelu dozvoli biti
iz svakog junačkog oka iznići će krošnja
s voćkama što vise joj o dahu
ružičast svijet zaplesat će
na usnama mojim što pjevahu
ruža rodit će proljeće
što će ga djeve izlijevajući strasti
na male grudi posjesti
Moji prsti kroz ledene vijavice
Gorljive ptice će postati
moja ljubav što gre u trava šumore
krilima taknut će njezino lice
i moje će srce neprekidno biti
Bubrenja i njuškanja more
besunca kap
besunca kap
hladna za
beznebnu
prionula vatru
moje je tvoje
ptice su naše sve
i jedno što
napusti ih
list utvara ponekih
malo ih ježi se tamo
tu ili na
bestlu
sad zrak je zrak i stvar je stvar: blaženstvo
sad zrak je zrak i stvar je stvar: blaženstvo
rajske zemlje ne zavodi nam duhove, čije
čudesno od čara raščarane oči
bivaju veličajnom zbiljom prostora.
Gorja su sad gorja, neba sad su neba –
i to izoštravanje raščaranosti diže nam krv
kao da cijeli odsudni ovaj potpuno nesumnjiv
univerzum smo (i samo mi smo) proizveli
– da; ili kao da naše duše, probuđene iz
zelenog ushita ljeta, usudile se odmah ne bi
na dublju magiju: taj bijeli san gdje
svu ljudsku radoznalost potrošit ćemo
(rado, kako to čine ljubavnici) besmrtni i
hrabrost da prihvatimo vremena san najmoćniji
duh kolosalan
duh kolosalan
(i u strahu od uvijek
ničeg) ti drago
deminutivno biće
žovijalno ja (i
vragolasto nježna
sunčanog stvora promjena)
lakrdijaš nekog anđela
svugdje dobrodošao
(ali uglavnom doma u
sniježnim nigdinama
zime svoje šutnje)
daj mi milijuniti
parčić radoznale
vesele čedne
tvoje najživotnije odvažnosti
u vremena plemenitoj milosti mjere
u vremena plemenitoj milosti mjere
sa darežljivošću onkraj vjerovanja
(prem meso i krv ga tuže za prinudne namjere
il ga um i duša sude poradi varanja)
čiji su putevi ni razuma ni nerazuma nada,
njegova mudrost ratu i primirju vječna je stanka
– sahare svoja stoljeća imaju; deset hiljada
koji manji su od ružina časka
postoji vrijeme za smijeh i vrijeme za plakanje –
za nadanja očajanja mir za čežnje
– vrijeme za odrastanje i vrijeme za umiranje:
noć za muk i dan za pjevanje
al više od svih (kao sve tvoje više no
oči mi kažu) postoji vrijeme za bezvremeno
o
o
djek najružnije
g
p
ri
pri
gradsko
g obzora na zemlji između čijih za
prepaštenih
ku
ć
a
n
azire se jajožuta mrlja zimskog sumrak
a
lily ima ružu
lily ima ružu
(meni nijedna na broju)
„ne plači dragi leptiru
možeš uzeti moju“
„o kako kako kako
ikad bi bila mi oblaka
kad dječak što ti je dade
najviši je od dječaka“
„on će mi dati drugu
ako mu dam da poljubi dvaput me
no brat mog ljubljenog
dobar je i ugodan svakome“
„o ne ne ne
ruže nek stižu i odlaze u dim
jer ugodnost i dobrota
ne čine dečka visokim“
lily ima ružu
ne ružu što ja je spravi
gubeć manje no dobivši (ali
ljubav je viša od ljubavi)
ali umiranje isto tako
ali umiranje isto tako
(jednako kao
plač ili pjev
ljubavi moja
i čuđenje) nešto je
što i ti posjeduješ i ja
dugo djelah
koliko da
(da) zaboravim (i duže
draga) našeg
rođenja zato na sva ona
zašto al naša propast je
rasti (pamti
ovo milo moje) ne
samo
gdje god su sunce i zvijezde i
taj
mjesec
mi smo; već
isto tako
nigdje
taj melankolični
taj melankolični
momak svirat
će svoju ručnu organu
dok ne kažeš
„Sreću hoću“
. Na što (s osmijehom) prestaje
i bira
jući čarobni štapić
o, t, v, a, r, a
taj ozloglašen kavez: i s duha
maglokišnim tankovjetrim
glasom-što-glas-
nije grcojeca
„šapa? zavjetrina“
– našto (PO
lAKO) izlazi (da uz
štapić se uspne) jedna
ni na koji način gotovo
bijela više no Osoba; koja
(zajaši prostor
ove deminutivne
otvorene ladice) ištipa
grubokljunom svojim
bespovratno izblijedio (roskast il
žućkast možda) komad
žalobnog papira –
no sad, kao što Gosn klanjajući Papagaj
proriče znakove zvijezda
14ta ulica (jer suze su
pune mi očiju) išžezava. Jer
samo najistinitije stvari uvijek
su istinite jer istinite ne mogu biti
jackov bijeli konj (u
jackov bijeli konj (u
noći
dubokoj
na svršetku
kolebljiva
napredovanja) podsjeća me
usuprot njegove zaprege na
lady godivu
i to (bez ikakva
razloga) podsjeti
me
da najveseliji prokletbio
kurvin sin
kojeg ikad sretoh
il nadah se sresti na
putu da kažemo ponešto
razuđenog
(rečeno
nečujno)
života bio je slijepac
iz ekstatičnog vrtuljka ovo
iz ekstatičnog vrtuljka ovo
gordo nigdje najčudesnije noći zemlje
obećaje novorođenče: oči svud oko njega
– s darovima gorljivih želja
no ih puka nezačudnost i mrvu zadovoljiti može –
prosto u tijelu svom zamišljene kleknu
(nad vremenom prostor snije dok opseg oplovljava
nesumnjive misterije raja)
um bez duše može i neki svemir raznijeti
da uzmogne biti, i zaustaviti nebrojene zvijezde
no nijedan otkucaj srca ovog djeteta; niti će
ikada nadvladat mirijadu pitanja
tišini majčina osmijeha
– čiju jedinu tajnu pjevaju sva bića
kad Zvijezda ljubavi najvišom uzraste
kad Zvijezdaljubavi najvišom uzraste
glas javi se sa stabla snohvatice
(i kako bih bio tišim od tišine)
koji pun je pjeva što odzvanja za me
i dok san je nebo što raste
(dok glas mu nad ptice uzlazi)
u kojemu bjeh kako nikada nisam
tad Zvijezda ta pod zemlju odlazi
tko si ti, malo ja
tko si ti, malo ja
(u petoj il šestoj godini)
što s visoka zja
prozora, na zlatni
studenog sunca počin
(ćuteći: da ako bi
dan morao noć postati
ovo je divan način)
sad (bliža nam no mi)
sad (bliža nam no mi)
ptica se u stablu raspjevala
koja nikad istu pjesmu opet ne otpjeva
a ipak tog pjeva zauvijek oči joj
mogu oćutati no sluh očuti
da nikad ondje veselija ne bje;
zemlja i nebo kad pukli bi na dvoje
spojila bi ih ona (tako stvarna pjesma joj je)
koja za nas pjeva tebi i meni
za svaki list mlađi no što je:
i za vlastitu (ljubav svoju) drago svoje
pjeva dok svugdje biva ovdje
radosna tvoja sva neustrašiva i čista ljubav
radosna tvoja sva neustrašiva i čista ljubav
s malo neznanja može pojmiti
više no što ikad će dokazujući ne dokazat
neodlučna nepreglednost kovinastog uma
– ništa vjerojatno ne prebiva tu:
neba znanja slaze kroz dubinu nagađanja,
sjene su supstancije i krila su ptice;
podzemlja snova k stvarnom nebu grabe –
draga nad dragima! tim čudom
što dolazi iz čiste radosne tvoje
neustrašive i pune ljubavi, svi u malom sigurni
veliki zli svjetovi svijeta nestaju
svi i (kao svaka od mojih) riječi nad riječima
odlazi u tišinu koja glas je nad glasovima
tko se najviše plaši smrti? prem
tko se najviše plaši smrti? prem
pri tom
krajnje uplašen, volim od svih
(voljen) ovaj strah
i zaista bio bih
tu kad kosa joj zahrska hirom
glatkosti svoje. i iščezavajući bira
latice umorene. s uleknutom stapkom.
Al više od svega bio bih jedna od njih
oko bolnog srca što visi bez otpora…)
ja koji sam u strahu nesavršen svom
Il s njihovom sviješću sučelice mojoj,
da očuje srca se igra nepovratna –
u tajnovitom visu besplodnog dana
golemi korak
(i privlačeći im usta
svojima, pažljivo spuštam tijela pusta)
hvala ti Bože na ovom divnomu
hvala ti Bože na ovom divnomu
danu: na bujanju zelenih duhova drveta
i plavom stvarnom snu neba; i na svemu
što prirodno je što je vječno što je da
(ja što umrijeh danas ponovo oživljen,
i sunca je rođendan; ovo je rođen
dan života i ljubavi i krila: i veselog
velikog zbitja beskrajno zemaljskog)
kako bi kušajući tičući slušajući gledajući
dišući ikoje – oteto od ne
samog ništavila – ljudsko tek bivanje
sumnjalo u nezamislivog Tebe?
kad zmije se uscjenjkaju za pravo na gmizanje
kad zmije se uscjenjkaju za pravo na gmizanje
i sunce zaštrajka oko plaće za sijanje –
kad trnje uzbunjeno svojih ruža promotri kob
i dúge osiguraju se za starosnu dob
kad svaki drozd mjesecu pjevat ne uzmogne
i sove mu kreštave ne odobre bezglase
– i valovi potpišu se na linije istočkane
il inače ocean je prinuđen zatvorit se
kad hrast od breze zaište pristanak
da žir proizvede – dolina zamjera
planini na njenoj visini – i ožujak
optuži travanj kao sabotera
tad ćemo povjerovati u čudesno to
neživotinjsko čovječanstvo (i ne prije nego)
gore u tišini zelena
gore u tišini zelena
tišina s bijelom zemljom u njoj
ti ćeš (poljubi me) izići
u jutro mlado
jutro s toplim svijetom u sebi
(poljubi me) produžit ćeš
u sunčevu svjetlost finu
sunčevu svjetlost s čvrstim danom u njoj
spustit ćeš se (poljubi me
dolje u sjećanje svoje i
sjećanje jedno i sjećanje
ja) poljubi me (otići ću)
„o grimizna zebo
„o grimizna zebo
molim te reci mi
zašto ovaj ljetni svijet (i ti i ja
koji tako vole živjeti)
mora umrijeti“
„kad bih ti
išta morala kazati“
(taj žudni slatki sami
pjev odgovara mi)
„ne bih mogla pjevati“
ako postoje rajevi
ako postoje rajevi moja će majka (sama za se)
imati jedan. Neće to biti maćuhica raj ni
raj lomnih đurđica već
raj crnorujnih ruža
moj otac će (dubok kao ruža
visok kao ruža)
stati pokraj moje
(lelujajuć nad njom
bezglasan)
s očima koje su zapravo latice i ne vide
ništa s licem pjesnika što uistinu cvijet je ne lice
s rukama
što šapuću
Ovo je moja voljena moja
(nenadno u suncu
on poklonit će se
i vrt će se cijeli pokloniti)
n
n
iš
t
a ne može
n
atKrilit
i
m
i
SterI
j
t
iŠin
e
moj otac se kretao kroz usude ljubavi
moj otac se kretao kroz usude ljubavi
kroz istosti onog jesam, imati onog dati,
pjevajući svako jutro iz svih noći da izbavi
moj otac se kretao kroz dubine visine
to nepokretno zaboravljivo gdje
na pogled njegov sijalo je ovdje;
to ako (tako plah zrak čvrst je)
pod okom mu trone se i svije
iznova kao od nepokopanog što
dopluta prvo tko, travanjski mu dodir našto
navodi snena sopstva na rojeve usudbene
sanjače budi u utvarne njihove korijene
i ako bi neko zašto cjelovito zaplakalo
prsti bi ga moga oca vratili u snove:
zalud najmanji glas ne može plakati
jer oćutat mu je planine visove.
Dižući mora dolove
moj otac se kretao kroz tugu radosti;
hvaleći čelo mjesec što se zove
upijevajući žudnju u početi
radost bje mu pjesma i radost tako čista
srce zvijezde mogao je usmjeriti
i tako čist sada i sada tako da
rukavci sutona mogu uživati
žudan ko cik ljeta žudan onkraj
zamisli da um će sunca bit uspravan,
tako striktno (nad njime kraj –
njim tako ogromno) stajaše mog oca san
njegova plot plot bje krv mu krv bila je:
ne gladan čovjek već željena ona hrana;
nikoji bogalj uzbrdo ne bi ni milje
puzao tek da vidi se nasmijana.
Prezirući pompu onog moram i što prije
moj otac se kretao kroz usuda ono osjetilno;
njegov bijes ispravan kao kiša bje
njegova samilost zelena bila je ko zrno
rujnujuće ruke produžene godine
manje smjerna imutka za dušmane i prijatelje
no je ludi i mudrome
ponudio nesamjerivost tog je
ponosno i (listopadanjem vrelo
privučen) ko zemlja što nadolje se vine,
tako gol za besmrtno djelo
njegova ramena stupahu usuprot tmine
njegov žal istinit je ko kruh bio:
nije mu lažac u glavu gledao;
kad bi mu prijatelj dušmanom postao
smijo bi se i svijet od snijega gradio.
Moj otac kretao se množinom oni od mi,
pjevajući svaki list svakoga stabalca
(i svako dijete zna da proljetni
ples je zazvan pjevom moga oca)
onda nek ljudi ubiju što ne mogu dijeliti,
nek krv i plot su kal močvarna,
spletkareći domišljaj, strast po volji,
sloboda droga prinijeta i prodana
podana čeliku i okrutnoj vrsti,
srce strahu, da u um se sumnja,
da razluči bol od onog što je isti,
da udovolji vrhuncu svog ja
prem tmurno bje što kušasmo ko sjaj,
gorko do skrajnosti slada stvari,
crvljivo nedostatno i glupi kraj
sve što naslijedimo i oporuka naša podari
i ništa tako najmanje kao istina
– kažem prem mržnja dade disanju razloga –
Jer oca mog duša bje životna
Ljubav je sve i viša od svega
Svi svjetovi polovično vide, gledajući ili
Svi svjetovi polovično vide, gledajući ili
okom života (čine li se stvari duhovima) ili
(ako se duhovi u ruhu stvari pojave)
smrti: svaki svijet uvijek polovično vidi.
Samo onaj čija vizija cjelinu ostvaruje
(budući zauvijek rođen lakoumnomudar
gordoponizan građanin ekstaza
prožetih njegovim godinama više od moći vremena)
slobodan je u ljepoti i istini;
i šeta osovinom svemira –
ljubavi. Svako vjerovanje svijet poriče, dok
ljubav tvoja (gledajući kroz život i kroz smrt)
bezvremeno slavi milosno čudo
što nijedan svijet poreći ne može ili vjerovati.
e. e. cummings (1894-1963)
Američki pjesnik Edward Estlin Cummnigs, znan po ekscentričnoj tipografiji i “usklađenom neskladu” (Karl Shapiro) svojih stihova, što je i doprinijelo imageu nepopustljivog buntovnika protiv konvencije, bio je, kako primjećuje Walter Sutton, “najtradicionalniji od svih američkih modernih pjesnika. ” Pjesnikova naklonost prema romantizmu, u doba antiromantika i “klasicista”, deklarirana je opetovano. “Ni u što nisam siguran do u svetost osjećanja Srca i istinu Mašte. ” Ovaj Keatsov stav smatrao je u potpunosti svojim. Sam pjesnik kaže da “ponosno i ponizno izjavljuje(m) da je ljubav tajna nad tajnama”, te da je svaki čovjek, umjetnik, propalica “prirodno i na čudesan način cjelovito ljudsko biće. . . čija je jedina sreća transcendirati sebe, čije su agonije sredstvo uzrastanja. ”
cummings je, još od studentskih dana na Harvardu, znao da je u dehumaniziranom svijetu transcendentalnost sinonim za apsurd. 1915. godine, kao student, piše da smo “zabrinuti prirodnim razvojem razboritih stremljenja. Da nas to, u partikularnom slučaju, dovodi do apsurda, ni na koji način ne obezvrijeđuje vrijednost eksperimenta, sve dok je to ozbiljan napor. ” Njegove pjesme najbolji su dokaz vrijednosti i ozbiljnosti eksperimenta.
“Od početka on koristi apsurd (do krajnje granice poetske mogućnosti) kao kvasac za opće mjesto, i kao nenadni poticaj čitatelju da sluša, a ne tek čuje. U godinama koje slijede pjesnik otkriva novi značaj svog koncepta: eksperimentalna egzistencija i praksa njegova umijeća redefiniraju apsurd; on sada označava istinu zemaljskog života i obećanje vječnosti” (Eve Triem, e. e. cummings).
Cummnigs je rođen 1894. u Cambridgeu, Massachusetts. Otac Edward bio je predavač na Harvardu i unitarijanski svećenik. Egzistencijski eksperiment počeo je nakon diplomiranja na Harvardu (otada se, prihvatajući grešku tiskara pri objavljivanju prvih pjesama, potpisuje malim slovima) i nakon epizode učešća u Prvom svjetskom ratu, kada je, 1917. , otišao u Francusku kao dobrovoljni ambulantni vozač, i zbog neposlušnosti bio zatočen u kažnjeničku koloniju La Ferté Macé. Ovo iskustvo opisao je u dokumentarnom “romanu” The Enormous Room (1922), jednom od najsnažnijih svjedočanstava iz tog rata i jedinstvenom antiratnom štivu.
Nakon povratka u New York radio je tri mjeseca u firmi za poštanske narudžbe knjiga, i to mu je bilo jedino zaposlenje u životu. 1927. pojavljuje se njegova drama Him, fantazmagorija u 21 sceni, prethodnica teatra apsurda, za koju Edmund Wilson kaže da je “izljev inteligencije, osjećajnosti i imaginacije najvišeg opsega. ” Otvara izložbe svojih slika i izdaje monografiju svog likovnog opusa. 1931. putuje u Sovjetski Savez, čija mu se kolektivizacija čini još jednom, većom “enormous room” od kažnjeničke kolonije u kojoj je bio zatočen 1917. Dnevnik tog putovanja objavljen je 1933. pod naslovom Eimi (I Am). Obožavao je francusku umjetnost i civilizaciju i često boravio u Parizu.
Kad su se pojavile njegove prve knjige pjesama (Tulips and Chimneys, 1923; & i XLI Poems, 1925; is 5, 1926) akademska kritika dočekala ih je neprijateljstvom, ali su ih prigrlili pjesnici poput W. C. Williamsa, M. Moore, E. Pounda i T. S. Eliota. Tokom slijedećih dvadeset godina izdao je desetak novih knjiga pjesama koje su, zajedno s njegovim ranijim zbirkama, sabrane u Poems 1923–1954 (1954). Nakon toga objavljuje 95 Poems (1958). Posthumno je tiskana knjiga 73 Poems (1963).
Ovaj modernist romantičarskog nazora jedinstva prirode i čovjeka opisao je jednom svoj prvi, dječji dojam prirode u obližnjoj šumi (Norton’s Woods): “Ovdje kao mali dječak prvi sam put naišao na tajnu ko je Priroda, ovdje je moja ogromna sićušnost ušla u Njeno bezgranično biće; i ovdje neko zapravo beskonačan, ili nevjerojatno živ – neko ko je gotovo mogao (ali ne baš sasvim) biti mnome – u čuđenju je lutao besmrtnom složenošću Prirode, dalje i od maštanja mašte. . . Isto čuđenje, kao pri mom prvom susretu s Njom, sa mnom je i sada; također afirmacija (pokoran svim Njenim uskrsnućima) odvojenosti i neopiranja nekom ko je Više Nego Neko: kojeg je moje najdublje ja nepogrešivo prepoznalo, prem ga je Njegovo prerušavanje zaštitilo od cijeloga svijeta. ” Cummings pjesnikovu maštu do krajnosti suprotstavlja mehaničkom razumu znanstvenika, nastavljajući tradiciju Emersona, Thoreaua i Whitmana, s kojima dijeli uvjerenje u božansku samodovoljnost individualnosti. “Poput romantičara vjerovao je da je zbilja podsvjesno idealna ili ‘duhovna’, prije no racionalna ili objektivno zbiljska, i da se ova dublja zbilja manifestira spontano organičkim simbolima i simboličnim oblicima” (Walter Sutton, e. e. cummings). Njegove balade, soneti, slobodni stih slovčanom i sintaktičkom enigmatikom, posve novim shvaćanjem logičkog obrasca pjesničkog jezika, kušaju dublju zbilju i osluškuju tu organičku simboliku. Organička nije samo forma već njegov pogled na svijet. Tehnologija i nauka za cummingsa predstavljaju najveću prijetnju, jednako kao i sve militarne institucije, koje su mikrokosmos moderne industrijske države, koju je mrzio i od nje strahovao.
Dok ti i ja imamo usne i glas koji
su za poljupce i kojima pjevamo
koga briga ako neki jednooki kurvin sin
izumljuje instrument da mjeri Proljeće?
Ovaj aspekt cummingsova romantizma neki kritičari smatrali su manje atraktivnim, a Helen Wendler čak nepodnošljivim. I njegove metričke intervencije proizlaze iz organičke teorije (od Coleridgea do Whitmana), obogaćene modernim idejama o formi. Njegove formalne inovacije ciljale su na olikovnjavanje unutarnje vizije. O svojoj tehnici sam kaže: “Moja teorija tehnike, ako je uopće imam, veoma je daleko od originalnosti; a nije ni komplicirana. . . Kao burleskni komičar, izuzetno sam sklon onoj preciznosti koja kreira pokret. ” cummings je prošao školu francuskih trubadura, Elizabetinaca, satiričnih pjesnika osamnaestog stoljeća i striktnih pravila vilanele, rondela i kraljevske balade. Pod utjecajem Dantea Gabriela Rossettija pisao je sonete, daleke viktorijanskoj epohi, sonete “osobene teže”, kao što kaže Theodore Spencer. Ipak većim, dinamičkim utjecajem na njegove sonete pokazuje se Shakespeare. “Danas su takozvani pisci posve nesvjesni stvari koja čini umjetnost onim što je. Možete to zvati plemenitošću ili duhovnošću, a ja bih to nazvao intenzitetom. Prizemnost je suprotnost tome. . . Shakespeare nikad nije prizeman. . . jer njegova je poezija nešto najintenzivnije”, kaže cummings.
Vizualnost njegova stiha, “vizualna strofa”, pak, inspirirana je kubistima, napose Picassom, koji mu je bio najbliži od svih umjetnika (Picasso / ti si nam dao Stvari – XLI Poems). Jukstaponirao je riječi kao da su pigmenti slike, da parafraziram pjesnika John Peale Bishopa. Poetski nagon za kovanjem novih riječi mogao je naslijediti od Shakespearea, ali on, zapravo, rijetko kuje nove riječi, već onim svakodnevnim zadaje nove funkcije, dekonstruirajući ih, ili mijenjajući njihovo gramatičko vrijeme i mjesto, koristeći pridjeve gdje bismo očekivali priloge itd. Njegova sintaksa ostaje u gramatičkoj ravni, ali je izlomljena, neočekivana, i sve u cilju da čitatelj istraži sve mogućnosti stiha, da ih bude svjesniji u kreativnom smislu. Ili, kako kaže E. Tiem, “cummingsova urušena sintaksa, njegova tipografska izmještanja činjeni su ne da bi smutili već upravo pojačali razumijevanje. ”
Uz to, pokazao je da pjesma može biti potpuna, ostvarena, i bez metra i bez ritma i bez zvuka. Upotrebljavao je akcentualnu mjeru velike fleksibilnosti, slobodan od tradicionalnog silabičkog stiha i njegove mjere. Kao Pound i Sandburg prije njega eksperimentirao je s “ritmom fraze”, karakterističnim za stari engleski, a koji je ponovo otkrio Whitman, a W. C. Williams nazvao “promjenjivom stopom”. U cijelom tom postupku diskontinuiranosti i izlomljenosti, kvantnog podrhtavanja (ako smijem upotrijebiti ovu usporedbu iz njemu odbojne znanosti “mjerenja Proljeća”), on je tragao za “iluminativnim trenom”. Da se približi onom što je stvarno cummings odbacuje logiku i prihvata taoističku ideju harmonije i razumijevanja vječnosti. No, bio je i moralist, gotovo paganske posvećenosti prirodi u svim njenim oblicima, od kišne kapi, pjeva ptice do obrazaca ljudskog ponašanja. Njegova himna ljubavi uključuje i njenu tjelesnu, seksualnu stranu.
Utjecao je na pojedine američke pjesnike i njihove eksperimentalne težnje uglavnom u smislu formalne novosti – oslobađanja stiha od gramatičkih konvencija. Ali, teško da je iko mogao doseći “onaj izljev inteligencije, osjećajnosti i imaginacije najvećeg opsega” o kojoj govori E. Wilson.