Džozefin Hart[1]: Dar
Prevela: Gordana Žugić-Kustudić
Velika tragedija je u velikoj mjeri jednostavna i zahtijeva izvjesnu jasnoću u pričanju o njoj.
Stoga se ni u kom smislu neću truditi da uljepšam Betinu priču. Bet je bila sestra moje majke, i umrla je prošle nedjelje.
Dugujem joj život i ta činjenica je suština njene tragedije.
Suđaje – pošto u Boga nije vjerovala – su je natjerale da putem svoje vrline postane sredstvo mog spasenja, a svoje vlastite propasti.
Takvu vrlinu ne bih poželio svojoj djeci. Jer iako znam da je vrlina sama sebi nagrada, vjerujem da je takva nagrada gorka. Imam dvoje djece, Toma i Saru. Odbila je da mi dozvoli da svom sinu dam ime Petar, ili svojoj kćerki Bet. Takvi simboli sjećanja s jedne strane, i poštovanja i ljubavi s druge, za nju nijesu imali nikakvog značenja. Imala je čvrstinu svetice. Poput mnogih koji su se suočili s velikom istinom, ona ju je okamenila, te joj je nedostajalo blagosti.
Jednom, kada sam tek počeo da potpuno shvatam šta je učinila, pokušao sam u agoniji napola artikulisane emocije da joj se zahvalim.
„Nikada više nemoj da mi govoriš o tome,“ rekla je. „Samo zapamti, Džejmse, nijesam imala izbora. Nijesam mogla donijeti drugačiju odluku. I ti bi učinio isto.“
Ali sada kada sam otac nijesam siguran da bih. Ili, preciznije, nijesam siguran da bih mogao.
Ne mogu vam ispričati priču o njenom tajnovitom srcu, niti o tome o čemu je razmišljala tih godina tokom kojih je živjela u istom gradu i posmatrala me kako izrastam u muškarca.
Možda se čudila životu koji sam izabrao – njegovom miru bez ambicija i njegovom naizgled ujednačenom ritmu sa suprugom i djecom u kući pokraj plaže. Arhitekta sam i dnevno pređem više od trideset kilometara u automobilu do svog malog preduzeća u obližnjem velikom gradu. Ako uopšte imam određen stil – a oklijevam da tome pridam naročitu važnost – on se ogleda u mojoj ljubavi prema prostoru i svjetlosti. Imam potrebu za tavanicama koje se dižu u visine, gnušam se vrata i možda sam pretjerano privržen visokim prozorima. Međutim, pragmatičan sam i shvatam da moj ukus ne dijele svi moji klijenti.
Bet me nikada nije pitala o mom životu. I iako bih je ponekad uhvatio kako me netremice posmatra, njene oči mi ništa nijesu govorile. Posmatranje bi se nastavljalo, a ona se ne bi ni nasmijala niti bi na bilo koji način popustila neizrečena napetost između nas. Opet, ako nikada i nijesam nazreo privrženost, nijesam osjetio ni gorčinu.
Ipak je jednom, kako su mi rekli, u jedno rano zimsko jutro – prve zime nakon što se događaj zbio – bosonoga došla po snijegu, obučena samo u spavaćicu, i stala ispod prozora sobe mojih roditelja. Bacala je kamenje dok se majka nije probudila i došla do prozora. A ona joj je doviknula: „Mrzim ga, Eni. Mrzim ga. Molim te pošalji ga nekuda.“
Ali nikada me nijesu nikuda poslali i incident više nijednom nije spomenut.
Bet nije bila žena koja se mogla lako utješiti. Tragedija je dokrajčila ono što je bilo preostalo od lošeg braka, pa su se ona i njen muž mirno rastali. On je otišao u Kanadu, mislim, i na kraju su se razveli. Ona se probijala kroz svoju dolinu boli, sama i bez ičije pomoći. Jedini zahtjev joj je bio da, barem na neko vrijeme, iz njenog života nestane lice koje je moralo predstavljati agoniju kad bi ga pogledala. To je bio jedini vapaj za pomoć koji je ikad pustila.
Odbila je da napusti posao koji je preuzela od svog oca. Njegov ponos na kćerku ljekara, kao i njen na sopstveno dostignuće, vezali su je za gradić – za njegove ljude, za njena sjećanja – i to onim dubokim zadovoljstvom koje donosi časna upotreba moći.
Njene ljubavne veze, a bilo ih je mnogo pošto je bila veoma zgodna žena, su bile primijećene, ali rijetko se o njima govorilo. O skandaloznoj strasti prema jednom oženjenom čovjeku, koji je želio da napusti svoju ženu i da živi s njom, se diskretno govorkalo čak i u tom malom gradu.
Pomislili biste da su je se ljudi plašili. Ali biste mogli i pogriješiti. Ona je za nas predstavljala svu okrutnu realnost hrabrosti, užasnu istinu pravde, i svakodnevni krst dobrote koji se nosio u tišini. Bila je dubokoumna. A mi nijesmo. I nijesmo ni željeli da budemo.
Sada je mrtva. A njena smrt mi daruje određenu slobodu, kao što to obično i biva – jednu neprijatnu istinu. Ovo je njena priča, ali je sada takođe i moja. Kazujem vam je onako kako bi je ona kazivala. Možda ćete katkad razmišljati o tome, tokom teških dana iskušenja.
Jedna žena odvede dvoje djece – svog jedinog sina i svog rođaka, koji je jedno od četvoro djece – u šetnju po plaži na kojoj nema nikoga drugog. Kasni je septembar. Djeca su veoma srećna. Žele da prave pješčane zamkove u dinama. Ona ih upozorava da se ne približavaju vodi. Oni su dobri dječaci i zna da će je poslušati.
Ostavivši ih da ciče od radosti nad svojim zanimacijama, žena odlazi u šetnju obalom. Nakon određenog vremena okreće se da bi se vratila djeci. Ne vidi ih. I ne čuje ih. A šum talasa kao da se izruguje stravičnom ljudskom muku.
Počinje da trči. Zna šta se dogodilo. Dina se urušila i dječaci leže zatrpani u zlatnoj grobnici. Ne može ni da vikne, a čak i kad bi mogla, niko je ne bi čuo. Kada je napokon došla do visoke gomile pijeska, ona joj ne odaje ni traga da ispod svog svjetlucavog bež plašta krije dvoje djece. Nema obrisa ljudskog tijela, nema ni crvene ni plave lopatice niti kofe da vire ispod teškog tajanstvenog nanosa.
Ona se baca na gomilu, nadirući uz njene rubove, verući se uz njenu prkosnu površinu koja pleše, kopajući po njenom tkanju koje ne pruža otpor, ali se konačno ni ne predaje.
A onda napipa meso. Napipa dječije stopalo. Vuče i vuče i ugleda nogu. Usmjerivši svu svoju snagu na tu mlitavu nogu, izvlači dječaka iz čvrstog pješčanog zagrljaja. Dječak sam ja. I ona vidi da umirem.
Ne želi da zna za ovo.
Opet se baca na pješčanu gomilu, tragajući u blizini mjesta gdje je pronašla mene za svojim sinom, Petrom. Ruke joj ne nailaze na bilo šta ljudsko, već samo na pijesak i još pijeska, koji joj klizi kroz prste i bježi, kao da joj se smije u lice.
Opet se okreće meni. I ugledavši me, zna da više nema vremena. Prokleta je ovim znanjem. Onim za koje se žestoko borila da usvoji tokom godina kada je studirala medicinu. Njena je sudbina da zna ono što joj neće dozvoliti da pribjegne nadanju, ili naivnosti, ili barem njenom prezrenom rođaku, neznanju.
Stoga klekne pored mene i da se na posao.
Kada opet počnem da dišem, ona se vraća zlatnoj gomili koja i dalje čuva svoju dragocjenu tajnu i opet traga za svojim blagom. I dalje ga ne može pronaći.
Neki stranci dolaze na plažu. Jedno pogrešno skretanje ih je prije toga odvelo do litica. Sada su konačno na plaži. Žena misli o tome kako su oni mogli učiniti stvari drugačijim. Međutim, došli su suviše kasno.
Jedan čovjek me nosi kući i djed dovršava spasavanje koje je započela njegova kćerka. Konačno, Petar je pronađen. Ali znanje svih ljekara svijeta ne može dječaka vratiti iz mrtvih.
Ponekad noću, prije nego što zaspim, u mislima vidim svog spasioca. Vidim je kako se naginje iznad mene, opet me spasavajući. Moj, i ujedno jedini život koji se mogao spasiti tog dana. I dok podižem pogled ka njoj čini mi se da je boginja. A u ispruženim rukama drži divan dar. I dok mi ga predaje, vidim je kako plače.
1994.
[1] Najpoznatija djela irske spisateljke Džozefin Hart (1942-2011): Damage, 1991; Sin, 1992; Oblivion, 1995; The Stillest Day, 1998; The Reconstructionist, 2001; The Truth About Love, 2009.
