Darsi Stainke[1]: U vrtu
Prevela: Aleksandra Damjanović
Zatim Gospod Bog postavi čovjeka u vrt Edena da ga obrađuje i čuva. Pa mu kaza: „Možeš jesti sa svakog stabla u vrtu, osim stabla spoznaje dobra i zla. Ne smiješ jesti plodove sa tog stabla; onog dana kad to učiniš, umrijećeš.“
Postanak 2:15-17
„Žena“, prošapta ona sebi u jastuk, ovlaš prelazeći pogledom preko mračne hotelske sobe; mogla je razabrati samo fioke ormarića, buket uvelih bijelih ruža na gornjoj površini televizora. I njega što spava kraj nje. Svakim kratkim udisajem, njegova ramena povlačila su ćebe par santimetara gore. Eva mu je zavidjela što u tren može zaspati, gdje god da se nađe, poput djeteta. Cijelom težinom utonu u dušek; obuzeta vazdušastim osjećajem kao kad se vozi kasnim noćnim autobusom.
Bila je dovoljno pri svijesti da prepozna otvaranje svoje podsvijesti poput fioke za igračke. Vidjela je njegovu bivšu djevojku u pojasu sa mrežastim podvezicama i cipelama na platformu, kako postranačke sjedi na konju. Snopovi jarke boje, nalik svijetlima za potragu, pravili su krugove iza nje. Djevojka je prislonila usnama svoj držač za cigarete i siva zmija od dima izmigoljila se. Podrugljivo se smijala Evi, i zabacivši glavu stala je halapljivo piti vino kao prostakuša.
Osjećaj spoticanja nagna Evu da se trgne iz sna. Vrat i usta su je boljeli od smijanja, a u dnu grla osjećala je gorak ukus ustajalog šampanjca. Šta ako se ne budu slagali? Umije on biti tvrdoglav. Umije i da bude sebičan. Šta ako se njen život, kao i život njene majke, svede na živi pakao? Zamišljala je usta pakla, plamen, guštere i zmije, vrištanje bez kraja. I tu vrelu mrlju frustracije… njenu psihu u skrivenom i vječitom sukobu sa njegovom.
Okrenu se na leđa i poče misliti o Hristu na krstu, što je obično radila kada je pokušavala da se smiri. Zamišljala ga je u tonovima žute i zelene boje, mirnog poput mrtve kruške. Imaj vjere, šaputala je, i priljubila svoj stomak i bokove uz njegova leđa i zadnjicu. Osjećala je otkucaje njegova srca, a u svom srcu znala je da je njen muž razuman čovjek. Svoje lice udobno je smjestila među lopatice njegovih ramena. Ujednačeno pulsiranje njegovog tijela, uspavljivalo je njeno. Njen um se lagano spustio u prugaste šare, detaljne kao DNK lanci, u prelive plave i narandža boje. S lakoćom je skliznula u opnu svog sna i kao čigra stigla je do vrta.
Šetali su skupa po travi što je ljepotom i svježinom bila nalik vodi. Držao je za ruku dok su prolazili kraj ogromnih stabala sa purpurnim cvjetovima veličine mačke. Na mjestu gdje se staza račvala, on skrenu da nešto pogleda. Ona je čekala, posmatrajući žutu pticu kako skakuće s grane na granu od stabala prepunih jabuka. Jabuke su ličile na sočne paradajze i pomalo, ako ćemo pravo, genitalije, tople i crvene, pune života. Polizala je znoj sa svoje gornje usne.
Dođe neka zmija sa šarom od crnih lobanja što su se spuštale cijelom dužinom njenih vijugavih leđa. Pope se do ispred Evinih očiju i zaljulja se, zanosno. „Što radiš, dušo?“ pitala je zmija.
„Ništa“, pogleda ona dolje i primijeti da su joj butine deblje nego inače.
„Hajde sad“, reče zmija izvijajući se prema Evinom iskrivljenom liku. „Znam ja tebe. Svega – to je sve što želiš.“
Oči su joj zasuzile, bila je to istina.
Zmija se okrenula, lizala lijepu koru jabuke i krajičkom oka nastavila da je posmatra. „Svi smo mi gladni. Nemaš se čega stidjeti“, reče mlako i zagrizajući jabuku svojim otrovnim zubima nalik na polumjesec, strgnu je naglo sa drveta.
Iznenada slatko voće dođe do njenih usta i bješe toplo i ukusno i ljepše nego što bi ikad naslutila. Ali čim vjetar poče da duva lice joj se osu. Muž joj stajaše kraj nje obučen u svoju omiljenu košulju, držeći u rukama njenu haljinu za let na medeni mjesec. Osjetila je nespokoj i pogledala je u njegove plavo-zelene oči što liče na male planete. Po prvi put je vidjela njegovu sirovu i neizmjernu potrebu. Htjela je reći nešto čime bi sve učinila boljim. Tako je dotakla unutrašnjost njegovog ručnog zgloba i izgovorila, ni sama ne znajući odakle su se stvorile te riječi: „Klekni sa mnom, spoznaj stožere strasti… udahni od SVEGA, hajde da zajedno padnemo na PUT.“
1992.
[1] Američka spisateljka, piše romane i eseje. Najpoznatija djela Darsi Stainke (1962-): Up Through the Water, 1989; Suicide Blonde, 1992; Jesus Saves, 1999; Milk, 2005; Easter Everywhere, 2007; Joyful Noise: The New Testament Revisited, u koautorstvu sa Rik Mudi, 1997.
