Međunarodniot makedonistički sobir, Ohrid, 29. 08. – 1. 09. 2008.
Darko Gašparović, prof. dr. sc.
Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Hrvatska
JORDAN PLEVNEŠ – OD ERIGONA DO OSMOG ČUDA SVIJETA
Tekst propituje književno djelo suvremenoga makedonskog pisca Jordana Plevneša. U uvodnome dijelu autor daje vrlo sažet prikaz mitskog iskona Makedonije od antike do danas. Potom raščlambom Plevnešova dramskoga prvijenca, scenske anateme Erigon, pokazuje kako se izvorni nacionalni duh susreće, životno i stvaralački, s europskim univerzalizmima, pri čemu u prvi plan izbija ideja anarhizma i Artaudova zamisao teatra okrutnosti. Tu se nameće bitnom ideja kazališta kao trajnosti i vječnosti svijeta, kroz formu izraženu sintagmom teatar-san. Slijedi parenteza o disidentstvu, s obzirom da je Plevneš u 70-tim i 80-tim godinama prošloga stoljeća imao važnu ulogu u disidentskom pokretu u bivšoj Jugoslaviji. Završni dio rada raščlanjuje dva književna teksta iz 21. stoljeća: komad Posljedniot maž, poslednata žena i roman Osmoto svetsko čudo, napisani i objavljeni paralelno na makedonskom i francuskom jeziku. Zaključak se poziva na misao akademika Georgi Stardelova, da je „sveukupno Plevnešovo stvaralaštvo jedan vid inscenacije moralne makedonske europske povijesti i njezine, može se reći, teatralizacije“
Ključne riječi: Makedonija, mit, Plevneš, nacionalni duh, europeizacija, apokaliptika, disidentstvo, kazalište-san, utopija
0. Slovo uvodno
0.1 Makedonija od iskona je mitska zemlja. To se, dakako, uči iz knjiga koje govore o njenoj povijesti od antike do danas, ali i neposrednim oćutom njena jedinstvenog krajolika. Zasigurno najveći vojskovođa u povijesti, Aleksandar Veliki, koji je stjecao spoznaje i mudrost ni od koga manje nego Aristotela, nije osvajao cijeli tada znani svijet od Afrike do Indije tek radi strasti rata i gladi za teritorijem. Glavni mu cilj bijaše širenje panhelenske kulture, kolijevke jedne od najbogatijih i najuzbudljivijih civilizacija – mediteranske – kako bi postala univerzalnom baštinom čovječanstva. Veliki apostol narodā, Pavao iz Tarza, kojemu ove godine častimo dvije tisućitu godišnjicu rođenja, u epohalnom je širenju Kristova evanđelja prvi put na tle Europe stupio u Makedoniji, u Neapol i Filipe. Putujući s evanđelistom i liječnikom Lukom god. 49. Malom Azijom od jugoistoka do sjeverozapada naizgled bez ikakve svrhe, u trenutku krize, u jednoj je noći jasno prozro cilj svoje čežnje. U mraku je izronila i do njeg doplovila prikaza Makedonca s ispruženim rukama i rekla mu: „Dođi k nama u Makedoniju i pomozi nam!“ O tome prof. dr. Ratomir Grozdanoski, protođakon, piše:
Свeтиoт aпoстoл Пaвлe сo свoитe сoпaтници сe нaшoл мeѓу двaтa кoнтинeнтa – пoвикaн бил oд eдeн чoвeк „Maкeдoнeц“ и љубeзнo зaмoлeн: „Прeмини вo Maкeдoниja и пoмoгни ни!“ (Дeлa, 16,9). Тoa бил пoвикoт нa Еврoпa зa примaњe нa христиjaнствoтo. Toa бил пoвикoт нa Maкeдoниja зa примaњe нa Гoспoдa Исусa Христa, нa Eвaнгeлиeтo i нa спaсeниeтo.[1]
Od toga je časa kultura europskoga Zapada krenula potpuno novim putem. Kao što je četiristo godina ranije mladi junak u 22. godini života pošao iz Makedonije da bi darove helenskoga duha, jezik, filozofiju i kulturu, oružjem prenio Istoku, tako je sad nova vjera s Istoka, kršćanstvo, goloruka krenula obrnutim putem u duhovno osvajanje bahata i dekadentna Zapada, oličena u Rimskome carstvu. Zato i jest kazano: Ex Oriente Lux!
Makedonijom je prolazio važan put koji je spajao Zapadno i Istočno rimsko carstvo: Via Ignatia. A kad se zapadnorimsko carstvo raspalo što pod naletima barbarskih plemena a što zbog vlastite unutarnje dekadencije, opstalo je još tisuću godina istočnorimsko – Bizant. No između njih, u srcu Balkana, djelovanjem svete solunske braće, ali osobito svetog Klimenta i Ohridske škole rođena je slavenska pismenost i uzdignuta mistična duhovna snaga crkve Kristove. Otjelovljena u Ohridskoj arhiepiskopiji, ona je ujedno dala predivna likovna djela autentične makedonske renesanse u 11. i 12. stoljeću kao autentična mosta između Istoka i Zapada. Danas u Ohridu ima tridesetak crkava i manastira, a kako se ne spomenuti legende da je nekoć u njoj bilo crkava koliko je dana u godini, pa je svaka bila posvećena svecu tog dana!
0.2 Poslije takva antiknoga i srednjovjekovnog nasljeđa, Makedonija je kao samostalna država doživjela vrhunac za kratkog vladanja cara Samuila (976 – 1018), potom pada pod bizantsku vlast, pa bugarsku i srpsku, da bi od 1371. pa do takorekuć jučer (jer, što je sub specie aeternitatis stotinjak godina!) dijelila sudbinu balkanskih naroda pod osmanskim gospodstvom. Islamizacija ipak dugoročno nije uspjela, bogumilski je i kršćanski duh ostao dubinski trajno nazočan i nepokoriv. Ali koliko je tu žrtava podneseno i krvi proliveno u onome što tvori nepreglednu podzemnu Makedoniju![2] Sve se to pak nastavlja i umnogostručuje u 20. stoljeću. Na rubu Europe koja je pretrpjela besprimjerno masovno zlosilje sukobljenih nacionalizama pa totalitarizama, Makedonija je najprije u balkanskim ratovima podijeljena kao ratni plijen susjednim državama koje su se iz oslobodilačkih nevjerojatno brzo preobrazile u grabežljive imperijalističke minitvorevine, potom s ostalim nesrpskim narodima dijelila sudbinu potlačenih i poniženih u kraljevskoj Jugoslaviji,[3] da bi krajem 2. svjetskog rata napokon ostvarila, ali tek na trećini svoga povijesnog teritorija, ograničenu državnost u sklopu druge, socijalističke Jugoslavije. I tako sve do neovisne i suverene države nastale raspadom druge Jugoslavije, koju međutim, tu neovisnu Makedoniju, i dandanas osporavaju neki susjedi. Sapienti sat!
Zašto sam, uvodno, nanizao ove općepoznate činjenice, uostalom krajnje nepotpuno i sažeto da bi se mogla razviti iole sustavnija i cjelovitija slika povijesnoga i kulturalnog iskona i nasljeđa Makedonije? Zato jer je bez toga teško i zamisliti a kamoli ostvariti bilo kakav govor o Jordanu Plevnešu i njegovu djelu.
1. Nacionalni duh u dodiru s europskim univerzalizmima
1.1. Ovo izlaganje nema ni ambicija ni pretenzija baviti se cjelokupnim Plevnešovim opusom. Prvo, jer je to s obzirom na njegov obujam, tematsko značenje, te strukturalnu i žanrovsku složenost u okviru raspoloživa prostora nemoguće. A drugo, jer nije nam cilj književnopovijesno, kronološko razmatranje, nego uočavanje tematskih, stilskih i figuralnih poveznica između početka na kojemu, umalo poslije poetskoga prvijenca Teorija na otrovot (1980), stoji teatarska nadrealistička fantazija Erigon (1982) i dvaju recentnih uradaka: filozofsko-antropološki traktat u dijaloškoj formi Posljednji čovjek, posljednja žena (2004) i roman Osmo čudo svijeta (2005).
U tim se djelima zrcali iznimna cjelovitost i smislena zaokruženost svekolika Plevnešova pisanja, što će se pokazati na raznim razinama toga književnog pisma i njegove analize. Plevneš zapravo vazda opsesivno kruži oko povijesnoga i suvremenog smisla nacionalnog identiteta i modusa njegova življenja, a potom pogled širi na suodnos s Europom i konačno ga diže na apsolutno globalnu razinu problema opstanka svijeta. Ako bismo posegnuli za biblijskom žanrovskom topikom, Plevnešova bismo djela zasigurno svrstali u apokaliptički žanr.[4] Jer, u umjetničkom razgledanju neke još uvijek, makar jedva još postojeće, egzistencije, igra se neprestano sužuje prema krajnjoj točki mundijalne ne-egzistencije. Svijet koji živimo kao da se neumitno bliži uviru u ne-svijet. To Plevneš već oduvijek naslućuje, a u djelima iz novoga tisućljeaća i kristalno jasno uviđa, zato to i jest prizorištem koje uzima i gradi kao svoj Theatrum mundi, bez obzira na žanrovski ili kakav drugi okvir.
1.2. Najprije: što znači roditi se sredinom 20. stoljeća u malenom selu Slojštica, u jugozapadnoj Makedoniji koja se, prema Plevnešu, nalazi na pola puta između Rima i Carigrada, u neposrednoj blizini već spomenute Via Ignatia?[5] Glede mjerne točnosti Plevnešu valja vjerovati, jer pouzdanost njegova matematičkog uma dokazuje struktura njegovih djela. Samo po sebi ne znači ništa, no kad je Jordan Plevneš znači sve. Uostalom, svako mjesto može u nekom neponovljivom spoju vremena i prostora biti središtem svijeta. Kao što je to za Plevneša i Demir Hisar, gdje provodi djetinjstvo i ranu mladost, od svoje pete do petnaeste godine. Ironija, crni humor i oksimoron već su tu: mjesto je tad poznato kao jedna od najsiromašnijih i najzaostalijih općina s najvećom duševnom bolnicom i s najvećim brojem obrazovanih ljudi po glavi stanovnika. No tu je i Crna Rijeka, u antici se zvaše Erigon. Plevneš će ju primiti u srce i dugo nositi u sebi, prije nego što će krajem 1973. u Parizu početi pisati dramski tekst Erigon (koji sâm nazva ‘scenska anatema’, a mi ga odredismo kao teatarsku nadrealističku fantaziju).
1.3. Slijedi doba nezaobilaznog gimnazijskog interludija u Bitoli,[6] gradu koji je kulturno europeiziran već za mladoturske revolucije početkom 20. stoljeća. Mladi se duh napaja na neiscrpnim izvorima višetisućljetne povijesne, kulturne i umjetničke baštine. Četiri drevna antikna grada – Skupi, Stobi, Herakleja i Lyhnidos – stoje uz spomenike duge otomanske epohe. Mladićku maštu budućega dramatičara među ostalim golica antički teatar u Herakleji iz vremena Filipa II., glave pjesnika Eshina i komediografa Menandra, i posebno veličanstvena tragička maska iz Lyhnidosa (Ohrida), vjerojatno iz doba prvoga tragičkog pjesnika i glumca, Tespisa.
Ali privlači ga i jedan kulturni i umjetnički spomenik iz novijeg vremena koga danas više u stvarnosti nema. Jedno od najljepših talijanskih kazališta na Balkanu koje je u Bitoli 1905. podigao mladoturski časnik Abdul Kerim paša dao je osamdeset godina kasnije srušiti neki komunistički svemogućnik kako bi na tom mjestu izgradio parkiralište. Ta paradigma kulturocida, koji se događao posvuda gdje su totalitarne ideologije nametale svoju suludu ideju stvaranja novoga svijeta po kojoj je sve što se u to nije uklapalo moralo biti zbrisano s lica zemlje, vodila je do ljudskog i umjetničkog prosvjeda, do zrenja ideje o slobodi duha kao jedine vrijednosti za koju se vrijedi boriti i stradati. U svojoj autobiografiji, napisanoj u prigodi poetske noći na Velestovu 2000. posvećene njegovu djelu, Jordan Plevneš među brojnim duhovnim poticajima koji su ga nadahnuli u mladim godinama spominje i ovu misao Atanasa Trajkovskog-Stahana, jednog od najhrabrijih boraca za Makedoniju u 2. svjetskom ratu, kazanu mu u dugim noćnim šetnjama uz Crnu Rijeku:
Jedno je boriti se za slobodu, a drugo gledati one koji vladaju u njeno ime.
1.4. Tu se logično pomalja ideja anarhizma, i to onog mističnog koji je žestoko osporavao državu i zagovarao apsolutnu slobodu pojedinca, odbacivao marksističku revoluciju na djelu u ime revolucije duha. Već tada Plevneš pomalo otkriva tragediju makedonskog etnosa u ideološkim olujama 20. stoljeća, od kojih je posljednju i sâm živio u komunističkoj Jugoslaviji. Tito je doduše dao Makedoncima državu unutar Jugoslavije, ali je žrtvovanje egejskih Makedonaca poradi realpolitičkih interesa u godinama poraća ostala neprebolna rana u svijesti naroda i ta je tema nužno morala probiti u umjetnički iskaz i po cijenu disidenstva. Kad je na sve to pridošao studentski bunt 1968. s onim slavnim oksimoronskim sloganom koji toliko priziva tad već institucionalno mrtvi nadrealizam „Budimo realni, tražimo nemoguće!“, put k Erigonu i svemu što je za njim slijedio bio je pripravljen. Jordan Plevneš morao je krenuti u Europu, i to baš u Pariz, središte europskoga umjetničkog moderniteta, ali i radikalnoga društvenog oporbenjaštva od opsade Bastilje 14. VII. 1789., preko pariške komune 1871. do radikalne studentske pobune 1968. Nije slučajno Plevneš prve godine svog boravka u Parizu radio kao čistač na groblju Père-Lachaise, gdje su masovno strijeljani komunari 1871. Valjalo je, dalje, otkriti Artauda, njegovu radikalnu kritiku europocentrizma i postaviti si njegovo pitanje: zašto u Europi više nitko ne zna kriknuti? Stoga je i logično Artaudovo okretanje drevnim ritualnim civilizacijama Istoka i Azteka, koje još mogu iskreno, iz dubine svog iskona, kriknuti.
2.0. Kazalište kao trajnost i sudbina svijeta. Teatar kao san-smrt
2. 1. Posežem za navodima iz kratkoga, ali važnog Plevnešova teksta Erigon ili Čovjek u bijegu, koji je datiran u začudno golemu vremenskom rasponu: Pariz 1974 – Ohrid 1981. Te mi se misli čine uvelike znakovitim i određujućim za cijelo njegovo pisanje.
…vjerujem u Tradiciju Duha i u to da se kao obveza tvoračkog angažmana izražava i u najsloženijim oblicima, vjerujem da je isto Gubilište pjevanja i mišljenja.
Erigon će završiti raskomadan na Europskom kongresu psećih prava i sloboda XX. stoljeća. Drama ima sretan kraj. Erigon je ime psa, ali ipak znači nešto naše. Erigon je antičko ime Crne Rijeke, Erigon znači čovjek u bijegu. (Plevneš, 1983)
Osobitu pažnju valja obratiti na zapise snova. Pjesnik sanja i zapisuje svoje snove jer se u njima objavljuju misli inače neizrecive i kristaliziraju slike drukčije nevidljive. Kao što je ona na početku spomenuta prikaza antičkog Makedonca apostola Pavla pozvala da Kristovu Radosnu vijest prenese preko Makedonije u Europu i tako je uskrisi na život, tako i glavni junak Erigona, glumac Isidor Solunski, rascijepljen na dvojstvo glumca i psa, vodi pjesnika u svijet perverzne, dekadentne i mrtvačke Europe 20. stoljeća.
19. ožujka 1979. godine našao sam grob velikog glumca Isidora Solunskog koji mi se pojavio u jednom novom, žestokom i naprosto iznuđenom snu.
Čovjek u crnom je ponovno došao i rekao mi: Polazi sa mnom! Putovali smo dugo. Izvan Pariza. Prošli smo groblje Bezimenih. Stigli smo u Asnières, poznato pseće groblje. Tamo je pokopan naš heroj. Onda je Erigon bio (…) svojevrsno otkriće makedonske političke hereze, zajedničko pravo pobune protiv europocentrizma, još jedan pokušaj za potvrđivanje nikad dovoljno ispunjenog i shvaćenog Trebnika heretikâ. (Ibid)
2.2. Ljubiša Georgievski, kazališni mag i umnik koji je od praizvedbe Erigona 1982. uz Jordanova brata Vladu Cvetanovskog režirao najviše njegovih tekstova, mogao je već tada ustvrditi da je rođen novi mitski model u makedonskoj dramaturgiji. On piše:
Ako pod „novim horizontom“ razumjevamo pokušaj da stvorimo nov mitski model, a to bi bila glavna vrijednost dramaturgije, onda se može reći da je Erigon upravo to. Ovaj je komad, prije svega, model jednog drugačijeg teatarskog mišljenja u našoj dramaturgiji. I ne samo zahvaljujući svojim „stilskim atributima“, već, prije svega, zbog toga što se u njegovoj „dramaturgiji“ uzima u obzir ne samo tema kao ono konkretno, već i sam teatar kao opće. Zapravo, ovaj komad misli i problematizira kazalište kao takvo. (Georgievski, 1983).
Budućnost je pokazala da se taj model tijekom posljednjih dvadesetak godina, od trijumfalne američke izvedbe komada R 1988. na sceni Sveučilišta u Dallasu u režiji Ljubiše Georgievskog, preko brojnih izvedbi na europskim pozornicama, poglavito francuskim, nesporno potvrdio i kao jedan od najpropulzivnijih u svjetskoj dramaturgiji. Neminovno se ograničivši na samo jedan malen segment Plevnešova opusa, ovo izlaganje ne može se upustiti u raščlambu desetine Plevnešovih drama koje su u posljednjem desetljeću 20. i u prvom desetljeću 21. stoljeća osvojile svjetske pozornice, kao ni u brojne uporabne tekstove i akcije kojima je snažno promovirao makedonsku naciju, njenu povijest, kulturu i suvremenost pred očima svijeta. Ali i na temelju krajnje reducirana izbora moguće je steći uvid i proanalizirati bit Plevnešova teatra.
2.2. Tu se sad upisuje kazalište kao trajnost i kao sudbina svijeta. Teatar je san i smrt i kao takav, bivajući sâm najprolaznijom umjetnošću, čovjekovo biće produžuje u vječnost. Prva replika Isidora Solunskoga upućena psu Erigonu, tj. samome sebi, glasi: Odsada ćemo biti sami. Erinia, njemačka kučka koju je oplodio Erigon, prije njegove egzekucije razapinjanjem i odvajanjem duše od tijela na temelju presude Egzekutivnog psećeg komiteta, kaže: Kako je lijepa smrt, Erigone! A završna replika gospođe Dubois, koja je prihvatila i uzljubila crnoga balkanskog psa te se u epilogu vjenčava s mrtvim Isidorom, jest: Reci sada nešto, izusti koju riječ, mili moj! Sada smo sami i tako mrtvi!Oko tih ključnih oksonica Plevneš razvija vrlo točno raspoređene prizore. Uokvirene prologom i epilogom, kontrapunktirasomnambulne situacije u pariškom lječilištu za beskućnike Isidora koji proživljava torturu čovjeka lišena zavičaja (Banica Lerinska u Egejskoj Makedoniji), domovine Makedonije, obitelji, napokon teatra kao svijeta, s onima gdje njegova duša u obliku Erigona prolazi razne oblike licemjerne pažnje Europe, alias gđe Dubois, da bi završila na Europskom kongresu psećih prava i sloboda koji se izvrće u monstruozni egzekutivni komitet pod blagoslovom psećih stranaka, crkve i svih struktura vlasti, orvelovski analognih ljudskoj vlasti. Savršeno promišljeno, točno po sredini drame, umetnut je međuprizor koji u svojoj sažetoj dokumentarnosti uspostavlja jaku paradigmu užasa protuljudskoga komunizma. Makedonskoj djeci na pranju mozga, poput suvremenih janjičara, u izvedbi instruktorice KP Grčke briše se nacionalni i kulturni identitet.[7] Kao što je lucidno uočio i zauvijek zapisao Kundera: cilj je komunizma posvuda bio isti – izbrisati pojedincu i narodima povijesno i kulturno sjećanje. Da se to ipak nije dogodilo, najviše su zaslužni disidenti u poniženim i potlačenim narodima koji su uprkos svemu nasiju ustrajali na čuvanju kolektivne memorije. Jedan od njih bijaše i Jordan Plevneš.
3. Parenteza o disidentsvu
3.1. Nadovezno, nameće se sama od sebe parenteza o disidentstvu. Nedavno je umro veliki Solženjicin, pisac i filozof povijesti koji je svojim golemim opusom o staljinskim i poststaljinskim gulazima zacijelo najzaslužniji da je to velezlodjelo nad čovjekom razobličeno u svoj svojoj strahoti i time istrgnuto najstrašnijemu instrumentu totalitarizma: zaboravu. U 70-tim i 80-tim godina prošloga stoljeća, kad su tek rijetki mogli slutiti globalni krah komunizma, Plevneš zacijelo svojim književnim i kulturalnim djelovanjem bijaše jedan od najosvještenijih i najdosljednijih disidenata u bivšoj Jugoslaviji. Kao i mnogi istočnoeuropski disidenti još od sloma praškoga proljeća 1968. odlazi s onu stranu „željezne zavjese“. Ali ne zaboravlja nikad svoje makedonske, balkanske korijene iz kojih je uostalom niknula Europa, koja je to zbog poznata efekta kratkog pamćenja zadugo bila zametnula i izbrisala. Intenzivna prijateljstva s grčkim, bugarskim i albanskim piscima i intelektualcima, s kojima trajno promiče duh bratskog razumijevanja i duhovnog zajedništa među narodima južne Europe svoj prljavoj politici uprkos, velika su svjedočanstva širokog i otvorena kozmopolitskog duha. Evo tek jednog primjera „pro toto“.
Iste godine 1992. kad u svjetski prestižnome Le Mondeu objavljuje ogled Narod – fantom u kojemu je prvi put u elitnoj rubrici tog lista uporabljena formulacija Makedonski pisac koji živi u Parizu, u Sofiji je, i opet u režiji Georgievskog, izveden njegov R kao prva drama jednog suvremenog makedonskog autora. O odjeku i značenju te predstave sam je Plevneš zapisao: Te noći pomislismo da se i na Balkanu povijest započela mijenjati! Drugoga kolovoza iste te godine 1992. u Skopju pokreće neovisni dnevnik Republika koji je izlazio 163 dana prije nego što je nasilno ugušen. Znakovit je naslov uvodnika prvome broju iz Plevnešova pera, on kao da sažima do same srži sav smisao svekolika autorova življenja i djelovanja: Europeizacija Balkana.
3.2. Na prijelomu stoljeća i tisućljeća nastaju, paralelno na makedonskome i francuskom jeziku, „međunarodna zavjera u 100 slika s prologom i epilogom“ Posledniot maž, poslednata žena / Dernier homme, dernière femme i roman Osmoto svetsko čudo / La Huitième merveille du monde. Bez obzira na formalnu žanrovsku različnost, štoviše oprečnost – drama vs. roman – ta su dva djela toliko bitno korespodentna i korelativna, da iznova uvjerljivo dokazuju da za Plevneša pojedinačno djelo vazda funkcionira izvan formalnih žanrovskih zadatosti, pa ih tako valja i čitati. Doista, spomenuta se drama može čitati kao uzbudljiv roman-triler s elementima fantastike, a roman kao drama pojedinačne svijesti kroz koju prolaze stoljeća, tisućljeća, vječnost. No, pođimo od pričâ i njenih glavnih aktera.
4. Apokaliptika i „Summa Plevnesiana“
4.1. Tekst Posljednji muškarac, posljednja žena[8] kroz stotinu slika razvija originalnu autorsku verziju na temu mita o posljednjim ljudima. On je akter intervencionist, pijanist i govornik, Ona njegova obožavateljica, čitateljica i ekologistica. Prolog i epilog uobručuju događaje na deset postaja posljednje umjetničke turneje Posljednjeg čovjeka. To su pomno odabrana mjesta na Zemlji: Auschwitz, Solun, Sarajevo, Belfast, New-York, Moskva, Buenos Aires, Durban, Bagdad, Jeruzalem, Kalkuta, Šangaj, Hirošima, Lasa i posljednje, Providenia, na krajnjoj točki Sibira. Poslije već Erigonom uspostavljene dijagonale Makedonija – Europa, tj. Banica Lerinska – Pariz, Plevneš sustavno širi prostorne dimenzije svoga teatra, tako da on konačno obuhvaća cijeli svijet. Tu je promišljena dijagonala koja spaja simbolske topose nacifašističkoga i komunističkog zlosilja: Auschwitz i Sibir. Između njih poredana su ključna mjesta suvremene trajne nestabilnosti i terorizma, pa se tako sve stapa u sveobuhvatnu viziju uzdrhtala svijeta na rubu opstanka kojoj neprestance svjedočimo. I opet je, kao i vazda u Plevneša, glavni aktant Smrt. Umjetniku koji stalno mijenja neobične glazbene instrumente publika su milijuni mrtvih pobijenih u raznim genocidima diljem svijeta. Moglo bi se reći da je cijeli tekst jedna golema partitura za sveobuhvatan svjetski rekvijem.
Virtuozno je izvedena transformacija dvaju aktera u brojne osobe koje ih prate na njihovu putu. Oni se multipliciraju u dramarturški i semantički savršeno ulanačanom nizu koji ih ipak uvijek vraća samima sebi. Iza svega djeluje tajanstvena svjetska organizacija „Sancta Conspiratia“, kojoj je cilj uništenje svijeta. Gotovo već šablonski kanon političkoga znanfana, u Plevneša on poprima duboko značenje pronicanja apokaliptičkoga užasa. U Erigonu je kučka Erinia sa sjemenom svoga dragog u utrobi umakla institucionaliziranoj svemoći Zla u slobodu (zato ta drama ima „sretan završetak“). Vjeruje li Plevneš i 20-tak godina kasnije u takvu mogućnost? Po svemu se čini da sad više nema izlaza, kao da akter neminovno mora izgubiti pred svemoći svjetske internacionale Zla. No evo nas usred paradoksa koji otvara samo i jedino poetska utopija. Premda u semantičkoj gradbi djela strogo provodi načela nužnosti, pa će stoga finale komada biti pesimistično, Plevneš jednostavno ne može ne biti pjesnikom pozitivne utopije, a to znači da vazda otvara ono realno nemoguće: carstvo slobode i vladavinu ljubavi. Probijajući se što odvojeno što zajedno u neprestanoj smrtnoj opasnosti od Pariza do Kamčatke, ubijano, utopljeno, zadavljeno, bačeno u bunar, zameteno snijegom od Palestine, Irske, Bosne, Tibeta, Kine do Sibira, to muško-žensko biće, prajezgra čovječanstva, ipak će se pronaći i spojiti u vječnosti. Ples kojim šamani ulaze u dodir s mrtvima prijeći će u šamanski rock i sjedinit će dva tijela u jedno.
Nakon što se dva tijela opet pronađu u beskraju, Muškarac preuzima taj ritam i u transu zbori:
Odustao sam od milijuna žrtava zbog tebe, odustao sam od najveće svjetske konspiracije zbog tebe, odustao sam od cijelog svijeta zbog tebe! Uzet ću posljednji instrument koji mi preostaje, uzet ću svoje tijelo, trake svoje kože, moje će se misli preobraziti u metalne ptice, opet ću uspostaviti svoj kostur i naći ću tebe – buduća Šamanko, dvojnice čovjeka u prirodi – i voljet ću te posljednji put, jer više volim jedan jedini trenutak ekstaze u vječnosti nego žrtve historije. [9]
4.2. Fizička, po sebi fascinantna, protežnost kojom se krećemo u materijalnom svijetu zapravo je varka i materijalni privid. Jer, Plevnešu je uvijek bitno stalo do onoga unutarnjeg, do beskrajna prostora ljudske duše u kojoj se, kao u neprekinutu snu, skupljaju simbolski preblikovane slike iz tzv. stvarnosti, budući da se tu zbiva istinska drama svijeta. Kao što Isidor Solunski u svojim predsmrtnim vizijama jasno vidi strašnu istinu o svojoj nasilno raseljenoj i od vlastita jezika, domovine i kulture otrgnutoj i konačno umorenoj djeci, koju može izreći jedino rastrgnutim krhotinama solilokvija[10] tako će se u dugim solilokvijima Posljednjeg čovjeka u Epilogu na čudesan način, dan jedino umjetnosti, sabrati totalna slika svijeta. Vraćen u „realni svijet“, umjetnik, pijanist i govornik, obraća se golemu skupu svjetskih moćnika koji su došli na njegov posljednji koncert nazvan „Chopinovo srce“. Njegovo lice pokazuje da je već otišao daleko izvan ovog svijeta. Ona pozdravlja uredno brojne uglednike, ali On se obraća još jedino Bogu. Vadi svoje srce, položi ga u plastičnu vrećicu i stavi na bijeli glasovir. Chopinovo je srce vraćeno u njegovu domovinu Poljsku, ali ovo Posljednjeg čovjeka ostaje tu. Umjetnost nema domovine. Civilizacija je kamuflaža, čovječanstva više nema.
„POSLEDNIOT MAŽ Gospođo, svrtete ja poslednata stranica na mojot život, ve molam!
Taa ja svrtuva stranicata.
Toj počnuva da sviri. Pri sekoj dodir na pijanoto zavivanja na volci os site vstrani na planetata, sočinuvaat edna kompotzicija: Končerto za Boga, bez orkestar i bez čoveštvo.
Odnova svetlina. Poslednjata slika. Posledniot maž i poslednata žena se skameniti vo nivine kostumi.
Od negovoto srce, staveno na pijanoto, vo edno prozirno plastično kese, teče krv…“[11]
Vidjet će se kakve se i kolike korelativne paralele na svim planovima očituju u romanu Osmoto svetsko čudo / La huitième merveille du monde.[12]
4.3. I jest i nije opravdano kazati da je roman Osmo čudo svijeta do sad sinteza Plevnešovih književnih, ujedno i antropološko-etičkih, uradaka. Svaka je, naime, Plevnešova knjiga bez iznimke težnja k sintezi, ali je istodobno otvorena prema budućnosnim projekcijama. A to onda i uvjetuje neprekinut ulančani niz bez početka i kraja. Ipak, Osmo čudo svijeta, peta Plevnešova knjiga objavljena na francuskom,[13] jest svojevrsna SUMMA PLEVNESIANA, jer u superiornom estetičkom razvidu trotisućljetne makedonske povijesti od antike do suvremenosti, s bogatim konkordancama s Europom, i napokon religijskim sinkretizmom, sabire višedesetljetna životna i umjetnička iskustva u apogeju Djela.
Sva se radnja zbiva kroza tri sekunde, od kojih je posljednja podijeljena u tri fraktala, koliko traje pad makedonskoga graditelja Aleksandra Simsara, sina Filipova, s 53,5 metara visoka vrha berlinske Crkve sjećanja, točno u podne 21. rujna 1989. U tom vremenskom odsječku Simsaru prolazi kroz glavu mnoštvo slika, od kojih je ključna ideja o gradnji Kolijevke svijeta na planini Galičici, koja će spojiti Crno more i Sredozemlje.
„On vidje svoju prošlost i budućnost, vidje zborove djece, začu ih kako pjevaju uspavanku a istodobno pogrebnu pjesmu“. (Plevnes, 2005)
Zavjet da podigne osmo čudo svijeta Aleksandar Simsar, zvan „Veliki“ zbog impozantne tjelesne građe, prima u snu od pokojnog oca koji se bacio kroz prozor zatvora Idrizovo gdje je bio zatočen godine 1950. zbog borbe za slobodnu i neovisnu Makedoniju. Ideja je utemeljena na veličajnoj zamisli vječnoga svjetskoga mira i bratstva koja počiva na kolijevci i lijesu, jer „samo su rođenje i smrt zajednički svima na Zemlji“(O.c., p. 23). Tu je utkana i cijela priča o genealogiji graditelja obitelji Simsar, od drevnih vremena, i apologija makedonskim graditeljima od antike nadalje. Važno je kazati da je u trolistu glavnih aktera razmatranih djelā Aleksandar Simsar treći umjetnik: poslije glumca Isidora Solunskog, i pijanista i govornika, Posljednjeg čovjeka,. Te će se posebničke umjetnosti ovdje združiti u veličanstvenoj sinesteziji, kao konačnoj apologiji Umjetnosti. Kad čudo graditeljstva, fantastična Kolijevka svijeta u Aleksandrovoj viziji zazvuči svim nečuvenim tonovima, i progovori svim svjetskim jezicima, točno njih 6703, koji će se napokon spojiti u Jedno, ostvaruje se utopijski poetski san Čovječanstva. To se postiže i duhovnim konsenzusom, koji Aleksandru Simsaru daju utemeljitelji velikih svjetskih religija i proroci čovječanstva – Buddha, Mojsije, Isus, Muhamed i Krišna.
5. 0. Utopija contra pesimizmu, logici uprkos
51. Toj ideji klasičnih vrjednota Dobra, Mira, Ljepote i Ljubavi suprotstavlja se moćna organizacija Zla, utjelovljena u zlokobnoj spodobi, opisanoj i imenovanoj, višejezično i sinonimski, ovako:
Čovjek u bijelom odijelu, bijele kose, bijelih očiju, bijelih zuba, bijelih usana, bijelog jezika,, u bijeloj košulji i s bijelom kravatom, s okovratnim lancem od žuckasta jantara i s crnim naočalama – Satanail Devil Šejtan Đavolov Hudič Diabolos Gubernator Mundi. (oO.c., p. 52)
To je demonski predstavnik Novoga poretka – Bijele internacionale trgovine i profita koja u ime „vrlog novog svijeta“ poslije propasti ideoloških utopija zabranjuje svaku utopiju, pa i onu poetsku. Cilj je nemilosrdno jasan : konačno uništenje Utopije, a time i nade svijeta. Uza sve brojne vrutke koji prate priču o Simsarovu padu – usput rečeno, mit o padu inače je snažno utkan u Plevnešovu poetiku; ne valja zaboraviti da je između ostaloga 1990. za University of Texas u Dallasu napisao dramu prema romanu svog omiljenog pisca Alberta Camusa, Pad – Camus[14] – a od kojih je središnji dirljiva, lirski provedena ljubav sa Cvetom Mihajlovom, bitna je os djela ta rascijepljena okosnica: Dobro – Zlo, Ljubav – Mržnja, Umjetnost – Politika. Obuhvativši cijeli svijet, i sve povijesno vrijeme, Plevneš ipak i ovdje, a to znači zauvijek, ostaje sudbinski vezan uz svoje rodno tle, uz Makedoniju. Poslije svih odredišta diljem svijeta gdje su gradili Simsarovi, sve se vraća mitskom mjestu iskona, koje jedino može roditi novi život, Aleksandrova i Cvetina sina: Ohridsko jezero. Poslije svih svjetskih čuda, novo je, ono našega doba, za Plevneša moguće samo na mitskoj Galičici.
5.2 U tome je relativiziranje pesimistične završne intonacije romana, gdje trijumfira Bijela internacionala nad Utopijom. Satanail Gubernator Mundi do kraja provodi plan. Bog kojemu se utječe Aleksandar zatvorio je nebesku zavjesu. Iz utrobe njegove ljubovce i žene Cvete, koja za razliku od Erinije iz Erigona u novom globalnome svijetu nema kamo umaći, iščupano je nerođeno dijete. Kao u kafkinskoj kažnjeničkoj koloniji, na oderanu djetetovu kožu upisano je neizbrisivom tintom: „Humanizam nema nikakva izgleda u budućnosti Čovječanstva“. (O .c. p. 142). A sâm Aleksandar Simsar u trećem fraktalu treće sekunde svog pada skončao je smrskane glave na pločniku ulice Kurfurstendamm u Berlinu ispred Crkve sjećanja.
Reklo bi se – apsolutni pesimizam. A ipak je ta Utopija, ubijena u smrskanoj glavu makedonskog graditelja Aleksandra Simsara, ostala živom u umu i svijesti njegova stvaraoca – Jordana Plevneša.
6.0. Slovo zaključno
Nije uobičajeno zaključiti ovakav tekst navodom. Ipak to činim, jer jednostavno ne nalazim boljih i točnijih riječi od onih koje izreče akademik Georgi Stardelov u poetskoj noći posvećenoj Jordanu Plevnešu, u Velestovu 19. kolovoza 2000.
Kaj Plevneš istorijata i fikcijata, stvarnosta i imaginacijata se presretnuvaat i proniknuvaat vo negovite dramski tekstovi taka što ova ni dava za pravo da zborovame za toa deka celokupnoto tvoreštvo na Plevneš e eden vid inscenacija na moralnata makedonska evropska istorija i nejzina, može da se reče, teatralizacija. [15]
IZVORI
Plevneš, Jordan, Erigon, scenska anatema u dva dijela. Prolog, br. 55/56, god. XV, Zagreb 1983. str. 179-216
Plevnes, Jordan, La Peau des autres, Piece-rève avec fussillade à la dix-huitième lettre de l’alphabet, adaptation française Anne Brigitte Kern, Anthropos, Paris 1993.
Plevneš (Plevnes), Jordan, Posledniot maž, poslednata žena / Dernier homme / Dernière femme, Slovo, Skopje 2004.
Plevnes, Jordan, Huitième merveille du monde, roman, La Table ronde, Paris 2005.
LITERATURA
Georgievski, Ljubiša, Erigon – novi mitski model u našoj dramaturgiji. Pr. Dijana Mihajlova. Prolog, 55/56 (15), Zagreb 1983. str. 183-186.
Γрoздaнoски, Рaтoмир (прoтoѓaкon, прoф. др.), Свeти aпoстoл Пaвлe и Мaкeдoниja. Maкeдoнскa Прaвoслaвнa Црквa, Прaвoслaвeн Бoгoслoвски Фaкултeт „Св. Климeнт Охридски“, Скoпje 2007.
Пoeтсka нoќ вo Вeлeстoвo – Joрдaн Плeвнeш 2000, Вeлeстoвo 2003.
Kuzmanovski, Risto. Ohrid and its treasures. Municipality Ohrid. Ohrid 2007.
Plevneš, Jordan, Erigon ili Čovjek u bijegu. Prolog, o.c., str. 182-183.
SUMMARY
The paper examines the literary work of contemporary macedonian writer Jordan Plevnes, born 1953. in village Slojstica, east-south Macedonia. In the introduction the author give a short narrative of mythic primordial roots of Macedonia from antiquity until today. Next paragraphe analyses Plevnes’s first play, Erigon (1982), and shows the results of contact of original national spirit with europian universalisme. In the first plan, during the sojourn in Paris, the idea of anarhism and Artaud’s theatre of cruelty is consisting. Then came essential: theatre as permanence and immortality of the world, through the form theatre-dream. Next is the parenthesis about dissidentisme, because Plevnes was in the years 70th and 80th of the past century one of the most significant dissidents in ex-Yugoslavia. The final part of the paper explores two Plevnes’s literary works from XXI. century: a piece The last Man, the last Woman (Posledniot maž – poslednata žena) and a novel The Eight Wonder of the World (Osmoto čudo sveta). Both works are edited in Macedonian and in French. The conclusion cites the idea of academician Georgi Stardelov: entirely Plevnes’s literary work indicates one aspect of Macedonian moral history in the European context and, we can say, represents theatralisation.
Key words: Macedonia, Plevnes, myth, national spirit, European context, apocalyptical genre, dissidentism, theatre-dream, utopia
[1] Грoздaнoски, Рaтoмир. Свeти aпoстoл Пaвлe и Maкeдoниja. Maкeдoнскa прaвoслaвнa црквa, Прaвoслaвeн бoгoслoвски фaкултeт „Св. Климeнт Охридски“,. Скoпje 2007. стр. 99.
O životu i djelu sv. Pavla postoji golema literatura. U katoličkom je svijetu prilično popularna knjiga Josefa Holznera Paulus, sein Leben und seine Briefe ,Verlag Herder Freiburg im Breisgau 1947.; usp. hrvatski prijevod Pavao, život i poslanice, Verbum, Split 2008. Holzner, kao i većina Pavlovih biografa, smatra da je apostol svoje viđenje Makedonca doživio u snu. Nasuprot tomu, Grozdanoski tvrdi i valjano argumentira da je to netočno, jer niti u jednoj Bibliji u opisu događaja ne postoji riječ san. Evo njegovih riječi:
Вo ниту eдeн библиски тeкст – oд нajстaритe дo нajнoвитe, буквaлнo вo нити eднa Библиja, нe стoи изрaзoт „сoн“. Тoгaш, od кaдe тoa нe знaм! Нo, знaм дeкa тaкa сe вeли, пa дури и нa фрeски и икoни, сe прeдстaвувa aпoстoлoт Пaвлe зaспaн.
Знaчи, Пaвлoвoтo видeниe нe e вo сoн, туку нa jaвe. Toj нe bил зaспaн, туку будeн вo „нoќтa“ и jaснo, буднo и внимaтeлнo ja примил Бoжjaтa пoрaкa. (O.c. str. 97).
[2] Godine 1991. praizvedena je Plevnešova drama znakovita naslova Podzemna republika u Naroden teatar Bitola u režiji Vlade Cvetanovskog. Predstava je doživljena kao „tekstonska eksplozija makedonskog duhovnog bića prije proglašenja makedonske neovisnosti“. (Vidi: Пoeтскa нoќ вo Вeлeстoвo – Joрдaн Плeвeш 2000, 2003.)
[3] Bila je zapravo u još gorem statusu, jer Makedoncima nije bilo priznato niti da su pleme u trolistu „srpsko-hrvatsko-slovenačkog“, njihova je zemlja službeno u monarhističkoj Jugoslaviji bila tretirana kao južna ili stara Srbija.
[4] Apokaliptički žanr nalazimo obilato u Starom zavjetu (osobito u proroka Ezekijela i Danijela), a u Novome zavjetu izrazito u Otkrivenju pripisanu Ivanu Apostolu (u grčkom izvorniku Αποκάλυφις). Apokaliptik se služi govorom viđenja, mističnih slika, brojeva i simbola. Da bi se mogao razumjeti često vrlo zamršeni apokaliptički govor, treba ga složenim postupkom egzegeze prevesti u pojmovni jezik. U svojoj konačnici apokaliptika vazda računa s krajem svijeta, pa joj je u spomenutim djelima koja su predmetom raščlambe u ovom radu Plevneš vrlo blizak.
[5] Roden e na 29 oktomvri 1953 kako vtoro dete (postariot brat Ljube e roden 1949 a pomladiot Vlado 1959) vo ljubovnoto gnezdo na Sime Cvetanovski – Plevneš, sirak, drvar i borec megju Solunskiot i Sremskiot front i Trajanka Nikolova Kočovska, tkajačka, vezačka i mesačka vo selo Sloeštica, Jugozapadna Makedonija koe se naogja na polovina pat megju Carigrad i Rim vo neposredna blizina na Via Ignacija, selo so mnogu vodi pod Crni Vrv na Ilinska Planina, vo koe sekoja kuća ima privatna reka, selo na prekar vikano „Demirhisarska Venecija“. (Poetska noć vo Velestovo, 2003).
[6] O posebnom značenju Bitole u makedonskoj povijesti i sadašnjosti, a u svezi sa Slojšticom, postoji prekrasna narodna poslovica: Oд Слoeшtицa мoҗeш дa стигниш дo Вeчнoстa, нo мoрaш дa пoминeш прeки Битoлa“. (ibid)
[7] Nešto prije održavanja središnjega makedonističkog skupa održana je u Skopju dokumentarna izložba o tragediji egejskih Makedonaca, posebno djece koja su poslije sloma Markosova pokreta u Grčkoj 1948. godine odvojena od roditelja i prisilno preseljena u zemlje istočne Europe pod sovjetskom dominacijom. Bila je to, kao i niz drugih u komunističkoj Jugoslaviji, najstrože zatabuirana tema. Skrivana je poput sramotna i nečasna mjesta, te su oni koji su je se makar i posve usputno dotakli bivali nemilosrdno odstranjeni iz javnoga i umjetničkog života. O tome svjedoči sudbina jednog od najvećih makedonskih glumaca sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Rista Šiškova.
[8] Plevnes, Jordan. Posledniot maž, poslednata žena. Internacionalen zagovor vo 100 sliki so prolog i epilog / Dernier homme, dernière femme. Conspiration international en 100 tableaux avec prologe et epilogue. Izdavačka kuća Slovo, Skopje 2004.
[9] Ibidem, str. 223., prev. s francuskoga D. G.
[10] Isidoru se u somnambulnim viđenjima pojavljuju četiri mrtvačka kovčega sa ženom Malinom, kojoj su „iščupali križ i ime i sada nema ni imena ni križa, nit, sam djecu mogla vidjeti, nit, sam tebe vidjela“, i troje djece. Posljednjem od njih, Koletu koji je umro u Tulgešu u Rumunjskoj, u tuđini gdje ništa nije razumio, Isidor se obraća jedinim što mu preostaje – krikom:
Kole, zaklinjem te tvojim ocem, Kole stani. Kole, pile moje, kad si toliko porastao, čekaj da te tata vidi… Ne idi… da te tata vidi!
Odgovor Europe reduciran je na hladan, bezimeni glas.
Uključite reflektor. Evo ga, to je on. Gledajte ga. Spreman je za posljednju provjeru. Počnite!
(Plevneš, Erigon, o.c., str. 212)
[11] U francuskoj verziji tekst završava didaskalijom Koncert za Boga, bez orkestra i bez čovječanstva.
[12] Referiramo na francusko izdanje: La Huitième merveille du monde, La Table ronde, Paris 2005.
[13] Prethodne četiri jesu:
La Peau des autres, Anthopos, Paris 1993.
Mon assasin très cher, Est-Ouest International, Paris 1997.
Le bonheur est une idée neuve en Europe, Est-Ouest International, Paris 1998.
Erigon, Espace d’un instant, Paris 2002.
[14] Plevneš je tijekom 1990. na poziv uglednoga američkog teatrologa i profesora na University of Texas u Dallasu, Roberta Carrigana, boravio kao „visiting professor“ na tom sveučilištu i napisao spomenutu dramatizaciju, koju je sâm Carrigan i režirao. Carrigan je inače najzaslužniji za proboj Plevneša na američku scenu, jer je 1987. inicirao američku praizvedbu drame R, koja je doživjela fantastičan odjek. U knjižici prigodom izvedbe Carrigan je napisao: Poslije nekoliko minuta gledanja bio sam siguran da će ovo djelo imati golemu ulogu u repertoaru međunarodnog teatra u svijetu.
(Navedeno prema: Пoeтскa нoќ вo Вeлeстoвo – Joрдaн Плeвнeш. Скoпje 2003. str 30 i 31)
[15] Poetska noć vo Velestovo – Jordan Plevneš 2000, Velestovo 2003. str. 46.
