Niđe se nebo na svijetu nije tako ljuto
voljelo i često sastavljalo sa zemljom kao
ovđe u mom selu na padinama Lovćena.
Niđe gromovi ne udaraju tako snažno.
Znao sam to i ako selo nijesam nikad
napuštio. Mislio sam Bog je vjerovatno jako
blizu, čim se ovako često oglašava’. Nikad
nijesam znao zašto je tako često ljut. I da li
je ljut na mene.
Nikad nijesam bio posebno hrabar. Mogu
za sebe reći da sam kukavica. Plašio bih se
svega. Smetala mi je ta moja osobina, ali je
nijesam mogao promijeniti koliko god da
sam pokušavao.
Dok sam bio dijete sjećam se da je taj moj
kukavičluk najviše ljutio oca, pa bi me nazivao
„popišuljom“ dok bih ja uranjao glavu
u majkin skut i pokušavao da se sakrijem iza
njene crne kecelje.
Bio sam jedino dijete Mitra i Jelene.
Bolje od onoga što su mi dali nijesu znali.
Kad bi počelo nevrijeme nad Lovćenom
nijesam znao da li su kuću prekrili oblaci ili
gusta magla, a kiša bi iz zemlje padala prema
gore, i kvasila mi lice. Bilo bi me strah,
jer gdje god da si stao, nijesi mogao pobjeći
niti predviđet đe će grom udariti.
Zovem se Danilo Jovanović, umro sam
ujutro, jednog hladnog decembra. Tačnije
svirepo sam ubijen, nevin, na pravdi Boga.
Snijeg je tog decembarskog dana prijetio
da zauvjek odloži moju sahranu. Do zemlje
se nije moglo doći tek tako.
Mislio sam kako ni nju za života nijesam
zaslužio i ako sam se prema zemlji odnosio
časno i pošteno. Nju koju sam imao na rukama
i tog jutra kada sam ubijen i kada su
moje šake stisnute od dugogodišenjeg rada,
ne znajući za drugi položaj pale u snijegu
prije vrele krvi koja je topila zaleđeni snijeg,
s mojih ruku palo je i malo zemlje koja
se našla u mojim noktima, praveći smeđu
sjenku oko mojih prstiju na bjelini koja me
okruživala.
S dijelom zemlje sam se zauvijek sjedinio
kroz pore i duboke bore, zemlje je bilo
u mojim dugim obrvama, u lavirintima mojih
ušnih školjki, taložena godinama postala
je dio mene, zaživjela se s mojom kožom i
mojim plućima.
Poznavala je zemlja mene i ja nju
Nju, čiji miris u nosu i sada imam i
prepoznajem. Po mirisu zemlje, a da i ne
gledam znao bih koje je godišnje doba.
Znao bih jel žedna, ili gladna. Znao bih jel
izmučena i zrela za odmor, ili plodonosno
čeka usjev.
Zato sam mislio kad za to dođe vrijeme,
primiće me kao da sam od nje rastao i nastao.
A velikim djelom i jesam. Zemlja je bila
sve što sam imao.
Sad, dok moja još uvijek vrela krv kulja
i topi prvi sloj zaleđenog snijega, zemlja je
bila sve dalja od mene i ako joj ja nikada
njesam bio bliži.
Sad kad je trebalo da me primi, nije bila
dostupna. Iznevjerila me. Sve se urotilo protiv
mene, mislio sam. U ovim trenucima
kada dostojanstvo nema cijenu.
Mnogo kasnije pokazaće se da se to odlaganje,
polaganja mog tijela u zemlju, biti
karta za ulazak u vječni grad, jer će onaj ko
je kriv za moju smrt biti uhvaćen u tim danima
nezapamćene oluje koja je bjesnila nad
Lovćenom odlažući moju sahranu.
Zato sam joj beskrajno zahvalan.
Za života sam mislio da mi priroda nikada
nije išla u korist, i kad bi mi bilo najteže
ona bi radila da bude još teže, slala jak grad
velićine šljive koji bi padao na moju glavu
takvom silinom da bi mi često pošla krv koja
bi oblivajući moje naborano čelo tekla niz
obraze i padala u kapima na svježe izoranu
zemlju, mješajući se sa ledom. A ja sam nijemo
i bez osjećaja ikakvog bola gledao u
svoju njivu i u tek izmladjele izdanke koje
grad ravni sa zemljom. Sav trud je bio je
uzaludan.
Nekad bi sunce pržilo tako jako da su
mogle da ti ispadnu oči. Znao sam da nas
čekaju požari koji ostavljaju pustoš. Gorjela
bi četinarska šuma iznad naših niskih
prizemnih kuća zahvatajući štale. Tad bismo
gledali da spasemo stoku, prije nego svoju
đecu.
Ali sada i ovdje, ona se iskupila. Izravnali
smo račune, ja i priorda.
Shvatio sam da i od smrti ima gorih
stvari, a njih sam se mnogo više pribojavao.
* * *
Jednog jutra posjeti me stric koji je posle
smrti roditelja vodio brigu o meni. Značajno
mi je saopštio da su sve naše nevjeste iz Bajica.
Pa će tako biti i moja. On će naći časnu,
iz poštenog doma koja je za mene dovoljno
dobra.
Rekao je i da je vrijeme. I da će on sve
obavit.
Ćutao sam i slušao. Kao što sam za života
uvijek i činio. Ta moja ćutnja sve je više rasla
i učinje da mi se svi organi unutra odjednom
počeše smanjivat. Od toga trenutka u meni
je jedino rasla neka tjeskoba i koliko god da
sam širio pluća da u njih uđe vazduh ona
kao da su bivala sve manja. Srce se osobito
smanjilo, nekad mi se činjilo da uopšte ne
kuca i da se moram udariti svojom velikom
šakom po grudima da bih se ponovo vratio
među žive i udahnuo vazduh.
Želudac i crijeva smanjiše se toliko da
u njima više nije mogla stati ni kora ljeba,
pa sam jeo sve manje. Samo je rasla moja
jabučica na grlu. Grkljan je bivao sve veći, a
u njemu kao da je bilo nešto zaglavljeno što
sam od tog dana svako malo pokušavao da
progutam, zaludu.
Najteže od svega mi je bilo što me i onako
strašljivog izdade glas koji mi postade
tanji nego inače što bi.
Posle majkine i očeve smrti ostao sam da
živim sam u staroj porodičnoj kući.
Sreća, bio sam dovoljno star pa sam
mogao da vodim brigu o sebi sam. Stričeva
kuća je i onako bila puna čeljadi, tamo ne
bih imao đe ni da legnem.
Volio sam svoj život i to kako on izgleda.
Navikao sam da budem sam. Imao sam
svoju rutinu koja se provlačila kroz dane i
nijesam bio usamljen. Pričao sam s zemljom,
a ona je ćutala i slušala. Zemlja je bila
moja žena, mislio sam.
Žensko čeljade koje ne poznajem u moju
kuću nijesam mogao ni da zamislim, a da
ne govorim o dijeljenju postelje. Ništa ja o
tome nijesam znao, samo sam naslućivao.
Ovaj stričev predlog od tog jutra usadi mi
se u glavu i poče da me mori posebno kad
bih legao umoran u postelju na kraju dana.
Pored ove imao sam još jednu svoju
muku za koju nikome nijsam kazivao, a da
se razumijemo nijesam ni imao kome i ovako
strašljiv kakav jesam bio, jedva sam se
sa tim nosio. Fatala bi me stra’ čim bi noć
mrkla. Zori i suncu sam se radovao kao ozebla
zemlja.
Evo o čemu se radilo.
Mučio me isti košmar. Moj vjerni pratilac.
Svaki put moja noćna mora završavala
se s jednim događajem više, a ja bih se budio
mokar od znoja u svojoj postelji i započinjao
dan molitvom „Oče naš…“ nadajući se da će
me ta muka ostaviti na miru, ne znajući ni
šta znači niti odakle dolazi. Znajući samo
jedno da me je savladala.
Svake noći kad zaspim čuo bih plač
djeteta koji je odjekivao u prostorijama
moje kuće. Plač za koji nijesam mogao ocijeniti
odakle dolazi. Trčeći po škripavim
podnim daskama svake sobe, tražio bih ga,
otvarajući jedna po jedna vrata doma, unezvijeren.
Nalazio bih ga u praznoj ostavi sa komadom
ljeba u rukama kako stoji i gleda me,
u trošnoj odjeći, raščupan, gladan i uplašen.
Istovremeno.
Ne prilazim mu da ga ne bih uplašio dodatno,
samo ga gledam, blago, želim da mu
pomognem. Ne znajući ni sam kako.
Ali treptajem mog oka, ono nestaje. A
plač se seli na poljima. Nastavljam da trčim
bos, po zamrznutom polju. Čujem nešto
ga otima, nešto mnogo brže i snažnije od
mene. Ali nikako da ga sustignem, a zvuk
koji pratim od mene je uvijek korak ispred.
Ne odustajem ni ja. Trčim i ne smetaju mi
moja izranjavana stopala koja počinju da
krvare. Stižem ih, sasvim sam blizu, zvuk
je sve jači. Zatičem ga kako leži ruku i nogu
prekrštenih kao da je zavezan, na sred polja.
Hvatam napokon dah i budim se mokar
od znoja, obično u svitanje.
San se ponavljao iz noći u noć. I činilo mi
se da me mori od kako znam za sebe. Kao
nekakvo predskazanje.
Sjećam se da bih pod jastukom dok sam
bio dijete nalazio stari nož iz kužine ili
zarđale stare makaze. Zbunjen sam pitao
majku odakle to pod mojim jastukom. Govorila
bi mi da to ćera ružne snove.
Radio sam to i sad nekad od muke, ali
nije pomagalo. Tako sam se nekako saživio
sa tim ali strah mi se u kosti uvukla. A ja bih
osim molitve sebe nekako kuražio riječima
„Bog je istina, a san je laža“.
Tako bi počinjao moj dan.
Nije prošlo mnogo, stric učinje onako
kako je i kazao. Jednog dana dovede đevojku
preda’ me.
„Ja sam Bjela“ reče mi pružajući svoju
tanku bijelu ruku.
Dok smo se upoznavali gledala me je pravo
među oči ka’ što se muški gledahu među
sobom. Mene ufati stid od toga pa oborih
pogled na zemlju, dok se malo ne smirih i
razabrah. Ni kasnije nijesam mogao izdržati
njen pogled. Uporan i nametljiv. Pečatan i
slobodan. Nekad bih mislio da bezobrazluk
izvire iz tog pogleda. Tek kasnije sam shvatio
da je imala ono za čim sam žudio cijeli
svoj život, hrabrost.
Kuća mi se ispuni mirisom koji nije bio
moj, pa se nijesam ni osjećao kao svoj na
svome. Mutili su mi ti mirisi razum, bio sam
zbunjen više nego obično. Zato sam gledao
da što više budem u polje. Ponekad bih posmatrao
Bjelinu crnu sjenku kako se kreće
spretno kroz kuću poput nekakve mačke.
Kao da je tu odrasla pa je znala svaki ćošak
ove kuće. Bila je neobično spretna. Hitra.
U jednom trenutku vidio bih je na poljani
pa onda za tren oka u kući.
Ta njena hitrost dodatno mi je unosila
nervozu, nikad nijesma mogao da predvidim
odakle će se pojaviti, i đe je, hvatah
sebe kako glavom vrtim po vas dan tražeći
je krajičkom oka nikad ne znajući odakle će
se stvoriti. Još se ne bijah navikao da je neko
tu. Mada me je miris kuće na to neumoljivo
podsjećao i onda kad mi nije bila u vidokrugu.
Bjela je imala dugu crnu kosu do pasa.
Crnu kao griva. Nikad tako nešto nijesam
vidio. Vješto bi ujutro raščešljavala dio
po dio kose i plela svoju debelu pletenicu
uvijajući je oko glave. Volio sam da gledam
kako to radi. Kako vično zauzdava debele
dlake crnim malim ukosnicama koje sam
nalazio često po drvenim daskama našeg
poda. Slabe da izdrže težinu njene pletenice
pucale su i padale. Svoju bi crnu grivu dodatno
učvšćivala maramom al i tad bi joj nezauzdana
kosa nalazila put do slobode, pa
bi dugi crni pramen padao na njena bijela
ramena gladeći ih njišući se lijevo desno u
mimohodu.
Volio sam taj njen jutarnji ritual češljanja
kose, nakon što bi se mokar od hladnog
znoja budio nakon košmara. Vraćao me u
stvarnost. Da sam se nešto pitao rekao bih
joj da je ne zauzdava. Da je pušti slobodnu
i tešku da pada kraseći njenu figuru koja me
podsjećaše po pokretima i linijama na srnu.
Stric prije nego je doveo Bjelu promrlja
kako nevjesta ima jednu manu ali da je iz
dobre kuće što je ipak najvažnije.
Bijah na to i zaboravio. Nije mi bilo da
rečem ni važno, svakako sam doveden pred
svršen čin.
Dugo je prošlo od njenog dolaska dok
sam shvatio o čemu je riječ.
Tek kad progrija sunce i kad svanuše ljepši
dani moja koža tamo đe je dovaćaše sunce
poče da tamni, samo je Bjelina bijeljela sve
više. Na nekim mjestima njenog tijela koja
su meni oku bila vidljiva pojaviše se tamne
mrlje. Oko rubova njenih usana koža bi tamnija
nego na ostatku lica, oko očiju i obrva,
oko prstiju na rukama, na gležnjevima i
koljenima bijaše isto.
Ne znam jel se Bjela srodila s tom svojom
manom kano ja sa košmarom, ali ona puno
ne udaraše na trag tome. Nije pokušavala da
sakrije niti da prikrije te razlike na svojoj
koži no ih nosaše ponosno ka neko što nosi
ožiljke iz kakve borbe. Meni to ne smetaše
niti se obazirah na to.
Bjela po svemu bi drugačija od ostalih
koje poznavah. Pa i ovo bijaše njen pečat.
Zavoljeh je nekako čini mi se lako. Ništa
ja nijesam znao o ljubavi sem o majčinskoj.
Ali ovo bijaše posve drukčije.
Nekako mi Bjelino prisustvo dade kuraži.
I snagu u ruke, a šake koje nikako ne mogah
da ispravim godinama nazad, sad su bivale
gipkije i nijesu me boljele. Stomak mi se
ispuni nekom voljom koju ne mogu objasniti,
i hrana imaše bolji ukus. Košmari se
prorijediše. Činilo mi se kad se pogledam u
ogledalo da sam sebi lijep, i kosa mi poče
rasti na mojim dubokim zaliscima koje nosim
čitav život.
Tako se Bjelin miris svakog dana sasvim
polako i sigurno uvlačio u pore mog
tijela ispunjavajući ih, a u njihovim temeljima
bijaše godinama pusta plodna zemlja
taložena i samo čekaše sjeme. Tako sam ja
počeo da rastem i sve u meni pupilo bi kao
i ona smokva iza kuće koja nije rađala godinama,
koju jedino nijesam posjekao zbog
lada koji je praviše, sad se odjednom sva savi
od ploda do zemlje i poče da rađa smokve
slatke kao med. Slatke kao moja Bjela.
Tako sam i ja pun sokova koji su se taložili
godinama počeo odjednom da tečem. Sva
moja muškost razbudi se i naraste. Sve mi
bijaše lako i znano.
Dodir nam postade uobičajen. Ne mogah
zamislit da mi dan počne, a da ne prođem
svojom velikom rukom kroz Bjelinu gustu
crnu kosu od koje sam se gubio. Prelazio bih
dalje rukom preko Bjelinih čvrstih grudi do
njenog duboko uvučenog pupka sa tamnom
mrljom okolo kao nekim putokazom da sam
tu gdje bi baš i trebalo da budem. Bjelina
bedra i svi njeni prirodni otvori na tijelu bijahu
oivičeni tamnijom nijansom kože. Volio
sam te šare na njenom tijelu, stojahu joj
kao neki lijepi ženski ukras. I ništa drugo
nije postojalo do ja i ona.
Obogati mi svijet Bjela. Bio sam srećan
što mi je tu i što je imam. Što je moja. Nije
prošlo mnogo, a ja se svikoh na Bjelu toliko
da ne bih mogao da zamislim dan bez
njenog glasa. Umirivao me i uvijek je znala
da me odobrovolji.
Nijesam umio da objasnim sebi što se to
samnom zbiva nijesam znao da to sve bijaše
ljubav. Shvatio sam to tek onog dana kad
sam umro. Hladnoća koja mi je ispunjavala
tijelo uvlačeći se u srce istisnu svu toplinu
koja kano mali žuti leptir izađe iz mojih usta
i poče da leti prema nebu napuštajući moje
tijelo kao da nikada nije ni bila njegov dio.
Tad sam shvatio sva ta toplina u meni
bijaše – Bjela.
Nijesam umio da joj poklonim sve to što
je u meni probudila ona. To me je sad peklo.
Jel Bjela znala što je u meni. Malo sam joj
dao koliko sam imao.
Sudbina mi bi takva da je napuštih prerano,
i nju i sebe, vrijeme mi ne dade priliku
da uživam još makar samo malo.
Kako mi život postade mio, to samo ja
znam.
***
Začela je brzo.
Njen stomak rastao bi mi na oči, a ona bivala
sve usporenija baš kao i dani koji su bili
iza nas. Spori i lijeni. Nekada bih je zaticao
iza kuće kako povraća ono što bismo pojeli.
Ćutao sam. Nijesam se radovao, čini mi se
da nijesam znao kako to da radim.
Nekad dok bi spavala, krišom, pratio sam
pogledom kroz bijelu pamučnu spavaćicu,
sada već vidljivu liniju na njenom stomaku
koja je bila sve duža i dublja kako bi stomak
rastao.
Pravilan mladež tamne boje oko njenog
pupka sada izmijeni dijete koje je raslo
u njoj. Podsjećao me je na životinju ali
nijesam mogao dokučiti, na koju. Nosila ga
je kao tajni pečat slučajnog predskazanja.
Plašio me taj neobičan pečat na njenom tijelu
sada kada je rastao, zajedno sa stomakom.
Najavljivao je promjenu.
Bjelina stopala otekoše jedva da su ličila
na njena nijesam ih mogao prepoznati i ništa
ona na svoje noge nije mogla staviti nego bi
svuđe išla bosa.
Jedne noći, dok je stajala pored prozor
gledajući u žut pun mjesec koji je bio visoko
na nebu, niz njene noge kao da poteče
voda. Bjela me pogleda sasvim mirno i reče
„Počelo je“.
Trčao sam do najbliže kuće đe je živjela
baba Đeva, ona je pomagala svim ženama iz
sela na porođaj.
Nijesam htjeo da se vratim kući dok ne
bude sve gotovo. Tumarao sam okolo. Plašio
sam se za Bjelu i malo me opteretilo što kad
se vratim ništa više neće biti isto.
Posle nekog vremena izdadoše me noge
i grlo se osuši, a mjesec davno zamče za
Lovćenom znao sam moralo je biti do sad
već gotovo, vratih se u dom bez snage. Bilo
je tiho.
Bjela bijela u licu, u svojoj bijeloj
spavaćici mokre crne kose malo ličaše na
duha tako usnula na krevetu, pored nje u
kolijevci kao topla vekna hleba koju bi
Bjela pravila zorom bijaše umotan on, crnih
krupnih očiju naslijeđenih od majke, gledaše
me kao da je jednom ostario i opet se vratio,
mirno i uporno, isto kao i ona. Ja osjetih
ono što sam prvi put osjetio kad se moje oči
sretoše sa Bjelinima, pa počeh i od svog tek
rođenog đeteta da skrećem pogled u stranu.
A onda mi nekakav ponos udari u glavu
i najednom sav pocrvenjeh u lice, bilo mi je
došlo da zaigram tu, baš na sred kuće crnogorsko
kolo, da vičem i da pjevam, da opalim
iz džeferdara nekoliko metaka u vis. A
ništa od toga nijesam znao ni umio da radim.
Čudih se sebi kao da se ne poznajem.
Zora odavno bijaše svanula kad me probudi
plač. Mog đeteta – shvatih kad se malo
rasanih. Držao me onaj ponos od sinoć pa
sam bio raspoložen i nasmijan.
Bjeli okrijepljenoj od sna povrati se boja
u licu. Poljubih je u čelo. Bijaše gladna kao
vuk. Ali prije od nje sada i uvijek biće naš
sin, koji halapljivo tražaše nabrekle Bjeline
grudi. Dok sam je gledao kako privija dijete
na grudi raspuštene kose koju nije stigla da
uplete, činila mi se još ljepšom no što bijaše
do tad.
„Voljela bih da ga zovemo Andro po mojemu
đedu ako se ne ljutiš na mene, mnogo
sam ga voljela, osobio me bijaše“. Prvo bi
što je rekla to jutro.
„Neka nam bude Andro živ i zdrav“.
Nije mi bilo teško da mijesim hleb, radio
sam to i kad sam živio sam. Nije me bilo
sramota niti sam vjerovao da to što sam jedino
muško čeljade pored žene u kući može
imat neke veze. Da mijesim hleb naučila me
pokojna majka, krišom od oca kad on ne bi
bio tu. Govorila bi mi „Gledaj Danilo sine i
nećeš biti gladan“. Tako je i bilo iza njene
smrti. Moralo se ići dalje.
„Manjega čeljadeta a većega posla oko
njega“ govorio sam Bjeli kat-kad kao da joj
prebacujem. Jednom ostah sam sa njim, a
on se dade u plač. Gledao sam Bjelu kako
ga pripodiže iz kolijevke ali nikad nijesam
ni pokušao ja sam da ga uzmem. Nijesam
imao volje za tim a nijesam ni znao kako
bih. Ta buka posta posle nekog vremena
nesnošljiva, mislio sam poće mi krv iz uši,
pa nemah kud bez da ga uzmem u ruke.
Stao bi mi u jednu šaku kako bijaše mali.
A umiri se odmah. Okrenuh ga put sebe, a
on me gledaše tim majčinim pogledom, upornim.
Kao da čekaše da mu nešto počnem
zboriti. Milina me neka obuze od njegovog
mirisa i pogleda. Od moje krvi i mesa je,
mislio sam. I zagrlih ga nježno koliko sam
to umio.
Brzo smo opet nas troje ušli u rutinu,
i počehu dani ka i nekad da liče jedan na
drugoga, tome sam se radovao. Andro je
rastao uz nas ka’ iz vode što se ono veli i što
je on bivao viši to su naše glave bile bjelje.
Bijah zadovoljan sa svime što me
okruživalo i sa svime onime što je moj život
činilo. Bilo je lijepo dijeliti koru leba sa nekim,
sa Bjelom, sa Androm, a meni je bilo
lijepo i samome bit, takav sam čoek’ bio.
***
Majka mi bijaše ostavila svoj đerdan
prije no što umrije, rekla je „Čuvaj ovo kad
dovedeš žensko čeljade u kuću, valja se to“.
Stajao je zamotan u majkinu maramicu,
bijelu kao snijeg, na dnu škrinje zajedno s
njenom robom koju nijesam htjeo da bačim
dugo posle njene smrti. Škrinja je čuvala
majkine mirise bolje no moj nos pa bih
nekad otvarao škrinju i puštao te mirise da
izađu i ispune mi sobu u onim danima kad
su bijesnjele lovćenske oluje, a ja zaboravljao
kako čeljade izgleda. Onako podivljalog
od samoće, taj me miris vraćao u djetinstvo
i budio nekakvu bezbrižnost u meni. Ti bi
mirisi činjeli da mi se pričinjava posle da
joj čujem korak po kući, pa sam zamišljao
kako stoji preda mene nutkajući me hranom,
onako kako je vazda i činjela. Falila mi je ta
njena pažnja. Falila mi je majka.
Đerdane s turskim srebrnim kurušima
sam izvadio onog dana kad je Bjela zakročila
u ovu kuću prvi put. Od trena kad sam joj
ih stavio na prsa, onako kako su običaji o
darivanju nevjeste nalgali, ona ih nikako
nije skidala. Što god bi radila nosila bi ih.
Stavljala ih je zorom zajedno s ukosnicama
koje mećaše u kosu. To kao da joj postade
ritual, amajlija kakva protiv uroka. Zavolje
ga lako, kao i ja nju i ne odvajaše se od njega.
Činjelo mi se zori se njima po vas dan.
Ogrlica je bila stara ali nekako je plijenila
pogled. Srebrni turski kuruši su bili iz
perioda Muhameda II. Na njoj osim starog
turskog novca bio je jedan poseban kamen
koji kao da je imao kakvu magičnu moć,
često bi mijenjao boje, nekad bih mislio da
mu boja zavisi od Bjelinog raspoloženja i da
se on i Bjelina zenica oka stopiše u jedno
nakon godina provedenih zajedno. Kad bi
dan bio vedar i lijep kamen postane svijetlo
zelene boje, a kad bi se nebo namračilo i on
bi sam potamnio kao da će svaki čas iz njega
izaći svo sivilo ovoga svijeta.
Ali u svim tim promjenama boja i bijaše
njegova ljepota.
Sjećam se da je majka zborila da se taj
kamen zove zultanit, jedva izgovarajući tu
neobičnu riječ uplićući jezik, da je ogrlica
pravljena u Turskoj i da je to jedino mjesto
na svijetu đe se ovaj kamen može naći i zato
je ogrlica posebna.
Majka dok zboraše o njemu glas bi joj se
odamah utanjio, a ona bi počinjala šaptat i
ako bismo bili sami, oči bi joj se skupile a
ona izgledaše tada kao kakva bajalica dok
ga držaše u ruke i dok mu pripisivaše razne
moći. Nekad joj i ne bješe milo što ga ima,
što je baš nju zapao. I ne znam što je više
opterećivalo porijeklo ove ogrlice ili vrijednost
koju je ona imala, ili je majčinski instiktivno
predosjećala da će me ova ogrlica ni
krivog ni dužnog koštati glave i da ću time
platiti grijehe svog đeda. Eh da je samo mogla
znati…
Tek poslije kad se sve desilo što se desilo,
počeo sam da povezujem stvari. Jer je
porijeklo ogrlice bilo obavijeno tajnom,
majka mi nikad do kraja nije ispričala kako
je ogrlica dospjela do nje. Želim da mislim
da možda nije ni sama znala. Ali jeste
naslućivala.
Ogrlica je bila ukradena, pripadala je
rizničarki harema po imenu Dževrije koja
je spasila glavu Muhamedu II kada je zbog
prestola pokušao da ga ubije rodjeni brat.
Dževrije je za svoju hrabrost i zasluge bila
nagrađena, jedna od nagrada je bila ova
ogrlica koju danas moja Bjela bezbrižno
nosi na vratu ne znajući ni sama porijeklo
niti prokletstvo koje ona nosi sa sobom od
trenutka kada je ukradena. A svojim vratom,
ja ću je otplatiti, taj stari dug predaka koji
se prenosio generacijski, a o kojem nijesam
ništa znao. Vjerujem da je lijepa Dževrije
klela dugo ruku onoga ko joj ga uze.
Ni u san mi se ne bi moglo sniti da će
me kroz sina babe Đeve stići kletva lijepe
Dževrije. Svi smo znali da joj je sin bio
ništa roba i jado. Znali samo da je najviše od
svoga života bio u cetinjskom zatvoru, zbog
krađa i provala. Ali nikad nijesam mogao
sumnjati da je spreman i kuražan ruku dići
na nekog.
Mnogo toga ja nijesam znao sad kad je
kasno shvatam to. Ali se nadam da će mi se
duša dok bude putovala prema gore oslobodit
tereta saznanja koji mi se desio u taj
teški čas kad mi se život uze.
Čudio sam se što ga gledam tog jada
mnogo češće nego inače oko kuće i livade,
sve prolazaše pored međa, nekim poslom,
zboraše. Znao sam da mu je svaka dlaka radila
o đavolu i da tu posla dobroga ne može
bit.
Kad se Bjela oporavila nakon porođaja
otišla je da se zahvali babi Đevi kako je i
red. Tamo je osim nje zatekla i tu ništa robu
kojem se oči zalijepiše za kamen na Bjelinom
đerdanu. Od tad njega kao omađijanog
počesmo da viđamo često.
A tog decembarskog jutra sretosmo se
oči u oči on i ja.
Bjela je već neko vrijeme bila u rod s Androm.
Na sreću. Bio sam sam kući. Tek što
sam pošao da namirim stoku kao što i činjeh
svakog dana u isto vrijeme. U povratku zatekoh
tragove u snijegu koji tek što je počeo
da pada, a onda naiđoh na otvorena vrata
od kuće. Čudno mi sve to bi. Ali kako sam
samo napravio prvi korak kad uđoh u dom
znao sam da nešto nije kako treba da bude.
Duge godine samačkog života me naučiše
da znam đe svaka stvar stoji i đe sam joj
našao mjesto. Jasno mi je bilo nijesam više
sam. Ovo je neka đavolja rabota pomislio
sam. Opazih sjenku na prozoru koja brzo
zamače. Dadoh se za njom ali samo što sam
u trku zakoračio preko praga od vrata, nasadih
se na dugu sjajnu oštircu noža koja mi
se zari u stomak, i nađoh oči u oči s Jovom
Martinovićem čija ruka držaše nož. Presudi
mi ništa roba, pomislih. I osjetih ukus krvi u
ustima. Znao sam da sam svoje ispisao ođe.
Znao sam da je ovo kraj.
„Zbori đe je đerdan čuješ li“ škripući
kroz stisnute zube prozbori Jovo dok je
oštricu noža zario još dublje, do kraja. Pao
sam s tim sječivom zarijenim u stomaku
koje Jovo Martinović ne moga da izvadi jer
dlanovi mu postaše mokri od nedjela koje
napravi. A ruke kao da ga izdadoše te mu se
počehu tresti. Dade se u bijeg glavom bez
obzira u cipelama natopljenim mojojm krvlju
ostavljajući crvene tragove u snijegu koji
poče sve jače da pada, prijeteći da prekrije
i mene, da mi se strva ne zna u rođeno
dvorište.
Topla gusta krv topila je zamrznuti snijeg
na kojem sam ležao. Kapala je brzo s drške
bodeža koja je virila iz mog stomaka. Uložih
zadnju snagu koju sam imao i izvukoh ga uz
jaku bol, na mjestu njega ostade rupa i tu krv
poče da kulja i ja sam brzo bio u lokvi.
Ležao sam tako i bi mi toplo od te lokve
vrele krvi. Samo je nebo bilo iznad mene.
Padahu čini mi se nikad krupnje pahulje na
mene kvaseći mi suva usta. I meni se učinje
kao da ja letim njima a ne one meni. Okrenuh
glavu prema bodežu još jednom i svatih, da
je to bodež babe Đeve. Onaj koji je koristila
da prekine pupčanu vrpcu kad je moje dijete
došlo na svijet. Moje i mnoge druge djece iz
sela. Znao sam da će ga Bjela prepoznati. I
da će znati. Da će se snaći.
Obuze me mir kao pred san, pred onaj
san koji srećan sanjah pored Bjele.
Zaklopih oči s njom i Androm u mislima.
Sasvim miran.
Miran kakav i bijah u životu.
Biografija
Bojana Uskokovic Krvavac, rođena je u Podgorici 1979. godine, gdje je završila osnovnu i srednju
školu. Studije nastavlja u Nikšiću, gdje stiče znanje profesora sociologije. U stalnom je radnom
odnosu. Majka je dvoje djece.
Njene priče objavljivane su na bosanskom on line magazinu „LOLA“ koji se bavi životnim pitanjima
žene i njene svakodnevnice.
Radovi se mogu pročitati na navedenoj adresi
https://lolamagazin.com/author/boba-uskokovic/