U DVORIŠTU RODNE KUĆE
Proljećni dan,
miris cvijeća,
pčelinji zuj,
ljepota.
Raj eto postoji
i ja u njemu.
Majka prinosi praznični kolač,
po njoj vidim kako samoća
može biti spasonosna,
da su oluje iz njenih očiju
odbjegle negdje u daljinu
varljivim drumom
kojim sam i ja došao.
Pita me brižnim glasom
kad ću se baviti nečim ozbiljnim
umjesto što na pjesme traćim vrijeme
o, mogao bih
mogao raditi nešto drugo, kažem
ali toliko se toga nakupi među nama
i kad se čini da su riječi
već nestale kao vatromet
ti zgaziš cvijet majko,
to nas vrati na početak
pa ih iznova sanjam,
prikupljam i bilježim.
SJEĆANJE NA BOLJE DANE
U doba kada nas je korov sve prekrio
toliko da sve iskače iz svojih staništa
zaklanjajući časovnike od vremena,
gomila se u meni suton kao jata pokislih ptica
ostavljajući pustoš i beskrajno beznađe,
sve što sam naučio o ljudima neumoljivo pada
poput drevnih građevina pred naletima varvara,
sjećanje na bolje dane sada je teško breme
u predjelima koje više ne mogu prepoznati
i univerzumu prepunom lažnih zvijezda,
štetočina, lopova i licemjera svake vrste,
kako bi dobro bilo odbaciti sumorne misli
pa svu tu bulumentu vratiti odakle je došla
ali otrovna istorija ih drži usnama
na očigled
svijeta jer
ljubi heroje da ne bi nestala.
TREŠNJIN OMLADAK
Tu gdje vječito
curi zavičaj kroz
pukotine vremena
i iz čistog se mira
čini mi se, vjetar
useljava u krošnje
iz kojih je sinoć kapao mjesec
po ekserima od rana
na kojima smo visili kao pejzaži,
kroz prozorsko okno što se jedva otvara
bečkaš na trešnjin omladak osvanuo iz zemlje
i misliš kako bi bilo dobro oboriti drvo
dok je još mlado,
kvrcnuti ga prstima
dok je još prutić
zadrhtao na povjetarcu
i prije nego pusti grančice
na kojima će poigravati lišće
u ljetnje predvečerje,
kad ti se završava svaki odraz
i znaš da je već kasno za bilo šta,
bolje ga preslikati na razglednicu
s nekim nejasnim mjestom,
dok se ne pretvori u stari kredenac
koji može pasti na tebe
kad dođe vrijeme.
NA BOJNOJ NJIVI
Najljepša trava raste
na mjestima velikih bitaka,
gdje je privremeno postalo vrijeme
i kroz njegove se pukotine
provlače stvari
koje bih mogao nabrojati,
da nije riječ o beskrajnom nizu
gdje nije isto biti ostatak
u trošnim stijenama,
ili ljubičica, đurđevak ili trave ljekovite.
Nije ovo jedino postojanje
kažem junacima zanjihanim na vjetru
i još im koješta poručujem,
ali više je onoga što im nikada neću reći,
jer ako još samo malo ostanem
na tom rascvjetalom bojištu
srastao bih sa zemljom
u nečujnom bojnom pokliču.
NOĆNO CVJETANJE
Nikako da saznam šta mi to kažu
razigrane krošnje,
s njihovim sjenkama
blijedi ono čemu se nadam,
znam da će me noćno cvjetanje
zateći jednom
kako mlataram rukama
da razgrnem ptice koje baš tu slijeću
poput rolnica papira razmotanih u noći
ispod punog mjeseca zaklonjenog oblacima
s džinovskim ustima što gutaju snove,
beskrajne tragove vremena i trenutke nježnosti,
nije lako
čekati behar što će osvijetliti šumu i
svaki moj korak
kad prelazim iz jednog prostora u drugi
nadajući se da će ipak sve procvjetati.
PRIPREMA ZA PRVI SNIJEG
Preko noći mijenjam ljetnju odjeću,
odlažem sve u čemu mi je bilo ugodno,
odvajam i ko zastave širim glomazne stvari,
vadim smotuljke novina iz džombastih cipela
proljetos natiskane u njih sa tim debelim naslovima,
čituljama, oglasima i raznim rubrikama,
sa procentima od kojih se pada u depresiju.
Zaista ne znam gdje bih se mogao zaputiti
pređem li preko praga u tim bakandžama,
na koje sam bio ponosan nakon rasprodaje
kujući za njih velike planove.
Kao da su se
zabijeljeli okolni vrhovi, odjednom
za taj važan dio moga imetka,
ali po kojoj bi ih livadi sada mogao nositi
kada je sve izgubilo svoju divljinu
i ništa više pod ovim svodom nije prirodno
kada su nestale ulice i trotoari,
šta će mi više praznični izlozi,
sezonska sniženja, jevtine stvari,
i ja sam s nečitkom deklaracijom
pa mi ne preostaje ništa drugo
nego da oslušnem okean u šoljici kafe,
malo surfujem po TV kanalima,
a potom uskočim u gradski autobus
kod onih što zlovoljno mlataraju glavama.
JUTARNJI GRAD
Sve pjeni,
nadima se i propinje,
do neba
grad
prošaran pjegavim snijegom
i izložen mučenju reklama,
grad s nejasnom arhitekturom
po čijim naprslim staklima
lelujaju tornjevi,
neko nepoznat
iza tamnih prozora
ne zna može li se pronaći
skroviti grad sa mirnim ulicama
ušuškan u svoju tihu bezbrižnost
pa da kažem dobar dan skromnosti,
ali ako bolje razmislim
mogao bih pogled zakloniti rukom,
sve će odjednom nestati
i uvući se duboko
u mrtvu školjku.
PERAČ KOLA
U podgoričkom naselju
u širem centru
dvadeset prvog jula uoči samog podneva,
dijete romsko trčkara niz ulicu
kao da ide u lov s pozajmljenim tobolcem,
obigrava oko kola zastalih na semaforu
s kofom punom pjenušave vode,
zaskače ih i brzo nišani vjetrobran
miješajući se s odsjajem divlje gradnje
i ljetnje vreline,
posmatraju ga kao javnu opasnost,
kao nekoga ko se igra životom
što se može ugasiti svakog trenutka,
mada dječak ništa ne predosjeća
zaboden u vreli obamrli prostor
boreći se za vazduh između nevještih pokreta,
pljuskajući sapunicu na sve strane,
poigravajući se mjehurićima
poput dirki na klaviru.
OPRUŽEN PO KALDRMI
Traka svjetlosti tik iznad bučne kaldrme
lijepi mliječno cvijeće na đonove cipela,
i kao da rascvjetava kredu po tek raširenoj lepezi,
a možda
to polijeću golubovi nalik tek opranim košuljama
negdje
među tim koracima mogao bih se razlistati,
izaći iz larve zaštićen ljudskim otpadom,
mogao bih odlepršati neznanim ambisima
lak
kao dah ptice što se samo ponekad oglašava
noseći zažarene obrve u kljunu
onako
po iznenadnoj sumaglici
kaskam s tovarima patnje,
nerazgovjetnim riječima prolaznika
udovima poput brežuljaka Bjelasice,
najzad,
pregažen sam kolima i
opružen po kaldrmi,
padaju po meni prljave marame
i samo poneko svjetlo
tajnovitih zvijezda.
SOBNI NERED
O, kako je to dugo i naporno putovanje
kroz hrpe razbacanih stvari po sobi,
pitam se
ima li smisla
bilo šta pomjeriti, očistiti, spakovati
mada je
vječita nedovršenost, samo
svakodnevno ponavljanje istog,
ali koga više to zanima
i šta nas još može opčiniti
dok skupljamo svoje djelove
koje nijesu pojeli kućni ljubimci.
Srećo,
sada ne vjerujem ni u šta,
plafon
cvjeta neonom
na tvoje nehajno bačeno rublje
da ne mislimo o onome
što se nakupilo, pomiješalo i razbilo.
Ako bilo šta pokušam premjestiti
ko će dovršiti taj posao
jer sve je zamršeno i prepleteno,
i
ne znam kako sada stoje stvari
ni s onim što sam znao,
ni čime je sve prožet dom.
Svijet se, naravno, ničim ne može objasniti,
niti uspomene mogu da se promijene.
NA PROZORU NADLAKĆEN
Ko teške grede umor se spušta na kućnu čeljad,
perje u mlazovima pada na kipove
i smaragdne rijeke zapljuskuju
godine,
fino bih se slio u tu zabavu,
ali na prozoru nadlakćen
pretražujem suton
i jedva nazirem nova naselja,
odjednom na trotoaru zapazih ženu
što se dvoumi
lelujam li ja to ili krajevi zavjese,
poput je nestvarnih žena
iz TV reklama,
i što je duže posmatram
sve više bih volio da je zgnječim
poput pauka u uglu sobe
ili komarca na ruci
zasićenog mojom krvlju.
DUŠA
U maloj podgoričkoj četvrti dugo već
spava sa mnom jedna napaćena duša,
nekad izgubljena u sumornom pejzažu
s dronjavom dječicom podignutih obrva.
Lepetne katkad kao ranjena ptica
svojim gotovo neprimjetnim odsjajem
po naprslim tamnim krovovima,
javne se iznad grada
što se pretvara u ogromnu sijalicu,
pravim se da je uopšte ne primjećujem
sklupčan na neudobnu stranu kreveta
malo po malo izguran na prljavi pod,
jer se moja mladost jednom negdje ostala
i šta sad osim da gledam uporno gledam
neću li možda jednom nešto prepoznati.
ULICOM VELJKA VLAHOVIĆA
Kako je sve lako u poređenju sa mnom
moja draga,
recimo
i u stanu je sve tiho,
kod mene je sasvim obrnuto,
izgledam opušteno i smireno,
a ključam zbog onog što me čeka
na ulicama opruženim
prema željeznim mostovima
moja draga,
pošalji mi cisterne
da pretražujem suton
i zagrizem autobus
kao zrelu jabuku,
jer dugo oklijeva
da me poveze u nepoznato.
MORSKI FRAGMENT
Da neko nije privezao vrata lančićem
vidio bih kako more kulja ka tebi,
a onda naglo pljusne natrag
ka beskrajnoj plaveti,
kao što zapljuskuju pjesme ljetnje
neopisivu mjesečinu
i vrijeme ispunjeno vinom
i ćudljivim prijateljima,
podozrivim prijateljima
što stalno propitkuju jedno te isto,
zato su neki susreti među nama tako hladni
poput ljubavnika zaspalih u samu zoru.
OSTAVLJENA
I ova će osjećanja odnijeti jesenja bujica
mada pokušavam da mislim na nešto drugo
prelazeći preko mosta
pošto se na trun u oku mogu osloniti,
niko ne zna da suzim
zbog bluza s obližnjeg radija
i silne jeke bukova,
moj odnos prema okolini je isti,
poštujem jednako divlju vodu,
drveće, polje, oblak i sunce,
nešto će od toga vjerovatno
dugo živjeti na fotografijama,
a neko će pomisliti kako se prošlost
stidljivo krije ispod haljine
one što pjeva da je ostavljena,
ali neću sada o tome,
stari radio nema nikakve veze
s mojim odlaskom.