Bei Dao
RUŽA VJETROVA
Izbor iz poezije i putopisnih dnevnika
Izabrao, preveo s kineskoga i priredio Vojo Šindolić
Knjiga “Ruža vjetrova” jednog od najvažnijih savremenih kineskih pjesnika Bei Dao, objavljena
je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja, a izbor pjesama i prevod, priredio je Vojo
Šindolić. Radi se o knjizi koja sadrži izbor iz poezije i putopisnih dnevnika ovog kineskog
disidenta, za koju je predgovor napisao prevodilac i priređivać Vojo Šindolić. Izdavač je Milorad
Popović, urednica izdanja je Dragana Tripković a knjigu je likovno opremila Suzana Pajović.
PREDGOVOR
Bei Dao (izgovara se: Pej Tao) što u prijevodu znači „Sjeverni otok“, zapravo je književni pseudonim danas najpoznatijeg živućeg kineskog pjesnika Zhaoa Zhenkaija koji se rodio 2. kolovoza 1949. u obitelji u kojoj su oba roditelja potjecala iz šangajske srednje klase – otac mu je čitav život proveo u državnoj upravnoj službi, a majka je bila doktorica medicine. Obitelj se iz Šangaja preselila u Peking godinu dana prije Bei Daovog rođenja. Dakle, Bei Dao se rodio gotovo istodobno kad i Narodna Republika Kina, i on je dijete Kulturne revolucije: osim što je godine svog obrazovanja proveo na raznim fakultetima također je sudjelovao i na radnim akcijama gradeći ceste i mostove. Početkom sedamdesetih, on i grupa mlađih pjesnika počeli su pisati na način kojim su očito svjesno odbijali folklornu i socijalističko-realističnu književnost kakvu je zahtijevao Mao Zedong još od svog znamenitog govora u Yan’anu 1942. Njihovi uzori bijahu književni prijevodi što su ih objavljivale nešto starije generacije kineskih modernista kojima nije bilo dopušteno da objavljuju vlastita djela, ali im je zauzvrat bilo dozvoljeno prevoditi pojedine pjesnike koji su imali određenu pozitivnu političku vjerodostojnost – pjesnike kao što su F. G. Lorca, Pablo Neruda, Rafael Alberti, Paul Eluard i Louis Aragon – premda su se i njihova prevedena djela bitno razlikovala od zvanično prihvaćenog sadržaja i forme kineskih vlasti.
Tijekom Kulturne revolucije Bei Dao se pridružio pokretu „Crveni stražari“, nadajući se čvrstoj duhovnoj vezi i suradnji između komunističke partije i kineske intelektualne elite. Poput mnogih vršnjaka, tijekom Kulturne revolucije doživio je golemo razočaranje vladajućim kineskim društvom, a zbog kritiziranja istoga za kaznu je bio prognan u najudaljeniju kinesku provinciju, gdje je najveći dio mladosti proveo kao radnik na miješalici betona i kovač.
Poezija koju su mladi kineski pjesnici početkom sedamdesetih godina pisali bila je imažistička, subjektivna i često nadrealna.
Premda takva poezija nije imala otvorene političke namjere ona je ipak predstavljala izraz osobnih osjećaja, maštanja i želja, i vlasti su je smatrale subverzivnom i opasnom po opću zajednicu. U vrijeme studentskih demonstracija 1978. godine, poezija mladih kineskih pjesnika iz tog razdoblja postala je svojevrsna pjesnička savjest kineskog društva. Bei Daova pjesma Odgovor, s njezinim jednostavnim i strastvenim stihom „Ja-ne-vje-ru-jem!“ predstavljala je isto što i pjesma Boba Dylana Pušući u vjetar (Blowin‘ in the Wind) za američku i zapadnoeurospku generaciju sredinom šezdesetih, i bila je reproducirana na brojnim zidnim plakatima. U prosincu 1978. Bei Dao i njegov prijatelj Mang Ko objavili su prvi broj subkulturnog i avangardnog književnog časopisa Danas (Jintian) koji je nije poživio niti dvije godine prije no što su ga zvanične kineske vlasti zabranile 1980. godine. Naime, za vrijeme tzv. „Kampanje protiv duhovnog onečišćenja“, novonastala poezija objavljivana u prvom kineskom samizdat časopisu Danas bila je i zvanično optužena, proglašena opasnom po društvo i zabranjena kao „sumnjiva“.
Tražeći novu vrstu poetike, mnogi mlađi kineski pjesnici s početka sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća eksperimentirali su sa slobodnim stihom na hermetičan način, upotrebljavajući gotovo šifrirani jezik kojeg su karakterizirale prikrivene, onirične slike i eliptična sintaksa. Taj jezički stil u kojem su subjekt, vrijeme i brojke teško shvatljivi, a prijelazi nejasni, u Kini je nazvan menglong shi ili, u prijevodu, „maglovita poezija“.
Na šestoj plenarnoj sjedinici, 27. lipnja 1981, Komunistička partija Kine donijela je rezoluciju u kojoj su objavili da je Kulturna revolucija: „odgovorna za najgore nazadovanje i najteže gubitke koje su preživjeli partija, država i narod od uspostavljanja Narodne Republike Kine, a koju je potaknuo i vodio drug Mao Zedong“.
Tijekom 1986. godine, kada je (u organizaciji američkog PEN centra) američka delegacija pisaca na čelu s pjesnicima Allenom Ginsbergom i Garyjem Snyderom nekoliko mjeseci boravila u Kini, Bei Dao se u potaji uspio sresti s Allenom Ginsbergom koji ga je ohrabrio da napusti Kinu i obećao mu internacionalnu pomoć.
U vrijeme masovnih demonstracija koje su se u kasno proljeće 1989. dogodile u Pekingu, a u kojima su njihovi sudionici, uglavnom studenti pekinških sveučilišta, od vlade na čelu s Komunističkom partijom Kine zahtijevali dalekosežne političke reforme u smjeru demokratizacije tadašnjeg kineskog društva, u noći između trećeg i četvrtog lipnja došlo je do masakra na Tiananmen trgu. Pokušaji nastavka demonstracija sljedećih dana su krvavo ugušeni, a uslijedila su masovna hapšenja i čistke, koje su za posljedicu imale nestanak reformatorske struje i kraj nastojanja da se u NR Kini uvede liberalna demokracija zapadnog tipa. Dok se u zapadnom svijetu ti događaji slave kao borba za demokraciju, u zvaničnoj Kini, gdje se za njih koristi izraz „Incident 4. lipnja“, predstavljaju tabu temu i predmet su iznimno stroge cenzure u medijima. Upravo u to vrijeme Bei Dao se nakon kraćeg putovanja i zadržavanja u San Franciscu zatekao u Europi gdje je održavao brojne književne večeri. Bei Dao je znao da se ne smije vratiti u Kinu i još otada je započeo dugogodišnji život pjesnika u egzilu. Početkom devedestih u progonstvu je živio u nekoliko sjevernoeuropskih zemalja (gdje je, prema vlastitom priznanju, na kineskom razgovarao sa zrcalom), a potom je desetak godina živio u Sjedinjenim Državama. Sedam punih godina njegovoj ženi i kćeri nije bilo dopušteno da napuste Kinu i pridruže mu se u egzilu.
Usprkos činjenici što je osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća mnogim prognanim kineskim piscima bilo dopušteno da zakratko posjete Kinu ili se potpuno vrate, Bei Daou je duže od dvadeset godina bio onemogućen povratak u domovinu, a tiskanje njegove poezije bilo strogo zabranjeno.
Godine 1996. Bei Dao je primljen za počasnog člana Američke akademije za umjetnost i književnost, a 2009. dobio je američko državljanstvo i putovnicu Sjedinjenih Američkih Država.
Tek 2006. godine kineske vlasti odlučile su Beiju Daou dopustiti stalni povratak u NR Kinu. Međutim, Bei Dao se 2007. preselio u Hong Kong gdje i danas živi i radi kao predavač na Kineskom sveučilištu u Hong Kongu.
Bei Dao je u posljednjih dvadesetak godina postao jedan od najpriznatijih i najpoznatijih svjetskih pjesnika čije su zbirke pjesama i prozni radovi (prvobitno pisani na kineskom, a u posljednje vrijeme i na engleskom) prevedeni na gotovo sve svjetske jezike i objavljeni u brojnim i velikim nakladama, pa se već nekoliko puta nalazio u najužem izboru kandidata za Nobelovu nagradu za književnost. Osim zbirki poezije Bei Dao je objavio i nekoliko zbirki kratkih priča, opsežne putopisne dnevnike i zbirke tematskih eseja, knjigu uspomena, a i urednik je brojnih knjiga za djecu.
Izbor ovdje uvrštenih tekstova: pjesama i putopisnih dnevnika neminovno je obojen vlastitim zanimanjem, sklonostima i prevoditeljskim mogućnostima autora koji je izabrao Bei Daove pjesme i putopisne dnevnike, preveo ih i priredio cijelu knjigu.
Ovi prijevodi nastali su u suradnji sa samim pjesnikom koji mi je prilikom naših susreta, u pismima ili u e-mail porukama pružio prijeko potrebne informacije i razjasnio teško odgonetljive stihove.
O PREVODIOCU
Vojo Šindolić rođen je 14. septembra 1955. u Dubrovniku. Objavio je knjige pjesama Prelazni
prizor (1979), Svakodnevica (1985), Sredozemna Medvjedica (1987), Poziv na crninu (2002),
Povijest bolesti: rane, neobjavljene i nove pjesme, 1973–2008. (2010), Lakih nogu naokolo
(2012.), Smrt i druge ljubavi, Izabrane pjesme 1973–2013. (2013), Neuspjeli bjegunac (2013),
poSvete (2019), Točka otpora, Izabrane pjesme 1973–2018. (2019). Objavio je prijevode
pedesetak knjiga iz savremene američke književnosti (Lawrence Ferlinghetti, Jack Kerouac,
Allen Ginsberg, Gary Snyder, Michael McClure, Charles Bukowski, Ezra Pound, Sam Shepard,
John Fante, Thomas Merton, Tennessee Williams, Patti Smith, Jim Morrison, William Carlos
Williams itd.), a s japanskog jezika preveo je djela pisaca kao što su Yukio Mishima, Haruki
Murakami, Ryunosuke Akutagawa, Junichiro Tanizaki, Yoko Ogawa, Mori Ogai, Natsume
Soseki itd.
Za knjigu Svakodnevica, objavljenu na Cetinju 1985. godine, dobio je nagradu Aleksandar Leso
Ivanović. Živi kao slobodni umjetnik u Dubrovniku.
ODLOMAK
BUKET
Između mene i svijeta
Ti si zaljev, jarbol
Dva vjerna kraja jednog užeta
Ti si vodoskok, vjetar
Prodoran krik djetinjstva
Između mene i svijeta
Ti si okvir za sliku, prozor
Livada puna poljskog cvijeća
Ti si dah, krevet
Noć koja zvijezdama pravi društvo
Između mene i svijeta
Ti si kalendar, ruža vjetrova
Zraka svjetlosti što se probija mrakom
Ti si biografska bilješka,
oznaka za mjesto na kojem sam stao čitati knjigu
Predgovor objavljen na mjestu za pogovor
Između mene i svijeta
Ti si koprena, izmaglica
Svjetiljka koja obasjava moje snove
Ti si frula od bambusa, pjesma bez riječi
Sklopljena vjeđa isklesana u kamenu
Između mene i svijeta
Ti si provalija, jezero
Strmoglavi skok u dubinu
Ti si ograda, zid
Vječni oblik štita
STARA MJESTA
smrt je uvijek s druge strane
i promatra sliku
stojeći za prozorom upravo sam
ugledao suton svog djetinjstva
ponovno posjećujući stara mjesta
čeznem za istinom
ali prije no što padne mrak
malo se toga može reći
ispivši šalicu riječi
žeđ je samo još veća
skačem u rijeku želeći citirati zemlju
i u opustjelim planinama osluškujem
pjesmu flautiste tužnog srca
anđeli zaduženi za ubiranje poreza
vraćaju se s druge strane slike
i neumorno popisuju inventar
dok sunce na zalasku pozlaćuje lubanje
BALKON
Zvuk zvona je oblik želje
koja može zavesti vjetar
netko slijedi ulične znakove
da bi se vratio kući
svojoj jabuci
pripovjedač i priča
otišli su i nisu se vratili
brojiti ptičja gnijezda
često upotrebljavamo brojke
da bismo upamtili to bosonogo pjevanje
iznenada se vrijeme
uvlači u naš suton
i stiže do mjesta
u kojem se toči staro vino
uspomena bira goste
znatiželjna tko će prvi doći
ETIDA
Vjetar, siromašni rođak šuma
odlazi za horizont da bi svoj odmor proveo
tresući limune
što padaju u rijeku kojom odzvanjaju velika zvona
kamera slijedi zrake sunca
poput štimovanja klavira
te male smrti
čistih boja i zvukova
rat i pisanje napreduju
kuće su izgrađene između njih
ljudi sjede nestrpljivi poput glasina koje
čekaju da započnu svoja putovanja
prestati pušiti znači odustati
od određenog pokreta ruke
zašto ne priznati
riječi još uvijek nisu izgorjele