Balša Brković: APOLOGIJA ISKAZA
– uz novu poeziju Mladena Lompara –
Čini se da su potresi književnog kontinenta, koji su se izređali u našem stoljeću – od iskustva ranih avangardi pa sve do obrisa postmoderne – ponajviše izmijenili poeziju i njenu poziciju u antropocentrističkom mikrokosmosu. Poezija je, danas, dovedena do apolonijskih vrhunaca koji su je učinili bliskom sa najuzvišenijim univerzalnim umijećima – muzikom i matematikom; takva situacija nužno iziskuje redefinisanje ontološke ravni poezije kao takve. Istovremeno, poezija je neophodnija nego ikad, upravo zato što je lišena balasta diskursa o svrsishodnosti. Jednostavno, poezija je tu – kao idealno pozorje za kantovsku ideju o lijepom, zapravo – estetičkom.
Jedan od najvećih pjesnika modernog vremena – možda i prvi postmoderni pjesnik – aleksandrijski Grk Konstantin Kavafi svakodnevno je pisao pjesme. Na kraju godine birao je četiri-pet najuspjelijih pjesama napisanih u toj godini, a sve ostale je uništavao, prepuštao ih je nespoznatljivim ćudima nepostojanja. Zato njegov opus sačinjava nešto više od stotinjak, ali – savršenih pjesama. Kavafi je, nesumnjivo, spadao među one mudrace kojima je jasno u kojoj mjeri je naš svijet star, i koliko je nepotrebno opterećivati ga – suvišnostima. U svom djelatnom porivu i Mladen Lompar ima potrebu beskrajnog redukovanja poetskog materijala, on pripada, recimo to tako, onom pjesničkom bratstvu koje ne piše “sabrane”, već “izabrane” pjesme. Tajna istinske umjetnosti vjerovatno je jednostavna, možda i bliska odgovoru koji je, kažu, Auguste Rodin izricao na pitanje kako pravi svoje genijalne skulpture: “Uzmem komad kamena i odbacim sve što je suvišno.”
* * *
Pred nama je nova knjiga poezije Mladena Lompara. Nakon otkrivajućeg, značajnog izbora iz opusa pod naslovom Dodir za gubilište – Lompar je, sada, novom knjigom, kreirao svojevrstan poetski triptih. Naime, knjiga je komponovana od tri ciklusa, tri cjeline, a naslov je, zapravo, srećan i znakovit spoj naziva tri dijela knjige – KRALJICA JAKVINTA, OPAT DOLČI I VRIJEME STIDA. Znakovit spoj, rekosmo, jer ubjedljivo sugeriše povijesnu vertikalu koja je važna za dešifrovanje jednog sloja knjige.
* * *
doći će
neka neshvatljiva jasnoća
kaže Lompar u pjesmi Iskaz koja je jedna od čvornih pjesama u knjizi. Iskaz, sa svojim metafizičkim i inim konotacijama, dakle, iskaz kao filozofema (IZRAZ) temeljni je znak, logos, simbol u novoj Lomparevoj poeziji. Nagovještaj neshvatljive jasnoće nije ništa drugo do li san o preciznoj artikulaciji, apologija imenovanja kao ključne egzistencijalne potvrde. Nemir, nelagoda imenovanja jezgrovita je odrednica suštine čina književnog kreiranja. Ovdje smo već vrlo blizu načinu na koji je Benedetto Croce instrumentalizovao kategoriju IZRAZA u svojim estetičkim razmatranjima. Izraz je jedina potvrda kreativnog potencijala. Ono što ne zaslužuje milost izraza, zapravo, i ne postoji. Odgonetanje svijeta jedino se može dešavati kroz imenovanje, kroz izraz spoznatog ili slućenog. Imenovanje je prepoznavanje. Iskaz je, dakle, najsuštinskija emanacija logosa.
Mogućnosti iskaza u novoj poeziji Mladena Lompara realizuju se kroz nesputanost koja, na taj način, bitno uslovljava ravan prosedea.
Naime, značajan dio nove knjige su prozni fragmenti – koji pored nesporne literarne ubjedljivosti sobom nose i pomjeranje u prostoru autorove komunikativne strategije. Prozni fragment je poslužio kao sredstvo za poigravanje sa istoricizmom i pseudoistoricizmom koji, uglavnom, funkcionišu kao polazna tačka za strukturiranje poetskog materijala. Tako, individualni i/ili kolektivni usud biva predstavljen u blago ironijskom tretmanu – čime se postižu najmanje dvije stvari: a) sugerisana je distanca u odnosu na (pseudo)fakticitet; b) ocrtani su obrisi – kroz svemoćnu prizmu fragmenta – globalnog poetskog praelementa – mudrosti eposa koji zahvataju totalitet.
Mladen Lompar, nadalje, smjelo i vješto u poeziju inkorporira iskustva postmoderne proze. U Kraljici Jakvinti nailazimo na slučajno (a ništa nije slučajno, kažu) otkrivanje pergamenta u kairskoj antikvarnici – što je amblematičan motiv jednog toka metafizičke književnosti od, recimo, Potockog do Umberta Eca, i jedan od kult-motiva postmodernih zatočenika labirinta vavilonske biblioteke.
* * *
Principi stvaranja pjesme, kao i principi stvaranja svijeta, i uopšte, svi principi kreiranja ex nihilo, počivaju na logici koja je, nužno, nad-ljudska, ne-izreciva, dakle, božanska po porijeklu. “Samo pjesnik i Bog stvaraju iz ničega”, veli Leszek Kolakowski. Poezija Mladena Lompara, kao svaka prava poezija isijava onu samodovoljnu i samoporađajuću pjesničku energiju pri čemu svaki poetski impuls koliko god počivao u sferi individualiteta istovremeno zahvata i svijest o rekonstruisanom kontekstu. U ovakvom zahvatu prepoznajemo jedan elegantan paradoks – ako je svaki čovjek, uistinu, ostrvo, onda je i svako ostrvo, svaka zemlja, svaki prostor – čovjek, sa svim pripadajućim znakovima neznatnosti ljudskoga usuda.
Mladen Lompar je ispisao novo, uzbudljivo poglavlje svog poetskog istraživanja. Ovaj pjesnik, očito, dobro zna ono što je Oscar Wilde ovako rekao: “Umjetnost počinje tamo gdje prestaje podražavanje.”
Umjetnost, vjerovatno najglamurozniji – ili, možda najuzaludniji? – pokušaj da se zadobije spasenje.
