Aleksandra V. Jovanović: Kartografija mašte
„Gde je ovde?“: Ondačijevi nomadi1
Official histories, news stories surround us daily, but the events of art reach us too late, travel languorously like messages in a bottle.2
Michael Ondaatje, In the Skin of a Lion
.
Canada is a haunted house [whose literature]expresses the anxious historiography of a settler culture that has never felt quite at home in the land it settled.3
Jonathan Kertzer, Canadian Gothic
U jednom od mnogobrojnih pokušaja kanadskih antropologa da opišu kanadsko iskustvo, Nortrop Fraj (Northrop Frye) zapisao je da je to „osećanje pripadanja ničijoj zemlji s dugim rekama i ogromnim jezerima, i ostrvima koje je mali broj Kanađana ikada video…“4 ([1945] 1965: 219). Razmišljajući o prirodi tog iskustva, čovek ne može da se ne zamisli nad njegovom jedinstvenošću i upita „da li ijedno drugo nacionalno biće uključuje u toj meri nepoznato, nedostupno i neistraženo“5 (ibid). Od kraja osamnaestog i tokom devetnaestog veka evropski doseljenici u kanadsku zemlju osvajali su tlo čiji je pejzaž bio nedokučivo različit u zavisnosti od kraja na koji bi nailazili. S jedne strane nailazili su na široke rečne i jezerske doline bujnog rastinja i neverovatne lepote, kao i na predele koji su izgledali „zastrašujuće hladno, prazno i ogromno“6 (Frye [1945] 1965: 243). Tako da je veliki deo osvojenog prostora ostao tajna od koje su uzmicali, „kanadska sfinga [čija] zagonetka je neosmišljena zemlja“7 (Frye [1945] 1965: 200). Zamišljanje te zemlje, mapiranje dostupnog, vidljivog i nedostupnog prostora van „pogleda doseljenika koje Fraj naziva sfingom nepoznate zemlje“8 (Frye [1945] 1965: 199), koja u svekolikoj kanadskoj književnosti, od početka u putopisima doseljenika sve do danas „postavlja svoje zagonetno pitanje“9 (ibid).
Naseljavanje Kanade i civilizacijska zbunjenost osvajača pred neukrotivim tlom duguje evropskoj iluziji da je put potrage za bićem i domom sadržana u pitanju, „ko sam ja?“ dovodi do univerzalne spoznaje sveta i mesta u njemu. Kanadsko iskustvo, napominje Fraj, predstavlja modifikaciju ove evropske potrage za bićem. Kao ključno pitanje koje inspiriše potragu evropskih doseljenika u Kanadu Fraj predlaže „Gde je ovde?“10 (Frye [1945] 1965: 219).
„Ovde“ je, međutim, teško utvrditi, piše Fraj (Frye 2005: 194). Čovek bi mogao oko sebe iscrtati kružnicu i reći ovde je „ovde“ unutra. Mnogo je jasnije međutim gde je „tamo“, izvan (ibid). Logično bi bilo reći „ovde“ je ono što nije „tamo“. Da je poznato ono što nije nepoznato. „Ovde i tamo“ manifestuje biće i „ono drugo“, nepoznato, neuobičajeno (uncanny) i profiliše kanadsko iskustvo sveta. Vidljivi i nevidljivi pejzaž, racionalno i iracionalno mapiranje kroz naracije svesti i podsvesti, sakupljanje činjenica i stvaranje fikcije o „civilizaciji“ i „divljini“ ključno je iskustvo koje inspiriše književnost i kulturu Kanade više od dva veka duge istorije naseljavanja kanadske zemlje. Počevši od evropskih doseljenika, kanadska potraga za nacionalnim identitetom odvijala se kroz upoznavanje pejzaža i identifikaciju sa zemljom i tlom u procesu koji kritičari poput Anik Hilger (Annick Hillger) nazivaju „topocentričnom tradicijom kanadskog… nacionalizma“11 (2006: 115).
Roman kanadskog pisca Majkla Ondačija (Michael Ondaatje) In the Skin of a Lion (U lavljoj koži) izranja iz nekoliko tradicija kanadske potrage za nacionalnim bićem, autentičnom istorijom i mestom. Arhetipski obrasci potrage junaka „s hiljadu lica“ poput Odiseja, Edipa i Jasona i nebrojenih drugih tragača, prefiguriraju životne sage likova ovog romana, predstavljajući ih kao tragače i lutalice. Njihovo pitanje „ko sam ja?“ podrazumeva potragu za utemeljenjem u tlu koje se „ljulja“, dok su njihove priče određene koordinatama „ovde“ i „sada“. Osećanje teskobe usled „nedovršene kartografije“ prožima životne priče migranata i Kanađana podjednako.
Roman U lavljoj koži govori o nevidljivim akterima zvaničnih verzija priče o stvaranju Kanade i Toronta – o „ućutkanim ekscentricima na marginama istorije“,12 kako ih naziva Linda Hačen (Hutcheon 1988: 13). „Ekscentričnost“ kao način kompleksnog sagledavanja stvarnosti i njegove reprezentacije u književnom delu, rečju, potraga za smislom izvan centra i zvaničnog kadra istorije, tvrdi Hačen, snagu crpe iz „kreativne snage pisca da imenuje one koje istorija nije imenovala“13 (1988: 134–135). Ondačijev roman bavi se Frajevim pitanjem „Gde je ovde?“ na izuzetan, „ekscentričan“ način klizeći u svom narativnom svetu iz prostora zvaničnih verzija o prošlosti i geografiji mesta i afirmišući u svom univerzumu ideju Deride, Rolana Barta i konačno same Hačenove o „razlici u srcu istovetnosti“14 (1985: 8) koja tu istovetnost invertira, opisuje, potvrđuje i dopunjuje. Ondači utemeljuje mesto lične prošlosti i intimne kartografije neimenovanih ljudi koji su ostali neprimećeni i nezabeleženi u zvaničnim naracijama o mestu i zemlji. Na taj način Ondačijevi likovi paradoksalno prate linije poznate matrice sticanja kanadskog iskustva osvajanja tla kroz potragu za identitetom i samorefleksijom u pejzažu. Istovremeno oni preispituju kanadsku tradiciju identifikacije sa zemljom kroz ironijsku zamenu sedišta stvarne i prikrivene moći, vidljivog i skrivenog, a neumitnog prisustva, kao i potrebe da svaki junak „mora preuzeti odgovornost i prihvatiti moć da promeni perspektivu centra“15 (Hutcheon 1988: 134).
Roman U lavljoj koži govori o dislociranim bićima, migrantima i onima koji to nisu, ali čija je priča ispričana kao potraga za centrom i domom. Dva epigrafa romanu, jedan koji govori o legendarnom sumerskom vladaru Gilgamešu: „Srećni će pokleknuti u žalosti a kada budeš otišao u zemlju, pustiću kosu da mi izraste zbog tebe i lutaću divljinom u lavljoj koži“ 16 i drugi koji je citat iz romana Ondačijevog omiljenog pisca Džona Bergera (John Berger): „Nikad više nijedna priča neće biti ispričana kao da je jedina“17 (quat. in Ondaatje 1987) iscrtavaju koordinate sveta ovog romana. Gilgameš prefigurira glavnog junaka Ondačijevog romana Patrika Luisa koji, pričajući svoju priču nama i devojci Hani, u rano jutro vozeći van Toronta spoznaje njen smisao.
Ondači je, prema sopstvenim rečima, nomad kao i njegovi junaci u romanu. „Ima mnogo pisaca koji su kao mi nomadi i nemaju te duboke korene u mestima, te izvore…“18 (2004: 257), a migrant je po rođenju i vokaciji jer „svi pisci su migranti“19 (2004: 262). Majkl Ondači rođen je 1943. godine na imanju gde se gajio čaj, u zemlji koja je nosila kolonijalni naziv Cejlon, kasnije Šri Lanka (1972). Ondačijevo kolonijalno poreklo čini tihu potku njegovog potonjeg stvaralaštva. Ondačijeve preokupacije su koreni, dom, identitet, potraga i mesto. Dislociranost i povezivanje. Mešavina osvajačkog, britanskog, anglosaksonskog i lokalnog manira koja se stekla u njegovom iskustvu sveta pružila je posebnu ideologiju aistoričnosti i potrage za potpunijom slikom o prošlosti, mestu i ideologijama koje pokreću globalne procese. Tragajući za odgovorima na pitanja koja izmiču autorima u okviru etničkih kulturnih i istorijskih obrazaca Ondačijev tekst epitomizovao je nomadski manir. Roman U lavljoj koži prvi je Ondačijev roman čija se radnja odvija u Kanadi.
***
Na koricama prvog izdanja romana stoje reči pesnikinje Maksin Hong Kingston (Maxine Hong Kingston) da roman U lavljoj koži govori o radnicima i ljubavnicima. Ovaj opis otkriva na najjednostavniji način njegovu suštinu, okrenutost lepoti, ljubavi i bolu zbog nepravde i marginalizacije. Radnici su nevidljivi graditelji Toronta, nezapamćenih imena u arhivama njegovih graditelja. Ondači je, pokušavajući da pronađe imena graditelja Toronta, pronašao samo imena velikih kompanija, jedino ime radnika na koje je naišao bilo je Nikolas Temelkov, makedonski imigrant. Nikolas je jedan od protagonista romana. Jedan od radnika, ljubavnika i tragača.
Roman je izašao iz štampe osamdesetih godina prošlog veka, u jeku velikih migracija iz Azije i s Kariba, i donošenja kanadskog zakona o multikulturalizmu koji je trebalo da doprinese egalitarizmu među etničkim zajednicama u Kanadi. Ovaj istorijski i politički kontekst reprezentovan je u romanu implicitno u njegovim preokupacijama i likovima. Ondači sugeriše da je oko pola veka ranije, u vreme kada se odigravaju događaji koji su u romanu opisani, neka druga generacija imigranata u Kanadu krčila put savremenicima sa sličnim vizijama i gotovo istovetnom teskobom opstanka. Imigranti čine dominantan duh populacije o kojoj roman govori, duh zanemarenih sudbina u vihorima političkih i društvenih ideologija koje su ih potisnule na margine zbivanja u prostor u kome su pronalazili put svoje potrage za razumevanjem sopstvenog identiteta unutar kanadske zajednice. Razne putanje isprepletanih potraga likova opisuju njihovo iskustvo kanadske zemlje unutar velike kanadske teme mapiranja tla. Migranti i Kanađani, protagonisti priče U lavljoj koži, mapiraju prostor Toronta i jugozapadnog Ontarija.
Projekat izgradnje modernog Toronta bio je poveren gradskom planeru Rolandu Koldvelu Harisu. Haris je imao viziju i san o izgledu grada. Most označava moderni Toronto. Novi društveni stil, naučni napredak, modernu tehnologiju, novi duh urbanosti. „Most raste u snu. Povezaće istočni deo s centrom grada. Omogućiće prolaz saobraćaja, vode i struje dolinom Don. Preko njega će prelaziti i vozovi koji još nisu ni izmišljeni“20 (Ondaatje 1987: 26).
Izgradnja je tekla prema planu, bez zastoja: „Noću i danju. Pri svetlosti jesenjeg sunca. Pri odblesku snega. Neprestano su radili“21 (ibid). Izazovi su bili teški, ponekad preteški.
U zimska jutra ljudi bi se razmileli nespokojno po snegu. Ima li ova zemlja kraj? Noću bi svetlele varnice duž ivice mosta – najgora smena – gde zakucavaju eksere kroz sneg. Graditelji mosta balansiraju na ivici, a varnice lete oko njih, i taj zvuk usmerava njihove pokrete čekićem, pošto ne mogu da vide ekser.“22 (Ondaatje 1987: 27–28)
San bogatih i moćnih realizovali su nevidljivi ljudi, ovaj roman je o njima, o ekscentričnoj vizuri iz koje stvaraju identitet i priču o mestu. Među radnicima su i Patrik Luis i Karavađo i Nikolas Temelkov. Kao što ističe Linda Hačen, „danas znamo imena bogatih (Ambroza Smola) i politički moćnih (R. K. Harisa, gradskog planera), ali ne znamo imena onih koji su bili na periferiji događaja, žena bogataša (Smolove ljubavnice), niti anonimnih radnika (koji su izgradili konstrukciju koju je osmislio Haris. Oni su među marginalizovanim, među ’ekscentričnim’“23 (Hutcheon 1988: 133).
Istorijska činjenica je da je most završen u oktobru 1918. godine. Priča ističe dva bizarna događaja koja su obeležila njegovu izgradnju. Potpuno neplanirano, dok je trajala politička parada povodom otvarana mosta „Princ Edvard“, koji je svojim grandioznim imenom već pretendovao na grandiozno mesto u istoriji grada, mostom je „zagospodario u trenutku zbunjenosti, usamljeni i nezakoniti“24 (Ondaatje 1987: 27) biciklista. Probivši kontrolne punktove, anonimni biciklista, koji je „velikom brzinom prošišao na biciklu prema istočnom delu grada“25 (ibid), bio je prvi koji je prešao mostom. Patrik će kasnije saznati da su ovu činjenicu zabeležile zvanične arhive.
Drugi događaj bio je pad opatice. Tokom gradnje sa mosta je pala opatica, koju je u poslednjem trenutku spasao imigrant sa Balkana – Nikolas Temelkov, ilegalni imigrant koji je u Kanadu ušao bez pasoša 1914. Hrabar i smeo, Temelkov je neustrašivi radnik koji je viseći na kanapu na jednom od nivoa građevine „čovek koji lebdi“26 (Ondaatje 1987: 31) iznad mosta spazio „belo lice devojke odevene u crno“27 (ibid). Posegao je za telom koje je padalo, shvativši u trenutku da ih „konopac ne može zadržati oboje“28 (ibid). Zaštitio ju je svojim telom, dok je ruku povredio, možda slomio. Stoga je „na njoj sada bilo da [ih]spase“29 (Ondaatje 1987: 32). Bila je u šoku, izbačena sa putanje svog sveta, njena poslovično uredna odeća i kosa, u neredu, njišući se u naručju nepoznatog muškarca. Kada su se spustili na donji nivo mosta, „držala ga je i povela kao da su ljubavnici“30 (Ondaatje 1987: 33).
Nikolas je bio „čuven među radnicima po smelosti“31 (Ondaatje 1987: 34). Bez trunke oklevanja zakoračio bi u vazduh. Bilo ga je teško uočiti „čak i na arhivskim fotografijama“32 (ibid). Da bi razabrao „njega“ na fotografiji „čovek bi morao da se napregne da uoči duž linije neba trunku, kao od zgužvane hartije iznad doline“33 (ibid). Ironično, Ondači ističe Nikolasovu nevidljivost, kao i neophodnost u izgradnji mosta, jer Nikolasovi podvizi ga „zapravo sastavljaju“34 (ibid).
Prostor Toronta nastajao je u tišini, radnici su radili „neprimetno“ kao da grad nastaje sam od sebe, za njihove životne istorije nisu marili investitori niti zvanični graditelji, poput javnih ličnosti i bogataša. Mimo njihove pažnje tekao je skriveni život. Događaji koji su ga sačinjavali bili su „jedna vrsta [skrivenog]mapiranja [grada]“35 (Ondaatje 1987: 29).
Incident koji se dogodio u toku izgradnje mosta otvara svet imigrantskog Toronta. Povela ga je u njegov svet i u tom času, povezavši svoje priče s pričama imigranata, postala njegov deo. Povela ga na adresu koju joj je saopštio, u njegov kraj Toronta, Istočnom avenijom i pokazao joj vrata taverne „Ohrida lejk“. Iskorak iz jednog sveta i namah prihvatanje drugog bilo je u koracima, nepoznatim ulicama (nije znala kuda ide), u nasumičnom odustajanju od kanona, skinula je veo i zamotala mu ruku, „držala ga je čvrsto, čitavo njeno telo guralo ga je svom snagom nagore… stenjući kao da želi da ga podigne, držeći ga i čvrsto stežući“36 (Ondaatje 1987: 33). Senzualnost opisa neobičnog zagrljaja stranaca, posebno zbog izuzetnosti njenog opredeljenja –opatice i fizičkog radnika, naglašava nasumično spajanje dva sveta, pripadnice građanskog sloja i ilegalnog imigranta. Priča nagoveštava ova značenja izborom reči kojima se i sama čudila. Šta znače „ovi bespokorni zahtevi, … vrisni, ljuljaj, udari, uzmi me“37 (ibid)? Te noći u taverni bili su sami. Nikolas je igrao, pili su rakiju, a zatim je zaspao. Spavao je i kad je otišla ujutru, pre nego što je došao vlasnik taverne, Kosta.
„Ohrida lejk“ ličio je na nepoznato ostrvo unutar gradske vrve Toronta. Ondači ga opisuje kao podzemnu odaju punu drvenih stolova s kariranim stolnjacima u kojoj radio svira neku nepoznatu muziku, a prozora nema. Balkanski kolorit sobe u kojoj je prvi put u životu sedela u „makedonskom baru, zapravo u bilo kojem baru“38 (Ondaatje 1987: 37) izgledao je devojci kao prostor iz nekog drugog sveta:
Shvatila je da tama predstavlja makedonsku noć u kojoj ljudi sede za stolovima napolju. Svetlost dolazi samo odnekud iza bara, zvezda i sata odevenog u narandžastu veštačku svetlost. Tako da, kada ljudi dođu u bilo koje vreme, ulaze u dvorište neke stare kuće na Balkanu. Violina. Maslinova stabla. Neprestano veče. Sada vidi smisao u lisnatoj šari na tapetama. Sada i papagaj govori svojim jezikom.39 (Ondaatje 1987: 37)
Na ulazu je bio kavez s papagajem po imenu Ališa. To ime opatica će pozajmiti kada jednom u budućnosti pređe granice svog iskustva i, kao i Patrik, ostavi iza sebe naivan i etički precizno definisan svet duhovnog života i pođe u drugi u potrazi za osvetom zbog nepravdi sveta. Papagaj Ališa inspirisaće [njeno]ime Alis.
Literatura
Berger, John. G. London: Weidenfeld and Nicolson 1972.
Cynthia Sugars. ,,Introduction: Settled Unsettlement; or, Familiarizing the Uncanny“ in Canadian Gothic: Literature, History, and the Spectre of Self-Invention. Cardiff: University of Wales Press, 2014, 1–19.
Chamberlin, Edward J. If this is Your Land, where are Your Stories? Toronto: Alfred A Knopf. 2003.
Frye, Northrop.Conclusion to a Literary History of Canada: Literary History of Canada: Carl F. Klinck, General Editor; University of Toronto Press; [1945] 1965.
Frye, Northrop. Northrop Frye on Milton and Blake: 16, Collected works of Northrop Frye. Toronto: University of Toronto Press, 2005.
Hillger Annick. Not needing the words. Montreal: McGill-Queen’s University Press, 2006.
Hutcheon, Linda. ,,Ex-Centric.“ Canadian Literature 117, 1988, 132–135.
Hutcheon, Linda. A Theory of Parody: The Teachings of Twentieth-century Art Forms. New York: Methuen, 1985.
Kertzer, Jon. Canadian Gothic: Literature, History, and the Spectre of Self-Invention by Cynthia Sugars. ESC: English Studies in Canada, vol. 41, issue 2–3, 2015, 214–217.
Ondaatje, Michael. In the Skin of a Lion. London: Picador, 1987.
Ondaatje, Michael. ,,Michael Ondaatje with Maya Jaggi“ in Writing Across Worlds, Susheila Nasta (ed). London: Routledge, 2004, 250–266
Simmons, Rochelle. ,,In the Skin of a Lion as a Cubist Novel.“ University of Toronto Quarterly, vol. 67, no. 3, 1998, 699–714.
(Endnotes)
1 Iz prvog poglavlja knjige: Aleksandra V. Jovanović, Kartografija mašte, Beograd: Univerzitet u Beogradu, Filološki fakultet i UB „Svetozar Marković“, 2020, 21-57.
2 Svakog dana novine nas obasipaju pričama i zvaničnim podacima, dok za umetničke događaje saznajemo kasno, vesti o njima do nas putuju sporo kao poruke u boci. (145)
3 Kanada je zemlja opsednuta duhovima nepoznatog čija književnost izražava teskobnu istoriografiju kulture doseljenika koji nikada nije u toj zemlji pronašao dom. (214)
4 To feel,,Canadian“ was to feel part of a no-man’s-land with huge rivers, lakes, and islands that very few Canadians had ever seen.
5 One wonders if any other national consciousness has had so large an amount of the unknown, the unrealized, the humanly undigested, so built into it.
6 … terrifyingly cold, empty and vast.
7 Canadian sphinx… [whose]riddle [is]the unvisualized land.
8 … the sphinx of the unknown land.
9 … takes its riddle.
10 Where is here?
11 … the topocentric tradition of Canadian… nationalism.
12 The silenced ex-centrics on the margins of history.
13 … the creative power of the novelist, the power to name the unnamed of history.
14 Difference at the heart of similarity.
15 … must take the responsibility and accept the power to change the perspective of the centre.
16 The joyful will stoop with sorrow and when you have gone to the earth, I will let my hair grow long for your sake, I will wander through the wilderness in the skin of a lion.
17 Never again will a single story be told as if it were the only one. (John Berger in G.: A Novel, New York: Viking Press, 1972, 129),
18 … A lot of writers like us who are nomadic don’t have those deep regional roots, those wells.
19 All writers themselves are immigrants.
20 The bridge goes up in a dream. It will link the east end with the centre of the city. It will carry traffic, water, and electricity across the Don Valley. It will carry trains that have not even been invented yet.
21 Night and day. Fall light. Snow light. They are always working…
22 On winter mornings men fan out nervous over the whiteness. Where does the earth end? There are flares along the edge of the bridge on winter nights – worst shift of all – where they hammer the nails in through snow. The bridge builders balance on a strut, the flares wavering behind them, aiming their hammers towards the noise of a nail they cannot see.
23 We know today the names of the rich (Ambrose Small) and the politically powerful (R. C. Harris, city commissioner), but we do not know the names of the peripheral, of the women of the rich (Small’s mistress), or of the anonymous workers (who built the structures ordered by Harris). These are among the outsiders, the ,,ex-centrics…“
24 … claimed the bridge in that blurred movement, alone and illegal.
25 … cycling like hell to the east end of the city.
26 … the man in mid-air.
27 … black-garbed bird, girl’s white face.
28 … rope would not hold them both.
29 Saving [them]now would be her responsibility.
30 She held him and walked with him like a lover.
31 … a daredevil, famous on the bridge.
32 Even in archive photographs it was difficult to find him.
33 … the eye must search along the wall of sky to the speck of burned paper across the valley.
34 These knit the bridge together.
35 Tall tales were a kind of charting.
36 … [h]er whole body pushing up with all her strength… groaning as if about to lift him, and holding him, clutching him tight.
37 … [a]ll these abrupt requests, scream, swing, knock, get me.
38 … in a Macedonian bar, in any bar.
39 She realizes the darkness represents a Macedonian night where customers sit outside at their tables. Light can come only from the bar, the stars, the clock dressed in its orange and red electricity. So when customers step in at any time, what they are entering is an old courtyard of the Balkans. A violin. Olive trees. Permanent evening. Now the arbour-like wallpaper makes sense to her. Now the parrot has a language.