Aleksandra Nikčević Bartrićević
,,KLJUČANJE“ I DRUGE PRIČE O DIVLJIM ŽENAMA
iz knjige “Divlje žene”
Zbirka ,,Ključanje“ i druge priče o divljim ženama iz knjige “Divlje žene” u izboru Aleksandre Nikčević-Batrićević objavljena je nedavno u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Ovo izdanje pripada biblioteci Savremena proza u okviru izdavčke djelatnosti OKF-a. Za izdavača se potpisuje Goran Martinović, urednik izdanja je Milorad Popović, predgovor je napisala Dragana Kršenković Brković, a liikovna urednica izdanja je Ana Matić.
IZ PREDGOVORA
“Engleska književnica Sju Tomas objavila je 1994. godine u njujorškoj izdavačkoj kući Overlook Press antologiju pod naslovom Divlje žene: savremene kratke priče književnica koje slave žene. Ona je odabrala četrdeset i sedam priča koje su napisale književnice sa engleskog govornog područja (iz SAD-a, Velike Britanije, Irske, Kanade, Novog Zelanda), kao i dve književnice (iz Japana i Italije) čije su priče prevedene na engleski jezik. Predgovor je potpisala urednica Sju Tomas, a uvod Klarisa Pinkola Estes (Clarissa Pinkola Estâes). Nije slučajno Tomas pozvala pesnikinju i psihoanalitičarku Pinkola Estes da napiše uvod u njenoj knjizi. Ideja od koje je Tomas pošla u svojoj antologiji je koncept arhetipa divlje žene, o kome je Klarisa Pinkola Estes pisala u knjizi Žene koje trče s vukovima: mitovi i priče o arhetipu divlje žene. Čim se pojavila 1992. godine knjiga Žene koje trče s vukovima odmah je stekla veliku popularnost. Dve godine je bila na vrhu NYT liste najprodavanijih knjiga sa više od dva miliona prodatih primeraka. Između brojnih studija, kritika, prikaza, eseja i komentara o ovoj knjizi kao primer pomenimo ono što je zapisala poznata i višestruko nagrađivana američka književnica Elis Voker: ,,Žene koje trče s vukovima nije tek neka knjiga. To je poklon dubokog uvida, mudrosti i ljubavi. Proročanstvo One Koja Zna.” Knjiga Klarise Pinkola Estes, ističu kritičari, probudila je u ženama nadu da upravo one mogu da promene naš svet i postojeće društvene odnose, navike i shvatanja ljudi – i to zahvaljujući svojoj neukrotivnoj snazi, snovima i urođenom predosećanju da se nešto može desiti. tom preobražavanju stvarnosti intuitivna strana žene, nalik ,,kristalu kroz koji može da se gleda uz neverovatni unutarnji vid” (Pinkola Estâes 23), ima ključnu ulogu. Napomenimo da to ženino svojstvo ne treba shvatiti kao vidovitost pri donošenju odluka, nalik gatanju, gledanju u karte ili u kuglu. Na ženu razvijenom slutnjom ne treba gledati ni kao na neku vračaru koja poseduje natpirodne sposobnosti da ‘vidi’ ono što će se desiti u budućnosti, niti kao na neku proročicu koja ‘čita’ auru oko ljudi kako bi doprla do onih informacija koje su nepristupačne našim običnim čulima”, zapisala je Dragana Kršenković Brković.
Autorke koje su zastupljene u knjizi su Ana Kavan, Elis Voker, Oba Minako, Margaret Atvud, Marijaroza Sklauzero, Tanit Li, Kati Hulm, Keti Pejdž, Melani Tem, Dženis Vilijamson, Debra Erling, Beverli Daurio, Peti Smit, Sju Tomas, Ejmi Blum i druge.
O PRIREĐIVAČICI
Aleksandra Nikčević Batrićević predaje američku književnost na Studijskom programu za engleski jezik i književnost, Filološki fakultet u Nikšiću, Univerzitet Crne Gore. Autorka je tekstova o američkoj književnosti, bavi se književnom teorijom i kritikom (feministička književna teorija i kritika) i prevođenjem književnih i književnoteorijskih tekstova. Priredila je i prevela više knjiga koje su objavljene u Crnoj Gori, Velikoj Britaniji i Grčkoj. Jedna je od organizatorki međunarodnog naučnog skupa anglista koji se održava na Filološkom fakultetu u Nikšiću.
Margaret Atvud
KLJUČANJE
Prevele: Aleksandra Nikčević-Batrićević i Marija Krivokapić
Počelo je u zadnjem dvorištu. U početku su se muškarci koncentrisali na vrelinu i dim, i na opasno zamahivanje dugačkim viljuškama. Njihove žene dale su im kecelje na uske pruge, sa natpisom na grudima – Hot Stuff, Gazda – da ih podstaknu. Onda je zbrku izazvalo pitanje ko će prati suđe, jer ne možete stalno koristiti papirne tanjiriće, i baš u to vrijeme ženama je dosadilo da mijese kolačiće i da sjeckaju sastojke za salatu, i htjele su da zarađuju novac umjesto toga, i jedna stvar vodila je drugoj. Žene su rekle da u jednom danu ima samo dvadeset i četiri sata; a muškarci, koji su se u tom vijeku još uvijek ponosili svojom racionalnošću, složili su se da je tako.
Neko vrijeme važio je dogovor da će muškarci biti zaduženi za muževniju vrstu hrane: pečenja, odreske, zaklane piliće i patke, želudac, srca, bilo šta što je očigledno bilo ubijeno, što je očigledno krvarilo. Žene su radile druge stvari, glazirani paštrnak i ulupani krem od šljive, bilo šta što je cvjetalo ili donosilo plod ili je bilo meko i ljepljivo po sredini. Tako uređeni poredak stvari tekao je jednu deceniju. Svi su hvalili muškarce kako bi ih obodrili, a žene, koje su se iskradale iz kuća ujutru sa svojim šrkipavim novim aktentašnama, i gužvale u šakama autobuske karte zato što su muškarcima bili potrebni automobili kako bi kući donosili trupla, osjećale su da su se od nečega izvukle.
Ali vrijeme nije statično, i muškarci su odbili nepromjenjivost situacije. Niko ih više nije mogao zadržati u sopstvenim kuhinjama, kuhinjama u koje je ženama bilo dozvoljavano sve rjeđe i rjeđe da ulaze jer, rekoše muškarci, one nijesu oštrile noževe kako treba, ako su uopšte. Muškarci su počeli da kupuju kuhinjske aparate, koje su tokom vikenda rastavljali i podmazivali. U početku je bilo nekoliko nezgoda, nekoliko odsječenih prstiju ili vrhova noseva, ali su se muškarci uskoro navikli i razgranali su se u druge sfere: automatska gratalica za mirišljave oraščiće, električna naprava za skidanje poklopaca sa tegli. Na koktelima oni su se okupljali u grupama na jednom kraju sobe, gdje su razmjenjivali svoje recepte i kulinarska iskustva, priče o sufleima koje su junački uspjeli da spasu u posljednjem trenutku, flambiranim kruškama koje su se otele kontroli i koje je trebalo savladati. Neke od ovih priča sadržale su opasne fraze, kao što su pileće grudi. Zaista, došlo je do promjene seksualnih metafora: činije i viljuške su postale važne, mutilica za jaja, ekspres lonac i pipete za pečenje postale su riječi koje su se samo smjele mlade žene, one koje su voljele da same namažu puter na sopstveni tost, usuđivale da izgovore u miješanom društvu. Muškarci koji nijesu dobro kuvali držali su se na margini ovih grupa, bojeći se da ne kažu previše, diveći se starijim i iskusnijim, želeći da su poput njih.
Ubrzo poslije toga, muškarci su dali otkaz na poslovima koje su obavljali u velikom broju, da bi mogli provoditi više vremena u kuhinji. U časopisima su objavljivani tekstovi o pomenutom trendu. Žene su odvožene na posao, bilo da su to željele ili ne: neko je morao da zarađuje novac, i naravno one nijesu željele da muževnost njihovih supruga bude ugrožena. Status muškarca u društvu sada je iskazivan dužinom njegovog noža za rezanje mesa, prema broju noževa koje je imao i koliko su oštri bili, i da li su bili skromni ili ukrašeni zlatom i dragim kamenjem.
Ekskluzivni klubovi i tajna društva su nicali. Muškarci koji po prvi put prisustvuju sastancima sada razmjenjuju poseban način pripreme – bešamel tvist, dupla porcija čokoladnog musa – kako bi pokazali da su prošli obred inicijacije. Ukazivano je na ovo ženama koje su prestale da oblize kuhinje iz straha da će ih smatrati neženstvenim, da je šef konačno šef i da je mikser nešto uobičajeno dok niko nikada nije čuo za mikserku. Popularni psihološki članci počeli su da se pojavljuju u časopisima o pojavi ženske kuhinjske zavisti i kako se ona može izliječiti. Preporučivala se amputacija vrha jezika, koja je, kao što znate, postala široko rasprostranjena praksa u bolje razvijenijim društvima. Da je priroda planirala da žene kuvaju, rečeno je, Bog bi načinio noževe za siječenje okruglim i napravio bi rupu u njima.
Ovo je istorija. Ali ovo nije istorija koja je poznata velikom broju ljudi. Ona postoji samo u malom broju arhivskih zbirki koje još uvijek nijesu uništene i u rukopisima kao što je ovaj, koji se prenosi od žene do žene, obično noću, ispisan rukom ili napamet naučen. Subverzivno je što uopšte pišem ove riječi. Ja ih pišem, rizikujući ličnu slobodu, jer sada, nakon mnogo vjekova stagnacije, prepoznaju se znakovi da su nada i, prema tome, promjena još jednom postale moguće.
Žene u prugastim kompletima, prognane u dnevne sobe, u kojima predano ispijaju čaše porta koje im prinose muškarci, sjedjele su zbunjeno, u tišini, slušajući glasne navale muškog, pomalo podrugljivog, smijeha iza zatvorenih kuhinjskih vrata. Ali i one su počele svoja šaputanja. Kada su sa onima kojima vjeruju, one pričaju o davno prošlim vremenima, izgubljenim u gustim maglama legendi, na koje se aludiralo u paketima pisama pronađenih u koferima na tavanu i na kriptičnim freskama na zidovima napuštenih hramova, kada je ženama takođe bilo dozvoljeno da učestvuju u ritualima koji sada ovaploćuju najdublja religijska uvjerenja našega društva: transformacija osveštanog brašna u sveti hljeb. Tokom noći one sanjaju, duge tajanstvene snove, nejasne i zamračene sjenkama. One sanjaju da svoje ruke urone u zemlju, koja je crvena kao krv i meka, koja je mliječna i topla. One sanjaju da se zemlja sabere pod njihovim rukama, da se nadima, mijenja svoj oblik, cvjeta u hiljadu oblika, i za njih, za njih još jednom. One sanjaju o jabukama; one sanjaju o stvaranju svijeta; one sanjaju o slobodi.
1983.