Izbor iz poezije, prijevod i bilješka: Vojo Šindolić
Uvodna bilješka
Aharon Shabtai rodio se 1939. u židovskoj obitelji u Tel Avivu, i odgojen je u jednom
od kibuca (naseljeničkih samoupravnih zadruga – od 1909. do 1948. u Palestini, a kasnije
u Izraelu kibuci su bili zasnovani na kolektivnom vlasništvu i potpunoj jednakosti, nadahnuti
cionističkim idejama o izgradnji nove židovske domovine i socijalističkim idejama o
besklasnom društvu). Grčku književnost i filozofiju Shabtai je studirao na Sveučilištu u Tel
Avivu, pariškoj Sorbonni kao i na Cambridgeu. Godine 1979. doktorirao je tezom “Dom
i obitelj u Eshilovim tragedijama”. Od 1972. do 1985. predavao je dramu na Fakultetu
dramskih umjetnosti u Jeruzalemu. Posljednjih desetak godina radio je kao predavač grčke
književnosti na Sveučilištu u Tel Avivu. Shabtai se općenito smatra za najboljeg suvremenog
prevoditelja sa starohelenskog na hebrejski jezik kao i za najvećeg živućeg židovskog
pjesnika. Objavio je dvadesetak pjesničkih zbirki, mnoštvo novinskih članaka i velik broj
prijevoda klasične grčke drame, filozofije i poezije.
Poigravajući se s naslovom ali i pozivajući se na sadržaj Zolinog poznatog pisma
J‘accuse (Optužujem), kao i na Dreyfusov proces (koji je predstavljao neposredni povod
nastanku židovskog cionističkog pokreta s osnovnom idejom izgradnje židovske države u
Palestini, u koju bi se iz Europe mogli iseliti diskriminirani Židovi), Shabtai je, odlučivši
taj isti naslov upotrijebiti i za svoju pretposljednju pjesničku zbirku, i doslovno optužio
svoju vladu i militantne sunarodnjake za višegodišnju mržnju i proganjanje prvih susjeda,
Palestinaca. Pjesme u Shabtaijevim zbirkama Politika, Optužujem i Artzenu (Naš zavičaj)
obuhvaćaju posljednjih dvadesetak godina i pjevaju o brojnim umorstvima, snajperistima
koji pucaju u djecu, opsadama, bombardiranjima, nepoštivanjima mirovnih dogovora, policijskom
satu itd.
Ali u srcu Shabtaijeve poezije etička je sudbina hebrejske kulture u kojoj je pjesnik
odgojen. Shabtai odbija popustiti u svom uvjerenju u ispravnost temeljnih moralnih načela
suvremenog izraelskog društva ili biti nijem pred barbarstvom i brutalnošću tog istog društva.
On svjedoči, oni protestira, on upozorava – i o svemu tome pjeva, uz izvanrednu lirsku
intimnost kojom još više naglašava svoju sažetu neposrednost i prijezir za sve jednostrano
i nasilno.
Poput svakog hrabrog pjesnika koji ne zatvara oči pred stvarnošću, Shabtai drži golemo
pjesničko ogledalo pred svojom nacijom: zbog toga je etička sudbina hebrejske kulture u
kojoj je Shabtai odgojen nerazmrsivo povezana sa sudbinom palestinskog društva i palestinskog
naroda.
Zanimljivo je napomenuti da se Shabtai često poziva na pjesnike koji su u mehanizmima
države, u jednostranačju i jednoumlju pronašli pokretački i nužni subjekt poezije, unatoč
danas široko rasprostranjenom i duboko uvriježenom mišljenju po kojem bavljenje politikom
neizbježno umanjuje ili na izvjestan način kvari duhovni život svakog pojedinca, a
osobito pjesnika.
Zbog toga se u mnogim Shabtaijevim pjesmama (baš kao i u ovom izboru), mogu naslutiti
pjesnički utjecaji ili posvete pjesnicima kao što su Bertolt Brecht i Osip Mandeljštam,
Nazim Hikmet i Ana Ahmatova, Pablo Neruda i Paul Eluard i mnogi drugi.
Također se može uočiti da se Shabtai u svojoj poeziji zalaže za povratak iskonskim
moralnim običajima a koje nalazimo u općepoznatim riječima drevnih židovskih proroka
koji su upozoravali na grijehe i nečasnosti u vlastitom narodu a zbog kojih mu je prijetila
propast. Bez obzira na višegodišnji status enfant-terrible pjesnika u Izraelu, Shabtai je
jednako poznat po vrsnim prijevodima grčkih tragičara poput Eshila, Sofokla, Euripida,
Aristofana, itd., a čija djela Shabtai sustavno prevodi i predaje na raznim fakultetima već
više od tri desetljeća.
No, i pored toga što je Shabtai zbog otvorenosti u svojoj poeziji često nailazio na otpor
i protivljenje u militantnom dijelu izraelskog društva – njegove pjesničke zbirke bile su izvanredno
dobro primane, ne samo od čitatelja nego i od književnih kritičara, kako u Izraelu
tako i diljem svijeta pa su u Sjedinjenim Državama u posljednjih desetak godina objavljeni
brojni prijevodi i izdanja Shabtaijevih izabranih stihova.
Tariq Ali (znameniti pakistanski ratni povjesničar, romanopisac, esejist i mirovni aktivist
koji je poslužio kao nadahnuće za poznatu pjesmu grupe Rolling Stones Street Fighting
Man kao i za pjesmu Johna Lennona Power To the People) u Londonskom dnevnom
listu Guardian o Shabtaijevoj poeziji je, između ostaloga, napisao: “Po mišljenju mnogih
književnih stručnjaka, Shabtai je najvažniji židovski pjesnik ovog vremena… Shabtai svoje
retoričke i etičke savjete crpe iz starozavjetnih proroka a njegova najveća briga je opća
dobrobit društva temeljena na biblijskom moralu. On piše na hebrejskom, ali on govori u
ime potlačenih diljem svijeta.”
TEŠKA VREMENA
Vremena su teška. Ustrajavam u svojoj privrženosti stolu
obloženom bijelim ultrapasom, čaši punoj olovaka, pepeljari.
Sanjao sam da je Država prestala postojati
i da smo se zajedno s našom djecom nastanili u tri sveska
rječnika.
Moja kuća će stajati odmah uz riječ mješovit, na putu do riječi moral.
Svoj život ću izvrgnuti opasnosti radi najobičnijeg pravokutnika
veličine dva metra puta metar i pol – kreveta koji pripada Tanji i meni.
Vidio sam fotografije predsjednika vlade i ministra obrane
u jutarnjim novinama, netko ih je izmazao jarkocrvenom bojom,
nalik laku na noktima prostitutke.
Odagnavši svoje misli daleko od njih, sada se predajem
konzervi kuhanog graha, dvjema kobasicama i nasjeckanom peršinu.
NOVA LJUBAV
Nekoć je cionizam bio mlad i zanosan poput moje rođake Tsile.
Dječaci su opazili usku udubinu između njenih bedara – i bili spremni poginuti.
Ah, kakve smo dane provodili među čempresima, nedaleko od
mjesta Wadi Faleek!
S kakvim li sam ponosom i predanošću razgrtao gomile stajskog
gnojiva zajedno s Josephom Mintserom u kibucu Merhavyah!
Ali, i političke teze također se mogu preobraziti u smrdljive lešine,
i pametnije je ne miješati se u njih – prije no što zaglibimo u
moralnoj močvari – umjesto toga, biti će pametnije da se posvetimo novoj ideji kojom
bismo mogli potaknuti zalihe dobrote u našim srcima,
recimo: jednaka prava zajamčena za svu djecu na ovoj zemlji,
kao i da dvije kulture cvjetaju s dostojanstvom, jedna uz drugu,
kao dvije lijehe u istom vrtu.
Neka to bude djevojka čije nas noge uzbuđuju u predvečerje
- godine,
i o kojoj sanjamo na izmaku ljeta i kroz duge zimske mjesece.
RAZLOG ZA ŽIVOT NA OVOJ ZEMLJI
Ova zemlja pretvara se u privatno vlasništvo dvadeset obitelji.
Pogledajte njenu ugojenu političku ruku, pretilu šiju njene
ugojene birokracije:
to su službenici nove Samarije.
Nema potrebe pitati proročište:
Ono što kapitalistička svinja ostavi za sobom, nacionalistička
hijena raskomada svojim zubima.
Kad guverner Izraelske banke podigne kamatu za pola posto,
bogatašima su, na račun siromaha, zakonito darovane
nove kuće s bazenima i vrtovima.
Vojnik na straži čuva lihvara koji će mu zaplijeniti stan
kad bude otpušten iz privatizirane tvornice i zaostane s plaćanjem
hipotekarnih kamata.
Čiste riječi koje sam sisao sa grudi svoje majke: Čovjek, Dijete,
Pravda, Samilost, i mnoge druge,
obezvrijeđene su pred našim očima, zatočene u getima, mučki
ubijene na nadzornim punktovima.
Pa ipak, ima dovoljno valjanih razloga za ostanak i život na ovoj
zemlji – da bi preživjele riječi sakrili u kuhinju, u podrum ili u kupaonicu.
Prorok Melampod spasio je od smrti dvije zmije blizanke iz ruku
svojih robova:
dok je spavao one su otpuzale do njegova kreveta, i svojim
jezicima iščistile njegove uši.
Kad se probudio, prestrašen, otkrio je da može razumjeti govor
ptica – tako će izbavljeni Židov liznuti zidove oko naših srca.
OVA ZEMLJA
Ova zemlja, izgrađena zajedničkim naporima radničkih zadruga i prvih naseljenika,
ova država, rođena uz krišku kruha i naranče,
poput kobasice se komada i rasprodaje tajkunima i
beskrupuloznim kapitalistima.
Sutra, prekosutra, taj kapital će nestati
i za tri dana će se činiti kao da nikad nije ni postojao.
U međuvremenu, vlasnici privatiziranih poduzeća gomilaju
zaradu, a svoje zadnjice peru pjenušcem.
Što se tiče radnika iz privatiziranih poduzeća, neki od njih postaju
policajci ili zaštitari,
drugi su izbačeni iz tvornica, otpušteni ili štrajkaju.
A noću, oni se gledaju na tv. ekranima – izbacivači i izbačeni.
MOME PRIJATELJU
Apulej, u Zlatnom magarcu, piše o vremenima kakva su ova:
Čovjek s glavom svinje postaje kralj;
ljudi mrmljaju koještarije i pretvaraju se u vukove.
Lijepe žene bludniče s majmunima.
Rabini pucaju iz pištolja, mezuze pričvršćuju na vrata javnih kuća.
Gomile se zabavljaju prostim vicevima, urlicima hijena.
Na tržnici ljepote mogu se kupiti nove grudi ili zategnuti zadnjica.
Bogataš javno prdi a nacija svršava od ushićenosti.
Na ulici, ljudi mašu zastavama napravljenim od novca.
Novinaru jezik viri iz stražnjice, i najednom on postaje mislilac.
Natjecanja se održavaju između lažova, uguzica, vojnika i varalica.
Uz zvuke odobravanja i pljesak, i ispred kamera koje to snimaju,
čitava sela su sravnjena sa zemljom.
Debeloguzi čovjek guta stotinu mršavih ljudi pred očima javnosti.
Lopovluk je usvojen kao nacionalna vjera, vinogradi su poharani
a izvori zagađeni.
Posvuda uokolo vršljaju sveprisutni birokrat, tamničar, poreznik,
doušnik.
Brodovi puni roblja uplovljavaju u luku.
Krvnik sjedi za čelom stola, okružen gomilom profesora.
Tajni policajac je dnevni astrolog, guverner banke postaje naš alkemičar.
Ali sve ove bolesne obmane nestaju u jednom trenu; sasvim je
dovoljno nekoliko dana kiše
i idoli nacionalizma, čudovišta naoružanja, njihovi plaćenici – svi
se koprcaju u blatu.
Muškarci skidaju kostime majmuna i kožuhe vukova,
i vraćaju se na posao.
I mi, također, moj prijatelju, jer tvoj i moj djed nisu živjeli od tuđe
krvi.
Tisuću godina, i još tisuću godina, dijelili smo naš kruh sa
siromasima ove zemlje.
Dođi – osedlajmo naše magarce, vratimo se i ispecimo ovaj kruh:
ti – za časne ljude iz Izmira, a ja – za marljive iz Aleksandrije.
MORAL, IZGLEDA, NE DOLAZI S OSMIJEHOM
Moral, izgleda, ne dolazi s osmijehom, poput ujaka sa slatkišima.
Jedino kad veliki požar zahvati polja pšenice pretile zmije izgore.
Što se tiče same pšenice, lijepe, nevine pšenice – kakve li štete!
Jedino kad se bogataši počnu utapati u suzama siromašnih
pojavit će se moral.
Te suze polako se nakupljaju i postupno se pretvaraju u more;
u međuvremenu, mi njima zalijevamo bundeve i napajamo stoku
u oborima i stajama;
umivamo se njima i peremo našu odjeću, podovi ureda
brišu se krpama namočenima u njima.
Samo vi gradite sve veće višekatnice s neprobojnim vratima i
staklenim zidovima –
vode će narasti i čovjek što se brije u luksuznom stanu
na vrhu nebodera utopit će se.
Jer jedino kad osjeti udarac šibe po leđima srce će početi slušati.
LJETO 1997.
Ljeto je došlo, dugo razdoblje vrućine.
Ravnodušna, trava na brdu vene, dobrota iščezava.
Gle postolara, pogrbljen radi na ulazu u dućan:
izraz na njegovom licu govori
da su izvori moralnosti presušili i da je vino milosrđa popijeno.
Sada će se oznojeni gumeni poplati radovati, a muhe
da, muhe za koje riječi nisu prijekor
roj za rojem će doletjeti i sletjeti na rane na mojoj ćelavoj glavi.
Hvala Bogu što ja, 58-godišnji pjesnik,
mogu pognuti leđa i pretvoriti se u konja.
LOTEM ABDEL SHAFI
Srce umire kad nema prostora za ljubav, kad nema moralni
vidokrug:
zato o njemu razmišljajte kao o ptici zatočenoj u kavez.
Moje srce osjeća ljubav za one koji su iza bodljikave žice;
jedino prema njima čovjek može uistinu biti predusretljiv, to jest,
približiti im se kao ljudsko biće.
Bez njih osjećam se kao pola čovjeka.
Romeo je rođen u obitelji Montecchija a Julija u obitelji
Capuletija,
ja sam učenik Shakespearea a ne Bena Guriona –
stoga ću biti sretan ako se moja kćer uda za unuka Haidara
Abdela Shafija.
Naravno, govorim ovo u paraboli – ali parabola je moj način
razmišljanja,
i budući da je mnogo više povezana s mojim tijelom nego sa zubima
ili kosom,
ovo nije tek neka idilična izmišljotina u kojoj, pomoću pjesničke
slobode,
našu sudbinu smještam u spol svoje kćeri.
To što si dopuštam ovaj dar mašte svjedoči u kolikoj mjeri
još uvijek živimo u svijetu podzemlja,
gdje su nam dopušteni nada i potencijal jedne amebe.
Ali, sve mitologije počinju sa stvorenjima koja pužu i gmižu,
izlaze iz zemlje i proždiru jedno drugo,
dok se sveto sjedinjenje ne dogodi, izliječivši jaz u svijetu.
Tako će i arapski mladoženja iz Gaze pružiti mojoj kćeri haljinu
na kojoj je rukom izvezena Domovina iskupljena od od grijeha
svakog rasnog razdvajanja –
naša zajednička Domovina, koja podjednako pripada svim
potomcima,
a tada će on podignuti veo s njenog lica, i reći joj:
“A sada te uzimam za ženu, ja, Lotem Abdel Shafi.”
POLITIKA
Tvoje ruke koje ljubim na mjestu gdje se spajaju s prsima,
tvoje bjelopute noge koje se račvaju poput loze, s amuletom
tvojeg spola,
otvorena jednostavnost tvog trbuha, tvojih očiju, usana i vrata –
oni su milostivost, čovjekoljublje, uzbudljivo otkrivanje istine,
oni su pravda, jednakost, sloboda da se želi i misli;
oni su prilika koja se pruža, oni su djelo ljubavi.
Širenjem bedara oni tiraniju, grubost i mržnju čine sramotnima;
oni su čestitost i iskrenost, ponos koji nikoga i ništa ne omalovažava;
oni su zajedničko preobraženo u osobno – želja da se sve dijeli;
oni su revolt protiv svake gluposti, protiv silnog neznanja i
licemjerja;
oni su zadovoljstvo davanja, primanja, imānja tek koliko je potrebno;
oni su ljepota koja se ne može kupiti novcem, već jedino radošću;
oni su suprotnost ugnjetavanju, porobljavanju, izrabljivanju – oni
su blaženstvo kreposti;
oni su naklonost, vjera, privrženost u kojoj nema straha;
pravo na ostvarenje temeljnih potreba i pravo na obrazovanje, oni su
prepoznavanje i priznanje uzajamnog poštivanja;
oni su pravo na štrajk, na nerad, na demonstracije, na suprotno
mišljenje.
Sve što je dobro i vrijedno ljudskosti ovdje je preda mnom da ga
mogu gledati i dodirivati,
i to, to je moja politika – politika nježnosti – što leži u krevetu
preda mnom.
KULTURA
Zla kob Kainova neće zbuniti
vojnika koji puca
u glavu djeteta
što stoji na brežuljku iza bodljikave žice
koja ograđuje izbjeglički kamp –
jer ispod šljema,
apstraktno govoreći,
glava mu je sasvim šuplja.
S druge strane,
visoki časnik pročitao je roman Buntovnik;
osjeća se prosvijetljeno
i zato ne vjeruje u
Kainovu zlu sudbu.
Vrijeme provodi po muzejima
i kad,
kao izaslanik Kulture,
podigne pušku i puca u dječaka
on samo osuvremenjuje i prerađuje
Goyine bakroreze
i Guernicu.
ROŠ HAŠANA1*
Čak i poslije ubojstva
djeteta imenom Muhamed za blagdan Roš hašana,
novinski papir nije pocrvenio.
Istom vodom s kojom snajperisti
peru svoje uniforme,
ja kuham tjesteninu
na koju stavljam umak pripravljen
na maslinovom ulju u kojem sam propržio
pinjole
zajedno sa sušenim rajčicama,
sitno iskosanim češnjakom i bosiljkom.
Dok jedem, sada uvaženi ministar vanjskih poslova
a nekoć i državne sigurnosti,
pojavljuje se na tv. ekranu,
a kad završi govoriti
ja ispisujem ovu pjesmu.
Jer oduvijek je tako –
ubojice ubijaju,
intelektualci ta ubojstva opravdavaju
a pjesnik pjeva.
NOSTALGIJA
Trebam li plakati… ako se jednom nezrelom civilizacijom
vlada pomoću šibe ili knuta?
– Tennyson, Maud: monodrama
Nizak i zdepast čovjek2*
s bičem u ruci,
u slobodno vrijeme
prstima prelazi po
tipkama dječjeg klavira –
ali svi smo to već puno puta vidjeli.
I tako, s primitivnog Istoka
vraćamo se na Zapad.
On će pomoći da se riješe problemi u gospodarstvu:
nezaposleni će opsluživati tenkove,
ili kopati grobove,
i, s dolaskom večeri,
slušat ćemo Schuberta i Mozarta.
O moja domovino, moj zavičaju,
sa svakom svojom sandalom,
sa svakim vlaknom
1 * Roša hašana – prvi dan Nove godine po židovskom kalendaru, slavi se 1. tišrija (potkraj rujna ili
početkom listopada).
2 * Odnosi se na Ehuda Baraka koji je poznat po tome što u slobodno vrijeme voli svirati klavir.
svojih žućkastosmeđih hlača
volio sam te –
mogao sam pisati
psalme o salati
od bijelog sira i poriluka.
Ali, koga ću sada sresti
kad iziđem vani na večeru?
Gramscijeve tamničare?
Kakva će buka dopirati
kroz prozor što gleda na ulicu?
I kad se sve završi,
moj dragi čitatelju,
na kakve će to klupe sjesti,
oni među nama koji su vikali: “Smrt Arapima!”
i oni koji su se pravili da “ništa nisu znali”?
RAT
I ja sam, također, objavio rat:
dio vaših snaga
raspoređenih za istrebljivanje Arapa –
dio snaga kojima ih nasilno iseljavate
iz njihovih vlastitih domova
i tjerate s njihove zemlje –
morate izdvojiti i upotrijebiti protiv mene.
Vi imate tenkove i avione
i bataljune vojnika;
u rukama držite palice i suzavac
kojima rastjerujete mase;
imate poslušnike uvježbane za ispitivanja i mučenja;
imate bezbrojne zatvore iz kojih se ne izlazi živ.
Ja imam jedino ovo srce
kojim pružam zaštitu
arapskom djetetu.
Uperite vaše oružje u moje srce:
čak i ako ga raznesete u komadiće
ono vas nikad neće
prestati izrugivati.
U PROTESTNOJ POVORCI
Prije dva dana u četvrti Rafi‘ah3*
devet Arapa je ubijeno,
jučer ih je šest
ubijeno u Hebronu,
a danas – samo dvojica.
Prošle godine,
dok smo hodali u protestnoj povorci
Ulicom Shenkin4*
čovjek na motociklu
viknuo je prema nama:
“Smrt Arapima!”
Na uglu Ulice Labor,
na suprotnoj strani od tržnice Bezalel,
odmah pokraj
Braunove mesnice,
i na uglu Ulice Bograshov
orili su se povici:
“Smrt Arapima!”
Punih godinu dana
ova pjesma je ležala
na pločniku
Ulice King George
ali danas
sam je podignuo i dovršio
njen posljednji stih:
“Život Arapima!”
PETNAESTI SIJEČNJA
Trideset i prvog prosinca
zubar i mirovni
aktivist
dr Thabet Thabet
ustrijeljen je
a danas je petnaesti siječnja,
na ovaj isti datum prije mnogo godina
vojnici su bacili
truplo Rose Luxemburg
u berlinski kanal.
Još u začetku tog ludog rata ona je opominjala:
“Ne pucajte!”
i zbog toga bila izbačena
iz socijaldemokratske stranke
i zatvarana u
3 * Jedna od četvrti u Gazi.
4 * Shenkin, Labor, Bograshov i King George – ulice u Tel Avivu.
pet zatvora.
Svaku biljku je
poznavala poimence
a svaku pticu mogla
prepoznati po njenom glasanju.
Goluba povrijeđenog krila
koji je sletio
na prozor njene ćelije
u zatvoru u Breslau
izliječila je, i nakon ozdravljenja,
golub je
svakog dana čekao
da ona iziđe u šetnju zatvorskim dvorištem,
tada bi kružio
iznad male žene
ili bi sletio pokraj nje
kad bi zastala i sjela
da se odmori na šljunku.
Kad je bila bolesna
golub bi odletio prema rešetkama
na prozoru njene ćelije
i ubrzo bi ga
čitavo jato slijedilo.
Posjetiteljima koji su je posjećivali u zatvoru
predala bi hranu
koju bi sačuvala (i koje bi se sama odrekla)
za svog ljubavnika
Lea Jogichesa,
koji je bio utamničen u zatvoru Moabit.
Rekla je: “Osnovna stvar je
biti dobar –
to rješava
i povezuje sve stvari,
i bolje je od
sve mudrosti i znanja.”
Povijest se ponavlja
sa svojim svecima i ratnim huškačima
koji sudjeluju u drami
pod nebesima
koja su sve tamnija
iznad naših glava –
i ja se pitam,
da je kojim slučajem živa,
ne bi li glavni zapovjednik stožera Mofaz,
i general Bugi Ya‘alon,
poslali helikopter da
(projektilom)
raznese njenu sobu
u uredništvu lista Crvena zastava,
ili bi uz
mnogo savršeniju
kiruršku preciznost,
parkirali kamion
u blizini njenog stana u predgrađu
i kad bi izišla iz njega
i zaputila se prema svom autu
usmrtili je snajperskim hicima
sa udaljenosti od 200 metara
kao što su nedavno ubili dr Thabeta u Tul Karemu?
NOVI ŽIDOV
Novi Židov,
der neue Jude,
ustaje usred noći,
odijeva svoju uniformu,
ljubi ženu i dijete,
i u iduća dva ili tri sata
uništava čitavo naselje u Gazi.
On se uspijeva vratiti kući
točno na vrijeme za jutarnju kavu i pecivo.
U novinama,
najnovija fotografija žena i djece
što poput uplašenih kokoši
prekapaju po gomilama ruševina
nezanimljiva je u usporedbi
s fotografijom raketiranja i
profesionalnim ponašanjem tog vojnika.
Sve vrijeme, helikopter iz zraka
motri na opkoljene ljude na tlu,
oni se smiju
kad ih golicaju,
i krvare kad ih
pogode hici iz snajpera,
i na nebu uspomena –
ispunjenom uobičajenim lažima
i igrom riječi –
taj helikopter utjelovljuje aureolu bezbožništva
i jednom zauvijek poništava
pravo na identitet.
Bez obzira provodi li se to ogradom od bodljikave žice
ili u krugu nadzornih punktova:
identitet postaje izbjeglički logor
a izbjeglički logor postaje identitet.
STABLA PLAČU
uz blagdan Tu biŠevat5*
Stabla plaču
u zemlji Izraelovoj.
Rimski vojnici uništavaju
sve na što naiđu;
nema milosti
za zemljino ruho –
njenih sedam vrsta hrane.6*
Sva će stabla
biti prodana burzovnim mešetarima;
neće biti pretvorena
u križeve
za Krista i Barabu.
A na tim parcelama
dozvole za izgradnju biti će dodijeljene
kompanijama Burger King
i Kentucky Fried Chicken.
PJESMA O NETI GOLAN7*
Godine 1938.
nakon što je
raspoređen na razarač
i osuđen
na dvadeset i osam godina zatvora
pod optužbom
da je turske mornare
poticao na pobunu,
pjesnik Nazim Hikmet
bio je zatočen
u potpalublje
u brodski nužnik.
Pred očima
svojih mučitelja,
stajao je
do koljena duboko u izmetinama
i, gotovo se onesvijestivši
nad nepodnošljivim smradom,
otvorio je usta
i počeo pjevati
romanse
i balade o težacima
5 * Tu biŠevat – židovski blagdan, potječe iz drevnih kabalističkih obreda i ezoterijskog tumačenja biblijskog
stiha: “Jer poljska stabla nisu ljudi da bi ispred tebe mogla bježati”(Petoknjižje, Ponovljeni zakon, 20 : 19).
Tijekom vremena prerastao je u Dan stabala i danas se obilježava obrednom sadnjom drveća.
6 * Sedam jela – “zemlju pšenice i ječma, loze, smokava i šipaka, zemlju meda i maslina;” (Petoknjižje,
Ponovljeni zakon, 8 : 8).
7 * Neta Golan – izraelska mirovna aktivistica.
i svaku pjesmu koje se je mogao sjetiti.
I tako, kao što nam Neruda pripovjeda,
snaga mu se vratila
zajedno s ponosom.
Moj dragi Nazime,
povest ću se za tvojim primjerom
i danas ću pjevati
o Neti Golan –
koja je zatočena
u zatvor Kishon
zato što se
pred vojnim buldožerima
zavezala za stablo masline
u selu Istiyya.
Zahvaljujući Neti
ja se danas neću onesvijestiti
pred smradnim nedjelima Ariela Sharona.
OLOVNI VOJNICI
Zašto niste donijeli cvijeće,
dovezli kamion ispunjen buketima
za siromašnu djecu iz Rafi‘aha?
Ili pune vreće jeftinih džempera za njihove majke,
ili kineske upaljače za njihove očeve?
Zašto ih niste probudili s osmijehom na licu,
darivajući svakoga od njih kišobranom i kabanicom?
Ili organizirali vatromet, da im barem zakratko
priuštite malo veselja usred blata?
Zar niste pročitali niti jednu Andersenovu bajku?
Mogli ste upotrijebiti bagere da
do vrata njihovih siromašnih domova prenesete kruh.
Ili im u potaji dostaviti nekoliko kartona s mlijekom.
Zar ne znate prirediti iznenađenje?
Zar u vašim glavama nema ni trunke mašte?
Pod zaštitom mraka, i u tišini,
lako ste mogli izgraditi igralište za bosongu djecu
ili postaviti električne stupove u neosvijetljenim ulicama geta
ili opskrbiti bolnicu potrebnim lijekovima!
Zar nikad niste čuli za Louisa Pasteura?
Kakvim smećem ste ispunili svoje glave
kad ste usred noći, i po najvećem pljusku,
došli porušiti sedamdeset bijednih straćara
i tako nekoliko stotina ljudi – žena i djece –
ostavili usred blata i bez krova nad glavom?
Šupljoglavci, olovni vojnici,
zar se vaš otac zove nož
i jedino zna kako se dijeli?
Zar se vaša majka zove škare
i jedino zna kako se razdvaja?
MOJE SRCE
Moje usne šapuću: Palestino! Ne umri pred mojim očima!
Moje srce je u svakoj šprici za injekcije koja je u tvojoj ruci, Moustafa
Barghouti!
Ono je u naselju Muqata‘a, zajedno s truplom uz cestu do kojeg
pomoć nije uspjela stići –
s olovkom na tvom stolu, Mahmoude Darwishu.
Zajedno s praznim bocama kisika u bolnici u Nablusu.
Maha Abu Shareef, vojnici koji su provalili u tvoju kuću
urinirali su i po zidovima mojeg srca također.
Za vozače hitne pomoći Crvenog polumjeseca, to srce sada je
klupa za odmor,
i za tebe također, Manaal Sufyaan, u četvrti Ayn Masbach u Nablusu,
ležeći u lokvi krvi, ustrijeljen od plaćenika na svojoj verandi.
Naša domovina, njeno ponovno rođenje zbiva se Betlehemu –
krvava posteljica će biti odbačena a iz maternice će se
pojaviti stvorenje rođeno iz ljubavi naših naroda.
Čujte, njegovo srce kuca u mojem – jer ja sam Palestinac koliko
i Židov.
VOLIM KAD JE PASHA8*
Volim kad je Pasha,
jer tada ćeš se ti vratiti.
Kao i svake godine,
autom ćemo se odvesti na obalu do grada Kiryat Motzkin
i, nad čašama vina
i zdjelama haroseta9*
Zvi će nam pričati
o Maršu Smrti.10*
Poslije ćemo se vratiti u Tel Aviv,
i dok ti budeš vozila a mrak se spuštao,
prozori na autu
će se zamagliti,
a ja ću staviti ruku na tvoje koljeno.
Kod kuće, uvući ćemo se u krevet
i proslaviti naš
privatni seder.
Već se vidim
kako približavam usta tvom trbuhu
i mislim na med,
dok na ulici ispod
naš anđeo prolazi.
8 * Pasha – židovski blagdan u spomen izlaska Izraelaca iz egipatskog sužanjstva.
9 * haroset – vrsta jela pripravljena od svježeg voća, oraha, cimeta, meda i slatkog vina. Pasha počinje
obrednom večerom (hebrejski seder).
10 * Marš Smrti – u siječnju 1945. kad se Sovjetska vojska približavala Krakowu i Auschwitzu, nacisti
su 58.000 logoraša natjerali na usiljeni marš kroz duboki snijeg prema logorima u Njemačkoj. Većina tih
logoraša bila je ubijena ili je umrla na tom putu.