***
Šecele, ovo su
brda koja počinjem da volim –
od Švebiš Hala do Valdenburga
(uvek taj vetar), pa Nojenštajn
(padine heklane vinogradima,
zastave, zihernadle, odbegli
grofovi i njihove ljupke
debele kuvarice), drvoseča
tik pored pruge, pa dugi kadar
poleglih bagremova, opet kuće –
tvoja kosa u vozu, Šecele, kasnije
noć nam u oknu prelama lica,
naši duhovi napolju, marame
u grotlu noći i neka sasvim
pevljiva tišina –
***
Glava na prozoru – zaspati,
prosuti korake po stepeništu,
strmoglaviti se
(ono što broji ono što meri) –
jedna cipela pada u bezdan,
žuta kuća, unutra ljudi
misle dolazi plima, misle prate ih
nezvani gosti, misle neizbežna
proročanstva, misle
sunce ulazi kroz rešetke,
misle sunce ne poštuje posed
(ono što broji ono što meri) –
kratko buđenje na stanici,
zatvaranje vrata, nove karte,
raub na desetku – napolju
(ono što broji ono što meri)
deca na primer misle lopta
i kamen, misle bicikl, proviruju
kroz razbijen prozor,
misle obesiti anđela za krila,
misle novac i slava,
svetsko prvenstvo i zlatni pehar –
šine zacvile, tek da prenu
(ono što broji ono što meri) –
sladoled, kokice na karuselu,
žuta kuća, a tamo unutra
starice, starci, a smrt im govori –
ne sad, ne sad, ne obraćajte pažnju,
misle pored kreveta u fioci,
misle lepi lekovi moji za jutro,
za podne, za veče, misle
domine, šah, novine, mušice
(ono što broji ono što meri) –
i izašla si napolje u baštu
(cvrkuću šine) i nabrala si
veliki buket, kao i uvek (cvrkuću)
i nisi više znala kuda nazad –
***
Brbljiva buka, čitaš u časopisu
da ni đavo neće naše duše
(– kupila sam ti nešto – ne – videćeš –
za nekih sat vremena – da –
a zašto opet – dobro – pogledaću) –
nerešivi školski zadaci – koliko
sekundi traje mimoilaženje dva voza
od kojih jedan (– da, sasvim dobar,
hiljadu šesto kubika, malo vožen –
da – komplet oprema) – napolju
dve male bliznakinje u zelenim jaknama
kriju se iza bele sladoled-prikolice
(– prekjuče – infarkt – zamisli,
odjednom prebledeo, seo na stolicu,
šaka – ovako – na grudima, mislio
proći će) – dalekovodi nemoćno
šire čelične ruke (– tačno –
klub Havarija, tamo smo sedeli –
Krombaher i votka, nečiji rođendan –
ne sećam se ničeg – samo na zidu
onaj strip – kabriolet i semafor) –
a u časopisu, da ni đavo
neće naše duše –
***
Kočije skliznule u jarak –
koliko samo prosute pošte
(šiljati nos krupijea, bele rukavice, bela
kuglica, točak, kapi znoja i čoja, sudbina
upletena u zidove Crvene sobe, žetoni) –
ovde i dalje veruju, kupuju
štampu, klone se skandala,
prilično konzervativno, leče
telo i savest toplim kupkama,
sumpor, magnezijum (satovi na tornjevima
uredno otkucavaju i štedi se, uglavnom, na
svemu sem na otmenosti, lukovi i svodovi,
ta gotska paučina u crkvama izgrađenim od
Kazino banke) – fatalizam,
dragi moj Alekseje Ivanoviču,
toliko drskosti za jednog
kućnog učitelja, moram Vam
odati priznanje (tvid, svila i kašmir, lakeji
od voska i laka konjica, mama, ah, za mene
ovde nema života, krinoline, suncobrani, šetnje
i kako se kako se udati) –
kraljica Viktorija doručkuje
na balkonu sa pogledom
na fontanu i kuću broj 8
(ljupka je ova belle epoque, zabavlja me, sav
taj neukus, burleskna arhitektura, zgrade koje
izbijaju jedna drugoj iz nosa, skorojevići, lako
ih prepoznaš po šeširima, po tom komičnom
krutom držanju i znojavom čelu, po mestu
u loži) – de Grije napušta
Polinu i treba otkupiti dug,
madmazel Blanš naprasno
gubi zanimanje za generala,
bogata rođaka neće umreti
uskoro (grofovi gube i zevaju, krivulje kovanog
gvožđa, ali, dragi Betovene, šta ste to ponovo
uradili) – kočije skliznule
u jarak (rizik, Ivanoviču, kažete, to Vas čini živim,
kažete, zapisaću) – koliko
samo prosute pošte –
***
Voz perla padinu, a na stanici
u javnom toaletu Rail & fresh dok se umivaš,
nameštaš obrve, raspuštaš kosu, pomisliš
(negde u isto vreme na stolu do prozora
restorana Delhi Kasandra otvara pasijans) –
pomisliš, besani grade, da si
kroz špalir, preko tezgi
u pijačno jutro na Kilijansplacu, da si
kroz iglene uši prolazila –
na prelazu preko puta landratsamta
uredno sačekaš zeleno, brojiš do deset, napor
da kročiš, napor da oči otvoriš –
u ogledalu javnog toaleta Rail & fresh
pomisliš – besani grade, nije mi
poznato odakle znam sva tvoja lica
(zatvorena Šmitova pekara sa stolicama
prevrnutim preko stolova u polumraku) –
toliko peska, toliko soli na nepcima,
a kapci sahnu, sklapaju se, krune se
trepavice od mekog trenja
u ogledalu (počupane kocke kaldrme
kako lete preko barikade) – srce je
štedljivo, srce sedam tajnih džepova ima –
u javnom toaletu Rail & fresh ta halucinantna
udvojenost, pomisliš, voz perla padinu
i ti, besani grade, pišeš da dopevaš, pišeš
poljupce od celofana (recimo jesen je i šume
tako patetično krvare) – žilavu želju
i sav taj vazduh neuhlebljen,
Šecele, pišeš –
***
***
Marko Stojkić je rođen 1981. godine u Smederevu. Od 1997. do 2011. živeo u Beogradu. Trenutno živi u Nemačkoj (Kincelzau), gde radi kao lekar. Poeziju je objavljivao u časopisima Polja, Letopis matice Srpske i Koraci, kao i na internetu. Prevodi sa nemačkog jezika, uglavnom savremenu poeziju. Objavio zbirku pesama Laki bolovi (Mostart, Zemun, 2011).