Veza između Imanuela Kanta i Semjuela Tejlora Kolridža je direktna i očigledna. Za Kanta um je i činilac i stvaralac. On je razlikovao tri elementa mentalne aktivnosti: senzibilitet, zahvaljujući kojem smo svjesni prostornih i temporalnih objekata, imaginaciju i razumijevanje. S obzirom na to da imaginacija i razumijevanje sežu izvan granica ljudskog znanja ove dvije kategorije su označene kao transcendentalne. U djelu Književna biografija Kolridž je “preuzeo” pomenute tri funkcije mentalne aktivnosti stavljajući u fokus interesovanja imaginaciju i istražujući koja je zapravo njena funkcija kada stvara pjesmu, odnosno umjetničko djelo. Još 1804. godine Kolridž se u pismu Ričardu Šarpu (Richard Sharp) doticao distinkcije imaginacija / uobrazilja istakavši da je “[i]maginacija, ili modifikujuća moć, u tom najvišem smislu riječi, u kojem […] se usuđuje[m]da je suprotstavi[m]uobrazilji ili sveukupnoj moći.” Postoje dva aspekta distinkcije imaginacija / uobrazilja. Prva je distinkcija vrijednosti jer imaginacija predstavlja onu moć zahvaljujući kojoj se pišu dobre pjesme, dakle pod dejstvom uobrazilje nastaju one nižeg reda. To je Kolridžov čvrst stav jer je nemoguće govoriti o lošoj imaginativnoj pjesmi. Drugi aspekt ove distinkcije odnosi se na istorijsku ravan, to jest “proizlazi iz viđenja cjelokupne prošlosti engleske poezije. To je odlučna inovacija romantičarskog pjesnika da piše imaginativne pjesme prije nego one kojima dominira uobrazilja baš kao što je to bila karakteristična uloga avgustanske književnosti da osudi sebe na poeziju ‘koja se obraća uobrazilji ili intelektu'”. Kolridž polazi od stava da je imaginacija po svojoj prirodi dualna. Primarna imaginacija je prva faza perceptualnog uvida, najkompletnije djelovanje percepcije. Ona se može shvatiti kao neka vrsta čovjekovog instinkta, njegov pokušaj da shvati sebe kao dio božanskog plana. S ovog aspekta gledano, poezija se ne razlikuje od drugih vrsta saznanja što će reći da je poezija kao izraz primarne imaginacije dio istog traganja za razumijevanjem baš kao nauka ili filozofija. Međutim, u okviru Kolridžove sekundarne imaginacije zapravo zalazimo u poseban domen poezije. Sekundarna imaginacija je po svojoj prirodi destruktivna, predstavlja djelovanje uma koje prethodi pjesničkom stvaranju. Ona predstavlja kako remećenje tako i ponovno stavljanje u red onoga što jeste poznati svijet, ali i svijet ideja. Dakle, ona predstavlja obrnut proces od onoga u kojem je um dostigao primarnu svijest o nečemu. Ona se i te kako može povezati sa rastapanjem onoga što je poznato i stvaranjem posve novog područja ideja.
Kroz uticaj Semjuela Tejlora Kolridža na Poa ostvarivao se, doduše indirektno, i uticaj Augusta Vilhema Šlegela i Šelinga. Po je svoju teoriju o imaginaciji izveo upravo iz Kolridžovih stavova iznesenih u Književnoj biografiji. Očigledno je da se Poovi stavovi suštinski podudaraju u većini slučajeva sa Kolridžovim, iako je on u nekim kasnijim ogledima izražavao i jasna neslaganja sa Kolridžom. Recimo, u kritičkom osvrtu objavljenom u Southern Literary Messenger aprila 1836, a koji se tiče američkih pjesnika Džozefa Rodmana Drejka (Joseph Rodman Drake) i Fic-Grina Haleka (Fitz-Greene Halleck) Po ukazuje prvi put na postojanje razlike između pjesničkog osjećaja i pjesme. Tvrdeći da nam je Bog “usadio” određene sposobnosti Po kaže da je svim ljudima svojstvena dispozicija da sa dubokim poštovanjem posmatraju ono što im je superiorno. U pitanju je primitivan osjećaj kojem su frenolozi nadjenuli naziv “divljenje” (Veneration), instinkt koji je Bog darivao čovjeku da bi ga obožavao. Veoma slično ovom osjećanju jeste “idealno”, odnosno pjesnički osjećaj. Ono što božanstvo (Deity) zamišlja jeste, ali nije bilo ranije, ono što čovjek zamišlja jeste, ali je bilo i prije jer čovjekov um ne može zamisliti ono što nije, tvrdi Po. On pjesnički osjećaj (the sentiment of Poesy) izjednačava sa “idealnim” i kaže da je to zapravo: “osjećaj za lijepo, uzvišeno i mistično” te da je “imaginacija njegova duša”. Upravo odavde proizlazi ta ogromna žeđ za saznanjem. “Poezija je osjećaj Intelektualne sreće na ovom svijetu, a Nada Intelektualne sreće višeg reda na onom,” kaže Po, direktno se ovdje pozivajući na Šelija i njegovu “Himnu intelektualnoj ljepoti” (“Hymn to Intellectual Beauty”). Po je takođe mišljenja da osim što se o poeziji može govoriti apstraktno, poezija takođe može da predstavlja praktični rezultat pomenutog osjećaja odakle proizlazi sljedeći zaključak:

“I sada se pokazuje očiglednim da pošto Poezija, u ovom posve novom smislu, jeste praktični rezultat Pjesničkog osjećaja kod određenih ljudi, izražen u jeziku, jedini adekvatan metod provjere vrijednosti jedne pjesme jeste mjerenje njene sposobnosti da izazove pjesnički osjećaj u drugima […] Otuda Poeta nascitur, što je neosporno tačno ako u obzir uzmemo pjesnički osjećaj, postaje puki apsurd kada ga posmatramo u odnosu na praktični rezultat. […] Pjesma ne predstavlja pjesničku sposobnost već sredstvo njenog pobuđivanja kod ljudi.”

Ovdje primjećujemo razlaz sa romantičarskim postulatima. Po pjesmu doživljava kao praktičan rezultat pjesničkog osjećaja izražen riječima, a ne sredstvo izražavanja svoje ličnosti. Dotičući se Kolridža u ovom kritičkom osvrtu Po ističe da je on pisao pjesme koje na najčistiji, ali istovremeno i najsnažniji mogući način uzdižu imaginativne sposobnosti čovjeka i da je ovu, hvale vrijednu, izuzetnu sposobnost dugovao “moćima” koje bi se prije odredile kao metafizičke negoli pjesničke. Inače, “njegova glava, ako ne griješimo u procjeni njenih osobina, nije pokazivala velike frenološke znakove idealnog, dok organi koji ukazuju na uzročnost i poređenje bili su razvijeni na najjedinstveniji mogući način.”
Pored opštih osvrta na poeziju kao i komentara koji se odnosio na pomenutog velikana engleskog pjesništva kome je toliko toga “dugovao”, glavni predmet ove kritike ipak su bile pjesme, u to vrijeme izuzetno cijenjene, za Poa neukusno precijenjene, a koje su proizašle iz pera američkih pjesnika Drejka i Haleka. Ovdje je Po “prešao granice podsmijeha na račun ove dvojice pjesnika i iskazao potpuniji prikaz sopstvenih misli o idealnim oblicima ljepote i pjesničkog osjećaja.” Posebno je “zanimljiv” način na koji Po potcjenjuje apsurd Drejkovih vila i vilenjaka. Po je bio mišljenja da jedino što je neophodno za stihove u kojima je ovako opjevana priroda jeste: “prilično poznavanje kvaliteta predmeta koje treba detaljno prikazati i veoma umjerena nadarenost kad je riječ o sposobnosti poređenja […] koja predstavlja glavni sastavni dio uobrazilje ili moći kombinovanja. Hiljadu takvih stihova se može ispjevati bez najmanjeg stepena Pjesničkog osjećaja, koji je savršenstvo, Imaginacija ili kreativna sposobnost.” Dakle, Drejk poput ostalih drugorazrednih pjesnika zapliće se u poređenju, mehaničkom procesu povezanom sa uobraziljom. I ovdje, baš kao u “Pismu za B –” doza drskosti i satire podjednako dolaze do izražaja kao i Poovo poimanje prave poezije koja treba da dosegne nezemaljsko i mistično jer u imaginaciji prepoznajemo pravu dušu poezije koja se rađa iz uzvišenog i idealnog. Našu pažnju najviše privlači Poov komentar Drejkovog “Okrivljenog vilenjaka”. Komentarišući strukturu pjesme, metrički sistem i prateći detaljno nit radnje Po zaključuje da je u pitanju “fina” pjesma u kojoj se prepoznaje skromna obdarenost sposobnošću poređenja kojom se posebno odlikuje uobrazilja ili moć kombinovanja. Po objektivno ističe činjenicu da u pjesmi postoje odlomci koje karakteriše određena doza imaginacije, poput uvodnih stihova pjesme u kojima prepoznaje neku vrstu idealnog, sigurno ne onu najvišeg reda, ili pak par kraćih odlomaka u kojima identifikuje idealno u pravom smislu riječi. U “Okrivljenom vilenjaku” sveprisutna je ideja smiješnog, pogotovo ako u obzir uzmemo činjenicu da čitalac treba da zamisli svijet vila u neposrednoj blizini Vest Pointa, gdje je Po pohađao Vojnu akademiju, da je njihov čuvar obični krpelj kao i da je vilenjak, koji je prekršio sve vilinske zakone zaljubivši se u smrtnicu, visok svega jedan inč dok izabranica njegovog srca vrlo vjerovatno ima: “šest stopa u čarapama.”
Još ranije, u zbirci Pjesme: drugo izdanje (1831) Po je objavio svoj kritički prikaz pod nazivom “Pismo za g. –” koji predstavlja očigledan napad na sljedbenike britanske Jezerske škole. Ovakav napad je u velikoj mjeri podsjećao na onaj uperen protiv američke “Jezerske” škole na čijem čelu je bio Brajant, “američki Vordsvort”. Pet godina kasnije, u julu 1836, “Pismo za g. –” je ponovo objavljeno u časopisu Southern Literary Messenger i to kao “Pismo za B –” i zasigurno je predstavljalo prve prikaze njegove poetike, pogotovo one koji se tiču razlike između poezije i drugih književnih formi, kao i nauke. Već 1829. u “Sonetu nauci”, nazivajući nauku kćerkom starog doba “što srce pesnika lovi [njena]zloba”, Po ističe da činjenice kvare misteriju, ograničavaju pjesničku kreativnost i maštovitost. Ovaj stav doradio je u “Pismu za B –” tvrdeći da učenost ima malo toga zajedničkog sa imaginacijom, intelekt sa strastima, vrijeme sa poezijom. Po započinje “Pismo za B –” nastojeći da sebe označi kao eksperta za poznavanje poezije stoga tvrdi da biti dobar pjesnik podrazumijeva i biti dobar kritičar. Kultivisanje ukusa u poovskom smislu značilo je prije svega doživljavanje ljepote u prirodi i umjetnosti. Delikatnost i prefinjenost ukusa se stiču. To se posebno vidi u sljedećoj rečenici koju je Po izostavio u verziji objavljenoj u Messenger–u 1836. godine:
“Poezija je, iznad svega, lijepa slika čiji tonovi detaljnim pregledom predstavljaju veoma neuspjelu zbrku, ali koja smjelo iskrsava ka letimičnom pogledu dobrog poznavaoca.”

Termin “poznavalac” (conoisseur) aludira na kultivisani ukus. Za Poa “ukus” je uvijek bio na prvom mjestu što će posebno doći do izražaja u “Pjesničkom načelu” gdje je ustvrdio da ukus služi vrlini tako što opisuje njenu ljepotu.
U Poovoj definiciji poezije odzvanjaju riječi Semjuela Tejlora Kolridža. Za razliku od poštovanja ukazanog Kolridžu i Saudiju, Vordsvort u Poovim očima nije mogao zavrijediti sličan stav iz prostog razloga jer je insistirao na tome da je krajnji cilj poezije da pouči u čemu je Po vidio svojevrsnu “jeres” Jezerske škole. Kakav je bio Poov stav prema Vordsvortu najbolje pokazuje onaj dio “Pisma za B –” gdje otvoreno kaže da nema vjere u njega i da su se kod njega u mladosti vjerovatno mogle prepoznati naznake dobrog pjesnika, mada su sada te naznake jedva vidljive, odnosno da je još Aristotel izjavio da je poezija u najvećoj mjeri filozofska od svih djela: “ali, trebalo je jednom Vordsvortu da je nazove djelom što u najvećoj mjeri posjeduje metafizičko.” Poova interpretacija Aristotela zavrijeđuje posebnu pažnju. Aristotel u djelu O pjesničkoj umjetnosti govori o pjesništvu kao vještini čije se zakonitosti mogu shvatiti i savladati, a pjesnik se doživljava kao virtuoz svoje profesije. Pjesnika ne inspirišu muze i bogovi već se bavi mimezom, podražavanjem, koje mu je urođeno. Umjetničko djelo je rezultat mimezisa. Kako Petar Milosavljević ističe, po Aristotelu umjetnost i poezija imanentni su čovjeku, a ono što ih izdvaja od ostalih vidova ljudskog stvaranja jeste upravo mimezis. Poezija ima svoje autonomne norme na kojima se zasniva, što će reći da se sredstva kojima podražava čine distinkciju u odnosu na ostale umjetnosti. Ono što je za nas bitno jeste da Aristotel jasno kaže da se poezija razlikuje od istorije po tome što zadatak pjesnika nije da prikazuje ono što se zaista desilo već što se moglo desiti i to po zakonima vjerovatnosti i nužnosti. Pjesništvo ne spada u domen filozofskog i istoriografskog jer ono prikazuje ono što je opšte, a istorija više ono što je pojedinačno, pojedine istorijske događaje. Očigledno je da je Po pogrešno interpretirao Aristotelovu ideju.
Međutim, za nas je zanimljivo da primijetimo i sljedeće – Vordsvort u “Predgovoru” Lirskim baladama zapisao je:

“Čuo sam da je Aristotel rekao da je pesništvo najviše filozofsko od svih književnih dela; i ono to jeste (kurziv S. Simović). Njegov cilj je istina, ne individualna i lokalna, već opšta, i delotvorna; ona ne počiva na spoljašnjem dokazivanju,već nju strast nosi živu pravo u srce; to je istina koja je svoje sopstveno svedočanstvo, koja daje nadležnost i poverenje sudu kojem se obraća, i prima ih od istog suda.”

Očigledno je, a to mišljenje dijeli i moderna kritika, da Po prati Vordsvorta u neadekvatnom poimanju Aristotela. U ovom slučaju vrlo je vjerovatno da je Po imao namjeru:

“da ne ponavlja Vordsvortove iskrivljene stavove već da ih ispravi jer, u ovom kontekstu, Aristotelova distinkcija ima dosta zajedničkog sa Poovim ubjeđenjem. Aristotel povezuje poeziju sa temeljnom istinom i znanjem. To čini i Po, konzistentno i sistematično.”

To posebno dolazi do izražaja u Eureci, pjesmi u prozi koju je objavio pred kraj života (1848), gdje ističe da je pjesnički intelekt zapravo “istinska krstionica naučnih istina” hvaleći naučnike koji su sposobni da, poput Aleksandra von Humbolta, dosegnu “gotovo instinktivno najopštije istine koje leže u osnovi vidljivih pojava.”
Da je Po već uveliko bio u svijetu novinarstva, pisanja za magazine, uređivanja pojedinih vrlo popularnih časopisa reflektuje se i u Poovom nastojanju da ostvari “senzaciju”, upečatljiv dojam o kritikama i esejima koje je pisao. Upravo zbog toga nije rijedak slučaj da se Po poigrava riječima, prilagođava interpunkciju originalnog teksta svojim potrebama, odnosno potrebama eseja i kritičkih osvrta na kojima je radio da bi ostvario adekvatan efekat. Tako na primjer, u dijelu “Pisma za B –” gdje komentariše Vordsvortove stavove Po ističe:

“Duge, rastegnute diskusije kojima on nastoji da nas uvjeri u obožavanje njegove poezije govore veoma malo u njegovu korist: pune su takvih tvrdnji kao što je ova – (otvorio sam jednu od njegovih svezaka nasumice) ‘Za genija jedini dokaz je čin da se radi dobro ono što je vrijedno da se uradi, i ono što se nikada ranije nije uradilo (kurziv S. Simović) – kako da ne! Onda odatle slijedi da ako se čini ono što nije vrijedno da se učini ili ono što je već učinjeno, nijedan genij se ne može prepoznati.”

Po ovdje citira odlomak Vordsvortovog “Dodatka Predgovoru” (“Essay Supplementary to the Preface”). Da budemo precizniji, u pitanju je zapravo samo polovina rečenice koja se u originalu završava sa dvotačkom i iza koje slijedi riječ koja počinje velikim slovom. Po je namjerno “prilagodio” original svojoj rečenici i komičnom komentaru, što se ne može okarakterisati korektnim činom. Navodimo Vorsdvortove riječi:

“Ako svaki veliki pjesnik čija su djela poznata ljudima, u najvećem napregnuću svog genija, prije nego što se u njemu može u potpunosti uživati, mora da podstakne i izrazi moć, ova funkcija se u još većoj mjeri odnosi na originalnog pisca, na njegovu pojavu u svijetu. – Za genija jedini dokaz je, čin da se radi dobro ono što je vrijedno da se uradi i što se nikada ranije nije uradilo: Za genija, u lijepim umjetnostima, jedini nepogrešivi znak je proširivanje sfere ljudskog senzibiliteta zarad ushićenja, časti i dobrobiti prirode i čovjeka. Genij predstavlja uvođenje novog elementa u intelektualni univerzum: ili, ako se to ne može dozvoliti, on predstavlja primjenu moći na predmete na koje ranije nijesu primjenjivane, ili njihovo korišćenje na takav način da proizvedu efekte do sada nepoznate. Šta je sve ovo ako ne napredak, ili osvajanje koje čini duša pjesnika? […] Stoga, stvoriti ukus znači podstaći i darivati moć čija posljedica je znanje; i u tome leži prava teškoća.”

U sličnom maniru, šaljivom, ali i zajedljivom, reklo bi se i ne baš naivnom, Po komentariše Vordsvortovo negativno viđenje pjesama Osijana, odnosno Mekfirsona, izneseno na “više stranica” pomenutog “Dodatka Predgovoru”, iako je zapravo Vordsvort pomenutoj problematici posvetio tek dva razrađena pasusa. Potom, mladi Po kao predmet svog kritičkog razmatranja uzima Vordsvortove pjesme “Dječak idiot” (“The Idiot Boy”, 1798) i “Jagnješce: Pastorala” (“The Pet Lamb: A Pastoral”, 1800). Ono što se ovdje da primijetiti jeste tipično “poigravanje” – neke stihove Po navodi unatrag, neke izostavlja, sažima strofe, katkad “dorađuje” i interpunkciju.
U pjesmi “Dječak idiot” majka u gluvo doba noći šalje svog retardiranog sina da dovede ljekara ne bi li spasio život njihovom susjedu. Pošto se ne vraća već duže vrijeme ona počinje da traži dječaka. Po “navodi” onaj dio pjesme koji opisuje susret majke i sina:

Vilijam Vordsvort Edgar Alan Po
And now she’s at the Pony’s tail,
And now is at the Pony’s head, –
On that side now, and now on this;
And, almost stifled with her bliss,
A few sad tears does Betty shed.

_____

She kisses o’er and o’er again
Him whom she loves, her Idiot Boy;
She’s happy here, is happy there,
She is uneasy every where;
Her limbs are all alive with joy.
_____

She pats the Pony, where or when
She knows not, happy Betty Foy!

The little Pony glad may be,
But he is milder far then she,
You hardly can perceive his joy.
_____

„Oh! Johny, never mind the Doctor;
You’ve done your best, and that is all.“
She took the reins, when this was said,
And gently turned the Pony’s head
From the loud waterfall.And now she’s at the pony’s head,
And now she’s at the pony’s tail,
On that side now, and now on this,
And almost stifled her with bliss –
A few sad tears does Betty shed,
She pats the pony where or when
She knows not: happy Betty Foy!
O Johny! never mind the Doctor!
(* kurziv S. Simović)(* kurziv S. Simović)

Vrlo je moguće da je Po bio upoznat sa Saudijevim ne pretjerano pozitivnim osvrtom na ovu pjesmu. Sličan način citiranja prepoznajemo i u sljedećoj Vordsvortovoj pjesmi (“Jagnješce: Pastorala”):

Vilijam Vordsvort
The dew was falling, the stars began to blink;
I heard a voice; it said, “Drink, pretty Creature, drink!”
And, looking o’er the hedge, before me I espied
A snow-white mountain-tomb with a Maiden at its side.

Nor a sheep nor kine were near; the Lamb was all alone,
And by a slender cord was tethered to a stone;
With one knee on the grass did the little Maiden kneel,
While to that Mountain – Lamb she gave its evening meal.

(* kurziv S. Simović)Edgar Alan Po

The dew was falling fast, the – stars began to blink,
I heard a voice, it said – drink, pretty creature, drink,
And looking o’er the hedge, be – fore me I espied
A snow-white mountain lamb with a – maiden at its side,
No other sheep were near, the lamb was all alone,
And by a slender cord was – tether’d to a stone. 

(* kurziv S. Simović)

Od Vordsvordova dva katrena i shemom rime (aabb) dobijamo Poov (sekstet aabbcc) koji se od svog originala “razlikuje” značajno po interpunkciji – svojevoljno umetanje zareza umjesto tačka zarez kao što to čini u prvom stihu, korišćenje zareza umjesto znaka uzvika u drugom stihu, nepoštovanje strukture pjesme i njene izdiferenciranosti na strofe pa je shodno tome prvi stih druge strofe postao peti stih Poove jedinstvene strofe koju završava zapravo Vordsvortovim stihom druge strofe. “Uljepšavanje” pjesme crticama u sredini većine stihova ne može ostati neprimijećeno. Uz to, Poovu šalu na račun Vordsvorta sigurno upotpunjava i njegov komentar nakon “citiranog” odlomka pjesme “Jagnješce: Pastorala” u kome kaže: “Nemamo sada sumnje da je sve ovo istina; mi ćemo u to povjerovati, nego šta, zaista hoćemo, g. V. Je li saosjećanje ono što želite da pobudite prema ovoj ovci? Ja volim ovcu od sveg srca.”
Po “dorađuje” i odlomak iz Vordsvortovog “Predgovora” drugom izdanju Lirskih balada. Vordsvort je zapisao:

“They who have been accustomed to the gaudiness and inane phraseology of many modern writers, if they persist in reading this book to its conclusion, will no doubt, frequently have to struggle with feelings of strangeness and awkwardness: they will look round for poetry, and will be induced to inquire by what species of courtesy these attempts can be permitted to assume that title.”

*(kurziv S. Simović)”Oni koji su navikli na frazeologiju mnogih modernih pisaca, ako i dalje nastave da čitaju ovu knjigu do kraja (nemoguće!) moraće, bez sumnje, da se bave sa osjećanjima neobičnog; (ha! ha! ha!) tražiće poeziju (ha! ha! ha!) i biće natjerani da se zapitaju kakvom ljubaznošću je ovakvim pokušajima dozvoljeno da prigrle takav naziv.”Ha! ha! ha! ha! ha!”

*(kurziv S. Simović)

Odlomak u Poovoj “interpretaciji” predočenoj u “Pismu za B –” zvuči ovako:

“Those who have been accustomed to the phraseology of modern writers, if they persist in reading this book to conclusion (impossible!) will, no doubt have to struggle with feelings of awkwardness; (ha! ha! ha!) they will look round for poetry (ha! ha! ha!) and will be induced to inquire by what species of courtesy these attempts have been permitted to assume that title.” Ha! ha! ha! ha! ha!”

*(kurziv S. Simović)

“Oni koji su navikli na frazeologiju mnogih modernih pisaca, ako i dalje nastave da čitaju ovu knjigu do kraja (nemoguće!) moraće, bez sumnje, da se bave sa osjećanjima neobičnog; (ha! ha! ha!) tražiće poeziju (ha! ha! ha!) i biće natjerani da se zapitaju kakvom ljubaznošću je ovakvim pokušajima dozvoljeno da prigrle takav naziv.”Ha! ha! ha! ha! ha!”

*(kurziv S. Simović)

Kada govori o “svom” viđenju poezije, koje je izrekao pod neospornim uticajem velikog Kolridža, ne možemo a da ne primijetimo koliko po ovom pitanju ima zajedničkog i sa Vordsvortom. U “Predgovoru” Lirskim baladama Vordsvort je istakao:

    “Ovde upotrebljavam reč ‘poezija’ (iako protiv sopstvenih uverenja) kao suprotan reči ‘proza’, a kao sinonim za metričku kompoziciju. Međutim ova oprečna definicija poezije i proze, umesto više filozofska definicija poezije, i činjenica ili nauke, stvorila je veliku zabunu u kritici. Jedina tačna antiteza prozi jeste metar; pa i ovo nije, uistini, strogo određena antiteza, jer se stihovi i metrički odlomci tako prirodno pojavljuju i u pisanoj prozi, da bi ih s mukom bilo mogućno izbeći, čak i kad bi se to želelo.”

     Mnogi kritičari, poput Kenta Ldžankvista (Kent Ljungquist), odavno su primijetili da je upravo određena doza drskosti i sarkazma, primijenjena na brojna filozofska i estetička pitanja, zapravo predstavljala neke od glavnih osobenosti Poove kritike. Govoreći o tome ko ima prava da sa autoritetom može komentarisati jednu pjesmu Po ističe da se ne može složiti sa uvreženim mišljenjem da dobru kritiku može napisati samo onaj ko nije pjesnik. Naprotiv, kaže Po, dobar pjesnik kao pravi znalac svog zanata, sigurno će dati valjan sud o nekom književnom djelu. Da bi istakao pravog pjesnika Po kao primjer navodi Šekspira kome kontrastira slonovski golemog dr Džonsona. Stoga on g. B kaže da razmisli dobro o poeziji pa mu preporučuje:

    “Misli o poeziji dragi B – razmišljaj o poeziji, a onda misli o – dr Semjuelu Džonsonu! Misli o svemu što je lagano, bestjelesno i bajkovito, a onda o svemu što je odbojno i nezgrapno; misli o ogromnoj masi, tog slona! A onda – a onda misli o Buri – Snu ljetnje noći – Prosperu – Oberonu – i Titaniji.”

     U “Pismu za B –” u kome, osim hvalospjeva Kolridžu, o čijoj sposobnosti i intelektu ne može drugačije govoriti do s velikim poštovanjem, jer čitajući njegovu poeziju on jednostavno drhti poput čovjeka koji stoji na vrhu vulkana, Po dodaje da je prosto za žaljenje i sama pomisao da jedan takav um treba da bude “zakopan” u carstvu metafizike.
U ovom eseju Po daje “svoje” viđenje poezije, odnosno pjesme. Ovdje obznanjuje stav da je zadovoljstvo, a ne istina svrha poezije.:

    “Pjesma, po mom mišljenju, razlikuje se od naučnog djela po tome što za svoj neposredni objekat ima zadovoljstvo, a ne istinu; od romanse je razlikuje to što za svoj objekat nema određeno, već neodređeno zadovoljstvo […] Muzika kombinovana sa dopadljivom idejom jeste poezija, muzika bez ideje je jednostavno muzika; ideja bez muzike je proza iz svoje prave određenosti.”

    Prisjetićemo se Kolridžovih stavova. Po Kolridžu poezija ima dvije funkcije: “moć izazivanja simpatije kod čitalaca putem vjernog pristajanja uz istinu prirode” i “moć da zainteresuje novošću, mijenjajući stvar bojama mašte”. On takođe tvrdi da se pjesma sastoji od istih elemenata kao i prozni sastav te da se shodno tome razlika mora sastojati u njihovom različitom kombinovanju uzimajući u obzir različit cilj koji se ima u vidu. Njegova originalnost se sastoji upravo u tome što razlikuje neposredni i krajnji cilj poezije. Kolridž smatra da se po neposrednom cilju pjesnička djela razlikuju od nauke, odnosno po krajnjem cilju od čiste zabave.

    “‘Pesma je ona vrsta sastava’, kaže Kolridž, ‘koja se razlikuje od naučnih dela time što za svoj neposredni cilj ima uživanje a ne istinu; a od svih drugih vrsta (koje imaju isti cilj kao i ona) odlikuje se time što postavlja sebi za cilj takvo uživanje u celini kako je spojivo sa posebnom prijatnošću svakog posebnog dela’.”

    Kolridž je i mišljenja da je veliki pjesnik neminovno i veliki filozof, da pjesničke slike imaju svoju pravu vrijednost jedino ako prikazuju pravu duhovnu sadržinu, ali i da je poezija: “cvet i miris sveg ljudskog saznanja, ljudskih misli, ljudskih strasti, osećanja jezika.” Za Kolridža je od velike važnosti i uživanje u “bogatstvu i umilnosti” zvuka jer onaj koji u sebi nema muzike nikada ne može biti pjesnik. Osnovna vrijednost Kolridžove teorije jeste u tome što je ona prije svega klasična, ali u sebi objedinjuje i romantičarsko načelo kao jednu stranu dijalektičkog jedinstva. Odjek Kolridžovih stavova u Poovoj definiciji poezije i pjesme istaknutoj u “Pismu za B – ” je snažan i očigledan.
Iako je često bio kritičan, nerijetko i ironičan na račun američkih kulturoloških ambicija, Po se nije libio da osudi snobizam koji bi katkad prepoznao sa druge strane Atlantika, a još manje američku servilnost kontinentalnom književnom ukusu. U “Pismu za B – ” istakao je:

    “Svjestan si velike barijere na putu jednog američkog pisca. Njega čitaju, ako ga uopšte čitaju, u poređenju sa udruženim i dokazanim umom svijeta. Kažem, dokazanim jer je i u književnosti kao u zakonu ili carstvu – dokazano ime imetak koji imaš ili tron koji posjeduješ. Osim toga, neko može pomisliti da se knjige, kao njihovi autori, poboljšavaju putovanjem – to što pređu more za nas je tako velika razlika. Naši proučavaoci starina se odriču vremena zarad udaljenosti, naši gizdelini gledaju od poveza do dna naslovne strane, gdje su mistična slova koja čine riječ London, Pariz ili Đenova, zapravo nebrojene preporuke.”

     U “Pismu za B – ” Po napada pripadnike “Jezerske škole”, kao i mnoge druge, posebno Vordsvorta mada postoje stavovi sa kojima se slaže sa pomenutim velikanom engleskog romantizma. To što pogrešno citira Vordsvorta jeste donekle smiješno, istovremeno i nekorektno, mada takva vrsta humora i poigravanje riječima i interpunkcijom predstavljaće vrlo bitna obilježja Poove karijere književnog kritičara. “Pismu za B –” fali ozbiljne organizovanosti, detaljnije analize pojedinih tek ovlaš dotaknutih problema te se stoga teško može smatrati ozbiljnijim književno – teorijskim spisom, ali i te kako se može reći da ovaj esej najavljuje pisca, kritičara i polemičara koji će za pet godina tako oštro napasti kliku njujorškog književnog establišmenta i uskoro nakon toga postati poznat kao “čovjek sa bojevom sjekiricom”.
Međutim, četiri godine kasnije, u kritičkom osvrtu na pjesme Tomasa Mura (Thomas Moore), objavljenom u Burton’s Gentleman’s Magazine januara 1840. Po pokazuje prva neslaganja sa Kolridžom. Ovdje prepoznajemo i mnoge stavove ranije iznesene u kritici Drejka i Haleka. Poznato je da je Po pod Kolridžovim uticajem davao uobrazilji sekundarnu poziciju u odnosu na imaginaciju insistirajući na tome da prva kombinuje dok druga stvara. Međutim, u kritici Alcifrona on zaključuje da se razlika između uobrazilje i imaginacije može izraziti u stepenu ističući da uobrazilja stvara koliko i imaginacija i obratno, da nijedna ne stvara.

    Kolridž je i mišljenja da je veliki pjesnik neminovno i veliki filozof, da pjesničke slike imaju svoju pravu vrijednost jedino ako prikazuju pravu duhovnu sadržinu, ali i da je poezija: “cvet i miris sveg ljudskog saznanja, ljudskih misli, ljudskih strasti, osećanja jezika.” Za Kolridža je od velike važnosti i uživanje u “bogatstvu i umilnosti” zvuka jer onaj koji u sebi nema muzike nikada ne može biti pjesnik. Osnovna vrijednost Kolridžove teorije jeste u tome što je ona prije svega klasična, ali u sebi objedinjuje i romantičarsko načelo kao jednu stranu dijalektičkog jedinstva. Odjek Kolridžovih stavova u Poovoj definiciji poezije i pjesme istaknutoj u “Pismu za B – ” je snažan i očigledan.
Iako je često bio kritičan, nerijetko i ironičan na račun američkih kulturoloških ambicija, Po se nije libio da osudi snobizam koji bi katkad prepoznao sa druge strane Atlantika, a još manje američku servilnost kontinentalnom književnom ukusu. U “Pismu za B – ” istakao je:

    ” ‘Uobrazilja’, kaže autor ‘Starog mornara’ u svojoj Književnoj biografiji, ‘uobrazilja kombinuje, imaginacija stvara.’ Namjera je bila da se ovo prihvati, što je i učinjeno, kao distinkcija. Ako je tako, to je distinkcija bez razlike; čak bez razlike u stepenu. […] Uobrazilja stvara skoro kao i imaginacija; odnosno nijedna ne stvara ni u kom slučaju. Sve nove koncepcije su zapravo neobične kombinacije. Um čovjeka ne može zamisliti ništa što već nije postojalo, a ovo je podložno najpozitivnijoj demonstraciji – pogledajte barona de Bilfela u njegovim Premiers Traits de L’Erudition Universelle, 1767.”

     Preoblikovane termine kolridžovske poetike Po primjenjuje na američku književnu scenu i to ponovo na Drejka i njegovu pjesmu “Osuđeni vilenjak” za koga tvrdi da je svoj zadatak doveo samo do puke uobrazilje i da mu uopšte nije pošlo za rukom da napiše idealnu ili imaginativnu pjesmu. Štaviše, nema nijednog djelića istinskog ποιησις u ovoj pjesmi, tvrdi Po, i zaključuje da se Drejk ovdje prepustio uobrazilji i ništa više. Za razliku od Drejkovih usiljenih, izvještačenih poređenja, u opisu kraljice vile Oblakinje (The Sylphid Queen), u deskripciji vile u Šelijevoj Kraljici Mab (Queen Mab) zapravo imamo biće u čijoj prirodi prepoznajemo pojedine fizičke elemente koji su upotrebljeni usput kao dodaci dok glavna koncepcija izvire iz: “uma pjesnika zaogrnuta moralnim osjećajem gracioznosti, boje, pokreta – lijepog, mističnog i veličanstvenog – ukratko idealnog.” Prava distinkcija između uobrazilje i imaginacije, koja je i dalje izražena samo u stepenu, uključena je u razmatranje mističnog. Dakle, Po uz termine lijepo i idealno uvodi novi termin preuzet iz književne filozofske misli. On insistira na eventualnoj razlici u stepenu između uobrazilje i imaginacije zasnovanoj na mističnom, direktno se pozivajući na Augusta Vilhelma Šlegela. “Termin mističan ovdje se koristi u skladu sa shvatanjima Augusta Vilhelma Šlegela i mnogih drugih njemačkih kritičara. Oni ga koriste da označe onu vrstu sastava u kojoj ispod površinske, jasne bujice značenja nalazi se ono drugo, sugestivno.”
Navodeći niz pjesama koje su označene kao imaginativne zbog svog sugestivnog karaktera, odnosno koje su veoma mistične, Po posebno izdvaja Šelijevu Osjetljivu biljku (Sensitive Plant) i Undinu de la Mot Fukea (De la Motte Fouqué) jer su “najfiniji primjeri potpuno idealnog,” ali i zbog toga što u njima ima tako malo uobrazilje, a mnogo imaginacije, što nije slučaj sa pjesmama koje su oduvijek označavane kao fanciful. U njima je gornji sloj uvijek izričito lijep, ali čitalac prosto ima osjećaj da ispod njega ničeg nema i da se glas Najada neće začuti iz dubina. Po je mišljenja da umjesto moralizatorskih tema u djelu mistično djeluje sugestivno i to kao nenametljiv sekundarni element. Kako Ldžankvist navodi, Po je namjerno nejasan kada pripisuje bilo kakvu poučnu vrijednost ovom mističnom podsloju značenja; umjesto moralne poruke, mistično podsjeća na kretanje vazduha ili muzičku pratnju.
U svojoj kritici Longfelouovih Balada i drugih pjesama (Graham’s Magazine, april 1842.) Po nanovo ističe pjesnikovo traganje za onostranom ljepotom, ljepotom koja prevazilazi granice zemaljskog, vrhunskom ljepotom u čemu prepoznaje ciljeve poezije, ali i besmrtnu bit ljudske prirode. “To je podjednako posljedica i znak čovjekovog vječnog života. To je žudnja noćnog leptira za zvijezdom. To nije puko uvažavanje ljepote pred nama. To je napor da se dosegne ona ljepota iznad.” Po je insistirao na pjesničkoj originalnosti i novini. Koristeći ukus kao karakteristiku poezije između intelekta i moralnog osjećaja, Po je započeo ono što će razviti u “Pjesničkom načelu”, stav da se glavna pjesnička vrijednost prepoznaje u estetičkom uvažavanju, a ne u didaktičkoj svrsi. Mnogi od stavova elaboriranih u ovoj kritici pomenuti su u kritičkom osvrtu na Murovog Alcifrona.
Kao što Flojd Stovol (Floyd Stovall) ističe, Poovo insistiranje da putem “mističnog” objasni “imaginaciju” bilo je kratkog daha jer se vrlo brzo vratio Kolridžovoj terminologiji. Recimo, u kritičkom osvrtu na Henrija Vodsvorta Longfeloua Po ističe da je prvi element poezije žeđ za vrhovnom ljepotom (Supernal Beauty), dok je njen drugi element pokušaj da se ta žeđ zadovolji novim kombinacijama onih oblika ljepote koji već postoje ili novim kombinacijama koji su “naši preci” već postavili. Na takav način Po ističe da novina, originalnost, invencija, imaginacija i stvaranje ljepote, s obzirom na to da su u pitanju sinonimi, predstavljaju suštinu poezije. On ukazuje da poezija riječi jeste zapravo ritmičko stvaranje lijepog. Ona se ne pruža izvan granica lijepog, a njen jedini arbitar jeste ukus (Taste). Poezija može jedino imati kolateralne veze sa intelektom (Intellect) i Sviješću (Conscience) i jedino sasvim slučajno može imati veze sa dužnošću (Duty) i istinom (Truth). Dakle, Poovo, dalje bavljenje pitanjem uobrazilje i imaginacije tiče se neizostavnih elemenata kombinovanja i novine u čemu se jasno može osjetiti Kolridžov uticaj.
Poezija je sluškinja ukusa, tvrdi Po. Nije joj zabranjeno da morališe na sebi svojstven način niti da opisuje već da rezonuje, propovijeda i zagovara vrlinu. Po ovdje naglašava da se ukus uvijek zadovoljava pokazivanjem ljepote. Jedini britanski pjesnik kod koga je ljepota uvijek cilj jeste Kits kome odaje posebnu počast. Komentarišući značaj muzike u pjesničkoj kreaciji Po kaže da možda upravo u muzici duša dostiže svoj cilj – stvaranje vrhovne ljepote. Djelovi one ljepote koja se osjeti u zvuku mogu predstavljati zajedničko nasljeđe zemlje i neba. U kritici Longfelouovih Balada Po je još istakao, a par godina kasnije i ponovo razradio u “Pjesničkom načelu”, da muzika ima izuzetno važnu ulogu u poeziji te stoga preporučuje pjesnicima da njen značaj nikada ne zanemare i da je najveći mogući razvoj pjesničkog osjećaja evidentan upravo u sjedinjenju pjesme (song) sa muzikom.
Između Kolridža i Poa mogu se povući očigledne paralele. Oba pjesnika u imaginaciji vide dušu poezije koja modifikuje i harmonizuje različite stvari i dovodi ih u entitet te da je poezija analogna Božjoj stvaralačkoj moći. I jedan i drugi pjesnik u svojim kritičkim i teorijskim ogledima koristili su termin “stvoriti” (“create”). Po Kolridžu imaginacija rastavlja i rastapa da bi ponovo stvorila, dok za Poa imaginacija predstavlja jednostavno kombinovanje poznatih objekata na nov način, mada i u ovom stavu osjećamo Kolridžove odjeke. Po mnogim kritičarima Po je koristio termin “stvaranje” u Kolridžovom smislu i primjenjivao Kolridžovu teoriju za svoje najbolje pjesme.
Zaključićemo da Edgar Alan Po ne samo da je u izuzetnoj mjeri prihvatio Kolridžovo shvatanje imaginacije, već da nije napravio značajne izmjene u svom viđenju problema i da je jednostavno naglašavao određeni element na račun ostalih. Tako kod Poa takođe pronalazimo trojnu podjelu ljudskih sposobnosti. Prva je srce, sa svojom osjetilnom funkcijom, što podsjeća na Kolridžov termin “Sensibility”, njegovo zadovoljstvo je “strast”, uzbudjenje srca. Slijedi “imaginacija”, moć opažanja i “otkrivanja”, koju karakteriše funkcija stapanja preostala dva elementa. Poslednja sposobnost koju pominje jeste “intelekt” ili razumijevanje, čije zadovoljstvo se pronalazi u “istini”. Baš kao kod Kolridža, poslednje dvije funkcije su transcendentalne i neosjetilne. Ono što predstavlja Poovo značajno odstupanje od Kolridža jeste njegova pretpostavka da ove tri distinkcije nijesu toliko komponente ljudskog uma koliko su zasebna djelovanja čovjekove sposobnosti komunikacije i izraza. Dejvidson je istakao da imaginacija za Poa predstavlja jedinu pravu kreativnu sposobnost uma dok su preostale dvije spekulativne, analitičke ili deskriptivne. Srce ili osjetilna sposobnost ne mora uopšte biti ekspresivna, dok se intelekt povezuje sa naučnim formulama i verifikovanjem onoga što um označava kao istinito i permanentno. Za razliku od prethodne dvije kategorije imaginacija i uređuje i razara. Komentarišući pojam “čiste imaginacije” Po je istakao da imaginacija djeluje tako da kombinuje stvari koje do sada nijesu kombinovane:

    “novo jedinjenje je po pravilu, kao celina, po svojoj prirodi lepo i uzvišeno srazmerno lepoti i uzvišenosti povezanih predmeta – koje same i dalje treba posmatrati kao atome – što će reći da su plodovi prethodnih povezivanja. Ali, kao što do sličnih stvari često dolazi i u fizičkoj hemiji, tako se mnogo puta dogadja i u ovoj hemiji duha da mešavina dva činioca dovede do nečeg što u sebi ne sadrži ni jedno svojstvo ma kojeg od njih, ili čak i ni jedno od svojstava oba činioca.”

     Ističući kako je domet imaginacije zapravo neograničen i da se građa koja je sačinjava nalazi svuda po univerzumu Po ističe da će ona: “čak i iz Ružnoće da stvori onu Lepotu koja je istovremeno njena jedina svrha i njeno neminovno potvrđenje.” Potom, on ističe da kada govorimo o značaju imaginacije treba da obratimo pažnju prije svega na: “bogatstvo i snagu povezanih predmeta; lakoću otkrivanja novih povezivanja koja vredi izvršiti; i naročito, potpunu ‘hemijsku povezanost’ dovršene celine.”
Po je imaginativnu originalnost povezivao sa “mističnim” što ga je dovelo do izvjesne nejasnoće. Teško da je uspijevao da prilagodi stav koji je proizašao iz Elemenata univerzalne erudicije (Elements of Universal Erudition) barona Bilfela (Bielfeld) da um ne može znati ništa van sopstvenog iskustva i da, s druge strane, um prima impulse od idealnog koje može redukovati na oblik i metaforu, odnosno da je imaginacija natprirodna i obična, svakodnevna. U svakoj pjesmi zapravo “postoje” dvije pjesme, to jest primarni izraz (the primary expression) ili “priča” (story) koju većina čitalaca može “primiti”, kao i “mistični” ili sekundarni izraz (ovdje imamo snažnu aluziju na Kolridžovo razlikovanje primarne i sekundarne imaginacije). Pomenuti mistični ili sekundarni izraz Po je objasnio u svojoj kritici Murovog djela Alciphron. Poezija teži da prevlada činjenice i uđe u svijet nepoznatog i nedokučivog. Edgar Alan Po je smatrao da je određena mistična sposobnost svojstvena svim ljudima iako može biti različitog intenziteta. On je ovu sposobnost locirao izvan istorije i nauke i pripisao je jedino “raju”.
U okvirima Poove pjesničke teorije sama riječ ili fraza nijesu imale značenje do onog trenutka kada su počele da se uređuju i razmještaju sa drugim riječima da bi se omogućilo i ostvarilo potpuno razumijevanje. Poezija kao takva treba da se povinuje isključivo logici sopstvenih principa. U Poovoj pjesničkoj teoriji imamo spajanje racionalističke epistemologije osamnaestog vijeka i kolridžovske ontologije. Po je pokušao da ode korak dalje stvarajući “imaginaciju u procesu” (“the imagination–in–process”) putovanja u svijet uma u toku kojeg se: “imaginacija mogla kretati od iluzije, to jest ovog svijeta kojim vlada razboritost, do potpunije percepcije što je zapravo istinitija stvarnost izvan poznatih granica.”
Poovi rani kritički osvrti, poput onoga na račun djela Norman Lesli (Norman Leslie) Teodora S. Feja (Theodore S. Fay) u kojem napada inače pretjerano hvaljen roman čime se značajno zamjerio velikom dijelu njujorškog establišmenta, ili pak o poeziji Džozefa Rodmana Drejka i Fic–Grin Haleka gdje ukazuje na to da uzdizanje nekog djela bez realne osnove i potrebe istovremeno degradira nacionalnu književnost, zapravo već imamo naznake onoga što će se kasnije prepoznati kao Poova estetička teorija.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.