Prijevod: Sreto Pavićević
Ja čuvam svoj med i držim svoj hljeb
U malenim teglama i ormarićima moje volje.
Obilježavam čitko i svakoj bravi i poklopcu
Zapovijedam: Izdrži dok se ne vratim iz pakla.
Jako sam gladna. Nedovršena sam.
I niko mi ne može ponuditi drugu riječ do Čekaj,
Slabašno svjetlo. Moj pogled je fokusiran;
Nadajući se da ću se, kada se đavolji dani moje boli
Iscrpe do posljednje kapi i ostane samo talog i ja nastavim
Na onakvim nogama kakve su mi date, sa takvim srcem
Kakvo mogu savladati, sjetiti da pođem kući,
Moj ukus neće postati neosjetljiv
Za med i hljeb, koje bi stara čistota mogla voljeti.
Kada budeš zaboravio nedjelju: ljubavna priča
– I kad budeš zaboravio bijelu posteljinu
Srijedom i subotom,
I naročito kada budeš zaboravio nedjelju –
I kako smo po pola dana znali provesti u krevetu,
Ili mene, kako sjedim na radijatoru u dnevnoj sobi, u dosadno poslijepodne
I gledam niz dugu ulicu
U ništa,
Ogrnuta mojim običnim, starim ogrtačem ne-očekivanja
I nemam-ništa-da-radim i srećna-sam-zašto-pitate?
I ako-ponedjeljak-nikad-ne-dođe-
Kada to budeš zaboravio, kažem,
I kako si psovao, ako bi neko pozvonio na vrata,
I kako bi moje srce zaigralo kad bi telefon zazvonio;
I kako smo napokon odlazili na nedjeljnu večeru,
To jest, prelazili preko dnevne sobe do mastilom zamrljanog stola u jugozapadnom uglu
Na nedjeljnu večeru, koja je uvijek bila: piletina i rezanci
Ili piletina i riža
I salata i ražani hljeb i čaj
I keks sa mrvicama čokolade –
Kažem, kad to budeš zaboravio,
Kada budeš zaboravio moju laku slutnju
Da će se rat završiti prije nego dođu po tebe;
I kako smo se napokon svlačili i gasili svijetlo i uranjali u krevet,
I na trenutak ležali malaksalo u
Bijeloj posteljini tog vikenda,
Zatim se nježno pripijali jedno uz drugo –
Kada budeš, kažem, zaboravio to sve,
Tek tada možeš reći,
Tek tada ću povjerovati
Da si i mene zaboravio takođe.