Prijevod: Sreto Pavićević
Ne tako davno, u maloj, gotovo siromašnoj iako pretrpanoj knjigama, sobi u predgrađu Njujorka, živio je Leo Finkl, koji je učio za rabina na Univerzitetu Ješiva. Finkl je, nakon šest godina studija, trebalo da stupi u službu u junu i neki poznanik ga je posavjetovao da bi mu bilo lakše da dobije namještenje ako bude oženjen. Kako trenutno nije imao izgleda za brak, nakon dva mučna dana premišljanja pozvao je Pinija Salcmana, provodadžiju, čiji je oglas od dva reda pročitao u Forvardu.
Provodadžija se pojavio jedne večeri iz mračnog hodnika na četvrtom spratu pansiona u kojem je Finkl živio, stežući crnu fasciklu uvezanu kaišem, koja je bila izlizana od korišćenja. Salcman, koji je već dugo bio u tom poslu, je bio sitne građe ali dostojanstvenog držanja, i nosio je stari šešir i ogrtač koji mu je bio prekratak i preuzak. Jako je zaudarao na ribu, koju je volio da jede i, iako mu je nedostajalo par zuba, njegovo prisustvo nije bilo neprijatno, zbog njegovog ljubaznog ponašanja kome su čudnovat kontrast pravile njegove tužne oči. Njegov glas, njegove usne, njegova čekinjasta brada, njegovi koščati prsti bili su živahni, ali mu samo dajte trenutak odmora i njegove blage, plave oči bi otkrile duboku tugu, osobina koja je umirivala Lea iako je za njega cijela ova situacija, sama po sebi, bila napeta.
Odmah je rekao Salcmanu zašto ga je pozvao da dođe i objasnio mu da je, ako se izuzmu njegovi roditelji, koji su se vjenčali relativno kasno, on bio sam na svijetu. Tokom šest godina se gotovo potpuno bio posvetio studijama, a kao rezultat toga, razumljivo, nije mogao da nađe vremena za društveni život i društvo mladih djevojaka. Stoga je smatrao da je, umjesto pokušaja i pogrešaka, tog mučnog batrganja, bolje da pozove iskusnu osobu da ga posavjetuje u ovim stvarima. Primijetio je, uzgred, da je uloga provodadžije jako stara i poštovana, visoko cijenjena u jevrejskoj zajednici jer je omogućavala ono što je nužno, na opštu radost. Štaviše, čak i njegove roditelje je spojio provodadžija. Njih dvoje su ušli u, ako ne finansijski profitabilan – pošto ni jedno ni drugo nijesu posjedovali ništa vrijedno od zemaljskih dobara – a ono svakako u uspješan brak, u pogledu njihove vječite posvećenosti jedno drugom. Salcman je slušao, postiđen i iznenađen, osjećajući neku vrstu opravdanja. Kasnije je, ipak, osjetio žar ponosa na svoj posao, osjećanje koje ga je napustilo prije mnogo godina, i od sveg srca je odobravao Finklu.
Njih dvojica su prešli na posao. Leo je poveo Salcmana do jedinog raščišćenog mjesta u sobi, stola koji se nalazio pored prozora koji je gledao na grad obasjan svjetlošću lampi. Sjeo je pored provodadžije, ali licem okrenut ka njemu, trudeći se da snagom volje potisne neprijatno peckanje u grlu. Salcman je nestrpljivo otvorio svoju fasciklu i uklonio labavu gumenu traku sa tanke gomile pohabanih kartica. Dok ih je listao, pokreti i zvuk koji su Leu pričinjavali fizičku bol, student se pretvarao da ne vidi i uporno je zurio kroz prozor. Iako je tek bio februar, zima je bila na izmaku, i te znake je počeo da primjećuje po prvi put tokom posljednjih godina. Sada je posmatrao okrugli, bijeli Mjesec kako se kreće visoko po nebu kroz menažeriju oblaka i gledao je, napola otvorenih usta, kako ulazi u ogromnu kokošku, a zatim ispada iz nje kao tek sneseno jaje. Iako se, pošto je upravo bio stavio naočari, pretvarao da je zauzet pažljivim čitanjem onoga što je pisalo na karticama, Salcman je krišom bacao pogled na dostojanstveno lice mladića, zapažajući, sa zadovoljstvom, dugi i šiljati nos naučnika, smeđe oči prepune znanja, osjetljive, a ipak asketske, usne i djelimično upale, tamne obraze. Razgledao je okolo brojne police sa knjigama i ispustio je meki uzdah zadovoljstva.
Kada se Leov pogled zaustavio na karticama, prebrojao ih je šest, raširenih u Salcmanovoj šaci.
„Tako malo?“ pitao je, razočarano.
„Ne biste mi vjerovali koliko još kartica imam u kancelariji,“ Salcman je odgovorio. „Fioke su već pune do vrha, tako da ih sad držim u buretu, ali, da li je svaka djevojka dobra za budućeg rabina?“
Na ove riječi, Leo je pocrvenio u licu i zažalio zbog svega onoga što je otkrio o sebi u biografiji koju je poslao Salcmanu. Mislio je kako je najbolje da ga upozna sa svojim strogim standardima i kriterijumima ali, nakon što je to već učinio, osjetio je da je provodadžiji rekao više nego što je bilo zaista neophodno.
„Da li čuvate fotografije svojih klijenata u arhivi?“ upitao je sa oklijevanjem.
„Prvo idu porodica, veličina miraza, šta familija nudi,“ Salcman je odgovorio, raskopčavajući svoj tijesni sako i namještajući se u stolici. „Nakon toga, na red dolaze fotografije, rabine.“
„Zovite me gospodin Finkl. Još uvijek nijesam rabin.“
Salcman je rekao da hoće, ali ga je umjesto toga zvao doktorom, što je promijenio u rabin kad Leo nije slušao previše pažljivo.
Salcman je namjestio svoje naočari sa okvirom od roga, diskretno je pročistio grlo i, sa nestrpljenjem u glasu, pročitao sadržaj prve kartice:
„Sofi P. Dvadeset četiri godine. Udovica već godinu dana. Nema djece. Završila srednju školu i dvije godine koledža. Otac obećava osam hiljada dolara. Ima i odličan biznis – veleprodaja. Nekretnine, takođe. Sa majčine strane imamo učitelje, takođe i jedan glumac. Jako poznat na Drugoj aveniji.“
Leo je pogledao naviše, iznenađen. „Jeste li rekli udovica?“
„Ako je udovica ne znači da je oštećena, rabine. Sa mužem je živjela otprilike četiri mjeseca. On je bio bolestan mladić i napravila je grešku što se udala za njega.“
„Nikada nijesam ni pomislio da oženim udovicu.“
„To je zato što nemate iskustva. Udovica, naročito ako je mlada i zdrava kao ova djevojka, je odlična prilika za ženidbu. Biće Vam zahvalna do kraja svog života. Vjerujte mi, kad bih ja sada sebi tražio ženu, oženio bih udovicu.“
Leo je razmislio, a zatim odmahnuo glavom.
Salcman je povio ramena u jedan gotovo neprimjetan gest razočarenja. Spustio je karticu na drveni sto i počeo da čita sljedeću:
„Lili H. Profesorica u srednjoj školi. Stalno zaposlena, ne na zamjeni. Ima ušteđevinu i novi automobil, Dodž. Živjela u Parizu godinu dana. Otac joj je uspješan stomatolog, već trideset i pet godina. Zanima je poslovan muškarac. Jako amerikanizovana porodica. Odlična šansa.“
„Lično je poznajem,“ rekao je Salcman. „Volio bih da možete da vidite ovu djevojku. Prava je lutkica. Takođe, jako inteligentna. Mogli biste sa njom po čitav dan da pričate o knjigama i pozorištu i još mnogo čemu. Prati, takođe, i trenutna zbivanja.“
„Čini mi se da nijeste pomenuli koliko ima godina?“
„Godina?“ rekao je Salcman, podižući obrve. „Ima trideset i dvije godine.“
„Plašim se da je previše stara,“ rekao je Leo nakon par trenutaka.
Salcman se nasmijao. „A koliko Vi imate godina, rabine?“
„Dvadeset i sedam.“
„I koja je razlika, recite mi, između dvadeset sedam i trideset i dvije? Moja rođena žena je sedam godina starija od mene. I, šta sam zbog toga izgubio? – Ništa. Kad bi Rotšildova ćerka željela da se uda za Vas, da li biste joj prigovorili zbog godina, ne?“
„Da,“ suvo je odgovorio Leo.
Salcman je odbacio ono „ne“ koje se krilo u potvrdnom odgovoru. „Pet godina ne znače ništa. Dajem Vam riječ da kad budete proveli sa njom nedjelju dana zaboravićete njene godine. Šta znače pet godina – da je živjela duže i da zna više od nekoga ko je mlađi? Na ovu djevojku, Bog je blagoslovio, godine nijesu protraćene. Svaka godina više čini pogodbu još boljom.“
„Koji predmet predaje u srednjoj školi?“
„Jezike. Da ste samo čuli kako govori francuski, pomislili biste da je to muzika. U poslu sam već dvadeset pet godina i preporučujem je od sveg srca. Vjerujte mi, znam o čemu pričam, rabine.“
„Šta je na sljedećoj kartici?“ naglo je upitao Leo.
Salcman je sa oklijevanjem okrenuo treću karticu:
„Rut K. Devetnaest godina. Odličan student. Otac nudi trinaest hiljada u gotovini odgovarajućem mladoženji. On je ljekar. Specijalista za stomak sa ogromnim iskustvom. Zet ima sopstveni biznis sa odjećom. Izuzetni ljudi.“
Salcman je izgledao kao da je upravo pročitao adut-karticu.
„Da li ste rekli devetnaest?“ zainteresovano je upitao Leo.
„Taman toliko.“
„Da li je privlačna?“ Pocrvenio je. „Lijepa?“
Salcman je poljubio jagodice svojih prstiju. „Lutkica. Dajem Vam svoju riječ za to. Dozvolite da večeras pozovem njenog oca i vidjećete šta je ljepota.“
Ali Leo je bio zabrinut. „Jeste li sigurni da je tako mlada?“
„U to sam siguran. Njen otac će Vam pokazati njenu krštenicu.“
„Jeste li sigurni da je sa njom sve u redu?“ Leo je insistirao.
„Ko kaže da nešto nije u redu?“
„Ne shvatam zašto jedna Amerikanka njenih godina treba da ide kod provodadžije.“
Salcmanovo lice se razvuklo u osmjeh.
„Iz istog razloga iz kog ste došli Vi, došla je i ona.“
Leo je pocrvenio. „Ja sam u škripcu sa vremenom.“
Salcman, shvatajući da je bio netaktičan, je brzo objasnio. „Otac je došao, a ne ona. On želi da ona dobije najbolje, tako da on sada lično traži nekoga za nju. Kad budemo pronašli odgovarajućeg mladića on će ga upoznati sa njom i ohrabriti ga. Ovako će brak biti bolji, nego kad bi mlada djevojka bez iskustva tražila sama. To ne moram da Vam govorim.“
„Ali, zar ne mislite da ova mlada djevojka vjeruje u ljubav?“ rekao je Leo zbunjeno.
Salcman se zamalo grohotom nasmijao ali je uspio da se suzdrži i trezveno je rekao, „Ljubav dolazi sa pravom osobom, ne prije.“
Leove suve usne su se razdvojile ali nije progovorio. Primijetivši da je Salcman bacio pogled na sljedeću karticu, mudro je upitao, „Kakvo je njeno zdravlje?“
„Savršeno,“ rekao je Salcman, teško dišući. „Naravno, malo je hroma na desno stopalo od automobilske nezgode koja joj se desila kad je imala dvanaest godina, ali to niko ne primjećuje zato što je ona tako savršena i lijepa.“
Leo je polako ustao i otišao do prozora. Osjećao je neku čudnu gorčinu i prekorijevao je sebe zato što je pozvao provodadžiju. Napokon, odmahnuo je glavom.
„Zašto ne?“ Salcman je bio uporan, podižući glas.
„Zato što prezirem specijaliste za stomak.“
„Pa šta je Vas briga kojim poslom se on bavi? Nakon što je budete oženili da li Vam on treba? Ko kaže da on svakog petka uveče mora doći kod Vas kući?“
Posramljen zbog pravca u kojem se razgovor odvijao, Leo je ispratio Salcmana, koji je pošao kući, sa umorom i melanholijom u pogledu.
Iako je osjećao samo olakšanje zbog odlaska provodadžije, Leo je bio loše raspoložen sljedećeg dana. Smatrao je da to potiče iz Salcmanovog neuspjeha da pronađe odgovarajuću mladu za njega. On nije mario za ovakvu klijentelu. Ali kad je Leo uhvatio sebe kako oklijeva da li da potraži drugog provodadžiju, nekog uglađenijeg nego što je to bio Pini, zapitao se da li je moguće – uprkos svim njegovim izjavama, i iako je poštovao svoga oca i majku – da ga, u suštini, nije bilo briga za instituciju provodadžisanja? Ovu je misao brzo napustio, ali je i dalje bio uznemiren. Čitav dan trčao je kroz šumu – propustio je važan sastanak, zaboravio da pošalje veš na pranje, izašao je iz kafeterije na Brodveju a da nije platio račun i morao da se žurno vrati nazad sa kartom u ruci; nije čak ni prepoznao svoju gazdaricu na ulici kada je prošla sa prijateljicom i ljubazno mu se javila, „Dobro veče, doktore Finkl.“ Do noći je, ipak, povratio dovoljno pribranosti da se zadubi u knjigu i tamo je pronašao utočište od svojih misli.
Gotovo istog trenutka, začulo se kucanje na vratima. Prije nego je Leo uspio da kaže „uđi“ Salcman, komercijalni Kupidon , je stajao u sobi. Lice mu je bilo sive boje i mršavo, djelovao je izgladnjelo i izgledalo je kao da će izdahnuti na nogama. Ipak, provodadžija je uspio, nekim trikom svojih mišića, da nabaci širok osmjeh.
„Pa, dobro veče. Da li je slobodno?“
Leo je klimnuo glavom, uznemiren što ga opet vidi, a opet nespreman da mu kaže da ide.
I dalje se smiješeći, Salcman je svoju fasciklu spustio na sto. „Rabine, večeras za Vas imam dobre vijesti.“
„Zamolio sam Vas da me ne zovete rabinom. Ja sam još uvijek samo student.“
„Vašim brigama je kraj. Imam za Vas prvoklasnu mladu.“
„Ostavite me na miru u vezi sa tim.“ Leo je glumio nezainteresovanost.
„Čitav svijet će igrati na Vašem vjenčanju.“
„Molim Vas, gospodine Salcman, dosta više toga.“
„Ali prvo moram da povratim snagu,“ rekao je Salcman slabašno. Petljao je oko kaiševa na fascikli i, iz kožne torbe, izvadio je masnu papirnu kesu iz koje je izvadio tvrdu kiflu sa sjemenkama i malu, dimljenu ribu. Brzim pokretom ruke skinuo je kožu sa ribe i počeo halapljivo da žvaće. „Cio dan u žurbi,“ promrmljao je.
Leo ga je posmatrao kako jede.
„Da nemate slučajno jedan izrezan paradajz?“ Salcman je pitao sa oklijevanjem.
„Nemam.“
Provodadžija je zatvorio oči i nastavio sa jelom. Kada je završio, pažljivo je pokupio mrvice i ostatke ribe umotao u papirnu kesu. Pogledom je, kroz naočari, pretraživao sobu sve dok nije našao, okruženu gomilama knjiga, peć na gas. Podižući šešir, ponizno je upitao, „Da nemate možda šolju čaja, rabine?“
Mučen grižom savjesti, Leo je ustao i skuvao čaj. Servirao ga je sa velikim komadom limuna i dva četvrtasta grumena šećera, na Salcmanovo zadovoljstvo.
Nakon što je popio čaj, Salcmanu su se povratili snaga i dobro raspoloženje.
„Pa, recite mi, rabine,“ rekao je ljubazno, „da li ste još malo razmislili o one tri klijentkinje koje sam pomenuo juče?“
„Nije bilo potrebe za tim.“
„Zašto?“
„Nijedna od njih mi ne odgovara.“
„Pa šta Vam, onda, odgovara?“
Leo se napravio da ne čuje, jer je jedino bio u stanju da da smušen odgovor.
Ne čekajući na odgovor, Salcman je upitao, „Sjećate li se one djevojke o kojoj sam Vam govorio, profesorice u srednjoj školi?“
„One što ima trideset dvije godine?“
Ali, iznenađujuće, Salcmanovo lice se razvuklo u osmjeh. „Dvadeset devet godina.“
Leo ga je oštro pogledao. „Smanjeno sa trideset dvije?“
„Greška,“ Salcman je priznao. „Danas sam razgovarao sa stomatologom. Poveo me je do svog sefa i pokazao mi krštenicu. Prošlog avgusta je napunila dvadeset devet godina. Napravili su joj rođendansku zabavu u planinama, gdje je bila na odmoru. Kada sam prvi put razgovarao sa njenim ocem zaboravio sam da zapišem koliko ima godina i rekao sam Vam da ima trideset dvije, ali se sada sjećam da se tu radilo o drugoj klijentkinji, udovici.“
„Istoj onoj o kojoj ste mi pričali, mislio sam da joj je dvadeset četiri godine?“
„Ne, drugoj. Zar sam ja odgovoran za to što je svijet pun udovica?“
„Ne, ali me one ne zanimaju, kao ni profesorice, kad smo već kod toga.“
Salcman je prekrstio ruke na grudima. Gledajući u tavanicu, pobožno je uzviknuo, „O, djeco Izraela, šta da kažem nekome ko nije zainteresovan za profesorice u srednjoj školi? Pa, šta Vas onda interesuje?“
Leo je pocrvenio, ali se kontrolisao.
„Za šta ćete drugo biti zainteresovani,“ Salcman je nastavio – „ako nijeste zainteresovani za ovu finu djevojku koja govori četiri jezika i u banci ima deset hiljada dolara? Takođe, njen otac garantuje još dvanaest hiljada. Ona još ima i nov automobil, divnu odjeću, može da vodi razgovor na razne teme, i ona će Vam pružiti prvoklasan dom i djecu. Koliko se, u našem životu, možemo približiti Raju?“
„Ako je tako fantastična, zašto se nije udala još prije deset godina?“
„Zašto?“ rekao je Salcman sa sumornim osmjehom. „ – Zašto? Zato što je previše izbirljiva. Eto zašto. Ona hoće najbolje.“
Leo je bio tih, začuđen kako je samo uspio da se zapetlja. Ali je Salcman kod njega probudio interesovanje za Lili H, i on je počeo ozbiljno da razmišlja da je pozove. Kada je provodadžija primijetio kako intenzivno Leo razmišlja o činjenicama koje mu je pribavio, bio je siguran da će uskoro doći do dogovora.
* * *
U kasno subotnje popodne, svjestan Salcmanovog prisustva, Leo Finkl je šetao sa Lili Hiršhorn duž Riversajd Drajva. Hodao je žustro i uspravno, noseći sa otmenošću crni fedora šešir koji je toga jutra sa strepnjom izvadio iz prašnjave kutije za šešir koja se nalazila na polici u ormaru, i teški, crni subotnji kaput koji je temeljno istresao i očistio. Leo je takođe posjedovao i štap, poklon od dalekog rođaka, ali se brzo odupro iskušenju i nije ga ponio. Lili, sitne građe i lijepa, je na sebi imala nešto što je pokazivalo dolazak proljeća. Bila je živahna i upoznata sa raznim temama, i on je odmjeravao njene riječi i našao da je ona začuđujuće razumna – još jedan poen za Salcmana, za koga je sa nelagodom osjećao da se nalazi negdje u blizini i možda se krije visoko u krošnji nekog drveta pokraj puta, šaljući dami svjetlosne signale uz pomoć džepnog ogledala; ili možda kao Pan , sa papcima, koji na fruli svira bračne pjesmice dok igra svoj nevidljivi ples pred njima i prosipa divlje pupoljke po putu i purpurno grožđe po stazi kojom hodaju, simbolizujući plodan brak, iako toga, naravno, još uvijek nije bilo.
Lili je iznenadila Lea opaskom, „Razmišljala sam o gospodinu Salcmanu, čudan lik, zar ne?“
Kako nije bio siguran šta da odgovori, klimnuo je glavom.
Hrabro je nastavila, crveneći, „Zahvalna sam mu za jedno, što nas je upoznao. A Vi?“
„Da,“ učtivo je odgovorio.
„Mislim,“ rekla je sa osmjehom – i to je sve bilo učinjeno sa ukusom, ili je barem odavalo utisak da nije učinjeno sa lošim ukusom – „da li Vam smeta što smo se upoznali na ovakav način?“
Nije mu smetala njena otvorenost, uvidio je da ona želi da sve stvari postavi na pravo mjesto, i shvatio je da je potrebno određeno životno iskustvo, i hrabrost, da neko poželi da uradi stvari upravo na taj način. Čovjek je morao imati nekakvu prošlost, da bi napravio takav početak.
Rekao je da mu ne smeta. Salcmanova uloga je bila tradicionalna i uvažena – korisna zbog onog što se njome može postići, a što je, kako je istakao, vrlo često – ništa.
Lili se, sa uzdahom, složila. Šetali su tako neko vrijeme i onda je ona, nakon duge pauze i opet sa nervoznim osmjehom, rekla, „Da li će Vam smetati ako Vas pitam nešto što je onako malo ličnije? Iskreno, mislim da je tema fascinantna.“ Iako je Leo slegnuo ramenima ona je, djelimično posramljena, nastavila, „Kako je došlo do toga da se odlučite za Vaš poziv? Mislim, da li je to bila trenutna, strastvena inspiracija?“
Leo je, nakon nekog vremena, polako odgovorio, „Oduvijek me je interesovao Zakon .“
„U njemu ste, sakriveno, otkrili prisustvo Najvišeg?“
Klimnuo je glavom i promijenio temu. „Rečeno mi je da ste neko vrijeme proveli u Parizu, gospođice Hiršhorn?“
„Oh, da li Vam je gospodin Salcman to rekao, rabine Finkl?“ Leo se trgnuo, ali je ona nastavila, „To je bilo jako davno, i skoro je zaboravljeno. Sjećam se da sam morala da se vratim na sestrino vjenčanje.“
Ali Lili nije odustajala. „Kada ste,“ pitala je glasom koji je podrhtavao, „postali zaljubljeni u Boga?“
Zagledao se u nju. Zatim mu je sinulo da ona nije govorila o Leu Finklu već o potpunom strancu, nekoj mističnoj figuri, možda čak i o strastvenom proroku kojeg je Salcman izmaštao za nju – bez ikakve veze sa živima ili mrtvima. Leo je zadrhtao od bijesa i nemoći. Prevarant joj je, očigledno, prodao šarenu lažu, isto kao i njemu, koji je očekivao da će upoznati mladu damu od dvadeset devet godina da bi vidio, onog trenutka kad je spustio pogled na njeno zabrinuto i nervozno lice, ženu koja je prešla trideset i petu i ubrzano je starila. Samo ga je njegova samokontrola zadržala ovoliko dugo u njenom društvu.
„Ja nijesam,“ rekao je tmurno, „talentovana religiozna osoba“ i, dok je tražio riječi kako bi nastavio, obuzeli su ga stid i strah. „Mislim,“ rekao je nervozno, „da sam došao kod Boga ne zato što sam ga volio, već zato što nijesam.“
Ovo priznanje je izgovorio oporo zato što ga je njegova neočekivanost pogodila.
Lili je počela da iščezava. Leo je vidio mnoštvo vekni hljeba kako, kao patke, lete visoko iznad njegove glave, slične onim krilatim veknama koje je, prije nego je utonuo u san, brojao prošle večeri. Milostivo, tada je počeo da pada snijeg, što je lako mogla biti još jedna Salcmanova podvala.
* * *
Bio je bijesan na provodadžiju i zarekao se da će ga izbaciti iz sobe čim se bude opet pojavio. Ali Salcman nije došao te večeri, i kad se Leov bijes utišao, zamijenio ga je neizrecivi očaj. Isprva je mislio da je ovo prouzrokovano njegovim razočarenjem u Lili, ali je ubrzo postalo jasno da se upetljao sa Salcmanom prije nego što je zaista znao šta želi, bez prave ideje o sopstvenim namjerama. Postepeno je shvatio – sa prazninom koja ga je zgrabila sa šest ruku – da je pozvao provodadžiju da mu pronađe mladu zato što nije bio sposoban da to sam učini. Ovo zastrašujuće saznanje je bilo rezultat njegovog susreta i razgovora sa Lili Hiršhorn. Njena pronicljiva pitanja su ga nekako isprovocirala i otkrio je – sebi, više nego njoj – pravu prirodu svoje veze sa Bogom, i tada ga je, sa ogromnom snagom, preplavilo saznanje da, osim roditelja, nikada nikoga nije volio. Ili je možda bilo drugačije, da nije volio Boga onoliko koliko je mogao, zato što nije volio čovjeka. Leu je izgledalo kao da je čitav njegov život potpuno ogoljen i po prvi put je vidio sebe onakvim kakav zapravo jeste – nevoljen i bez ljubavi. Ovo gorko, ali nekako ne i potpuno neočekivano, otkrovenje dovelo ga je na ivicu panike, koju je kontrolisao jedino uz ogroman napor. Pokrio je lice rukama i zaplakao.
Sedmica koja je uslijedila bila je najgora u njegovom životu. Nije jeo i smršao je. Brada mu je potamnjela i postala je neuredna. Prestao je da posjećuje predavanja i gotovo da nije otvarao knjigu. Ozbiljno je razmišljao o napuštanju Ješive, iako ga je duboko zabrinjavala pomisao da će izgubiti sve te godine učenja – vidio ih je kao stranice istrgnute iz knjige, razasute po gradu – kao i na razorno dejstvo takve odluke na njegove roditelje. Ali živio je bez znanja o sebi, i nikada mu u Petoknjižju i svim Komentarima – mea culpa – istina nije bila otkrivena. Nije znao gdje da krene, i u svoj ovoj pustoj samoći nije imao ni kome, iako je često mislio na Lili nije mogao da se natjera, ni jedan jedini put, da siđe dolje i pozove je. Postao je preosjetljiv i razdražljiv, posebno prema gazdarici, koja mu je postavljala raznorazna lična pitanja; sa druge strane, osjećajući svoju odbojnost, presrijetao je na stepeništu i izvinjavao se posramljeno sve dok ona, prestravljena, nije pobjegla od njega. Ipak, iz ovoga je izvukao utjehu da je on bio Jevrej a da Jevrej pati. Ali postepeno, kako se duga i teška sedmica bližila kraju, povratio je pribranost i neku ideju o svrsi života: da nastavi po planu. Iako je on sam bio nesavršen, ideal to nije bio. A što se tiče njegove potrage za mladom, pomisao o nastavku toga mu je izazvala strepnju i bol u želucu, a ipak, sa ovim novim znanjem o samom sebi trebao bi biti uspješniji nego ranije. Možda će sada ljubav doći k’ njemu, a sa njom i mlada. A kome treba jedan Salcman za ovu svetu potragu?
Provodadžija, kostur sa očima kao u utvare, se vratio te iste noći. Odavao je, pored toga, sliku frustriranog iščekivanja – kao da je čitavu sedmicu strpljivo, pored gospođice Lili Hiršhorn, čekao telefonski poziv do kojeg nikad nije došlo.
Nehajno kašljući, Salcman je odmah prešao na stvar: „Pa, kako Vam se dopala?“
Leov bijes se pojačao i nije mogao da se suzdrži da ne izgrdi provodadžiju: „Zašto ste me lagali, Salcman?“
Salcmanovo blijedo lice je poprimilo mrtvačko bljedilo, kao da se sav snijeg ovog svijeta sručio na njega.
„Zar nijeste tvrdili da joj je dvadeset devet godina?“ insistirao je Leo.
„Dajem Vam riječ – “
„Ona ima trideset i pet godina, svaku. Najmanje trideset pet.“
„Nemojte biti previše sigurni u to. Njen otac mi je rekao – “
„Nije bitno. Najgore od svega je što ste njoj lagali.“
„Kako sam to lagao njoj, recite mi?“
„Rekli ste joj neke stvari o meni koje nijesu istinite. Izmislili ste da sam više, zapravo manje nego što jesam. Ona je u glavi imala potpuno drugačiju osobu, neku vrstu polu-mističnog Čudotvornog Rabina.“
„Sve što sam rekao je to da ste religiozan čovjek.“
„Mogu misliti.“
Salcman je uzdahnuo. „To mi je slabost,“ priznao je. „Moja žena kaže da ne bi trebalo da budem trgovački putnik, ali kada vidim dvoje finih ljudi koji bi se odlično slagali u braku, tada sam jako srećan što pričam i previše.“ Umorno se nasmijao. „Eto zbog čega je Salcman siromašan čovjek.“
Lea je napustio bijes. „Pa, Salcmane, mislim da bi to bilo sve.“
Provodadžija ga je netremice gledao gladnim očima.
„Više ne želite da nađete mladu?“
„Želim,“ rekao je Leo, „ali sam odlučio da je potražim na drugi način. Više nijesam zainteresovan za ugovoreni brak. Da budem iskren, sada priznajem neophodnost ljubavi prije braka. To jest, želim da budem zaljubljen u onu koju ću oženiti.“
„Ljubav?“ rekao je Salcman, zapanjen. Trenutak kasnije, dodao je, „Za nas, naša ljubav je naš život, ali to ne važi za dame. U getu one – “
„Znam, znam,“ rekao je Leo. „O tome sam često razmišljao. Ljubav, govorio sam sebi, treba da proistekne iz života i obožavanja, a ne da sama sebi bude cilj. Ipak, ja lično smatram da je neophodno da odredim nivo mojih potreba i da ih zadovoljim.“
Salcman je slegnuo ramenima, ali je odgovorio, „Slušajte, rabine, ako želite ljubav, i to mogu da Vam pronađem. Imam tako lijepe klijentkinje da ćete ih zavoljeti onog trenutka kada ih ugledate.“
Leo se tužno nasmiješio. „Plašim se da ne razumijete.“
Ali je Salcman u žurbi otvorio svoju fasciklu i iz nje izvadio paketić.
„Fotografije,“ rekao je, brzo spuštajući kovertu na sto. Leo je doviknuo za njim da sa sobom ponese fotografije ali je Salcman, kao na krilima vjetra, već nestao.
Stigao je mjesec mart. Leo se vratio svojim uobičajenim poslovima. Iako još uvijek nije bio onaj pravi – nedostajalo mu je energije – pravio je planove za aktivniji društveni život. Naravno da će ga to nešto koštati, ali on je bio ekspert da pronađe najbezbolniji način da se nešto uradi; i kada se činilo da nema izlaza, on bi našao rješenje. Svo to vrijeme Salcmanove fotografije su ležale na stolu i skupljale prašinu. Povremeno, kada bi Leo sjeo da uči ili uživa u šoljici čaja, pogled bi mu se zaustavio na koverti sa fotografijama, ali je nikada nije otvorio.
Dani su prolazili i nikakav kontakt, vrijedan pomena, nije se desio sa nekom pripadnicom suprotnog pola – bilo je to teško, imajući u vidu njegovu situaciju. Jednog jutra, Leo se sa mukom popeo stepenicama do svoje sobe i kroz prozor je posmatrao grad. Iako je dan bio vedar, grad mu je djelovao mračno. Neko vrijeme je posmatrao ljude kako se užurbano kreću ulicom a zatim se, teška srca, okrenuo svojoj maloj sobi. Paketić sa fotografijama se nalazio na stolu. Naglim, silovitim pokretom ga je pocijepao i otvorio. Pola sata je stajao pored stola, uzbuđen, i proučavao fotografije dama koje je Salcman donio. Konačno, uz dubok uzdah, spustio ih je na sto. Bilo ih je šest, različitih stepena privlačnosti, ali ako ih posmatraš dovoljno dugo sve postaju Lili Hiršhorn: najbolje godine su iza njih, sve izgladnjele iza sjajnih osmjeha, ni jedna jedina prava ličnost u toj gomili. Život, uprkos njihovim pomamnim nastojanjima da privuku pažnju, je prošao pored njih; sada su bile samo fotografije u torbi koja zaudara na ribu. Malo kasnije, međutim, dok je Leo pokušavao da vrati fotografije u koverat u njemu je pronašao još jednu fotografiju, kao one koje se za četvrt dolara naprave u fotokabini. Posmatrao ju je koji trenutak i tiho je kriknuo.
Njeno lice ga je duboko dirnulo. Zašto, to isprva nije mogao reći. Odavalo je utisak mladosti – proljećnog cvijeća, a opet godina – osjećanje iskorišćenosti do kraja, upropaštenosti; to se moglo vidjeti u očima, koje su bile uznemirujući poznate, a opet potpuno strane. Imao je snažan osjećaj da je sreo ranije, ali ma koliko se trudio nije se mogao sjetiti gdje, iako se gotovo mogao sjetiti njenog imena, kao da ga je pročitao napisano njenim rukopisom. Ne, to nije bilo moguće; nje bi se sjećao. Nije u pitanju bilo to, utvrdio je, da je ona posjedovala izvanrednu ljepotu – ne, iako je njeno lice bilo prilično lijepo; bilo je nečega u vezi nje što ga je dotaklo. Ako bi upoređivali crte lica, čak su i neke od dama sa fotografija bile ljepše od nje; ali ona je uskočila u njegovo srce – živjela je, ili je to htjela – više nego htjela, možda je žalila zbog života koji je vodila – ona je, nekako, duboko propatila: to se moglo vidjeti u dubinama tih plašljivih očiju, i iz načina na koji je svjetlost obasjavala i sijala iz nje, kao i unutar nje, otvarajući ogromne mogućnosti: to je bilo nešto lično njeno. Nju je želio. Glava ga je boljela i oči su mu se skupile od napora prilikom gledanja, a zatim kao da mu se u umu spustila gusta magla i osjetio je strah od nje i shvatio da je, na neki način, osjetio dodir zla. Zadrhtao je, i tiho rekao, tako je sa svima nama. Leo je skuvao čaj u šerpici i sjedio je pijuckajući ga bez šećera, kako bi se smirio. Ali prije nego je završio sa ispijanjem čaja opet je, sa uzbuđenjem, proučio lice i našao kako je zapravo dobro: dobro za Lea Finkla. Samo takvo ga može razumjeti i pomoći mu da pronađe šta god da traži. Ona će moći, možda, da ga voli. Kako se desilo da bude među odbačenima u Salcmanovom buretu nikada nije mogao da shvati, ali je znao da je pod hitno mora pronaći.
Leo je strčao niz stepenice, zgrabio telefonski imenik Bronksa i počeo da traži Salcmanovu kućnu adresu. Nije ga bilo u imeniku, kao ni njegove kancelarije. Nije ga bilo ni u imeniku Menhetna. Ali se Leo sjetio kako je zapisao adresu na parčetu papira nakon što je pročitao Salcmanov oglas u odjeljku „lične vijesti“ u „Forvardu“. Pojurio je gore, u svoju sobu, i preturao po papirima, bez uspjeha. To ga je razdražilo. Taman kad mu je trebao provodadžija, nigdje ga nije mogao naći. Srećom, Leo se sjetio da pogleda u novčanik. Tamo je na kartici pronašao zapisano njegovo ime i adresu u Bronksu. Nije bilo telefonskog broja, a razlog za to – Leo se sada prisjetio – je bio taj što je on sa Salcmanom komunicirao putem pisama. Obukao je kaput, stavio je šešir preko okrugle kapice i požurio na stanicu metroa. Čitavim putem do udaljenog dijela Bronksa sjedio je na ivici sjedišta. Više nego jedanput dolazio je u iskušenje da izvadi fotografiju i vidi da li je lice djevojke onakvo kakvim ga se sjećao, ali se uzdržao, puštajući da fotografija ostane u unutrašnjem džepu njegovog kaputa, zadovoljan što mu je ona tako blizu. Kada je voz ušao u stanicu, on je već čekao pored vrata i izjurio je napolje. Brzo je pronašao ulicu iz Salcmanovog oglasa.
Zgrada koju je tražio je bila manje od jednog bloka udaljena od stanice metroa, ali to nije bila administrativna zgrada, čak ni potkrovlje, a ni skladište u kome bi se mogao iznajmiti poslovni prostor. To je bila jedna jako oronula stambena zgrada. Leo je pronašao Salcmanovo ime napisano olovkom na prljavoj pločici ispod zvonceta i popeo se mračnim stepeništem, tri sprata do njegovog stana. Kada je pokucao, vrata je otvorila mršava, astmatična, sjedokosa žena u filcanim papučama.
„Da?“ rekla je, ne očekujući ništa. Slušala je bez slušanja. Mogao se zakleti da je i nju negdje ranije vidio, ali je znao da je to iluzija.
„Salcman – da li živi ovdje? Pini Salcman,“ rekao je, „provodadžija?“
Zurila je u njega jednu dugu minutu. „Naravno.“
Osjećao se posramljeno. „Da li je tu?“
„Ne.“ Njena usta, iako su ostala otvorena, nijesu ponudila ništa više.
„Stvar je hitna. Možete li mi reći gdje je njegova kancelarija?“
„U vazduhu.“ Pokazala je naviše.
„Mislite, nema kancelariju?“ pitao je Leo.
„U njegovim čarapama.“
Provirio je u stan. Bio je mračan i zapušten, jedna velika soba podijeljena do pola rastvorenom zavjesom, iza koje je mogao vidjeti razvaljeni metalni krevet. Bliži kraj sobe je bio natrpan rasklimanim stolicama, starim pisaćim stolovima, tu je bio i sto sa tri noge, police sa kuhinjskim potrepštinama, i svi kuhinjski aparati. Ali nije bilo ni traga Salcmanu, niti njegovom čarobnom buretu, koje je vjerovatno i samo bilo plodom njegove mašte. Zadah pržene ribe je učinio da se Leu smuči.
„Gdje je on?“ insistirao je Leo. „Moram da vidim Vašeg muža.“
Naposlijetku je odgovorila, „Ko to zna, gdje je on? Svaki put kad mu na um padne neka nova ideja on juri na drugo mjesto. Idite kući, on će pronaći Vas.“
„Recite mu Leo Finkl.“
Nije dala nikakav znak da ga je čula.
Sišao je niz stepenice, utučen.
Ali ga je Salcman, bez daha, već čekao pred vratima.
Leo je bio zapanjen i oduševljen. „Kako ste stigli prije mene?“
„Žurio sam.“
„Uđite.“
Ušli su. Leo je skuvao čaj i napravio sendvič sa sardinama za Salcmana. Dok su pili čaj posegnuo je za fotografijama, koje su se nalazile iza njega, i predao ih je provodadžiji.
Salcman je spustio šoljicu i, sa iščekivanjem, rekao, „Našli ste neku koja Vam se dopada?“
„Ne među ovima.“
Provodadžija se okrenuo na drugu stranu.
„Ovo je ona koju želim.“ Leo mu je pružio fotografiju.
Salcman je stavio naočari i drhtavom rukom uzeo fotografiju. Užasnut, okrenuo se i ispustio krik.
„Šta se desilo?“ povikao je Leo.
„Izvinite me. Ova fotografija je ovdje slučajno. Ona nije za Vas.“
Salcman je ljutito strpao paketić sa fotografijama u svoju fasciklu. Ubacio je fotografiju u džep i pojurio niz stepenice.
Na trenutak paralisan, Leo je pojurio, sustigao provodadžiju u hodniku i satjerao ga u ćošak. Gazdarica je počela histerično da vrišti ali nijedan od njih dvojice je nije slušao.
„Vratite mi fotografiju, Salcmane.“
„Ne.“ Bol u njegovim očima je bila užasna.
„Onda mi recite ko je ona.“
„To Vam ne mogu reći. Izvinite me.“
Pokušao je da ode ali je Leo, zaboravljajući se, zgrabio provodadžiju za uski kaput i prodrmao ga izbezumljeno.
„Molim Vas,“ ječao je Salcman. „Molim Vas.“
Posramljen, Leo ga je pustio.
„Recite mi ko je ona,“ preklinjao je. „Jako mi je važno da znam.“
„Ona nije za Vas. Ona je divlja – divljakuša, bez stida. Ovo nije djevojka za rabina.“
„Kako to mislite – divlja?“
„Kao životinja. Kao pas. Biti siromašan za nju je grijeh. Zbog toga je ona sada mrtva za mene.“
„Za ime Boga, kako to mislite?“
„Sa njom Vas ne mogu upoznati,“ zaječao je Salcman.
„Zašto ste tako uzbuđeni?“
„On me pita – zašto,“ rekao je Salcman i briznuo u plač.
„Ovo je moja djevojčica, moja Stela, treba da gori u Paklu.“
* * *
Leo je pojurio u krevet i sakrio se ispod pokrivača. Tako pokriven, razmišljao je o svom životu. Iako je uskoro zaspao, san mu nije pomogao da je izbaci iz glave. Probudio se, i počeo da se udara u grudi. Iako se molio da se otarasi nje, njegove molitve nijesu bile uslišene. Tokom dana ispunjenih patnjom, beskrajno se trudio da je ne voli; plašeći se uspjeha, prekinuo je to. Zatim je odlučio da nju okrene ka dobroti, sebe ka Bogu. Ta ideja mu se gadila i oduševljavala ga, naizmjenično.
On možda nije ni znao da je donio konačnu odluku sve dok nije sreo Salcmana u kafeteriji na Brodveju. Sjedio je sam za stolom, u stražnjem dijelu kafeterije, i dovršavao ostatke ribe. Provodadžija je izgledao mršavo i gotovo providno, do granice nestajanja.
Salcman je pogledao na gore i isprva ga nije prepoznao. Leu je izrasla šiljata brada i njegove oči su bile pune mudrosti.
„Salcman,“ rekao je, „ljubav je konačno ušla u moje srce.“
„Ko može da voli samo na osnovu fotografije?“ rugao se provodadžija.
„To nije nemoguće.“
„Ako možete da volite nju, možete da volite bilo koju. Dozvolite da Vam pokažem neke nove klijentkinje koje su mi nedavno poslale svoje fotografije. Jedna je prava lutkica.“
„Hoću samo nju,“ promrmljao je Leo.
„Ne budite budala, doktore. Ne gubite vrijeme sa njom.“
„Povežite me sa njom, Salcmane,“ Leo je ponizno rekao. „Možda mogu biti od koristi.“
Salcman je već bio prestao sa jelom i Leo je, ganut, shvatio da je sada sve sređeno.
Napuštajući kafeteriju on je, međutim, osjećao tugu i sumnju koja ga je razdirala da je Salcman još ranije isplanirao da se sve odigra na ovaj način.
* * *
Leo je pismom obaviješten da će ga ona čekati na određenom ćošku, i bila je tamo, jedne proljećne večeri, i čekala ispod ulične lampe. On se pojavio, noseći mali buket ljubičica i ružinih pupoljaka. Stela je stajala pored ulične sijalice i pušila. Bila je u bijelom, i nosila je crvene cipele, koje su odgovarale njegovim očekivanjima, iako je u trenutku uznemirenosti zamislio da će haljina biti crvene, a samo cipele bijele boje. Čekala je, nesigurno i stidljivo. Iz daljine je vidio da su njene oči – koje je očigledno naslijedila od oca – bile ispunjene beznadežnom nevinošću. Vidio je, u njoj, svoje iskupljenje. Violine i upaljene svijeće su letjele nebom. Leo je pojurio naprijed, držeći cvijeće ispred sebe.
Iza ugla je Salcman, naslonjen na zid, pjevao molitve za mrtve.
(1958.)