NO NAME 1: Stajao je uz prozor sobe koja je apsorbovala dnevnu svjetlost i koliko je osjećao svoje tijelo na nogama bio je siguran da ne zna u šta gleda. Pred jačinom njegovog pogleda izmicale su figure ulicom. Što su bile bliže nejasnije ih je vidio. Na staklu je u vidu crne mrlje odmarala muva. Pomislio je da nije dosadna neprimijećena bi ostala. U istom trenutku kroz glavu mu prođe slika sinoćnjeg susreta sa Sašom i njene prve i jedine rečenice koju je upamtio: „Pogledaj kolika mu je kosa!” Da li uvijek na drugima primjećujemo samo sporedne detalje? Zašto druge vidimo kao male, odnosno, zašto pokušavamo njima staviti do znanja da ih vidimo kao takve, iako intimno ne vjerujemo u to? Ili je možda čovjek baš sitan više negoli se čini, više nego što naslućujemo. Na stolu je zinula otvorena knjiga pokušavajući nekoga da uvuče, usisa, isto onako možda kao što je on upijao nju, čitajući je. Uz nju je stajao rokovnik koji zove „Dnevnik” iako je ponajmanje to. Mogao ga je zvati bilo kako drugačije. „Psiho- fiziološka istina je da čovjek koji se prejede brzo osjeti potrebu za unošenje hrane u organizam. Sigurno ste naišli na siromaha, ali nije samo siromah onaj koji traži milostinju, hljeb”. Podigao je ovaj list i otcijepio ga. Da li je to bila pobuna? Protiv njih? Protiv sebe? Protiv lošeg pisanja? Ovakvog! Pobuna! Ali zašto? Zašto kad to svi vole? Da, i njega će po tome da ocijene. Buljio je preko sveske u sliku čovjeka u mantiji sa bijelom kamilavkom, buljio. Mogao je uključiti radio. Nije htio ništa da misli i nije tražio ništa što bi mu odvuklo pažnju. Kao da se kroz usne razapinju rasuta slova, a u daljini, u nekom bliskom i toliko dalekom trenutku odjekuje: Pobuna! Pobuna! Bruji mu kroz glavu, nešto se snažno opire u grudima. Nervoza oko srca, ruke su ostajale mirne sa perom među prstima: POBUNA JE POČELA! Jedini razlog što je to uradio, što je svoj rokovnik skratio za jednu stranicu, bio je u toj riječi, ništa više. Ispustio je pero i rukama napravio lopticu od iscijepljenog lista. Toliko mučenja oko male papirne lopte. Njegoš, pogledao je opet put slike na ormaru. Dobro je, vraća se, mislio je gnječeći papir u ruci, ne shvatajući da je ta loptica za njega bila maglovita, neprozračna granica između dva svijeta, između dva njega, jedan je tu završavao, a drugi je tu počinjao, tu se rađao. Čuo se ključ u bravi. Vrata su bila zaključana, svi su izašli, da nije ni primijetio. Na zamrzivaču su ležale dnevne novine, ovorene na stranicama 6 i 7. Čitava polovina stranice bila je pokrivena slikom na kojoj su se vidjele kuće u plamenu, odnosno čitavo jedno selo u plamenu. Vidjelo se i petoro ljudi, troje od njih ležali su kraj puta mrtvi, a kroz uski prolaz vidjele su se, dvije djevojčice. Slika te dvije djevojčice i pomisao na ono što im je bilo nametnuto, zapravo na ono što im je uskraćeno, učinili su ga potpuno nemoćnim. Nešto je bilo jače, i tjeralo ga da pročita, da uzme novine i uvjeri se da nije istina. Tako je opet, nije znao, neko na slogove, slogove obojene nadom da su ipak živi izgovarao: POBUNA! Dobro se sjeća, ostalo je snažno urezano u njegovu memoriju to da tekst koji je slijedio na polovini stranice i na sljedećoj nije pročitao. Pobuna je ne pročitati patetičan, lažno patriotski napisan tekst. Koliko juče, čitav svijet djevojčica svodio se na crtež na kome je sunce imalo oči, bilo nasmijano, kuća koja je na dimnjaku krila ptiće rode, i njihovo naivno poimanje čovjeka predstavljalo ga je kao praznu, bespomoćnu lutku. I svaki crtež koji bi opet radili bio je kao ovaj, nedovoljan da shvate da sunce nema oči, da se ne smije, da čovjek i nije tako bespomoćan, bar ne uvijek. Sada su pred sobom imali jedan jedini dio nečega, jedan kadar, Insert koji im je bio dovoljan da sklope cjelinu. I Ana Frank je imala doživljaj slobode gledajući nebo kroz prozorčić. Šta su mogli osjećati… Gotovo neopaženo izmiču minute, vrijeme. Spremio se i pošao na izložbu koja se otvarala te večeri. Ni slutio nije da je tako divna noć. Galerija Nikola I. Pjer Omčikus.
NO NAME 2: Svakako za mene ovo je bio poseban dan. Prošlo je svih deset dana otkako sam završio kurs plesa, košarku sam i dalje trenirao, a konačno je saopšten datum polumaturske ekskurzije. Nijesam se mnogo primao na te stvari, ali je rodbina bila darežljiva i zatrpavala me novčanicama od deset maraka. Iskren da budem, još mi nije jasno kako sam i kojim zaslugama ja postao ja iz priče. Ispostaviće se da ekskurzija nije bila loša. Opijanja i pravljenja sranja po hotelu. Nikola je pijan uskočio u more, obučen. Velizara su jurili sa trafike jer je maznuo pak kurtona. Lenku vodismo na ispiranje želuca. Meni je nestala jedna patika, i to baš od onih koje su mi kupili kad je odlučeno da se ide u risansku Teutu. Otac me je dovezao do zgrade, i produžio u Dragovu Luku. Ne pamtim šta sam ručavao, kuhinja je mirisala na maxovke. Čekam kako će me ujutro gledati kroz školu, pitati je li vazdušni ili vodeni đon. Po njima se vidjelo da su iz „Kita”, da su original. Kutiju smo dugo čuvali, jer su je koristili za trave za čaj. Brat je bio ljubomoran, a majka je nervozila kroz kuću. Kad je zazvonio telefon samo mi je prišla i rekla: „Umro ti je đed, obuvaj se”.
Podijeli.