(priredio Vladimir Vojinović)
Da kratka prozna forma – čiji rukavci od najstarijih vremena, preko Njegoša, Ljubiše i Marka te međuratnih i poslijeratnih pripovjedača sežu do nas – postaje jedna od najfrekventnijih na crnogorskoj umjetničkoj sceni, ne svjedoči samo ogromno interesovanje za nedavno konstituisanu književnu nagradu i festival koji se jednom godišnje odvija u prostoru između dva podgorička mosta. Prozne forme jednostavno su naselile sve crnogorske kulturne pozicije, i one virtuelne i opipljivije – piše se na svim stranama i piše svako, piše se dobro i loše, piše se s ambicijama i bez njih. I čini se kako je zbilja manje onih koji ništa ne slove.
Taj podatak, međutim, ne treba ni da ohrabri ni da obeshrabri pisce i književne kritičare – valjda se u svim nacionalnim književnostima s vremena na vrijeme proza stane razvijati poput korova, agresivno i bez zadrške. Riječ je o procesu koji je u nesumnjivo tijesnoj vezi s društvenim gibanjima i turbulencijama. Crnogorska književnost je, naime, s kraja devedestih bila oskudna upravo u sferi proze. Ili su je zatrpavali mitomanski ratnohuškački narativi, ili su se rađali pjesnički biseri. A onda je, sa svršetkom milenijuma, na scenu stupila cijela jedna generacija prozaista o kojima se toliko pisalo i koji su pronijeli glas nove Crne Gore u regionu. I ne samo u regionu – tekstovi dva najznačajnija prozna pisca iz tog perioda, Ognjena Spahića i Andreja Nikolaidisa, prevedeni su ili se upravo prevode na jezike velikih, legitimnih nacionalnih književnosti, kakve su italijanska, engleska, španska, francuska ili njemačka. Stoga se, u svježini proznoga hlada koji su proizveli ti pisci, razvila cijela jedna generacija poklonika kraćih i dužih narativnih formi.
Situacija u crnogorskoj prozi je takva da se najmlađi pisci ili pisci u pokušaju mogu podijeliti na dvije grupe – grupu onih koji slijede pomenute pisce srednje generacije i onih koji traže vlastite puteve. Ta podjela je prirodna i lako ju je razumjeti, jer određene pojave u književnosti, koje postaju dio kanona (riječ kanon je pregruba, ali se koristi kada se tekstovi određenih pisaca stanu javljati u udžbenicima, odnosno čitankama), djeluju na generacije koje slijede, koje su opet u podređenom položaju zato što slijediti znači ne činiti otklon. A činiti otklon od prijethodnog, u širem smislu činiti otklon od tradicije, znači u eliotovskom kontekstu inaugurisati se u relevantno i kontinuitetno.
Cilj ovoga temata nije potraga za relevantnim i kontinuitetnim. Ali, jeste riječ o svojevrsnoj potrazi za onim neafirmisanim pripovjedačkim glasovima, od kojih bi se, uslovno rečeno, u skorijoj budućnosti mogla očekivati samosvojnost u naraciji. Stoga su se u fokusu ovoga projekta našli studenti Univerziteta Crne Gore, koji su u nastavnim ili vannastavnim aktivnostima pokazali pripovjedačke sklonosti. Treba pritom naglasiti da do primjene Bolonjske deklaracije u Crnoj Gori, na Univerzitetu nijesu organizovani nastavni predmeti ili radionice čiji bi cilj bio otkrivanje pripovjedačkih talenata, kao i to da je profesorsko interesovanje za tu vrstu studentske djelatnosti bilo svedeno na rijetke i nekontinuirane pokušaje. U međuvremenu, pojedini studijski programi, naročito oni s Filozofskog fakulteta, osnovali su predmete poput sljedećih: Kreativno pisanje, Pisanje eseja, Pisanje književne kritike, Književnost i film… I već od osnivanja takvih predmeta počeli su se javljati pokušaji da se studentski tekstovi, nastali kao produkt rada u nastavi, objedine, objave i afirmišu. Jedan od pozitivnih primjera je i rad kolega Bojke Đukanović i Gorana Radonjića, koji su u posebnoj periodičnoj publikaciji Filozofskog fakulteta prije dvije godine objavili sve radove jedne generacije studenata. Negativni aspekt takvog pristupa tiče se slabe preglednosti tekstova: u mnoštvu eseja i narativa školskoga tipa, izgubili su se oni koji zaista odvajaju. Riječ je, dakako, o radovima koji su posljedica vježbi iz predmeta Kreativno pisanje, Studijskog programa za srpski jezik i južnoslovenske književnosti.
Isti predmet zastupljen je tek od prošle studijske godine i na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti. U dozvoljenoj mjeri, taj plan smo modifikovali i orijentisali ka pospješivanju studentskih kreativnih djelatnosti, pa osim obaveznog teorijskog dijela, nastavni plan sadrži i četiri testa. Prva tri prate raspored nastavnih jedinica, i kao takvi odgovaraju na zahtjeve da se u kratkom narativu ostvari jedan od oblika uspješne karakterizacije, da se ostvari efekat očuđavanja ili konstituiše hronotop; dok je četvrti, najvažniji test zapravo zahtjev da studenti ispišu kratku priču, u skladu sa svim rješenjima o kojima je tokom semestra bilo riječi. Tako su studenti dobili priliku da u jednom narativu primijene praktična znanja i vještine iz oblasti književne naracije, a koji se odnose na kompoziciju, vrijeme u pripovijedanju, tačku gledišta i fokalizatora, književnu poruku i poentiranje, lik, karakterizaciju i tipizaciju, deskripciju, očuđavanje, metaforizaciju i ambijent. Za razliku od prva tri testa, koja su pisali na časovima, po određenim smjernicama, terminološkim, znakovnim i sadržajnim, četvrti test je podrazumijevao samostalan rad, slobodu izbora teme i slobodu izbora pripovjedačkih postupaka kojima bi ta tema bila tretirana.
Koncem semestra dobili smo 17 narativnih tekstova, a većina je zadovoljila ono što je označeno kao neophodni kriterijum za prolaznost na završnom ispitu. Ipak, dio tekstova izdvojio se načinom obrade teme. Radove Novice Vujovića, Dragane Bajčete, Adele Šabotić i Zorana Kaluđerovića, odlikovali su izvjesna doza inventivnosti, sintetični iskaz, zavidni broj pripovijednih figura i interesantne teme. Napominjemo da ni na početku semestra ni tokom rada na pripovijetkama autori nijesu bili opterećeni činjenicom da bi se njihovi radovi mogli pojaviti u javnosti, niti su s tim ambicijama pisali svoje tekstove. Nakon uspješno obavljenog posla na završnom ispitu, na naše insistiranje, koje je bilo potkrijepljeno izvjesnom argumentacijom, studenti su prihvatili poziv da se odabrani tekstovi prirede za štampu. Pristupilo se redigovanju, lekturi i korekturi.
Projektu se pridružila i koleginica Marijana Đukić, koja je uputila sličan poziv studentima Instituta za strane jezike. Rezultat te inicijative je pridruživanje teksta studenta Đura Radosavovića narativima nikšićkih kolega. Koristimo priliku da se zahvalimo koleginici Đukić na trudu, zalaganju i savjetima.
Riječ-dvije o kolegama čije tekstove objavljujemo.
Novica Vujović je rođen u Nikšiću 1982. godine. U Nikšiću je pohađao osnovnu i srednju školu, a student je treće godine Studijskog programa za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti. Objavio je zbirku poezije “Vođen bojom noći” 2002. te zbirku “Riječi” 2008. godine. Poezija mu je štampana u domaćim i stranim časopisima, festivalskim zbornicima i izboru iz savremene crnogorske poezije “Fluid”.
Dragana Bajčeta je rođena 1982. godine u Bijelom Polju. Osnovnu školu je završila u Pavinom Polju, a Gimnaziju u Podgorici. Student je treće godine na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti Filozofskog fakulteta.
Adela Šabotić je rođena 1988. godine u Titogradu. Osnovnu i srednju stručnu školu “Sergije Stanić” završila je u Podgorici. Student je četvrte godine Filozofskog fakulteta u Nikšiću, na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti.
Zoran Kaluđerović rođen je 1976. godine u Nikšiću. Gimnaziju je završio u Nikšiću. Student je četvrte godine Filozofskog fakulteta, na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti. Živi u Nikšiću.
Đuro Radosavović rođen je u Titogradu 1986. godine. Student je Instituta za strane jezike. Bavi se i snimanjem kratkometražnih filmova.