(5, prikaz djela Milovana Radojevića, KIŠE… bijeli psi)

Jakov Sabljić

Uzorite novele

(Milovan Radojević, KIŠE… bijeli psi, OKF, Cetinje, Buybook, Sarajevo, 2013)

Novo prozno djelo suvremenoga crnogorskog književnika Milovana Radojevića (1960) dvostruko je iznenađenje. Prije svega zbog toga što je nakon objavljivanja njegove historiografske fikcije naslovljene Dominik (2001) uslijedila nešto duža stanka. U drugom smislu posrijedi je iznenađenje jer se Radojević očito nije nastavio okušavati u dužoj pripovjednoj formi kakav je roman, nego je svoje autorske namjere kanalizirao uz pomoć razmjerno kraćega narativnog oblika kakav je novela. Neobičnost autorova drugoga ukoričenja upotpunjena je i činjenicom da pisci obično odaberu zbirku kraćih proza kao svoj prvijenac koji im služi kao polazna postaja na putu do ostvarenja prvoga romana. Vidljivo je da je kod Radojevića proces pisanja tekao suprotno.
KIŠE… bijeli psi korektno je napisana zbirka od trinaest novela. Prva je indikativno naslovljena „Bijeli psi“, a sve ostale u sebi sadrže riječ kiša i redni broj od jedan do dvanaest. Iako bi se na prvi pogled moglo ustvrditi da je zbirka po svojoj žanrovskoj formi i relativno kratkom obimu u njima zastupljenih sadržaja obilježena čitateljskom nezahtjevnošću i komunikativnošću, pomnijim kritičkim sagledavanjem uočava se razrađeniji autorski koncept osobito potpomognut postupkom uokvirenja.
Premda su različite tematike, poveznice među svim novelama čine dva provodna i naslovno istaknuta motiva – kiše i bijeli psi. Za razumijevanje tih dvaju glavnih motiva bitna je prva novela. U njoj se bivši student književnosti, koji obavlja monotoni činovnički posao, odlučuje napisati zbirku kraćih proza pod naslovom Kiše. No situacija se usložnjava kad zbog nesreće gubi pamćenje te mu nakon oporavka u ruke dolazi istoimena knjiga njegova prijatelja sa studija kojem je na čitanje povjerio rukopis. Stanje oko autorstva još je zanimljivije kad se navode inicijali „plagijatora“, a koji su identični s imenom i prezimenom autora s korica knjige – M(ilovan). R(adojević). Valja reći kako se ovdje ipak ne radi o prepisivanju tuđih poetika, nego o samosvjesnosti autora vidljivoj u spomenutoj autoironičnoj gesti o podmetnutim pričama kojih se amnezijom pogođeni pisac počinje prisjećati činom njihova čitanja.
Međutim tu priči o vlastitoj naraciji nije kraj jer se pisac u prvoj okvirnoj noveli, također s imenom na slovo m – Matija – u procesu pisanja i samoocjenjivanja vlastitih uradaka kritički osvrće na moguće probleme u kompoziciji novelističkih fabula i možebitnoj nedostatnoj motivaciji likova. To je ujedno i poticaj za predaju rukopisa na kritički pregled M. R.-u koji preuzima autorstvo posluživši se nesrećom njihova izvornoga tvorca. U toj fingiranoj situaciji obrću se uloge pa pisac postaje čitatelj i kritičar svojih tekstova, a čitatelju je dodijeljena uloga pisca koji preuzima autorstvo. No ovdje nije problematizirana toliko nemoralnost krivotvorenja autorstva koliko doživljavanje sadržaja iznesene priče toliko bliskim osobnom iskustvu i svakidašnjici da se književni tekst počinje shvaćati svojim tekstom, svojom osobnom pričom koju čitatelj smatra da ju je ispisao vlastitim životom i onim što mu se u njemu događa, što osjeća i intenzivno doživljava.
Nakon okvirne novele nižu se sve ostale te ih treba shvatiti dijelovima opisanoga izgubljenoga rukopisa nanovo pronađenoga kao ukoričenje drugoga autora. Valja istaknuti kako posrijedi nije jednostavno nizanje zato što unatoč tome što svaka novela stoji kao samostalna cjelina sa svim posebnostima pojedinačne tematike, ciklus „kišovitih“ novela obilježava još jedno uokviravanje spomenutim lajtmotivima kiše i bijelih pasa. Naime u svakoj noveli prisutna su oba motiva koji su naizgled samo sporedni. No njihova uloga nije svedena na jeftinu dekoraciju ili tek na pripovjednu dosjetku jer su funkcionalizirani kao narativni detalji raznolikih značenja. U uvodnoj su noveli kiše objašnjene kao doduše klišeiziran motiv-naslov, ali s naznakom da će se pripovijedati o kišama iz istoga neba, ali uz razne sudbine. Upravo zbog toga što su posrijedi svojevrsni neutralni motivi koji nemaju unaprijed danu vrijednosnu oznaku ili su preširoki da bi značenjski odmah bili konkretizirani, pokazali su se upotrebljivima za semantička učitavanja ovisna o društvenom kontekstu i opisanom egzistencijalnom problemu u svakom od zastupljenih tekstova.
Vrzmanjem bijeloga psa duge dlake oko nogu susjede kod koje Matija pronalazi svoju knjigu u prvoj noveli sugerirana je sudbonosnost dobrosusjedskoga posjeta kojim će se spoznati istina. U prvoj noveli iz takozvane zbirke Kiše njegovanim bijelim psima u šetnji s vlasnicima nakon kišovite noći ističe se ravnodušno protjecanje vremena bez obzira na to što je umro starac kojeg glavni lik rado susreće u parku kako bi slušao njegovu priču o životu i neostvarenoj želji da posjeti zavičaj. U drugoj noveli iz zamišljene zbirke bijeli je pas ljubimac Mojaša Savova nakon čije smrti lijeva poplavna kiša kao voda zaborava kojom se simbolično prekriva njegov rad na obiteljskoj povijesti koja se kasnije otkriva kao promašaj sakrivan od ostalih članova porodice zbog neuspjeha u traženju podataka i zbog ne osobito slavne porodične prošlosti. U sljedećoj noveli kiša označava tugu zbog Helenina odlaska s kojom je oženjeni glavni lik imao kratkotrajnu romansu isto kao i supruga mu koja je avanturistički iskoristila njegov odlazak. No na kraju se ispostavlja da je Helena razorila brak glavnoga lika baš kao što je njegova žena u mladim danima razrušila Heleninu skladnu vezu pa nakon razvoda središnjem liku životnoga gubitnika preostaje spas u nabavljanju bijeloga psa koji bi mu u samoći pravio društvo. U četvrtoj noveli kiša i bijeli pas prisiljavaju oca bolesnoga dječaka da zastane pored zgrade u kojoj živi preprodavač. On će ga upozoriti na poznatoga umjetnika Paunovića koji je izradio nadgrobni spomenik njegovu omraženu ocu pa preprodaja toga djela postaje dječakov spas. Peta novela zanimljiva je zbog ruralne tematike – u njoj je pokretač zbivanja Šećo, a kiša najavljuje njegovo iščekivanje rođaka u društvu s podoficirom, ženikom kojeg Šećo namješta neudavači Jagliki iz Zabrđa. Ona će ga pak napustiti zbog zlostavljanja, a nju u presudnom času bijega neće izdati svojim lajanjem bijeli pas, čuvar imanja. Potom slijedi storija o studentu. Početna slika njegove pokisnulosti i susreta s bijelim psom kojemu je „lagodnije“ u životu naglašena je teška stvarnost siromašnoga studenta koja ga prisiljava da se na kraju ipak obrati svojoj vezi za dubiozne poslove u Švicarskoj. U sedmoj je noveli glavni lik pjesnik Savić koji se ubija razočaran neispunjenim političkim idealima i „zlom krvi“ svojih sinova kriminalaca. U svojoj ispovijedi spominje bijeloga rundova svojega brata kao dio tople obiteljske memorije, dok kiša nakon njegova samoubojstva čini odgovarajući dekor očajničkoga pokušaja njegova prijatelja i poštovatelja da spasi poluizgorjelu zbirku Savićevih pjesama. Osma novela obilježena je temom iz svakidašnjice crnogorskoga sela te je prikazana naivnost seljaka Peruna aludirana njegovim bijelim psom, dok kišom izlokano podziđe simbolizira nestabilnost njegove pozicije iskonstruirane lažnim pismima majora Vidaka o Perunovoj ideološkoj prevrtljivosti koju bi trebao neutralizirati major svojom glumljenom intervencijom. U devetoj noveli jedan je od glavnih likova djevojčica u bijeloj haljini s crvenim cvjetovima. Nju za kišovita dana neočekivano susreće njezin pravi otac kojeg nikad nije upoznala, a pas je uveden u liku bijele pudlice za koju vlasnica zahtijeva poseban tretman, dok je za izgubljenu djevojčicu jedina uputa aerodromskoga osoblja da se javi na odjel izgubljenih stvari. Bolest je opet tema u desetoj storiji u kojoj su važne teme problematičan otac na kojeg znakovito reže bijeli psi jer leži pijan na ulici te Filipova briga za brata Andriju kojeg nakon neobičnoga intervjua s nadriljekarom Neđom i meditacije tijekom kišovite noći odlučuje povesti na Neđovo alternativno liječenje tumora. „Kiša jedanaesta“ naslov je novele u kojoj kazališni redatelj Gorčin ostaje bez roditelja i u pogoršanim odnosima s bratom. Bračni, ljubavnički, sinovljevski i bratski neuspjeh i želja za povratkom svojem domu osviješteni su režanjem krupnoga bijeloga psa na protagonista koji u kišovitoj noći odbacuje ravnodušnost otkrivši majčinu brigu njezinim čuvanjem novinskih isječaka o uspjesima svojega sina. Napokon, u „Kiši dvanaestoj“ pokisnuli bijeli pas aluzija je na istrošenost poezije koju Luka, Martinov prijatelj iz đačkih dana, „(pre)toplo“ recitira evocirajući prošle uspomene.
Tematska raznolikost glavna je odlika Radojevićeve prozne zbirke. Autor se ne ustručava odmjerenim pripovjedačkim glasom iznijeti životne dvojbe siromašnoga studenta, naivnoga seljaka, pjesnika samoubojice, otuđenoga kazališnoga redatelja, neudavače, lokalnoga prevaranta, razvedenoga muža ili novinara spremnoga da pomogne bolesnome bratu. U tom smislu autorov odabir junaka iz svih slojeva društva i raznovrsnih psiholoških profila poveziv je opet s krovnim motivom kiše u biblijskom kontekstu Matejeva evanđelja i poznatoga citata: „jer on (otac nebeski) daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“. U Radojevićevoj zbirci nema moraliziranja i dociranja čitatelju. Lik se izravno uvodi u radnju, saznaju se bitni podaci o njegovoj prošlosti koji olakšavaju shvaćanje trenutačne egzistencijalne situacije u kojoj se nalazi, kao okidač raspleta javljaju se iznenadna otkrića, otkrivaju se izgubljene stvari, osobe iz prošlosti ili u nekom od likova nastaje prijelom u rubnoj situaciji koja ga usmjerava pozitivnom ili negativnom razrješenju problema. Radojevićeva zbirka mogla bi se nasloviti i sintagmom „dobre/loše slučajnosti“ jer često upravo nenadano otkriće ili slučaj imaju glavnu ulogu prekretnice za daljnje usmjeravanje radnje ili obrat.
Iako nije roman, zbirka se čita kao da to jest jer autorski koncept stvaranja dovoljno zanimljivih priča da zaintrigiraju maštu prisiljava čitatelja na ljubopitljivo traženje zagonetke i njezina iznenadnoga rješenja u svim novelama koje se onda mogu shvatiti i kao poglavlja jedne kompaktne cjeline. Već je rečeno da se u novelama radi o svakidašnjici pa se ne može govoriti doslovno o junacima u tim pričama, nego o svakodnevnim građanima/mještanima i njihovim sudbinama koje su kao tema u inicijalnoj noveli nazvane rezultatom piskaranja storija o nečem nebitnom dok drugi s puškom u ruci ginu za imperijalne granice. Ratni kontekst kao referentna točka pripovijedanja i iznimnost postojeće situacije kojom se aludira na „službeni“ stav o pisanju o ratu kao izazovnijoj i kontroverznijoj temi upotrijebljen je kao opreka autorskoj odluci da se pripovijeda o običnim kišovitim danima i normalnom životu sa svim njegovim neobičnostima i nenormalnostima. Rat je kao povijesni okvir pripovijedanja upotrijebljen još samo u noveli o poznatom pjesniku koji na Dan Republike izvršava samoubojstvo razočaran neispunjenim idealima za koje se borio u prošlom ratu. Prema tome novele su suvremene, ali i svevremene, odnosno ne podrazumijevaju isključivo crnogorsko tlo kao jedino moguće mjesto njihove lokalizacije. Pored toga Radojević piše o temama koje se tiču svakoga: razvodi, bolesti, smrti, suicid, odnos roditelja i djece, osjećaj stida i sramote zbog neuspjeha, napuštanje obitelji, iskorištavanje tuđe naivnosti, prijevare, bijeda, pohlepa, suosjećajnost, želja za ljubavlju itd.
Također je potrebno istaknuti da se jedinstvenost zbirke može iščitati i u referiranju jednoga teksta na drugi pa će, primjerice, nadrliječnik spomenuti slučaj suicidalnoga pjesnika i porazno stanje zdravstva, a to je tema neke druge novele. Usprkos proračunanoj autorskoj nesigurnost izrečenoj na račun klišeiziranosti teme, kompozicije novela i motivacije likova, nema mjesta značajnijim prigovorima za sve te nabrojane razine. Slabije se mogu učiniti, na primjer, priče o kazališnom redatelju i izgubljenoj/nađenoj djevojčici zbog raspleta u kojima s jedne strane manjka čimbenik iznenađenja (novela o Gorčinu koji prestaje biti ogorčen na obitelj pronašavši trag ljubavi – majčine novinske isječke o sebi), a s druge je strane čimbenika iznenađenja i previše (kao u sapunici otac na aerodromu upoznaje svoju napuštenu kćer). No te se primjedbe mogu zaboraviti ako se iščitaju pozadinske poruke tekstova povezane s problemima redateljskoga posla i rada u kulturi istaknutima u intervjuu s novinarkom ili bizarnost objektnoga položaja djevojčice u odnosu na pogodnosti koje bi trebao uživati nečiji kućni ljubimac.
Lako je zamisliti i kraći roman u koji se mogla razviti svaka pojedina novela, no Radojević se odlučio za novelistički ciklus koji je po razlozima svojega nastanka objašnjiv izjavom Jorgea Luisa Borgesa. Taj poznati autor kratkih priča smatrao je suvišnim pisati romane kad se sve može iskazati sažetije i jasnije kratkom pričom. Kratkim pričama u prvoj noveli autor naziva sve tekstove u svojoj „prisvojenoj“ zbirci Kiše. Međutim iako postoje neslaganja u teorijskom određenju i razgraničenju kratke priče i novele, kod Radojevića se ipak radi o novelistici. U njegovim prozama naglasak nije na fragmentima iz života, dočaravanju atmosfere i otvorenosti kraja, a to su sve obilježja kratke priče. Autor itekako vodi računa o zaokruženosti fabule s uvodom, vrhuncem radnje i raspletom, u fabulama se podrazumijevaju i duži vremenski skokovi u prošlost likova radi shvaćanja prilika u narativnom prezentu, a ne treba izostaviti ni redovito zatvorene krajeve novela kojima se zaključuju odgovarajuće faze pojedinih ljudskih sudbina.
Milovan Radojević napisao je, cervantesovski rečeno, uzoritu zbirku novela. Odlikuje ju promišljena izvedba, jezično-stilska dorađenost, doziran humor i ironija te recepcijska pitkost. Opravdano je ustvrditi da čitateljstvo znatiželjno od Radojevića očekuje u što skorije vrijeme prozno zapakirana iznenađenja u nekoj novoj knjizi s „Kišom trinaestom“, „Kišom četrnaestom“…

Podijeli

Komentari su suspendovani.