Emina Selimović: Trenutak zbivanja u razdoblju vremena

(O knjizi Doba, Đorđa Šćepovića)

 

Da bi se napisala ovakva zbirka poezije, mora se posjedovati neuobičajena vrsta pjesničkog dara i obrazovanja koje omogućuje da se gotovo do kraja razore obrasci modernistički shvaćene poezije kao egzistencijalne ispovijesti lirskog subjekta. Zato možemo kazati da nema pjesnika u crnogorskoj književnosti koji bi posjedovao sposobnost za razvijanje ovakvog poetskog koncepta što ga je ostvario Šćepović u svojoj zbirci „Doba“. Ako krenemo od samog naslova zbirke, imenica doba znači jedan period ili razdoblje, ali isto tako i označava trenutak zbivanja. Šćepović je u svakoj od pjesama u ovoj zbirci pokazao koliko je ovladao trenutkom ili historijskim periodom u gradnji poetske knjige kao pjesničko-filozofskog koncepta. I upravo ta težnja da se kanališe pjesnička inspiracija čini Šćepovića pjesnikom saobražavanja poetskog osjećanja i mišljenja i velike poetske kulture u kojoj su u istu pjesničku destilaciju istovremeno dovedene filozofija i emocija, teorijska apstrakcija i poetska konkretizacija u preciznosti slika:

Kao opsjena jave se i nestanu,

najčešće u grupama, sabrani i unezvijereni,

ili ih samo ja tako vidim,

prije svih ukaže se izvidnica,

i mada bi trebala biti neprimijetna

mom oku ne promiče,

a onda, onda dođu i ostali, u čete raspoređeni,

snagom utvare me obuzmu, preuzmu,

u mnoštvo utope, svom nakotu privole,

dok se sasvim ne izgubim u njima

bez sjećanja na sve što sam bio

Đorđe Šćepović za razliku od ostalih crnogorskih pjesnika ne crpi svoju poetsku kulturu iz crnogorske ili južnoslavenske književnosti, upravo suprotno, obzor intertekstualnosti u njegovoj poeziji spada u onaj fenomen koji je donijela postmodernistička poetika, a to je aleksandrijsko poetičko načelo koje omogućuje da poetski tekst bude polilog što u sebe guta i Židovu i Vebsterovu i Sapfinu i Kavafijevu i Dikinsoninu i poeziju i prozu. Ali ne samo nabrojanu nego i znatno šire eliotovski shvaćeno poetsko naslijeđe, pa se za Šćepovića može reći da je pjesnik Borhesove aleksandrijske biblioteke u kojoj pjesma vodi stvaralački dijalog s polijezičnom poetskom tradicijom.

Ovako postavljen poetički koncept zbirke „Doba“ rezultira subverzivnim i autosubverzivnim semantičkim igrama. Na prvoj razini poetske subverzivnosti su na udaru same predstave o identitetu i nekoj vrsti samorazumljive datosti, na drugoj razini je predstava koju je kultura izgradila i o poeziji i o prozi. Dok je na posljednjoj razini ironija i autoironija lirskog subjekta koji se neprestano pita o smislu vlastitog govora, osporavajući esencijalističke predstave kulture:

Ne očekujem mudrosti, niti otkrovenja,

velike priče i zadovoljenje svemira,

opravdanje za naše zločine i naše podvige,

ne očekujem spasenje niti osude, znam da ni ja ni ti nećemo

uticati na geografije i istorije svijeta,

na aritmetike i kurseve lijepog pisanja,

nećemo nahraniti gladna, izmučena tijela migranata,

niti spriječiti genocid nad kolonijom gusjenica,

čak ni vjetar ne možemo obuzdati i natjerati da duva u nekom drugom pravcu,

sve što možemo je da se prepustimo,

da opštimo do izmaka snaga,

do kraja bjeline, do svršetka teksta,

a opet, od nas se tako mnogo očekuje, riječi

Šćepovićeva zbirka „Doba“ čitatelja suočava s istinama egzistencije, osporavajući normativne, kanonizirane vrijednosti i posmatrajući ih s njihova naličja. Zato ova knjiga u svojoj poetičkoj osnovi ima namjeru da dehijerarhizira identitarnu strukturu i kulturološku moć na koju se književnost oslanja. A to omogućuje da se u pjesmi ukrštaju realno i imaginarno, povijesno i simboličko, da bi se sve uzdiglo u vanrednu poetsku fikciju u kojoj se uspostavlja sistem koji se rasprostire duž vremenske ose da bi se prebacio u mitsko, iskonsko i metafizičko. Ukratko kazano, Šćepović u svojoj zbirci „Doba“ od prve do posljednje pjesme čitatelja odvodi u mitsku dubinu egzistencije da bi ga upozorio kako su mjere historije tek zablude vremena.

Drama ljudskog postojanja se ovdje može posmatrati iz dvije perspektive: iz perspektive metafizičke supstance smrti i neograničenosti pitanja o božanskim suštinama egzistencije, te iz perspektive metafizičke supstance života stavljenog u kovitlace vremena. U pozadini Šćepovićevih riječi odjekuje stravično iskustvo smrti koje se neprestano ponavlja:

…Od novaca iz zemlje svinja

ja i majka kupujemo neku drugu zemlju

sa dva ili tri mjesta za ukop,

još uvijek ne znamo,

ali, jedno imanje se mora zamijeniti drugim,

Jer, valja misliti na budućnost

Ove riječi, naravno, nisu samo oslikavanje surovosti životnog lanca zbivanja iz metafizičke tačke što je podrazumijeva smrt nego se razvijaju kao kritički glasovi koji u ime vrijednosti ukupnog života na zemlji odbijaju evolucijski niz što vodi ka čovjeku koji se u svom kulturološkom antropocentrizmu proglasio za najsavršenije od svih živih bića na zemlji.

Šćepović se služi veoma efektnom ironijskom figurom koja podrazumijeva da čovjek koliko god uznapredovao u svojoj evoluciji, koju god razinu dosegao ili lik dobio, njegova sadržina ostaje ista. Šćepović se, dakle, u ovom dijalogu skeptično zagleda u budućnost, a u stihovima asocijativnim igrama uključuje različite diskurse, ostvarujući palimpsest u nekoj vrsti proročanskog govora. Taj proročanski govor izvrće se u grotesku koja preispituje budućnost na podlozi mitskih naracija, filozofskih teza, da bi se u knjizi uspostavila figura čovjeka u vremenu i njegovi načini borbe s metafizičkom, povijesnom, društvenom ili vlastitom egzistencijalnom dramom. Figura čovjeka putuje kroz vrijeme, a postmoderna epoha je otkriva u formi poražene i prognane tjelesnosti:

„čovjek počinje u zoologiji

on je najtužnija životinja“

objavljuje Merton na 143. strani antologije,

u strahu od ponavljanja i voljan da mu protivurječim

na pitanje petogodišnjeg dječaka

Koja je životinja veća od svinje a manja od slona

odgovaram da bi to mogao biti konj,

oglušujući se o istinu i štiteći vlastitu vrstu

Ako vidimo da za savremenu književnu svijest ne postoji smrt, onda nema izvjesnosti da će se odisejska smrt naći u ličnoj egzistenciji, u transcendenciji i metafizici. Ako se pokazalo da Bog nije izvjesnost u kulturi, nego jezička figura i diskurzivni proizvod, ako se pokazalo da je u dvadesetom vijeku čovjek bačen u jezik, onda je Itaka smisla egzistencije sadržana u književnom prevođenju u jezik nemislivosti smrti. Opjevati, ojezičiti tu nemislivost smrti, preveseti njenu nepoznatost i dalekost u ono poznato i mislivo, to je Šćepovićev pokušaj u ovoj zbirci poezije o prolaznosti i ispraznosti života, gdje nas metafora iz naslova „Doba“ opominje na simboličan i slikovit način.

Ova Šćepovićeva zbirka također je iznimna i po svojoj dijaloškoj strukturi, vanrednom sloju autorefleksivnosti smrti i samog života koji se u pjesmama okreću u sebe pitajući se o svojoj svrsi, da li su i sami suludi, i izvan konteksta s ovu stranu postojanja i upravo ta linija Šćepovićeva stvaralaštva u ovoj zbirci je izgradila mozaik stanja i osjećanja iz kojih se razvio vanredan niz pjesama.

Svijet, razbijen u paramparčad, postoji samo kao puki zbir fragmenata, ali te fragmente Šćepović okuplja u mozaik logikom potrage za autentičnim ljudskim sadržinama u kontekstu historijskih zvjerstava. Unutrašnja slika života bazirana na toj poeziji uvijek je obilježena nastojanjem da se dopre do srži stvari i na taj način umakne pritisku ideološko-političke kategorizacije. To je poezija u kojoj, kako bi rekao bosanskohercegovački pjesnik Ilija Ladin, prizori pjevaju, a ne pjesnik. Međutim, Šćepović ide dalje od puke deskripcije prizora. On, naime, traži sadržaj prizora, njihove odjeke u duši, njihov emocionalni i moralni lik, elemente po kojima oni jesu uslov intelektualnoj i etičkoj drami. Svijet razbijen u paramparčad okuplja se u cjelinu logikom estetskog čina koji kaos zbilje pretvara u postmodernistički kosmos jezika.

Taj kosmos jezika je po svojoj citatnoj dimenziji, po mjeri estetske discipline, po naboju emocije i napetosti refleksije, po količini svog moralnog angažmana i intelektualnog stava umakao golom predočavanju tragike u prezentu, bojeći snažno i perfekt i futur. Ali unutar tog bojenja vremena tragikom, Šćepović neprestano afirmira trenutak zbivanja to jest, sam život:

…Kopanje rupe nalik je kopanju groba,

s istim alatima i skoro istim naporima tijela,

a kada voćku u zemlju spustim voda će učiniti

svoje, kiše će joj pomoći da izraste i da me nadraste,

i čekaću, o, dugo ću čekati

da uberem prvi plod sahranjene biljke

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.