Dukljanska akademija nauka i umjetnosti ( 2012) objavila je bilingvilno  (na crnogorskom i francuskom jeziku) izbor iz poezije Mladena lompara „Proročišta snova“ (Oracles des songes). Riječ je o autorovoj „ličnoj antologiji“, o trideset pjesama koje je Lompar  „izdvojio“ iz dvadeset i više  objavljenih zbirki i izbora. Znalcima Lomparove poezije svakako je zanimljivo za koje se, i zašto, pjesme opredijelio. Da li ih smatra najboljim ili, pak, topognomima koji pokazuju izvorišta i ishodišta njegove poezije, znake koje su ga na  razvojnim „raskršćima“ usmjeravali kojim putem da nastavi „kroz prostor izgubljene svjetlosti“? Znači li to da je svaka pjesma u ovom izboru zapravo simbol jedne od objavljenih zbirki, ciklusnih cjelina, pređene etape. Po čemu se „Proročišta snova“ razlikuju ili po čemu su slična ranijim  izborima?

Drugačiji su, originalni su, pogodni kao  šifra, kod kojom se najlakše ulazi u pjesnikov svijet, najlakše otvaraju „krila“ „triptihona iz nacionalne biblioteke“ u kojoj su pohranjene Lomparove pjesme,  rukopisi, pisma, lična biografija, „mučno nasljeđe“ pergamenti, istorija svivjeta i istorija Crne Gore, „hronike rastrojstva“, sjene i sjenke, neizbrisivi tragovi postojanja i trajanja, gradovi i građevine, urušeni i pusti hramovi, svjedočanstva da „ovdje jedino prošlost nema kraja“, prošlost  u kojoj pjesnik „traži tajne vremena koje mu ne pripada“.

 

„To što zapisujem

stvoreno je davno

i vraćeno tišini da me čeka“  

 

– kaže  Lompar, svakom pjesmom pokazujući da je istovreno da ga on, ne tražeći ga – nađe. Ili ono njega, svejedno. Tako će zapisati pjesme o Duklji i Starom Baru ( još daleke 1968. godine), kao „obris nježnosti onih što istinski nikad i ne živješe u očima našim“ , pa knjige hodočasnice, sudbinu opata Dolčina, Gospe od anđela, o tome kako preživjeti ili preboljeti  Vizantiju, o „pismima iščezlom vremenu“, o  nastavku kretanja  u krugovima i kružnici do „putanje konačnosti“

U zemlji u kojoj „mogu pjevati samo ptice i mrtvi pjesnici“ – Lompar će se oglasiti vrhunskim pjesničkim ostvarenjima koje će ga  promovisati u preteču, predvodnika i najdosljednijeg predstavnika postmoderne pjesničke generacije u Crnoj Gori.  Otmen, suzdržan, u svemu nalazeći  „starogrčku mjeru“, lapidaran u izrazu i iskazu, on je najviše crnogorski i najviše  evropski pjesnik, najviše svoj i najviše naš.  Obrazovan, kulturan,  najistaknutiji likovni kritičar i istoričar, esejista, znalac savremenih poetskih evropskih i svjetskih  tokova koliko i istorije umjetnosti od prapočetaka do naših dana, liričar i mislilac, pjesnik snažne imaginacije, sa gotovo sedamdesetogodišnjim životnim iskustvom, više  nego drugi  neposredno suočavan sa sopstvenom smrću, na tankoj žici između nje i života, zagledan i zamišljen nad onim „ što sanja i što  mu  se događa“, polazeći od istorijskih zbitija,  ličnosti i sudbina koje tumači i izdvaja eklektički,  po sopstvenom nahođenju,  i čini ih  uvjerljivijim pa je  artefakt je realniji od stvarnog – on u poeziji nalazi uporište  za trajanje i u životu i u budućnost. Svejedno da li je pjesma nastala na  mnogo  puta ispisanom palipsestu, da li je, „izazvana“ u snu viđenom knjigom iz zapaljene aleksandrijske biblioteke, u kamen Duklje uklesanim epitafom ili imenom,  izmaštanim ili istinitim pismom monahinje i vastelinke, grešnog raba, slovom Crnojevića štamparije, fragmentom zapisa, otrtom  freskom, onim što je zagubljeno, nepovratno prošlo ili nadživjelo vjekove i vrijeme, – Lompar  lirski doživljaj pretvara u čistu poeziju, poruka  u ljepotu, u vjeru i nadu  da, uprkos sopstvenoj prolaznosti, pjesme-simboli traju kao i sve prave vrijednosti, kao mitovi, riječi, slike i jezik. Ostaci i krhotine materijala svjedoče o veličini hramova i građevina, o djelima ljudskih ruku i duha. Praveći od istorije fikciju ili od fikcije istoriju, Lompar svojom poezijom svjedoči o vjeri u nju, u pjesnike koje „ ne možemo ućutkati“.

Te odluke njegove poezije, ova nevelika knjiga, pokazuje jasnije od ostalih. Izvanredan prevod Kolje Mićovića, učiniće da je kao naši, možda čak i bolje,  prihvate i francuski čitaoci.

Pobjeda,15.06.2013.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.