OKF Cetinje, 2010.

odlomak:

Intervju: Zuvdija Hodžić, pisac
24. novembar 2007.

Blago mjestu na granici u miru

U svemu i na svakom mjestu budi čovjek, pogotovu ako imaš na koga da se ugledaš. Nimalo laka obaveza ali, na kraju, kad se svedu svi računi, kad nas čeka jedina unaprijed izgubljena bitka, susret sa smrću – čovjek se ne osjeća ni da je na gubitku, ni da je poražen.

 

Istaknuti literarni stvaralac Zuvdija Hodžić dobitnik je nagrade “Pero Ćamila Sijarića”. Ova nagrada tradicionalno se dodjeljuje istaknutom i ostvarenom književniku, koji je rođen u Sandžaku ili je porijeklom vezan za Sandžak, koji je u svome književnom djelu neposredno afirmisao kulturno-istorijske i tradicijske vrijednosti Sandžaka. Nagradu dodjeljuje Bošnjačko nacionalno vijeće, a laureat se uručuje na otvaranju Sandžačkih književnih susreta.

• Kako se odnosite prema činjenici da ste laureat književne nagrade koja nosi ime Ćamila Sijarića? Što za Vas znači ovo priznanje?

– Nagrada “Pero Ćamila Sijarića” obradovala me iz više razloga. I što nosi ime velikog pisca, nenadmašnog i neponovljivo zanimljivog usmenog pripovijedača, svima koji smo ga znali izuzetno dragog čovjeka, i što dolazi iz za mene, ipak, druge sredine, Sandžaka, koji je i u prošlosti a i u sadašnjem vremenu iznjedrio više značajnih književnih stvaralaca, sredine bogate duhovne tradicije i visokih umjetničkih kriterijuma. Ako ovo priznanje pokazuje da Sandžak, odnosno čitaoci u Sandžaku, moje književno djelo prihvataju kao nastavak “Ćamilove staze”, ako im je ono, prije svega po umjetničkim ali i etičko-etničkim sadržajem blisko, ako ga doživljavaju kao svoje – to mi je i kao piscu i kao čovjeku izuzetno drago…

• Sjećate li se prvog svog susreta sa prozom Ćamila Sijarića? Da li se i danas, s vremena na vrijeme, vraćate njegovoj prozi?

– Moj brat Saka je kućnu biblioteku (drugih tada nije ni bilo) redovno obogaćivao novim knjigama, znalački braću i mene usmjeravajući koju knjigu da čitamo. Ipak sam ga iznenadio samoinicijativnim čitanjem nekih knjiga koje nijesu odgovarale mome uzrastu, ali su mi se dopale – Hadži Murat, Taras Buljba i slične. Tada sam “na dušak” pročitao Sijarićevog Ram-Bulju, a nekoliko godina kasnije i Bihorce koji mi, iako sam bio prilično “načitan”, nijesu “prilegli za dušu”. A kad sam ih ponovo pročitao – otvorili su se kao Sezam. Tako je bilo i sa drugim Sijarićevim knjigama, posebno pripovijetkama i putopisima kojima sam se više puta vraćao, o kojimasam i pisao. Sijarić je, uostalom, pisac od koga se moglo i moralo učiti, obavezna, odnosno draga i dobrovoljna lektira.

• Što se promijenilo, ukoliko se uopšte nešto promijenilo, u vašem odnosu prema Sijarićevoj prozi od tog trenutka do danas?

– Šta se promijenilo? Čitalačko uživanje, odnosno uživanje u čitanju pokušava da omete šejtan iskočio iz “Aladinove lampe”, zapravo iz teorije književnosti koji sa umjetničkim djelom uspostavlja drugačiji odnos, otkriva njegove dobre, manje dobre ili loše strane, umuje o kompoziciji, stilu, jeziku, leksici itd. Kad je o Sijarićevom djelu riječ – onda mu i to ide u prilog. Sijarić je zapisao: “Cio svijet živi u Sandžaku, sa svim manama i vrlinama”. On je taj svijet ovjekovječio u svojim knjigama, pišući: “Nije važno da li je ono što se priča istina – da pouči, ili izmišljeno – da zabavi, nego da se pričajući i slušajući dva puta živi”…

Intervju: Milorad Popović, pjesnik
21. mart 2007.

Nemoguće je promišjati sudbinu izvan istorije

Svaka pobuna je motivisana promjenom lične sudbine ili mijenjanjem svijeta. Ja sam htio oboje. Zato mi je otkriće poezije stiglo kao izbavljenje.

Pjesnik Milorad Popović, za knjigu “Raskršća” dobio je nagradu “Miroslavljevo jevanđelje”, jedno od najznačajnijih državnih priznanja koja se dodjeljuju za umjetničko stvaralaštvo.

• Knjiga “Raskršća” sumira Vaše dosadašnje životno i poetsko iskustvo. Što Vas iskustvo uči, može li se kalendarski određivati zamišljena granica zrelosti, kada je riječ o poeziji?

– Najveće podvige stvorio je genij mladosti, lišen iskustva prethodnika i direktnih uzora. Pjesnička zrelost je ambivalentna: sinkretizam lucidnosti i neobuzdanosti, profetske imaginacije i egzistencijalne nemoći. U trećem životnom dobu, mutatis mutandis, samo se skribomani i istinski pjesnici još zanose pisanjem stihova. Poeta vates zrelost će očitovati u adolescentskom dobu i mladalačku svježinu u starosti.

• Vi ste autodidakt. Na koji način se ta činjenica reflektovala na Vaše pjesništvo?

– Pjesničko iskustvo, koje je lišeno sistematskog obrazovanja, može imati mnoštvo nedostataka, prije svega u zanatskom i erudicijskom pogledu, ali i neke prednosti. Bio sam oslobođen napetosti, koja može biti kobna za mlade pjesnike, da slijedim ili oponašam lokalne književne autoritete.

• Kako su nastajale Vaše početničke pjesme?

– Pisao sam u samoći. Čak, kriomice, zbog straha da će obnarodovanje moje posvećenosti postati predmet javnog podsmijeha.

• Zašto podsmijeha?

– Zato što se neko bez formalnog obrazovanja, uz to i bokser, što je u provincijama sinonim za duhovnu i intelektualnu tupost, usudio pisati poeziju. Strijepnje nijesu bile bez osnova, jer uprskos tome što je početak moje pjesničke karijere umnogome prevazišao očekivanja, dugo je ostala sumnja ispisnika i sugrađana u suvislost, pa i samo autorstvo knjiga pjesnika-boksera. Odrastao sam u miljeu koji je tavorio između radničke sirotinje i delikvencije. Moja samozatajnost i nelagodnost u vezi javnog pjesničkog nastupa, vjerovatno se podsvijesno, očitovala i zbog toga što se u nižim socijalnim i obrazovnim staležima, u kojima su postojali ostaci stoljetnog seljačko-ratničkog mentaliteta, moderna umjetnost shvatala kao slabićstvo, malomoćnost, svojevrsni princip ženske prirode. Ipak, motivi zbog kojih sam se, u to vrijeme gotovo asketski, posvetio poeziji umnogome su nadrasli sve bizarnosti.

• Što danas vidite, kada se osvrnete na pjesme svoje prve zbirke “Sa trga glodara”?

– U nekim pjesmama, danas vidim, ako se tako može kazati, pretjeranu pretencioznost, pa i naivnost, u isticanju pjesničkog identiteta koji razvija svijest o sebi i svijetu: prezire svijet, ali i sudi o njegovim vrijednostima. Istina, u poeziji se naivnost može očitovati i kao darovita spontanost, kako je to i Šiler dokazivao…

Podijeli

Komentari su suspendovani.