Vladimir Jovanović: On je globalno najpoznatiji Crnograc,  ali sunarodnici u otadžbini ni danas o njemu ne znaju ništa.

Zove se…

Generacije širom svijeta za Crnogorce i Crnu Goru prvi put su doznale čitajući knjige i stripove, ili gledajući filmove i TV serije i slušajući radio drame u kojima je on glavni lik. Samim tim što je Crnogorac, kao i neki ljudi njemu bliski, proširio je mit o cnogorskoj naciji na engleskome, ruskome, njemačkome, francuskome, italijanskome, hebrejskome…

Malo li je?

A on tako iz Njujorka već osam decenija.

Nijeste čuli za njega?

Vjerovatno ne.

Ako je za utjehu, nijeste jedini.

Doduše, biografija, posebno njegova mladost, dijelom su kontroverze i misterije. Poznati američki istoričar, profesor na Harvardu, Bernard A. De Voto (1897-1955), zapisaće: „U nekome trenutku, između 1913. i 1916, on je učesnik izvjesne epizode toliko očajne prirode, ili je bio involviran u važne međunarodne tajne, da njegovo povezivanje sa svim tim mora zauvijek da bude nemoguće i njegov pravi identitet mora vječno biti skriven“.[1] Neke činjenice će o njemu iz toga perioda ipak biti nepobitno utvrđene.

Krenimo redom…

UPOZNAJTE „CRNOG VUKA“: O sebi, zapisano je, jednom prilikom reče: „Ja sam rođen u Crnoj Gori. U šesnaestoj, odlučio sam da vidim svijet; i četrnaest godina putovao sam po skoro cijeloj Evropi i Aziji; bio sam malo i u Africi“.

Prema alternativnome tumačenju, iako nesumnjivo ima crnogorsko porijeklo, nije rođen u Crnoj Gori, već u SAD, možda u državi Ohajo, od crnogorskih roditelja emigranata. Međutim, to je zabluda, jer je 1939. sasvim jasno rekao agentu Federalnoga istražnoga biroa (FBI) da je rođen u Crnoj Gori. Godinu ranije, dakle 1938, pred nekim Amerikancima je saopštio: „Vi, gospodo, svi ste potpuniji Amerikanci od mene, jer ja nijesam rođen ovđe“; još je dodao da su mu oni, Amerikanci, dopuštili da se tu naseli: „I nadam se da neću zvučati previše sentimentalno ako kažem da sam vam zahvalan zbog toga“.

Međutim, đe je bio i što je radio prije Amerike? Neki izvori ukazuju da je 1913, kad vjerovatno ima oko 20 godina, bio u Španiji (Kataloniji), pa u Alžiru, zatim Egiptu, đe kao austrougarski špijun učestvuje u jednoj opasnoj akciji. Naredne godine je u Arabiji. Zatim se 1915. pojavljuje u Albaniji, a 1916. je uhapšen u Bugarskoj. Ali, čitavo to vrijeme, čak i dok je primao novac od Austro-Ugarske kao njen špijun, u stvari je „lojalan samo Crnoj Gori“; i stiže da se, braneći svoju domovinu, „bori protiv austrijskih mitraljeza“.[2]

Kad je otpor vojske Kraljevine Crne Gore slomljen, priključuje se crnogorskim komitama koji iz planina napadaju austrougarskoga okupatora. U 1917. je uspio da se dočepa Italije. Zaputio se u Francusku. Tu ga, „kao veterana crnogorske vojske“, na službu primaju Amerikanci. Profesor De Voto tvrdi da su ga Amerikanci, između 1919. i 1921, uputili u izvjesnu misiju „na Balkanu“.

U svakome slučaju, Karli Lovćen[3], te Neji Tormić[4], Crnogorkama u Njujorku, kasnih 1930-ih će reći da je 1921. bio u Crnoj Gori. Drugi izvori navode: „U to vrijeme usvojio je trogodišnju đevojčicu, siroče“; koju ostavlja na brigu izvjesnome Peru Brovniku i njegovoj ženi i odlazi u Ameriku.[5]  A ta usvojena šćer je upravo – Karla Lovćen; o njoj će biti više riječi kasnije.

U Americi je naturalizovan, između 1923. i 1927. godine, iako je jednom prilikom, tvrdi se, kazao: „U Ameriku sam stigao 1930. godine“. Još je dodao: „Nijesam u Ameriku došao kao siromašan. Odmah sam kupio ovu kuću“. Naime, pośeduje na Menhetnu, na adresi West 35th Street, trospratnu rezidenciju od kamena.

U svakome slučaju, u službenim, američkim „biografijama“, o njemu piše: „Nationality – Montenegrin. Citizenship – United States by naturalization“.[6]

Godine 1929. je otputovao u Zagreb, da vidi Karlu, usvojenu šćer. Nije mogao da je pronađe. Iz nekih razloga će ga jugoslovenske vlasti strpati u zatvor. Interveniše američki konzul; dobija 10 sati da napušti Jugoslaviju, što i čini. Vraća se u Ameriku.

Postaje za najširu javnost i poznat i popularan 1934. kada je štampana prva knjiga o njemu. Dvije godine kasnije, glavni je lik igranoga filma u produkciji filmskoga studija u Holivudu. Slijede i desetine drugih knjiga; zatim filmovi, stripovi, radio drame i radio serije, pa TV filmovi i TV serije, pozorišne predstave… u Americi, Kanadi, SR Njemačkoj, Italiji, Rusiji, Francuskoj.

„U tajnoj službi Njenoga Veličanstva“, romanu Jana Fleminga[7], famozna osoba „M“, pretpostavljeni Džejmsu Bondu, priznaje da je njegov obožavalac…

To nije samo zbog toga jer je naš junak ekscentrik u privatnome životu. Ni zbog gastronomskih ceremonija koje su fascinacija publike širom svijeta – ne, on ima svoju uspješnu profesiju koja mu je i obezbijedila planetarni publicitet – ali njegova poznatost jeste pomalo i zbog nekih ekstremnih osobenosti.

Dakle, najprije hrana. On obožava haringu (alosinae) pripremljenu na nekoliko načina, zatim pečenu ili kuvanu patku. Ne maniše ni druge delikatese; spisak je poduži.

Doručak u spavaćoj sobi – još obučen u žutu svilenu pidžamu – obavezno završava ispijanjem cijeđene pomorandže. Obroci su redovni: ručak u 13,15h, večera obično u 19,15h ili 19,30h, rijetko u 20h.

Na meniju je predjelo, glavno jelo, salata – nju miješa sa propisanim mu tabletama – slijedi dezert, naravno s kafom. Prezire žurbu i razgovore o poslu tokom konzumacije.

Etc, etc, etc. Lično, ne volim trbuhozborna ćaskanja, pa ću preskočiti pojedinosti. Uglavnom, njegovi jelovnici i kulinarski recepti će biti objavljeni kao posebna knjiga sa milionskim tiražima – koga interesuje, neka tu knjigu nađe i čita.

Što se njegove fizičke konstitucije tiče, možete pretpostaviti – on, gastronomlija, „prekomjerno je težak“. Neki su ne bez smisla za humor tvrdili da teži „jednu sedminu tone“. U stvari, na svoju visinu od 180 cm, težak je između 118kg i 122kg.

E sad, tu je i piće.

„Where’s the beer?“[8], prve su mu u javnosti evidentirane riječi.

Jednom prilikom donijeli su mu 49 različitih brendova piva na procjenu. Na kraju, bira „Remmers“ za najbolje. Dakle, ekspert je za pivo. No, ne opija se. Ispijanje je dio hedonističkoga rituala. Mada, možda i za njegove gabarite prećeranoga. Naime, svakodnevno popije tačno 5,7 litara piva. Istina, tokom decenija, dnevni unos smanjiće na 4,7 litara! Sve u svemu: sa 16 na 13 boca piva dnevno.

Ima još oko piva. Na svome radnome stolu ima dugme sa zvoncetom. Pritisne ga dva puta i donose mu boce. Čep miče obavezno sa svojim 18-karatnim zlatnim otvaračem koji vadi iz centralne fioke radnoga stola. Kompanija „A&E“ napraviće komercijalni uspjeh proizvodeći pozlaćeni prototip njegovog otvarača pivskih boca.

Uz hranu i piće, knjige i orhideje su mu ništa manje strasti.

On je bibliofil. U svojoj kancelariji ima impozantnu biblioteku, od poda do plafona. Nekih 1.200 naslova. Ako nije pod pritiskom posla, obavezno čita od 11h do 13h, pa od 14h do 16h, ili poslije večere.

Ohrideje su – priznaće jednom prilikom – „dosadne, skupe, parazitske i temperamentne“, ali beskrajno uživa u tom duštvu. One su njegove konkubine. Dok ga ljudi čekaju radi važnih poslova, nikada ne prekida ukupno četiri sata dnevnoga rasporeda u staklenoj bašti na vrhu svoje rezidencije: od 9h do 11h, te od 16h do 18h. Uzgaja ih u različitim oblicima i bojama, „do granice savršenstva“, a zatim ih poklanja – nikada ih ne prodaje. Ako među orhidejama ima omiljenu, to je vjerovatno Phalaenopsis aphrodite. Primijećeno je, po pitanju drugih obaveza, da je „najviše nefleksibilan“ kada je u pitanju rutina njegovanja orhideja.

A duvan? Ne, na toliku hranu i piće to bi ga zdravstveno dokusurilo. On je nepušač, jedan od onih ogorčenih. Štaviše, ne podnosi pušače u svojoj blizini. Ako se nečega posebno grozi, to je pikavac klijenta ostavljen u pepeljari.

Što se tiče ljubavi, samo jednom je svome okruženju nagovijestio da je možda nekad bio oženjen ili u ozbiljnoj vezi. Ali, jasno je stavio do znanja da nikada nije bio „smrtno zaljubljen“. Pamte se njegove riječi: „Ja sam zbrisao, fizički, samo jednom u životu, od jedne osobe, a to je bila jedna crnogorska žena“.[9]

Nakon toga? Pa, moglo bi se reći, ima određeno neprijateljstvo prema ženskome rodu, tačnije, ne prema njima kao takvima, ali prema njihovoj prokletoj navici da s vremena na vrijeme histerišu – to, svakako, da. Na drugoj strani, nema nikakvih nagovještaja da je homoseksualac, ili da upražnjava neku drugu perverziju. Najtačnije bi bilo reći da polnu aktivnost bilo koje vrste smatra za nešto neprivlačno i sebi strano; i u najmanju ruku je duže vrijeme indiferentan prema svemu tome.

A porodica i rodbina? Postoji nagovještaj da mu je majka 1936. bila živa, sa prebivalištem u Budimpešti; a jedan mlađi rođak živio je u Beogradu.[10]

Vlastita privatnost i udobnost mu je, dakle, u prvome planu. Ne bi se pogriješilo ako bi se konstatovalo da je čak u izvjesnome smislu egoista. I mizantrop, donekle. Ako neko nije ljubitelj vrlog spoljnog svijeta, onda je to on. Prezire fizičke kontakte, dodire bilo koje vrste. A ako već mora da se sa nekim rukuje, onda to čini veoma, veoma neprijatno, snažno.

Dakle, rijetko napušta svoj dom. Ne voli ni da se vozi autom. Zabilježena je njegova izjava: „Ne vjerujem u mašine komplikovanije od kolica“.

Rekoh, svi ti konformistički rituali, pasije i introvertnost su za milione širom svijeta zavodljivi. Ima tih ekscentričnosti još. Na primjer, ljudima ne dopušta da mu se obraćaju po imenu, ni na per ti, već samo po prezimenu i na per si. Ni Karla, njegova usvojena šćer, ne obraća mu se drukčije.

Postoji izuzetak. To je osoba s kojom je povezan krvnom i prijateljskom vezom. Zove se Marko Vukčić, takođe je Crnogorac. On je vlasnik „Rustermana“; to je „high-class“ restoran na Menhetnu.

I onoga dana kada je Vukčić smrtno upucan, sa dva metka u grudi i jednim u stomak uzburkaće se crnogorska krv koja teče venama našega junaka i odvesti ga u ilegalnu misiju u njegovu i našu domovinu…

Pitate se: ko je, dođavola, on?

Dobro. Reći ću.

Zove se Nero Vulf.[11]

U prijevodu: Crni Vuk.

Nero Vulf  je profesionalni privatni detektiv.

Ali, on nije stvarna ličnost.

Nero Vulf je literarna kreacija Reksa Stouta.

UPOZNAJTE I REKSA STOUTA: Dakle, Reks Stout, upravo zbog Vulfa, smatra se doajenom američke književnosti – žanr detektivska priča.

Stout je rođen 1886. u Indijani, kao šesto od ukupno devetoro đece roditelja kvekera. Njegovi se ubrzo sele u Kanzas. Mali Reks je vunderkind. Sa četiri godine čita „Sveto pismo“, a sa 13 je školski šampion države u gramatici i aritmetici.

Iako student koji obećava, iznenada napušta studije i 1906. odlazi u američku armiju. Služi do 1908. na predśedničkome rezidencijalnome brodu. Nakon toga, da bi preživio, bavi se raznim poslovima.

Godine 1910. Reks Stout prodao je magazinu „The Smart Set“ nekoliko svojih pjesama. Između 1912. i 1918. objavio je oko 40 drugih svojih literarnih formata u časopisima „Smith’s Magazine“, „Lippincott’s Monthly Magazine“, „Short Stories“ ili „pulp“ izdanju „All-Story Weekly“.

No, egzistenciju je obezbijedio 1916. kada je napravio program banke za štednju učenika implementiran u nekoliko stotina američkih gradova. To mu donosi nagradu, pravo bogatstvo: $400.000.

Stoutovi rani književni radovi uključuju romantiku, avanturu, naučnu fantastiku, ali i specijalizovane novele o ubistvima; dakle, nagovještaji su to serijala o Nero Vulfu.

U 1920-im Stout se angažuje na javnoj sceni kao promarksistički aktivista. Član je rukovodstva Američke građanske unije za slobodu[12], koja se bori protiv cenzure. Pomogao je osnivanje „The New Masses“, glasila „radikalnoga marksizma“, te časopisa „The Masses“ i „The Liberator“. Stout je tvrdio da se zalažu za približavanje umjetnosti i književnosti masama. Ali će uskoro shvatiti, kako reče, da iza tih časopisa „stoje koumunisti, koji namjeravaju da ostanu komunisti“; te se udaljio od te priče.

Od 1926. do 1928. je u bordu direktora „Vanguard Pressa“, izdavačke kuće kojoj je jedan od utemeljitelja, a koja, uz pomoć drugih proljevičarskih finansijera, po pristupačnim cijenama objavljuje nekomercijalne naslove „lijevih klasika“.

Svoju prvu knjigu, neobičnu psihološku priču, objaviće Reks Stout 1929. pod naslovom „How Like a God“[13], a godine 1934, doduše anonimno, politički triler „The President Vanishes“.[14]

Međutim, tek će mu djela o detektivu Nero Vulfu donijeti slavu kod masa i priznanja književne kritike. On će 1933-1934. napisati „Fer-de-Lance“[15], prvu storiju o Nero Vulfu. Izdavačka kuća „Farrar & Rinehart“ će je štampati u oktobru 1934, a narednoga mjeseca „The American Magazine“ u skraćenome obliku i pod promijenjenim naslovom „Point of Death“.[16]

Do svoje smrti 1975, Stout će o Vulfu objaviti seriju od 33 romana i novela i 39 kratkih priča.[17]

Američki istoričar kulture i profesor Univerziteta Kolumbija, Žak M. Barzen (1907-2012), u seminarnome radu „Murder for Pleasure“[18] iz 1941, uvodi dva Stoutova romana o Vulfu u listu „najuticajnijih djela misteriozne fikcije“.

Stout je 1959. dobio „Grand Master Award“, priznanje za „vrhunac dostignuća u oblasti misterije“.

Nagrađen je 1969. od Udruženja pisaca krimi-priča Velike Britanije[19], „za najbolji roman o zločinu, od strane ne-britanskoga autora“.

Niti jedna top-lista književne kritike o najpiscu krimi-priča ne može se zamisliti bez Stoutove nominacije.[20]

Stout je 2014. uvršćen u „Kuću slavnih pisaca države Njujork“[21]; etc.

O Nero Vulfu su snimljena dva cjelovečernja igrana filma, oba u Holivudu: „Meet Nero Wolfe“ („Upoznajte Nero Vulfa“) iz 1936, produkcija „Columbia Pictures“. Vulfa glumi Edvard Arnold, a kao klijentkinja, zapravo sestra klijenta, u filmu se pojavljuje lik koji tumači Rita Hejvort.

„The League of Frightened Men“ („Savez uplašenih ljudi“), snimljen je 1937, takođe u produkciji, „Columbia Pictures“. Vulfa igra Valter Konoli.

Tu su i radio drame, onomad popularne osobito u Americi. Stoutova djela o Vulfu su adaptirana u četiri radio serijala koji su emitovani preko pet velikih radio mreža.[22]

Televizijski filmovi i TV serije o Vulfu snimani su u Evropi od 1961. do 2014. godine. I to jednom u Njemačkoj[23], dva puta u Italiji[24] i dva puta u Rusiji.[25]

Najuspjeliji TV projekti su snimljeni u SAD. Naravno, nijesu svi čak ni približno ujednačenoga kvaliteta. Različite američke televizijske ekranizacije o Nero Vulfu su rađene u tri navrata.[26]

Tu je i strip. Crtao ga je 1950-ih kanadski umjetnik Majk Roj.[27]

U novije vrijeme, Stoutov Vulf se igra i u pozorištima. Rimski „Teatro del Stabile del Giallo“, krajem 2009, izveo je premijeru Stoutove „Božićne zabave“ („Christmas Party”).

„Park Square Theatre” iz Sent Pola, Minesota, SAD,  postavio je 2014. „Crvenu kutiju” („The Red Box”); na premijeri je bila i Stoutova šćer. Sredinom 2017. ovaj teatar planira novu premijeru jednoga djela o Vulfu, etc.

A SAD, UPOZNAJTE I VULFOVOG ASISTENTA: Na osnovu brda podataka koje ste dosad pročitali, mislite li da ste zaista upoznali Nero Vulfa?

Ne, to još nije moguće. Na primjer, teško ga je zamisliti bez njegove „desne ruke”.

To je: Arči Gudvin.[28]

Da, u najkraćem, on je Vulfov asistent; mada, nije obični asistent; već, između ostaloga, jedini narator.

Reks Stout, dakle, kroz njega pripovijeda sve storije o Vulfu.

Opisah prethodno neke od Vulfovih kod publike obožavanih ekscentričnosti. Jedna od njih je da Vulf nerado napušta svoju rezidenciju – u njoj mu je smještena i kancelarija, tu prima klijente. I ko drugi, nego Arči, da obavlja sve one neizbježne terenske detektivske opservacije? Arči, dakle, obilazi mjesta zločina. Ima sjajnu memoriju, pa može usmeno izvijestiti Vulfa o svojim najsitnijim zapažanjima i doslovno prepričati razgovore.

Uopšte, teško je zamisliti da bi se bez tih Arčijevih živopisnih i pronicljivih raporta Vulf mogao baš toliko proslaviti. Da rješava misterije „suvom“ konteplacijom iz ofisa, bez specifičnih činjenica sa terena ili Arčijevih savjeta? Ne, to nije moguće.

Osim toga, Arči živi na trećem spratu Vulfove rezidencije. Zadužen je i za Vulfovu bezbjednost; do Arčijeve spavaće sobe je sproveden svojevrsni alarm koji ga upozorava ukoliko se neko nepozvan suviše približi Vulfovoj sobi ili prozorima.

Uz Arčija, sa Vulfom stanuju još dvojica. Fric Brener je profesionalni kuvar, rođen u Švajcarskoj. Smješten je u podrumu Vulfove kuće. Berner i Vulf se često spore oko kuliranskih tema, mada Vulf zna da mu se ponekad doslovno pokloni – tako odaje priznanje za odlično jelo. Sa njima živi i Teodor Horstman, baštovan. Ima sobu do staklenika sa orhidejama.

Još riječ-dvije o Arčiju. Sa Vulfom ne dorukčuje, ali obavezno ruča i večera. Liše poslova šegrta detektivskoga genija, angažovan je na vođenju Vulfovog knjigovodstva, bankovnih računa i prepiske. Tokom decenija, Vulf mu je povećao neđeljnu platu: sa $200, na $400, pa na $600. Ima drukčije hobije od Vulfa: voli ples, bejzbol, poker, košarku. Nije sklon pivu, naprotiv, od pića obožava – vareniku. Porijeklom je iz Ohaja.

Bez obzira što se Stoutova priča o njemu i Vulfu proteže decenijama, Arči je uvijek u istome životnome dobu: u svojim tridesetim. I Vulf, takođe, stalno je u istoj životnoj dobi: otprilike, tu nešto ispod 60 godina.

„DUH CRNIH BRDA“: Tako, konačno, dolazimo do teme crnogorstva Nero Vulfa.

Zbog čega je Reks Stout izabrao da Vulf bude Crnogorac?

O tome nikad direktno ništa nije rekao, mada je to mnoge zanimalo.

Međutim, autorizovani biograf objavio je Stoutovu izjavu: „Dobio sam ideju da Vulf bude Crnogorac od Luja Adamiča[29]“, uz napomenu da je sve što zna o Crnogorcima naučio iz Adamičeve knjige „The Native’s Return” (1934), ili od samog Adamiča.[30]

Reks Stout, kroz naratora Arčija Gudvina, nestrpljivoj masi svojih čitalaca „na kašičicu“ pripovijeda o porijeklu i domovini Nero Vulfa. Nešto više o tome ima u noveli „Over My Dead Body“ iz 1939. sa radnjom „o međunarodnoj intrigi preko Crne Gore“; ali sve to opet nedovoljno.

Onda se, 1954. godine, „desio“ slučaj Marka Vukčića, Stoutovog lika iz djela o Vulfu. Koji je, rekoh, krvno i prijateljski vezan sa Vulfom.

Marko Vukčić, pecizira se, upucan je „u večernjim satima u četvrtak 18. marta 1954. god“. Čuvši za Vukčićevo ubistvo, Vulf odmah preduzima istragu.

Arči je jednom primijetio da je Vukčić bio „bogat čovjek“, te da je „udovac“; međutim, prema drugoj verziji, on je zapravo bio razveden.

Vulf i Vukčić su pred Arčijem sve u svemu veoma malo pričali o zajedničkoj prošlosti. A upravo zbog te zajedničke prošlosti i u želji da rasvijetli zločin i osveti prijatelja desiće se presedan: Vulf iz Njujorka putuje za Evropu, pa u svoju domovinu – Crnu Goru.

To se opisuje u djelu „The Black Mountain“ („Crna Gora“)[31], Stoutovom bestseleru iz 1954. godine.

„Vulfova dva perioda u Crnoj Gori su srž misterije”, zapisaće pomenuti istoričar Bernard A. De Voto, koji je, na zahtjev uredništva američkoga magazina „Harper’s”, pokušao da na osnovu Stoutovih djela naučnom metodom rekonstruiše Vulfov rani životni put kao da je riječ o stvarnoj ličnosti.[32]

No, članak je De Voto pisao malo prije nego se u knjižarama pojavila Stoutova knjiga „The Black Mountain“ kojom definitivno otkriva neke od misterija Vulfova crnogorskoga porijekla…

Pomenuh da Marko Vukčić na Menhetnu pośeduje luksuzni restoran „Rusterman“. Na spratu iznad restorana je živio otprilike do godinu dana prije nego je ubijen, pa se preselio u stan na adresi East 54th Street.

Marko Vukčić je bio „ogroman, ali ne debeo, ličio je, sa gustim klupkom svoje kose, na lava uspravljenog na zadnjim nogama“.

Sve u svemu, Vukčić je „jedan od deset ljudi koje je Nero Vulf zvao po imenu“, a on jedini kojem je Vulf dopuštao da mu se obraća sa „ti“. „Vukčić i Vulf su zajedno rasli u Crnoj Gori, koja je sada dio Jugoslavije“, napominje se u knjizi „The Black Mountain“.

Kritika svojevremeno nije mogla da ne primijeti i etimološku sličnost: prezimena Vulf i Vukčić „na srpskohrvatskome jeziku“ sadrže zajedničku imenicu „vuk“.

I sad, kad se Vulf, nakon što je vidio Vukčićev leš u mrtvačnici – „u kojoj je“, veli Arči, „bio prvi put u životu“ – i iz obilaska mjesta zločina i „Rustermana“, već dobrano iza ponoći vratio u svoju rezidenciju, tu ga je, puna dva sata, čekala njegova usvojena šćer: Karla Lovćen. O tome da je nju Vulf usvojio, naglašava pedantni Arči, postoji ispisano svjedočanstvo – dokument izdat svojevremeno u Zagrebu.

Tamnokosa Karla je 1938, dakle u svojoj 20. godini, doputovala u Njujork.[33] Želi tu da ostane. Ima samo privremenu vizu. Vulf joj je preko svojih konekcija u Stejt departmentu obezbijedio papire za trajni boravak. Zaposlila se u agenciji u Njujorku. Udala se za Vilijema R. Britona, pa je postala mis Briton. Što se tiče mister Britona, on je 1950. umro uslijed srčanoga udara.

Arči primjećuje da Karla govori sa „akcentom Balkana“ i „gleda svojim tamnim crnogorskim očima“. Ona je „beautiful Montenegrin girl“.

Vulf Karlu kontaktira obično dva puta godišnje – za njen rođendan i Novu godinu, kada bi joj poslao bukete orhideja. Presedan je bio kad se Vulf pojavio na sahrani mister Britona.

Sve ovo pripovijedam, jer je poslijeponoćna Karlina pośeta, odmah nakon ubistva Vukčića, za Vulfa i Arčija iznenađenje. I nije prvo.

Naime, Karla Lovćen-Briton je čula za ubistvo preko radija. Otkriva Vulfu da je bila vezana za Marka Vukčića, ali da to nije bila ljubavna veza.

„Nego kakva?“, pita Vulf. Karla će reći: „Mi smo bili povezani našom posvećenošću velikome i plemenitome cilju. Slobodi našega naroda! I Vašega naroda! A Vi sada śedite i pravite grimase? Marko mi je rekao da Vas je zamolio da nam pomognete – svojim umom i novcem, ali Vi ste odbili“.

„On mi nije rekao da ti učestvuješ u svemu tome. Nije te pominjao“, odgovorio je Vulf.

„Naravno, nije me pominjao“, prezrivo je rekla Karla i obrušila se na Vulfa: „Srećni ste u vašem prelijepom domu, sa prekrasnom hranom, sa staklenom menažerijom na vrhu đe rastu deset hiljada orhideja koje vas oduševljavaju; i sa tim Arčijem Gudvinom, koji kao rob obavlja sav posao za vas i preuzima na sebe cio rizik. Što je vama stalo do toga što narod zemlje iz koje ste vi rodom, stenje pod jarmom ugušene slobode, što se plodovi njihova rada otimaju, a đeca pripremaju za ratove? Ah, prestanite da pravite grimase!“

O čemu to Karla?

Marko Vukčić je u Njujorku bio vodeća figura ilegalnoga ogranka grupe otpora u domovini.

Oni se bore za nezavisnu Crnu Goru!

Zovu se „Duh Crnih Brda“ („The Spirit of the Black Mountain“).

Glavni su im protivnici: Tito i Rusi![34]

Dakle, oni su „antikomunistički crnogorski nacionalisti“.[35]

VULFOV POVRATAK U CRNU GORU: Otkriću misteriju: „Titova vlada“ je poslala svoga agenta, Petra Zova iz Titograda, da u Njujorku presudi Marku Vukčiću.

Sačekao je da Marko Vukčić izađe iz svoga stana na East 54th Street i na trotoaru zastane da bi pozvao taksi. Tamni „ford sedan“ – za koga je njujorška policija kasnije utvrdila da je bio parkiran u blizini, naglo je startovao i dojurio do Vukčića da bi iz njega bili ispaljeni smrtonosni hici.

To će Vulf tek kasnije utvrditi. Sada, još uvijek na početku knjige, Vulf je pod paljbom Karlinih optužbi da nije dovoljno dobar crnogorski patriota. I Vulf je, osim grimasa, mogao samo da se „nasloni i duboko uzdahne”, da bi Karli suvo kazao:

„Očigledno, moram da ti održim lekciju. Moje grimase se ne odnose na tvoja ośećanja, pa čak ni na tvoju drskost, već na stil i dikciju. Prezirem kliše, posebno one izopačene od nacista i komunista. Takve fraze kao ’veliki i plemeniti cilj’ i ’plod njihova rada’, osramoćene su od Hitlera i Staljina i te njihove zločinačke ekipe. Osim toga, u ovoj epohi ogromnoga naučnoga trujumfa, pozivi na borbu za slobodu ne znače ništa više nego da su veliki i plemeniti; ni više, ni manje od toga – to je osnovno. Oni nijesu manje bitni od plemenite borbe za ukusnu hranu i dobar smještaj. Čovjek je dužan da se bori za slobodu, inače on prestaje da bude čovjek. Svaki despot, bio on fašista ili komunista, nije više ograničen nikakvim sredstvima kao što su batina, mač ili pištolj; nauka je napravila takvo oružje, da njime može pokoriti cijelu planetu; i samo ljudi, koji hoće da umru za slobodu, imaju pravo da žive za nju”.

„Kao vi?”, prezrivo ga prekide Karla i nastavi: „Ne! Kao Marko. On je umro za slobodu!”

Vulf  lupi šakom o sto i povišenim tonom se obrati Karli:

„Ja ću tek doći do Marka. Što se mene tiče, niko ti nije dao pravo da mi sudiš. Ja imam svoj doprinos u borbi za slobodu. Uglavnom finansirajući kanale i sredstva koji su mi se učinjeli najefikasnijim. Ja ne namjeravam da ti podnosim račune. Odbio sam da učestvujem u zadnjem projektu koji mi je ponudio Marko, jer sam sumnjao u to. Marko je bio svojeglav, lakovjeran i previše optimističan. On je bio…“

„Stidite se! Mrtav je, a vi ga vrijeđate…“

„Dosta!“, zarežao je Vulf.

Marka Vukčića je, reče, respektovao.

„Ali, on nije znao s kojim snagama raspolaže u Crnoj Gori“, nastavio je Vulf. „Na velikoj udaljenosti nije mogao da ih kontroliše, da provjeri njihovu iskrenost i predanost zadatku. Sve što je mogao da zna – to je da bi neko od njih mogao biti Titov ili čak agent Moskve“.

Razgovor je onda uplovio u nešto mirnije vode. Karla je rekla da je ubistvo Marka Vukčića ipak nije iznenadilo.

„Kako! Nijesi iznenađena?“, uputao je Vulf.

„Ne, nijesam. Zbog toga što sam podrobno znala o njegovim posljednim poduhvatima. Vi o njima nijeste znali?“

„Detalje o njima? Ne. Ispričaj mi“.

„Vidite, on je u posljednjih tri godine u borbu uložio svojih oko $60.000 i prikupio je više od pola miliona. On je putovao sedam puta u Italiju na savjetovanje sa ljudima iz rukovodstva pokreta, koji su prelazili Jadransko more da bi se sreli s njim… On je štampao letke i obezbijedio njihovo rasturanje među seljacima u Crnoj Gori. Poslao je i nekoliko tona hrane i drugih stvari…“

„A oružje? Puške?“, prekide je Vulf. Karla se zamisli, pa reče:

„Ne znam. Naravno, to bi bilo protiv zakona, protiv američkoga zakona. Marko je veoma poštovao američki zakon“.

Vulf klimnu glavom.

„S razlogom je poštovao“, kazao je. „Ja nijesam znao da je on toliko duboko bio posvećen tim poslovima. Znači, ti tvrdiš da su njega ubili zbog toga; da je predstavljao opasnost za Beograd ili za Moskvu, ili ih je u krajnjoj mjeri postojano iritirao, pa su se oni postarali da ga ubiju. To tvrdiš?“

„Da!“

„Beograd ili Moskva?“

„Ne znam. Svakako, postoje ljudi koji vode tajne poslove za Ruse po cijeloj Jugoslaviji, ali njih je u Crnoj Gori najviše, zato što se ona graniči sa Albanijom, a Albanijom upravljaju ruske marionete…“

„… slično kao u Mađarskoj, Rumuniji ili Bugarskoj…“

„… da, uostalom, vi znate tu granicu između Crne Gore i Albanije, poznajete te planine?“

„Znam. Ili sam znao“, odgovori Vulf, „na čijem se licu tada viđeše duboka ośećanja kao refleksija na svoju prošlost“.

„Imao sam“, reče, „devet godina kad sam se prvi put popeo na Lovćen“.

U narednih nešto više od tri neđelje, njujorška policija – čiji su rukovodioci Vulfa neobično cijenili – informisali su ga o okolnostima ubistva Marka Vukčića, iz kojih on zaključuje da zaista ne postoje rutinski, ljubavni ili kriminalni motivi za zločin. I istraga kreće u „međunarodnome pravcu“. Vulf angažuje, uz Arčija, još trojicu detektiva da za njega rade na slučaju. Uzeto je u razmatranje deset američkih organizacija koje su u telefonskim imenicama imale odrednicu „jugoslovenskih“.

„Mi smo saznali“, objasnio je Arči Gudvin, „da Srbi ne gaje simpatije prema Bosancima i Hrvatima. Takođe, da je dominantna većina Jugoslovena u Njujorku protiv Tita, a da su praktično svi protiv Rusa. Da su tačno osam procenata švercera na Park aveniji Jugosloveni. Zatim, saznali smo da se žitelji Njujorka, koji su rođeni u Jugoslaviji ili su im roditelji tamo rođeni, klone razgovora sa strancima i prekidaju svaku komunikaciju ako im se učini da nešto njuškate“.

Ali, sve u svemu, konkretni tragovi su bili nikakvi.

Onda slijedi novi šok – Karla Lovćen-Briton je nestala!

To je Vulfu saopštio mister Stal.

On je iz FBI. Ima reputaciju vrhunskoga istražitelja. Došao je kod Vulfa, najprije, objasnio je, „povodom mis Briton“ – dakle, povodom Karle – „u vezi nekih aspekata istrage ubistva Marka Vukčića, koji se, imamo neke indicije, bavio djelatnošću od neposrednoga interesa za naše federalno rukovodstvo, a sa kojim je vaša šćer bila povezana u toj djelatnosti“.

Eto, to je rekao u uvodu mister Stal,

„Doznali smo o učešću mis Briton u svemu tome tek prošle noći“, nastavio je. „Ako uzmemo u obzir sve okolnosti, mogu saopštiti dvije pretpostavke o iščeznuću mis Briton:  prva – ona je bila uključena u tu djelatnost s tim čovjekom, ili s tim ljudima, kao i Vukčić; druga pretpostavka – ona je sa Vukčićem vodila dvostruku igru, pa je, radeći za komuniste, odradila svoju ulogu u organizaciji njegovog ubistva, da bi za nju ovđe sada postalo previše opasno“.

Na sve to, Vulf će reći kako je Karla bila posljednji put kod njega, zadržala se ne više od desetak minuta, upravo četiri dana prije ovoga razgovora sa mister Stalom. No, on nije sa Stalom iz FBI podijelio saznanja koje je od Karle dobio o njenoj ilegalnoj povezanosti sa Markom Vukčićem i „Duhom Crnih Brda“.

Sada, dakle, nakon što je Karla iščeznula, situacija se zakomplikovala. I Vulf kontaktira u Evropi, preko telefonskih javki, svoje ljude od povjerenja – s njima ima neke veze iz svoje misteriozne mladosti: izvjesnoga Džefrija Hičkoka u Londonu, Bodina u Parizu i Paola Telesija u Bariju; i to po dva osnova ih kontaktira: pronaći Karlu i otkriti ko je ubio Marka Vukčića.

I zaista, došla je Vulfu prva povratna informacija: Karla je primijećena u Italiji, u Bariju, odakle se, „nekoliko sati po prispjeću, ukrcala na neveliki brod, da bi prešla Jadransko more“. Ona je, dakle, u Crnoj Gori!

Druga informacija, pristigla preko okeana, jeste da se „vjerovatni ubica Marka Vukčića nalazi oko brdâ Crne planine“.

„Šta je to Crna planina?“, upitao je Arči svoga šefa.

„Može se pretpostaviti, to je Lovćen – Crna planina“, odgovorio je Vulf, „po njoj je Crna Gora dobila ime“.

Narednih par dana Vulf kalkuliše ne bi li Centralna obavještajna agencija (CIA) možda u Crnoj Gori mogla imati agente, ili ih poslati, da bi, pod legendom turista ili nekom drugom krinkom, izvidili tamo lokacije i provjerili činjenice na terenu? Osim toga, računao je na najmanje dvije osobe u Vašingtonu, od kojih je jedan bio iz Stejt departmenta, koji bi mu mogao pomoći da prikupi informacije iz Crne Gore. Ali, kad je Vulf malo bolje razmislio, ta konekcija sa CIA nije bila dobra ideja, jer bi bila povezana sa mnogim problemima i čitavom strategijom koju ta tajna služba ima ili nema u Crnoj Gori.

U tim razmišljanjima, iz Barija stiže nova, strašna telefonska dojava: ona, Karla Lovćen, pronađena je u Crnoj Gori, mrtva. Smrt je bila nasilna. Detalje Vulf i Arči nijesu znali.

I Vulf naglo odlučuje – on i Arči idu na put. U  Crnu Goru!

I zaista, doputovali su u Crnu Goru.

Avionom prvo za Vašington, pa London, Rim, potom u  Bari. Kontaktiraju usput Vulfove konfidente. Pa se u Bariju ukrcavaju na čamac sa potrebnom opremom, hranom, mapama, novcem, naoružanjem; i ilegalno se, noću, iskrcavaju na plažu u blizini Budve, vjerovatno negđe između Miločera i Svetoga Stefana. Otuda su, pješke, došli do Rijeke Crnojevića. I upravo tada, zorom, Nero Vulf će opet viđeti Lovćen.

Vulf i Arči Gudvin će u Crnoj Gori sresti raznovrsne likove; i prokrstariti je jednim dijelom.[36]

Žube Štitar je student. On će Vulfa i Arčija taksirati od Rijeke Crnojevića do Titograda. U Titogradu će, legendiravši svoj i Arčijev identitet – Vulf se predstavljao kao Tone Stara, izvjesni povratnik iz Amerike, a za Arčija je kazao da je njegov sin – razgovarati sa šefom policije (milicije). Njegovo ime je Gospo Štritar. Tu, u njegovome policijskome ofisu, prvi put će viđeti Petra Zova, ispostaviće se – ubicu Marka Vukčića.

Štritar je čuvar Titovog režima, no nije sasvim nezainteresovan da – u granicama mogućih političkih realnosti i za svoju ličnu korist – sa Vulfom i borcima za nezavisnu Crnu Goru napravi nekakav povjerljivi i održivi aranžman.

Onda Vulf i Arči kontaktiraju sa sinovcem Marka Vukčića, Danilom, članom „Duha Crnih Brda“, koji je povezan sa ubačivanjem oružja i materijala u Crnu Goru.

„Sinovac Marka Vukčića je dio subverzivne grupe koja se bori za nezavisnost Crne Gore od Jugoslavije“, piše u jednome savremenome američkome osvrtu na ovu knjigu Reksa Stouta. „Godine 1954, taj koncept je nerealan, ali prethodno podržavan gerilskim formacijama komita i zelenaša. Crna Gora postala je nezavisna 2006. godine“.

A preko Danila Vukčića Vulf i Arči da u crnogorskim planinama kontaktiraju sa vođom „Duha Crnih Brda“. On se zove Josip Pašić.

Međutim, tu su i Rusi i njihovi špijuni. Podzemno ratuju svi sa svima.

Još će glavâ tu pasti, Vulf će biti i ranjen, pravda će ipak biti zadovoljena. I te daleke 1954. godine, ali i 21. maja 2006.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

[1]  Bernard DeVoto, „The Easy Chair…”, „Harper’s Magazine”, Njujork jul 1954, str. 8.

 

[2]  Isto, str. 11.

 

[3]  Izvorno: Carla Lovchen.

 

[4]  Izvorno: Neya Tormic.

 

[5]  B. DeVoto n.d. str. 12.

 

[6]  U prijevodu: „Nacionalnost – Crnogorac. Državljanstvo: naturali­zovani Amerikanac”.

 

[7]  Izvorno: Ian Fleming, „On Her Majesty’s Secret Service“, 1963.

 

[8]  U prijevodu: „Đe je pivo?“

 

[9]  Doslovno: „I have skedad-dled, physically, once in my life, from one person, and that was a Montenegrin woman“.

 

[10]  Bernard DeVoto, n.d. str. 11.

 

[11]  Izvorno: Nero Wolfe. Na b-h-s jezicima se ponekad njegovo prezime prevodi i kao Volf.

 

[12]  Izvorno: American Civil Liberties Union.

 

[13]  U prijevodu: „Kako ličiti na Boga“.

 

[14]  U prijevodu: „Predśednik nestaje”.

 

[15]  Originalni naziv je na francuskome. Može se prevesti kao „Oštro koplje“.

 

[16]  U prijevodu: „Tačka smrti”.

 

[17]  ORIGINALNI NASLOVI ROMANA, NOVELA I ZBIRKI KRA­TKIH PRIČA REKSA STOUTA O NERO VULFU NAVEDENI SU OVĐE PREMA REDOSLJEDU OBJAVLJIVANJA: „Fer-de-Lance“ (1934); „The League of Frightened Men“ (1935); „The Rubber Band“ (1936); „The Red Box“ (1937); „Too Many Cooks“ (1938); „Some Buried Caesar“ (1939); „Over My Dead Body“ (1939); „Where There’s a Will“, (1940); „Black Orchids“ (1942); „Not Quite Dead Enough“ (1944); „The Silent Speaker“ (1946); „Too Many Women“ (1947); „And Be a Villain“ (1948); „Trouble in Triplicate“ (1949); „The Second Confession“ (1949); „Three Doors to Death“ (1950); „In the Best Families“ (1950); „Curtains for Three“ (1951); „Murder by the Book“ (1951); „Triple Jeopardy“ (1952); „Prisoner’s Base“ (1952); „The Golden Spiders“ (1952); „Three Men Out“ (1954); „The Black Mountain“ (1954); „Before Midnight“ (1955); „Three Witnesses“ (1956); „Might as Well Be Dead“ (1956); „Three for the Chair“ (1957); „If Death Ever Slept“ (1957); „And Four to Go“ (1958); „Champagne for One“ (1958); „Plot It Yourself“ (1959); „Three at Wolfe’s Door“ (1960); „Too Many Clients“ (1960); „The Final Deduction“ (1961); „Homicide Trinity“ (1962); „Gambit“ (1962); „The Mother Hunt“ (1963); „Trio for Blunt Instruments“ (1964); „A Right to Die“ (1964); „The Doorbell Rang“ (1964); „Death of a Doxy“ (1966); „The Father Hunt“ (1968); „Death of a Dude“ (1969); „Please Pass the Guilt“ (1973); „The Nero Wolfe Cookbook“ (zbornik jelovnika i recepata za ona jela koja se pominju u djelima o Vulfu, 1973); „A Family Affair“ (1975); „Why Nero Wolfe Likes Orchids“ (priča originalno publikovana 1963. u magazinu „Life“, posthumno 1977); „Death Times Three“ (1985, posthumno).

 

[18]  U prijevodu: „Ubistvo iz zadovoljstva”.

 

[19]  Izvorno: Crime Writers’ Association.

 

[20]  Uostalom, evo popisa nekih važnijih knjiga o Reksu Stoutu i Nero Vulfu: William S. Baring-Gould, „Nero Wolfe of West Thirty-fifth Street“ (1969); Michael Bourne, „Corsage: A Bouquet of Rex Stout and Nero Wolfe“ (1977); John McAleer, „Rex Stout: A Biography“ (1977); Guy M. Townsend, „Rex Stout: An Annotated Primary and Secondary Bibliography“ (1980); Julian Symons, „Great Detectives: Seven Original Investigations“ (1981); Ken Darby, „The Brownstone House of Nero Wolfe“ (1983); John McAleer, „Royal Decree: Conversations with Rex Stout“ (1983); David R. Anderson, „Rex Stout“ (1984);  Rev. Frederick G. Gotwald, „The Nero Wolfe Handbook“ (1985); Herbert Mitgang, „Dangerous Dossiers: Exposing the Secret War Against America’s Greatest Authors“ (1988); J. Kenneth Van Dover, „At Wolfe’s Door: The Nero Wolfe Novels of Rex Stout“ (1991); O. E. McBride, „Stout Fellow: A Guide Through Nero Wolfe’s World“ (2003); Marvin Kaye, „The Nero Wolfe Files“ (2005); A. F. Ruaud, „Les Nombreuses vies de Nero Wolfe“ (2008).

 

[21]  Izvorno: „New York State Writers Hall of Fame“.

 

[22]  The Adventures of Nero Wolfe” („Avanture Nero Vulfa”). Produkcija: „ABC”, 1943-1944. god. Emitovano na  „New England Networks”, a jedna epizoda i na  „American Forces Networks”. Tri glumca su igrala Vulfa u ovome serijalu. – The Amazing Nero Wolfe” („Nevjerovatno od Nero Vulfa”). Produkcija: „Mutual Broadcasting System”, 1945. god. Ukupno proizvedeno 21 polučasovnih epizoda, koje su emitovane i preko „Don Lee Networks”. – The New Adventures of Nero Wolfe” („Nove avanture Nero Vulfa”). Produkcija: „NBC”, 1950-1951. god. Reks Stout bio veoma zadovoljan adaptacijom. – Nero Wolfe”. Produkcija: „Canadian Broadcasting Corporation”, 1982. god. Emitovano 13 epizoda, pohvaljenih zbog vjernoga prikaza i visoke produkcije.

 

[23]  „Zu viele Köche“ („Previše kuvara“). Produkcija: „Arbeitsge­mein­schaft der öffentlich-rechtlichen Rundfunkanstalten der Bundesrepublik Deutschland (ARD)“, 1961. god. Emitovano pet epizoda. Vulfa igra Hajnc Klevenov. Serija je snimljena bez saglasnosti Reksa Stouta.

 

[24]  Naslovi epizoda: „Veleno in sartoria“ („Otrov u studiju“); „Circuito chiuso“ („Zatvoren krug“); „Per la fama di Cesare“ („U slavu Cezara“); „Il pesce piu grosso“ („Krupna riba“); „Un incidente di caccia“ („Lovčka nesreća“); „Il patto dei sei“ („Sporazum šestorice“); „La casa degli“ („Kuća glumaca“); „La bella bugiarda“ („Prekrasna lažljivica“); „Sfida al cioccolato“ („Čokoladni izazov“); „Salsicce Mezzanotte“ („Kobasice ‘Mezzanotte’“). Produkcija: „RAI“, 1969-1971. god. Vulfa igra Tino Buačeli. Scenario za seriju odudara od originala. – „La traccia del serpente“ („Zmijska staza“); „Champagne per uno“ („Šampanjac za jednog/jednu“); „La principessa Orchidea“ („Princeza orhideja“); „Il patto dei sei“ („Pakt šestorice“); „Scacco al Re“ („Provjeriti ponovo“); „Parassiti“ („Paraziti“); „La scatola rossa“ („Crvena kutija“); „Coppia di spade“ („Dva mača“). Produkcija: „Casanova Multimedia“ & „RAI Fiction“; RAI, 2012. god. Emitovano osam epizoda. Frančesko Panofino glumi Vulfa.

 

[25]  „Ниро Вульф и Арчи Гудвин“ („Nero Vulf i Arči Gudvin“). Produkcija: „Пеликан“, god. 2001-2002. god. Emitovano pet epizoda: „Пока я не умер“ („Još nijesam mrtav“); „Летающий пистолет“ („Leteći pištolj“); „Голос с того света“ („Glas s onoga svijeta“); „Дело в шляпе“ („Stvar je u torbi“); „Воскреснуть, чтобы умереть“ („Vaskrsnuti da bi se umrlo“). Vulfa tumači poznati sovjetski i litvanski glumac Donatas Juozovič Banionis. – „Новые приключения Ниро Вульфа и Арчи Гудвина“ („Novi doživljaji Nero Vulfa i Arči Gudvina“). Produkcija: „Свет“, 2005. god. Emitovane četiri epizode: „Подарок для Лили“ („Poklon za Lili“); „Последняя воля Марко“ („Markova posljednja volja“); „Очень много женщин“ („Veoma mnogo žena“); „Тайна красной шкатулки“ („Tajna crvene kutije“). Vulfa opet igra D. J. Banionis.

 

[26]  „Nero Wolfe“. Produkcija: „Paramount Television“. Razočaran neuspjehom holivudskih verzija Vulfa iz 1930-ih, Reks Stout je na nove pokušaje ekranizacije u SAD za života stavio veto. Vjerovao je da bi Vulfa jedino Orson Vels mogao vjerodostojno odigrati. Sa Velsom su o tome vođeni višegodišnji pregovori. Nakon Stoutove smrti, 1977. se krenulo u pravljenje TV serije o popularnome detektivu. Međutim, Tajer Dejvid, koji glumi Vulfa, umire. Od snimljenoga materijala je napravljen TV-film. Prikazan je na Televiziji „ABC“ 1979. god. – „Rex Stout’s Nero Wolfe“ („Nero Vulf Reksa Stouta“). Produkcija: „Televizija NBC“, 1981. god. Emitovano 14 epizoda. Svega polovina nastavaka je bazirana na literarnome predlošku. Vulfa igra Vilijam Konrad. Serija je dobila nagradu „Emi“. – „A Nero Wolfe Mystery“ („Misterije Nero Vulfa“). Produkcija: „A&E Television Networks“. 2000-2002. god. Najbolja ekranizacija Vulfa uopšte. Emitovano 20 nastavaka: „The Golden Spiders“ („Zlatni pauci“); „The Doorbell Rang“ („Zvono na vratima“); „Champagne for One“ („Šampanjac za jednog/jednu“); „Prisoner’s Base“ („Zatvorenikova baza“); „Eeny Meeny Murder Moe“ („Mjesec je izašao iz magle“); „Disguise for Murder“ („Maskiranje za ubistvo“); „Door to Death“ („Vrata do smrti“); „Christmas Party“ („Božićna zabava“); „Over My Dead Body“ („Samo preko mene mrtvoga“); „Death of a Doxy“ („Sačuvana smrt“); „The Next Witness“ („Sljedeći svjedok“); „Die Like a Dog“ („Krepati kao pas“); „Murder is Corny“ („Banalno ubistvo“); „Motherhunt“ („Lov na majku“); „Poison a la Carte“ („Trovanje“); „Too Many Clients“ („Previše klijenata“); „Before I Die“ („Prije nego što umrem“); „Help Wanted, Male“ („Pomoć, traži se muško“); „The Silent Speaker“ („Ućutkani govornik“); „Cop Killer“ („Ubica policajca“); „Immune to Murder“ („Otporan na ubistvo“). Vulfa igra Mori Čajkin.

 

[27]  MIKE ROY (1921-1996). Crtač iz „zlatne ere“ stripa. Radio na projektima o likovima kao što su Kapetan Amerika i Flaš Gordon. Lik Akvasa je njegovo autorsko djelo.

 

[28]  Izvorno: Archie Goodwin.

 

[29]  LOUIS ADAMIC (1898-1951), američki pisac slovenačkoga porijekla. U SAD emigrirao 1915. god. Radio kao novinar. Vratio se 1932. u Jugoslaviju, đe je u vezi sa slovenačkim intelektualcima, protivnicima srpske diktature. Naredne godine se vraća u SAD. U Drugome svjetskome ratu lobira za Titov partizanski pokret. Predśednik Udruženoga odbora američkih Jugoslovena. U FBI dokumentima označen kao komunista. Američka cenzura 1950. zabranila objavljivanje njegove knjige „The Eagle and the Roots“. Ubijen 1951. u Milfordu. Nikad nijesu rasvijetljene okolnosti toga ubistva.

 

[30]  John J. McAleer, „Rex Stout: A Biography“, Boston 1977, str. 278.

 

[31]  NAPOMENA: Doslovni prijevod na crnogorski jezik „Crna Brda“; na ruskome djelo objavljeno sa naslovom „Черная гора“; na italijanskome „Nero Wolfe fa la spia“ (1979); na njemačkome: „Nero Wolfe in Montenegro“ (1987); na francuskome: „La Montagne noire“ (1955). Utvrdio sam da postoji i izdanje na hebrejskome jeziku.

 

[32]  B. DeVoto, n.d. str. 8.

 

[33]  Reks Stout je lik Karle Lovćen prvi put uveo u „Over My Dead Body” („Samo preko mene mrtvoga”), noveli iz 1939. god.

 

[34]  Borba za nezavisnu Crnu Goru protiv Tita i Rusa! Iako su neka djela Reksa Stouta svojevremeno u Jugoslaviji objavljena u Zagrebu i Novome Sadu u edicijama roto-romana, jasno je zbog čega knjiga „The Black Mountain“ u Jugoslaviji nikada nije prevedena na „naš jezik“. Nije li vrijeme da se to desi u nezavisnoj Crnoj Gori?

 

[35]  Ruth E. Gruber, „Investigating the Footsteps of Nero Wolfe“, „Los Angeles Times“, Los Anđeles 19. april 1987.

 

[36] R. E. Gruber, n.d. Zanimljivo istraživanje je preduzela Amerikanka Rut E. Gruber. Ona je od 1978. do 1981. bila profesionalna dopisnica iz Jugoslavije i u tome periodu je više puta boravila u Crnoj Gori. Ali, tek će 1987, lišena obaveze da prati političku i ekonomsku situaciju, moći da se, kako kaže, „posveti đečijim maštanjima o detektivskoj fikciji”. Zaputila se 1987. iz Italije trajektom u Crnu Goru da bi utvrdila puteve i lokacije Vulfove misije iz 1954. o čemu je objavila članak.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.