*
Ćutimo
O kiši
Ćebetu na travi
Potopljena ostrva
Iz daha
Cede pupčanu vrpcu
Nerođene smrti
Žmurim
Ruke
Kao da znaju
Da će postojati i sutra
Miruju
Na bubnjevima ranih ljudi
Duh noći
Otkrio se na usni
Donjoj
Bezmalo beloj
Nag
Zaplašen počinkom
Osluškujemo grane
Iz trupa zimskih ptica
Opirem se zadahu susretanja
Novog
I ponovljivog
U starenju pauze
*
Lišajevi uzleću
U malom broju
Pobili su skakavce
Sisaju rumenilo
Mesinganim rilicama
Fantazam čizme
Oživeće
Ako se ne setiš stida
Poklič
Škrguće mir
Oživeće
Zaboden u kolenima
Na tvrdom blatu
Jer si mislio
Da si jednom bolji
Jednom ćeš progledati
Dojkama
Istrgnutim
Što mole za usta
Nečijeg deteta
Nasađenog
Na očišćenoj grudi
Da se vijori kao pobeda
Oživeće
Dok metak
Oblizuje ti slepoočnicu
Čuješ li
Blizu je daljina
I zveckanje kašika
Postrojavanjem smaknuća
Oživeće
U ordenju grobova
Starim
Toplim
Bez mogućeg imena
*
Vetar sam prebacio
Na zemlju
Usitnio je
U gromade praha
Vetar je iznutra žedan
Liže opnu
Oštri krak
Stvorena je kocka
U koži
Na ivicama
Bežim od odgovora
Dogovora
Konačnog
Nadimanog u časti
Što sprovodi čast
O nadi
Beskrajnoj u nama
O nama
Dok igramo se istinama
O posvećenju
Osvešćenju
Početnog mraka
Imam te
Kada mislim
Da te najmanje imam
A upravo tada
Sada
Pada
Stena od paperja
Čini da najviše izmičeš
Aorti
I razumu virova
Dok razmeću se
Sjajem
Nadušeni verom
Da se prepoznajemo
Kroz vreme dato dodiru
Poznajem li te
U zagrljaju
Čvrstom
Mekom
Otići ćeš
I ja ću za tobom
Na marginama
Koje činili smo zajedno
*
Ono što se može videti
Pokaži
Dokaži slepom
Lepom pokoricom
Iz kandže
Mekše od doticanja
U doturenom pogledu
Zapretenom u zanos
Požutelih zanata
Izvuci
Povuci
Na prepečenoj postelji
Plavičastu oseku
Muževnih zaborava
Zavedi
Bespolnim sećanjem
Na pupak
Uvedi me u prkos
Ponizan
Odvažan
Zatočen u mišićavom biću
Mušičavom
Zadrigao u telu žene
Što provocira Troju
Novu i slabašnu
Silovitu na uzglavljima
Nedovršenih budoara
Pozovi
Dozovi zaglavlje
Opustošeno nesanicom
Na dokonim dokovima
Prepunim svanuća
U mrklom kutku
Zarivenom u obasjaj
Što odlaže pretrajalu dušu
Zahod
Nema mirisa
Muzike
Broja
Žena sa nadimkom
Nada mnom je
I upravo počinje
*
Uspravio si čelo
Izgulio kapke
Donji rakurs
Proteran
Oteran
Iz kažiprsta neba
Zašio si usne
Šav na obrvama
Rašio Meku
Blicevima
Balski prizor
Na brisanom tepihu
Sfinga je gost
Usputnom peru
Puzao si podnožjem
Ćutljiv
Ćudljiv
Klečao na preponi
Uzdižući Olimp
Na raskopčane malje
Spokojan
Kao vodič do statua
Preobučen u krzno
Potpaljivao sneg
Prošao si put
Zatekao pehar
Prepun odgovora
Na postolju
U vešu
Čistom
Nabrao si čelo
U mašini nema nikog
Viktor Radonjić je rođen 1973. godine u Beogradu. Poeziju je objavljivao u Internacionalnoj reviji ,,Signal’’, Savremeniku, Gradini, Mostu, Poljima, kao i na internet portalima – Balkanski književni glasnik, Knjizevnost.org, Projekat Rastko i Knjigomat. Objavio je zbirke pesama: Nadir (2002), Tmina i srebro (2004), Ekologija fraze (2005), Žvakanje amalgama (2011) i roman Prozor u zid (2010). Živi u Beogradu.