“Poslije jednog neuspjelog pokušaja da se sa završenom likovnom akademijom upišem na specijalku u Beogradu, meni se kao jedini put ukazao Pariz, gdje je stvarao Pikaso. Bilo je to 1957. godine i ja sam tada obožavao Pikasa – slikao sam glave kao on i čak se na njegov način fotografisao, a kada sem krenuo za Pariz želio sam da postanem njegov učenik. Međutim, istog trenutka kad sam stupio na tlo Pariza te moje želje su me napustile…

Ja, Tošković, i Dado Đurić, i Petar Lubarda smo, po nekom zakonu duhovne ravnoteže, morali dugo vremena da tamo boravimo…

Uvijek se govorilo o trojici naših u Parizu (ja nijesam u tu trojku). Ali, u Parizu su mi često govorili da se (u njemu) ništa ne dešava osim mojih glava… ” – kaže Uroš Tošković.

Dakle, kako sam otkriva, glave su bile njegova tema  još od vremena kada je “… crtao na kamenu praveći boju od gliba i maline.” One su sa toliko emocije utrljavane, bolje reći gravirane, u “kožu” papira da je razdiru (Žena u korotu) i ostavljaju deformisane, ali  prepoznatljive otiske. Često to nije linija, već crna brazda i Toškovićeva “sirova” nadrealnost u tom ekspresivnom izrazu ostavlja neponovljive vizije. Crtao je nakaze, ljudske i životinjske, miješajući strave djetinjstva, priče o vješticama i vukodlacima sa tragikom savremenog trenutka. To su djela, ređena najdubljim emocijama, vibracije što se iz podsvijesti spuštaju niz ruku, koja perom, olovkom ili četkicom bilježi gorčinu tog sadržaja. Kao na romaničkim portalima [ovinjija, ili gotičkih predstava o kraju kolektivne i individualne istorije u scenama pakla sa timpanona katedrale u Buržu, i Tošković slika satiranje fizičkog zanosa. Ništa ovdje ne dobija milost umjetnika. Čak ni leševima ne daje božje obećano uskrsnuće puti. Ipak, izbor surove elementarnosti, propovjednikove “taštine nad taštinama”ovaj umjetnik je učinio po odluci sopstvene gorčine.

Svo stvaralašto mu je, poput verbalnih zabilješki i poetskih izleta, aforistično i usmjereno na apsolutni iskaz. U semantičkoj podlozi mu je poruka, surovo servirana – kao Holofernova glava na Juditinom pladnju. Bez bilo kakve zavodljivosti i dodatnog ukrašavanja figuratvnih predstava, izvlači podtekst, ponegdje ga čak i oslobađa bilo kakve enigmatičnosti i ostavlja u zapisu. Ovo svojstvo posebno je naglašeno u kasnijim radovima gdje izbor stihova ili aforističnih komentara ima sarkastičnu, ali ponekad i zlokobnu narativnost.

U toj korelaciji Toškovićeve skaske ostaju u mediju slikarstva. Fabula sa izvorom u slikama konačnosti, kao konstanta ove umjetnosti, ne uslovljava samo njenu vizuelizaciju i već i likovno opredjeljenje, koje se kreće od arhaizirajućih znakova do nadrealističkog i ekspresivnog izbora. Karakteristična crtačka virtuoznost i tematika šokantnih čovjekolikih ruina, učinili su ga jednim od preteča neonadrealizma i nove figuracije.

Svaka Toškovićeva priča ima, uglavnom, po jednu figuru, čerečenu i unakaženu rastrojstvom trenutka, izvučenu iz neke vijuge duboko zalutale u podsvijesti, i bez bilo kakvih prepoznatljivih koordinati ili zemaljskih obilježja. Ona je isturena na čistac i u pukoj samoći prepuštena tvoračkoj avanturi, milosti umjetnika, bespomoćna u svom izgnanstvu.

“Čini mi se da ja gdje dođem oblikujem društvo, a ne ono mene. To je snaga pojedinca. Star sam kao istorija. Stvari se saznaju, ali sa zakašnjenjem, tek negdje pred kraj života saznaš ono što ti je najviše trebalo u životu.” Ovo je dio jednog aforističnog razmišljanja Toškovićevog. I tu je lako prepoznati viziju figure, njen grč i teški krik.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.