Velimir Hljebnikov: Zvjerinjak
sa ruskog preveo Marko Udovičić
PTIČICA U KAVEZU
O čemu pjevaš, ptičice u kavezu?
O tome kako pala si u mrežu?
Kako si gnjezdašce vila?
Kako te krletka s družicom rastavila?
Ili je to pjev poj sreće tvoje
U milom gnjezdašcu svojem?
Ili mušice kako si lovila
I djeci njih nosila?
Pjevaš li slobodu, šume,
Ili visoke hume?
Il o zelenim livadama,
O širokim li poljanama?
Dosadno je jadnici na šipci biti
I kroz prozorče sunce motriti.
Ti sunčanim se kupaš danom
I divno ti je sve otpjevano.
Ili se sjećaš sveg staroga
Rad zaborava jada svoga
I ključas sjemenčice,
Pohlepno piješ vodice.
***
Rusija ne pamti napitaka,
Gde vinska vječnost je bila,
Kad razvi prvi od svitaka
Pismo je sudbinsko štila.
Ti si, njemljiva sva, slušala,
Ko djeca odrasle, svitak,
A ipak, podla, nadgledala
Tebe je sila skrita.
<početak 1908.>
***
Pratim let njegovih prisila,
Tih krila: u dalj me nosila,
Svod plavoznačenjskih sloboda,
Ispod sunčanih tih oboda,
Tamo, pod sam vrh, gdje je sela
Večitog ždrala pesma bela.
***
Iz vreće, uz tresak,
Na pod se rasu stvar mnoga.
I ja mislim
Da je svijet
Samo smiješak
Koji tinja
Na ustima obješenoga.
***
Vremari-trščari
Na jezera obali
Gde kamenje vreme je,
Gde vreme je kamenje,
Na obale jezeru,
Vremari, trščari,
Što svešteno šume.
POPAC
Krilcajući zlatopismom
Najfinijih žila
Pjesma popčeva u koš trbuha skrila
Priobalnih mnogo trava i vjera.
”Pinj, pinji, pinj!” – stropoštala se zinzevera.
O nečekaru večernje zari!
O, labudovo!
O, ozari!
***
O, dostojevskimo oblak žurni!
O, puškinoća zamrlog podneva!
Noć, što se ogleda poput Tjutčeva,
Beskraj izasvjetskim puni!
***
Bobeobi pjevale se usne,
Veeomi pjevali se pogledi,
Pieeo, pjevale se obrve,
Lieeej – pjevala se vanjština.
Gzi-gzi-gzeo, pjevao se lanac.
Tako na platnu nekih podudarnosti
Van triju protega živjelo je Lice.
VRAČANJE SMIJEHOM
O, nasmijte se, smjehači!
O, zasmijte se, smjehači!
Što se smiju smijehovima, što smijanstvuju smijalno,
O, zasmijte se osmijalno!
O, smijišta nadsmijalna – smijeh ismijnih smjehača!
O ismij se rasmijalno, smijehu nadsmijnih smijača!
Smijehovo1, Smijehovo,
Ismij, osmij, smiješci, smiješci,
Smijuljčići, smijuljčići,
O, nasmijte se, smjehači!
O, zasmijte se, smjehači!
***
Ne znam vrti li se zemlja ili ne,
To zavisi od smještanja riječi u redak,
Ne znam bjehu li moj djed i baba
Majmuni, kao što ne znam jede li mi se slatko ili kiselo.
Ali znam hoću da vrijeme i hoću da sunce
I žilu moje ruke sjedini zajedničko drhtanje.
Ali hoću da zrak zvijezda cjeluje zrak mog oka,
Ko jelen jelena (o, njine lijepe oči!)
Ali hoću, kad treperim, da se zajednički trepet uključi u vaseljenu,
I hoću vjerovati da ima nešto što ostaje
Kad se pletenica voljene djevojke zamijeni, na primjer, vremenom.
Hoću staviti u zagrade zajednički množitelj što sjedinjuje mene, Sunce, Nebo, bisernu prašinu.
***
1.
Vi sjećate se grada, u čudu uvrijeđena1,
Čiji zvuk tako milo sluh mazi
I uzet je iz jezika starih finskih plemena.
Pastir vas zove, da vas spazi,
Sviralom seoskom (mnogo nježnosti
u seoskim je imenima)
Mlječna će stoka2, s obilnim vimenima,
Malo plašljiva preći rijeku, žuborav brod3.
Sve to nam predade u imenu tuđ narod.
Pastir sa frulom od kore brezine
Sad umuknu iza buke epohe ine.
Gje je prije klik ječao
mališanski lijepih truba,
Tamo sad visi, smračeno, dima smolava ćuba.
Gdje kravlje noge voda je odražavala lijena
Nad rijekom je prebačen mosta poluvijenac.
Razdoru, stratištima – juče i sad – grad-jasli.
U njem su drugarstva pepeo i puhor, stinjavši, ugasli.
Nekad, oboriv glavu, strijelac šutke
u povorci k stratištu koračaše
Zar za njim u mnogogoglasnoj masi
glas djevojački ne plakaše?
Prijašnjih snaga zapad.
Pozvan je dželat na rad.
A uostalom, sve je strašnije i prostije:
Od plodovlja tijela pogubljenih na poljima
šumama izrasti nije.
Pogubljenje je u tajno dvorište duboko
Sklonjeno: tu ga posmatra dječije oko.
Kad masa graje i veseli se, meni
Tako i sada: na nebu vedrom oblačić –
Hrpu velikašica nepokornih u sjećanju mi znači!
2.
U tebi voljeni grade,
Starica nešto bi jela
Na košaru je svoju sjela
I spremati se jesti stade
Zrikavošću je zamahnula koja obična nije.
I od kraja do kraja leti crno jato ptičije.
ŽDRAL
V. Kamenskom1
Na trgu, u vlazi ugla upadnog,
Gdje bliještećom iglom zlatnom2
Pokrite grobnice careva su,
Tamo je šaptao dečko u užasu:
“Ej, ej, vidi, dimnjaci njišu se pjani!”
Zečija usna od užasa preblijedje,
I za visinu prikovan pogled je.
Šta? Dečko budan bunca li?
Zovem dečka. Ali
On šuti, i naglo mu se noge u strašan galop dale!
Polako uzimam očale.
I tačno: dimnjacima podizala se šija,
Kao na zidu sjenka prstiju vještičija.
Tako se pokrenu u močvari bukavci nepokretni prije,
Kada opasnosti više nije –
Sred ševara i jezerskih bala
Ptica-biljka glavom je zakimala.
Ali šta to? Juri niz rijeku, u nekom vihru,
Željezo, šaci nalične, kuke.
Stojeći na valima, kada oni stihnu,
Liči na dar za uspomenu kosturu ruke!
Dio po dio, ustremi se na stvari sa neviđenom snagom –
Tako robijaš juri na sastanak s dragom.
Željezne i oštroumne palate mnoge,
Sred nekog jarosnog požara,
Kao plamen, što niče iz žara,
Zastajući na mjestu, čudu daju noge.
Dimnjaci, što stoljećima stoje –
Njin lijet
Podražava crva razigraniji što je
No mačadi vragolije.
Tad djelovi voza s natpisom ”Za nepušače” i “Za vojni stalež”
Kostur su odjenuli u žile što su se isprepetale.
Željezne staze survavaju se s puta
Pokretom u jesen sazrelih stručkova.
I eno valima poput praga pluta,
Poput Sove ili groznog Detinjca4, od obala otpalog Tučkova5.
O rode ljudski! Bio si kao krtina,
U kojoj su sazrela ina sjemena!
Rišući poplatom po groznom blatu, ina
Kreću pobunom protiv tebe plemena!
Od željeza
I mjedi nad gradom se dizao, prijeteći, skelet,
Pred kojim su čovječanstvo i sve drugo tek bagatele,
Ne više nego žlijezda.
Pravo ili u zavoju lete
Dimnjaci i objavljuju ti propast, svijete.
Dimnjaci nevidljivih duhova to su. Poje
Svaki: “Zmiju sa smrtnim cjelovom starim
Ljudske grudi odavno goje”.
Gori nije bio ni Kašćej6
No što, možda, pobuna stvari ispašće.
Pa zašto da mazimo stvari?
Dok se vodena površina pjeni,
Plovi protiv talasa splav vitko-gvozdeni,
Iza njega se otvara bezdna crna,
Razjapljena kao plod jeseni,
I obnažila se ispala zrna,
Ugaona kula, ne ostaviv dugi top što podne oglašuje7,
Grudnu kost ptice obrazuje.
Na njoj u bijeloj košulji sjelo
I leti dijete izludjelo:
Jastučnica8 stegnuta na grud mu je.
Kukcolike taljige, kojih
Po kosturu se penje kuka
Kao kakadu
I nad Losovim9 otokom radnik eno:
“Pašću” sumanut kuka.
Misao vesla po talasima sijavice,
A rujnō i žutō, što u prugama ih boji,
Daju kralježnicu ptice.
Sa krova neboderima
Ustremljenih ruku trava se njiše.
Gušu čudovišta opteretili su neki među njima.
S dugama10 poletjelim k nebu poput kiše
Lete, kao lišće u nepogodi,
Dimnjaci što čuvaju dim i datume godina.
Most koji je, kao svešteni stih,
Obješen nad gradom, nikad tih,
Što obuhvati prostor u spletke svoje
I dva rukavca vode zatvorio je,
Evo kreće na put, ali ne hita:
Ima spori hod velmože čija su prsa zlatom opšita.
Kretanje sante podražava most
I sobom pravi ptičiju grudnu kost.
Njim ko da neki ložač upravljaše,
A, možda, to je burlak u crvenoj košulji i opancima iz vode spašen,
S prilijepljenom uz čelo kosom
I s pobožnom niz obraze iz očiju rosom.
I pravi ćubu ptice
Kuka, ostatak iz doba kad samo četvoronoge zvijeri znalo je žiće.
I kuku kočijaš bijesno potjera iznenada
Ko kad herostratska želja da izazove sudar dva voza ložača svlada.
Mnogoprozorske – koliko malih očiju u oku vilina ata bude –
Kuće obrazuju nešto kao užasnu slezenu,
Zeleno-prljavu iskonsku boju njenu.
I negdje u njima, trljajući očice, djeca se bude.
Motri, motri! Dijete
Oči protri!
U čudovišta ima nogu više no dlaka u krznu koze.
Tučne rešetke – listovi u jesenji mjesec to su,
Napustivši mjesto, krznu čudovišta daju one osu.
Željezne staze, što rastu u podivljalosti,
Nogama čudovišta daju lake cjevolike kosti,
Kao zmije u čvrsti plot spletene,
I dugačke na grad bacaju sjene.
Surovo jasno dimnjaci uzlijetahu jávke,
Pokrite tačkama, kao pijavke,
Kao regruti ka mjestu jâvke
Letjele su dimnjaka izvijenih pijavke –
Tako mnogobrojni dimnjaci šiju prave.
I evo leš žurno leti sa stvarima u savez.
Stroge i natmurene djeve
Lete, odežde duge vukući, kao vjetar napjeve.
Neka ptica, kračući nebom nogama grobnog huma,
Sa osmokrakim krstovima,
Otvorila je daleki kljun
I njegovim polovinama zarobila svjetlost,
I u toj svjetlosti jasnije su mrtvaca mase
Što žure da stupe u savez sa stvarima
Moćan skelet sazda se.
Stvari su neku davnašnju zamisao ispunjavale
Slijedeći naume iz starine,
One su, ko urotnici, hitale
Dići na presto – iznemoglog u skitnjama
Koji obeća:
”Ja gradova i sela daću vam rubine
Ako ispunite što obznanih vama”.
Ka njemu mrtvaci iz groblja sletješe
Da u plot odjenu kostur željezni.
“Vanjuška Cvjetočkin11, to Nezabudkin bješe” –
Starica uvjerava – ”on leti, pun boljezni”.
Leševi, izdajnici
Živih, zlurado su se smješkali
I njini redovi, ko u stroju bojovnici,
Na trgu gnjevno njihati se stali.
Poluždrala, poludiva
Vlada bi groza na ljudima.
Kao bura vlakna, svoje krilo je raširio,
Put u ždrijelo zvjera čovječuljku je predskazan bio,
Kao put vazdušinke k peći.
Nad poljem spemnim za pogibiju
Novom se bogu za slobodu moleći
Uznici glavama u prozore biju.
Prevrat je svršen. Život je ustupio vlast
Savezu leševa i stvari.
O, čovječe! Kakav ti šapnu duh
Himben, ubica i savjetnik smiješani:
“Duh života u stvari ulij!”
Ti razum bezumno utuli –
I eto opet ždralu si podanik.
Nesreće te ko šuma tavna opkole
Kad ždral u poslovima podržava lole,
Kuće u stilu renensansa i rokoko –
Samo lišaj kojim je močvar pokrita,
Pleše u nebu visoko,
Plesom pijanoga Skita.
Ko da ne umre od smijeha, u plesu
Videći kako ždral pravi ružne ispade.
Ali ovdje je smijeh dobio ludila primjesu
Kad su vidjeli u kljunu da čedo nestade.
Matere su izvodile mnogo
Crnokose i plavokose dječice
I, umirući u pogledu, čekale.
Jedni krive od sreće krajeve usta i lice
Drugi plaču: glave im na ruke pale.
Žrebom su djecu odabirali staroste –
Tako su važno odlučili starješine –
I u mrežu nabacavši ih ko plodove zlataste,
Ždralu ih dizali u visine.
Kroz okca mrežice
Ispala je glavica, lepršajući svilom kose.
Ždral, što za ljudske mise strasnu ljubav gaji,
Djetence posljednje prezalogaji.
Učitelji i proroci već i
Uče moliti se, o nepobjednoj kobi zboreći.
I krilima je lupao otegnuto
I gdjekad ljudiće iz dosade guto.
Kikot i krik mu utnuti
U pobjedničko ”davim”.
I, vratnih žila napregnutih,
Molitvom ždrala ljudstvo slavi.
Ždral igra sve zvonkije i golije,
On krilom mete gomile čovječije.
On kljun odjenu u ostatke ljudskog mesa,
On skače i igra u nastupu divljega plesa.
Tako igra divljak nad truplom pobijeđenog neprijatelja,
O, ta noga u nebo bačena od veselja.
Al odjednom diže se i dalj ga izbriše.
Nisu ga vidjeli više.
***
Želimo zvijezdama tikati
Smorismo se njima vikati
Otkrismo slast rikati
Budite strašni kao Ostranice1,
Platovi2 i Baklanovi3.
Vama, stranaca gubice,
Dosta je klanjanja ovih.
Nek viče kočijaš svaki,
Pljunite u oči njima!
Budite u vjeri jaki
Nalik Morozenkima4.
Upodbite se Svjatoslavu,
Dušmanima reče: “Idem na vas!“
Obnovi potamnjelu slavu
Četo sjevernih lava.
S gomilom pradjedova hodi
Jermak sa Oslabjom za nama.
Vij se, ruska zastavo, vodi
Po suhom i po močvarama.
Gdje je duh domaje u grobnom miru.
Bezvjerstva gdje je pustoš sama,
Idite strašno, nalik Vladimiru,
Ili Dobrinji5 sa četama.
***
Slonovi su se kljovama borili tako
Da su se činili kao bijel kamen
Pod rukom umjetnika.
Jeleni su zapleli rogove tako
Da se činilo: sjedinjeni su starinskim brakom,
Sa uzajamnim strastima i uzajamnim nevjerstvima.
Rijeke su se ulivale u more tako
Da se činilo: ruka jednog steže vrat drugog.
ZVJERINJAK
Posv. V. I.
Vrte, Vrte!
Gdje je željezo slično ocu što opominje braću da su braća, i sprječava sukob uz krvoproliće.
Gdje Njemci piju pivo.
A krasotice prodaju tijelo.
Gdje orlovi sjede slični vječnosti, određenoj današnjim, večeri još uvijek lišenim, danom.
Gdje kamila, čija je visoka grba lišena jahača, zna odgonetku budizma, a skrila je u sebi kinesko prenemaganje.
Gdje je jelen tek strah, rasvjetan kao široki kamen.
Gdje je odjeća ljepuškastih ljudi.
Gdje ljudi hodaju natmureni i tužni.
A Njemci pucaju od zdravlja.
Gdje je crni pogled labuda, koji sav sliči zimi, a crno-žuti kljun – jesenjoj šumici, malčice odveć oprezan i nepovjerljiv za njega samoga.
Gdje plavi najljepšan1 opušta rep, sličan Sibiru koji se vidi sa Pavdinskog2 kamena kada je po zlatu pala i zelenilu šume bačena plava mreža od oblaka, i sve je to raznoliko osjenčeno zbog neravnina zemljišta.
Gdje australijske ptice3 žele uzeti rep, i, udarajući u strune, opjevati podvige Rusa.
Gdje stežemo ruku, kao da je u njoj mač, i šapćemo zakletvu: odbraniti ruski rod po cijenu života, cijenu smrti, cijenu svega.
Gdje se majmuni različito ljute i pokazuju različite krajeve trupova i gdje su, osim tužnih i krotkih, vječno razdraženi čovjekovim prisustvom.
Gdje slonovi, uvijajući se, kao što se uvijaju planine u vrijeme zemljotresa, traže od djeteta da jedu, unoseći drevni smisao u istinu: Gladan sam! Da je pojede! – i čučnu kao da ištu milostinju.
Gdje se medvjedi vješto veru i gledaju dolje, očekujući stražareve naredbe.
Gdje slijepi miševi vise naopačke, poput srca savremenog Rusa.
Gdje sokolove grudi podsjećaju na perjaste obake pred buru,
Gdje niska ptica4 vuče za sobom zlatni zalazak sa svim ugljevljem njegovog požara.
Gdje u tigrovom licu, uramljenom bijelom bradom i sa očima postarijeg muslimana, poštujemo prvog prorokovog sljedbenika i čitamo suštinu islama.
Gdje počinjemo misliti da su vjere – utihnule struje talasa, čiji su zalet – vrste.
I da na svijetu ima tako mnogo životinja zato što one umiju da različito vide boga.
Gdje zvijeri, umorivši se od rikanja, ustaju i gledaju u nebo.
Gdje na mučenja grešnika živo podsjeća tuljan koji s vapajem juri po kavezu.
Gdje se smiješni ribokrilci5 staraju jedan o drugome s dirljivošću starovremskih spahija Gogoljevih.
Vrte, vrte, gdje pogled zvijeri znači više nego hrpe pročitanih knjiga.
Vrte.
Gdje se orao žali na nešto, kao dijete sustalo od plača.
Gdje lajka traći sibirsku vatrenost, vršeći starinski obred rodovske mržnje kad vidi mačku što se umiva.
Gdje jarci moljakaju, proturivši kroz rešetku rascijepljeni papak, i mašu njim, dajući očima samozadovoljan ili veseo izraz, kad dobiju traženo.
Gdje podnevni topovski pucanj6 tjera orlove da gledaju u nebo u očekivanju oluje.
Gdje orlovi padaju sa visokih sjedala kao kumiri u vrijeme zemljotresa sa hramova i krovova zdanja.
Gdje orao, kosmat kao djevojka, gleda u nebo, potom u kandže.
Gdje vidimo zvjer-drvo u vidu jelena koji nepomično stoji.
Gdje orao sjedi, okrenuvši ljudima vrat i gledajući u zid, držeći krila čudno raširenim. Ne čini li mu se da lebdi visoko nad planinama? Ili se moli? Ili mu je vruće?
Gdje los ljubi kroz ogradu pljosnatoroga bivola.
Gdje jeleni ližu hladno željezo.
Gdje crni tuljan skače po podu, odupirući se na dugačka peraja, kretnjama čovjeka vezanog u vreću, i sličan tučanom spomeniku koji je odjednom u sebi otkrio nastupe neodoljivog veselja.
Gdje kosmati “Ivanov”7 poskakuje i bije šapom u željezo, kad ga stražar nazove “drugom”.
Gdje lavovi drijemaju, spustiviši lica na šape.
Gdje jeleni neumorno biju u rešetku rogovima i tresu glavom.
Gdje patke izvjesne vrste u suhom kavezu puštaju jednodušni krik iza kratke kiše, kao da služe molitvu zahvalnicu božanstvu – ima li ono noge i kljun?
Gdje su biserke ponekad glasne gospoje s ogoljenim i drskim vratom i pepeljasto-srebrnim tijelom, snabdjevene narudžbama kod one iste krojačice koja opslužuje zvjezdane noći.
Gdje u malajskom medvjedu odbijam prepoznati susjevrenjaka i raskrinkavam skrivenog Mongola i htio bih da mu se osvetim za Port-Artur.
Gdje vuci iskošeno pomnjivim očima izražavaju pripravnost i privrženost.
Gdje sam, ulazeći u zagušljivo boravište gdje je teško biti dugo, obasut jednodušnim “magarrac!” i ljuskama sjemenki besposlenih papagaja koji glatko brbljaju.
Gdje debeli blistavi morž maše, kao umorna ljepotica, skliskom crnom lepezolikom nogom i zatim pada u vodu, a kad se ponovo uskotrlja na podaščani most na njegovom gojaznom moćnom tijelu pokazuje se brkata, čekinjasta, s glatkim čelom, Ničeova glava.
Gdje čeljust bijele visoke crnooke lame i pljosnatorogog niskog bivola i drugih preživara ravnomjerno se kreće nadesno i nalijevo, kao život države.
Gdje nosorog nosi u bijelo-crvenim očima neugasivi gnjev svrgnutog cara i jedini od svih zvijeri ne krije svoje prezrenje prema ljudima, kao prema pobuni robova. U njemu je pritajen Ivan Grozni.
Gdje galebovi s drugim kljunovima i hladnim plavim očima, kao uokvirenim naočarima, imaju izgled međunarodnih poduzetnika, čemu nalazimo potvrdu u prirođenoj vještni s kojom u letu hvataju hranu bačenu tuljanima.
Gdje, sjećajući se da su Rusi svoje iskusne vojskovođe veličali imenom sokola, i sjećajući se da je oko kozaka, upalo duboko pod prelomljenu obrvu, i oko te ptice – rođaka carskih ptica, jedno te isto, počinjemo shvatati ko su bili učitelji Rusa u vojničkom poslu. O, sokolovi, potučeni grudima čaplji. I oštri uvis izvijeni njin kljun. I pribadača, na koju insekti slijeću rijetko, nosilac je časti, vjernosti u dužnosti.
Gdje se crvena patka koja stoji na šapastim nogama sjeća lobanja onih što su pali za rusku domovinu, u čijim kosturima njeni su preci vili gnijezda.
Gdje je u zlatastu ćubu ptica stanovitog izgleda stavljena vatra takve snage kakva je svojstvena samo onim koji su dali zavjet beženstva.
Gdje Rusija izušćuje ime kozaka, kao orao krik.
Gdje su slonovi zaboravali riku na surlu i ispuštaju krik kao da se žale na nervno rastrojstvo. Možda, videći nas suviše ništavnima, oni počinju smatrati znakom dobrog ukusa ispuštati ništavne zvuke? Ne znam. O sive naborane planine! Pokrivene lišajima i s travama u pukotinama.
Gdje u zvijerima propadaju neke divne mogućnosti, kao u Časlovac upisano Slovo8 o polku Igorovu za vrijeme požara u Moskvi.
***
Noći, krcata zviježđima,
Kakvom sudbinom, izvješćima
Ti široko sijaš, knjigo?
Sloboda ili igo?
Kakvu pročitat kob treba
S ponoći širokog neba?
***
Snježno-moćan, sa divnim snom
Širokih očiju, tvoj kras,
Ponoćna ti kosa preda mnom
Stala je u bezumni čas.
Kako je crn i zanosan
Vijenac radošću spleteni,
Što ostavi ga, možda, gavran,
U dugom letu usamljeni.
I stasa bijeli snijeg ovaj
Nije li zato strogo prelesan
Da čovjek čovjeku bude svjetova
Zvuk, bude čujan kao pjesan?
***
Zakon ljuljačke zapovijeda
Da se nosi obuća čas široka, čas uska.
Vrijeme – čas noć, čas dan,
A vladari zemlje – čas nosorog, čas čovjek.
***
Gdje probadaju topola lim
Jeseni klovna što je sumoran,
Gdje s neba teža nesta, tim
I vas na smijeh primora.
Gdje zemlja sva od ravnina
Bruji pod saborom sušara
Da sračuna prihode Mordvina
Dok izvještaj odanog sluša,
Gdje gost prolaznik spusti petu, avaj,
Takmaca u ljubavi nesrećnoga,
Gdje igra žmurke te i te spasava
Od svjetla žigičnoga,
Gdje pod pokroviteljstvom Janusa
Živi ćurka, kokoška, gusan,
Gdje pod skrbljenjem prirode–tete
Ovdje, tihooka, cvatete.
***
Malo mi treba!
Da s korom hljeba
Kap mlijeka imam
I taj svod neba
S tim oblacima.