Tomaž Šalamun
RIJEČ JE TEMELJ SVIJETA
i z b o r, 1 9 8 7 – 2 0 1 1
Sa slovenskog preveo Josip Osti
Zbirka poezije Tomaža Šalamuna “Riječ je temelj svijeta” objavljena u izdanju OKF-a. Urednik izdanja je Pavle Goranović, a izdavač Milorad Popović.
O AUTORU
Tomaž Šalamun, pjesnik i prevodilac, rođen je 4.7.1941. godine u Zagrebu. Dio djetinjstva i mladosti proživio je u Kopru. Diplomirao je historiju likovnih umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, u kojoj i danas živi, a studirao je i u Krakovu, Pisi, Parizu i Iowi. Bio je član konceptualističke grupe OHO s kojom je izlagao i na velikoj svjetskoj izložbi u Muzeju moderene umjetnosti u New Yorku (MOMA), 1970., što mu je otvorilo mnoga vrata kasnijih brojnih, kraćih i dužih boravaka, kao pjesnik, u Americi. Po završetku studija bio je asistent na Akademiji za likovnu umjetnost u Ljubljani, te kustos-pripravnik u Modernoj galeriji, a potom je, cijeli život, uglavnom, proživio kao slobodni umjetnik. Od 1996. do 1999. godine bio je konzul-kulturni ataše u New Yorku. Posljednjih 12 godina, kao visiting professor Creative Writinga, predaje, svake ili svake druge godine, po jedan semestar na američkim univerzitetima, na kojima ima prevedenih 12 knjiga pjesama. Dosad je objavio knjige pjesama: Poker (1966), Namen pelerine (Namjena pelerine, 1968), Romanje za Maruško (Hodočašće za Maruškom, 1971), Bela Itaka (1972), Amerika (1972), Arena (1973), Sokol (1974), Imre (1975), Druidi (1975), Turbine (1975), Praznik (1976), Zvezde (1977), Metoda angela (Metoda anđela, 1978), Pesmi (Pjesme, izbor, sa S. Makarović i N. Grafenauerom, 1979), Po sledi divjadi (Po tragu divljači, 1979), Zgodovina svetlobe je oranžna (Povijest svjetlosti je narančasta, 1979), Pesmi (izbor, 1980), Maske (1980), Balada za Metku Krašovec (1981), Analogije svetlobe (Analogije svjetlosti, 1982), Glas (1983), Sonet o mleku (1984), Soy realidad (1985), Ljubljanska pomlad (Ljubljansko proljeće, 1986), Mera časa (Mjera vremena, 1987), Živa rana, živi sok (1988), Otrok in jelen (Dijete i jelen, 1990), Glagoli sonca (Glagoli sunca, izbor, 1993), Ambra (1995), Črni labod (Crni labud, 1997), Knjiga za mo jega brata (1998), Morje (More, 1999), Amerika (Amerika, 2000), Zelena vatra, zeleni cvet (Zelen ogenj, zelen cver / Fuoco verde, fiore verde, 2000) Gozd in kelihi (Šuma i kaleži, 2000), Table (2002), Od tamo (Od tam, 2003), Z Arhilohompo Kikladih (S Arhilohom po Kikladi, 2004), Šta je šta (Kaj je kaj, 2005), Sončni voz (Sunčana kola, 2005), Modra kula (Sinji stolp, 2007), Nanja me od niotkud posjeti kao riba (Njanja me od nikoder obišče kot riba, 2008), Lavu sam naribao glavu do polovine njuške potom prestao (Levu sem zribal glavo do pol gobca potem pa nehal,2009), Hladne bajke (Mrzle pravljice, 2009), Kada prodre sjena (Kovdre senca, 2010), Godišnje doba (Letni čas, 2010), (Opera buffa, 2011) in Kada (Kdaj, izabrane i nove pjesme, 2011), te knjigu priča Markova kuća (Hiša Markova, 1992). Na engleskom jeziku je objavljeno 19 njegovih knjiga pjesama, na njemačkom 8, na francuskom 6, na talijanskom 5, po 4 na španskom, poljskom i mađarskom, na makedonskom 3, po 2 na češkom, švedskom i albanskom, po 1 na slovačkom, rumunskom, finskom, ruskom i flamanskom, a na nekadašnji srpsko-hrvatski 17 (5 na srpski, ostale na hrvatski i bosanski). U Crnoj Gori mu je, 1989. godine, u prevodu Josipa Ostija, objavljen izbor pjesama, s naslovom Molitva za kruh. Dobitnik je velikog broja slovenskih i međunarodnih književnih nagrada. Pored najvećih nacionalnih pjesničkih nagrada (od nagrade Prešernovog sklada – 1973, preko Jenkove nagrade – 1988, do najvećega priznanja u Sloveniji za umjetnost – Prešernove nagrade, 1999. i proglašenja za viteza poezije – 2012), te Nagrade „Mladosti“ (1968) i Nagrade Željezare Sisak (1978, zajedno sa Danilom Kišom i Mirkom Kovačem) u nekadašnjoj zajedničkoj državi, Jugoslaviji), dobio je nagradu u Constanci (2004, zajedno s Amusom Ozom), Europaische Preiss u Münsteru (2007, zajedno sa prevoditeljem njegove knjige Fabjanom Hafnerom) i nagradu Zlatni vijenac Struških večeri poezije (2009). Od 2005. Godine je izvanredni član SAZU (Slovenske akademije znanosti i umjetnosti).
PTICE
Sanjao sam da mu je iz usta tekla krv.
Ležao je na pijesku i zurio u prazno.
Naokolo je mirisalo stijenje.
Stao sam cipelama na njega i zdrobio mu
nos. Činilo mi se da ga se ptice
boje. Da ga neće rastrgati
bude li pretanak curak krvi. Slomio
sam mu vrat u potiljku. Od ušiju i
obraza napravio sam kašu. S pijeskom
izmiješan škripao je. Nebo se
provalilo i produbilo. Ptice su se
počele okupljati u jatima i približavati.
ČITATI: LJUBITI
Kada te čitam, plivam. Kao medo me šapama
guraš u blaženost. Ležiš na meni, kojeg si
uništio. Na smrt sam te zavoljeo, prvi među
rođenima. U jednom jedinom trenu postao sam tvoj krijes.
Siguran sam, kao što to nisam bio još nikada. Konačno si
osjećanje dovoljnosti: znati otkud je žudnja.
U tebi sam kao u mekom grobu. Režeš i žarom prožimaš
sve slojeve. Vrijeme se upali i nestane, himne čujem,
kad te gledam. Strog si i zahtjevan, stvaran. I ne
mogu govoriti. Znam da žudim za tobom, tvrdi sivi
čeliče. Sve dam za jedan tvoj dodir. Pogledaj, kasno sunce
udara u zidove dvorišta u Urbinu. Umro sam za tebe.
Osjećam te i trebam te. Šutiš. Izrivaš me i sažižeš.
Stalno. A u prostore, koje si uništio, teče raj.
U LJUBAVI ČUVAM
Imao sam sedam rijeka. Sve su bile
bez glave. Puštao sam dim. A
nebo, orasi, tamna i tjeskobna
pomjeranja moje divljači ostali su
sjetni. Osjećao sam da nekoga
spasavam. Bio je mlad mjesec. Prihvatio
sam se crvene kugle. Korijenje je
počelo škripati kao pod snijegom.
Bio sam tijelom na toplom, u
dvije sunčeve zrake. Selo je
tonulo u nebo. Osjećao sam kako
mogu skinuti težinu. I probudio
se. Njegove trepavice su se
počele doticati crte života.
***
Ne ubojstvo,
šutnja dovede opet na
mjesto zločina.
PISMO
|23
Crveno, purpurno, plavo,
to je moj krov, tamo spadam.
Mrvice, đugumi, papiri i
vjetar, koji sve to diže prema moru.
U trup parobroda se zalijeću,
o, kako zovem tijelo svog mlađega
sebe, volio bih ga vidjeti i zagrliti.
Zašto te nema?
Čega se bojiš?
Razrezali bi spiralu, ako hoćeš,
razapeli dokument.
Sunce u crvenim opekama predveče bit će
naše, naš bit će kontinent.
Zgnjećit ćemo naše kolijevke kraj trbuha lađe.
ustat ćemo sigurni, svježi.
Dođi!
Pogledaj, sve newyorške mostove
polomio sam kao piruete,
ljudi se guše, hrčci nemaju vode
i ogromna lavina, naše more i
veliki vašar, gnjurci, koji se probijaju
kroz oštar zrak, mek i kristalan,
kroz želatine oca, sjedaju nam na ramena.
Taksisti su sretni.
Svijet se suče, kamo zataknemo rukave.
Noć znamo skoncentrirati u pumpu i knedlu,
Zlato talimo.
Nešto između brenti i buradi za benzin,
uvrnut modri rub i tijelo metala.
Znamo sve i znamo samo ovdje.
Bobi, spusti ga!
TVOJA SAM DUŠA, TVOJA KOŠUTA
Spalio si me i razbacao.
Spaljuješ me i kidaš.
U tvojim sljepoočnicama je moj cvijet, one
okrugle, tupe kugle zemlje, na kojima
umirem,
na njima se zgrušavam.
Daviš me, tako da oplođujem zemlju, da izvirem rijeke.
Sitni kolibriji su zakrili sunce
od boli i slasti.
Pljačkaš si. Ja sam tvoj pokorni sluga,
škripim od tvoje čizme.
Uđi, uđi, zdrobi, obezvrijedi!
Da se i drugi hrušti napiju,
Da vas zalijem.
Kompost sam, sasvim na dnu, tvoj plijen.
Tvoj ogromni drhtavi imperij, koji me valjaš
po rukama kao jagnje.
Koji me griješ.
Koji si me srušio u lance žada.
Koji sam tvoj, samo tvoj, koji me držiš
U ustima među zubima.
Kidaš me, kao što su kidali Afriku od Indije.
Himalaja sam.
Dok me ti gledaš, brijeg od mene.
Dok me ti njušiš, brijeg od mene.
Dok me ti ljubiš.
Za tebe.
Nijem.
O, mili moj, hrani me!
ACQUA ALTA
U nosu imaš svijetlu, probušenu
dugmad kako bi mogao disati kao vodoskok.
Krešte nepoznate vrste ptica,
psi laju u dolini. Noge i bokovi
bijeli, usta crvena. Ne vidi ti se
koža ispod površine. Svijet je pojeo
bombu. Zavolio bijeli, prhki
šećer. Provalio u ostavu.
Digao vrata sa baglama.
Krv ptičjih vratova kljuje
u tvojim zapešćima. Kamen
mudrosti još je topao i vlažan.
Leži. Ti spiš. Cvijet drhti.
Monsuni se prelijevaju u svili.
ČOVJEK
Danas je Božić.
Kurčić mi landara.
Već cijeli dan se ljubim s Tobom
i gledam kišne kapi.
Padaju na snijeg.
Nosim tamnoplavi pulover.
Malo me trese.
Ganuće mi je prilično iznurilo vrat.
Ali zahvalan sam kao pas, kao slon,
kao krava.
Tvoje noge su veličanstvene.
Tvoje ruke bole od mirisa,
ljubljenja, milovanja.
Jedem svaku Tvoju stanicu.
Rastapam Ti mrenu.
Urlam.
Tijelo mi narasta.
Je li velika ljubav osjećanje
svake kapi vode, koja klizne kožom zemlje,
kada se pretače u more?
Sat sam i pijesak u njemu.
Cvijet sam i rukavica.
Slatko srce, koje se napuše pri svakom pulsiranju torbe.
Mač me boli.
Pleća mi šište.
Bazen me okružio i trlja me o svoje zidove.
O, kruhu!
Kao kada dlanom pipaš morske vile,
njihove crne nježne gubice, koje ih
malo bole i malo svrbe,
a snaga Boga baca te kao klepe na pod.
GRANICA
Znaš li, i patnja istruli i ostane
prašina.
Granica je moje živo tijelo.
Kada seljak naloži svoje jarebice.
Grabi. Grabi.
Spaljuje suhu travu.
Šumu posijeće i prodaje.
Djeca mu nose mlijeko na kolica, da mu
zadruga plaća za plin.
Raduje se kiši, kada je treba.
I suncu, kada paše žitu, ne njemu.
Slobodan je.
FOTOGRAFIJA S CITATOM YAZOO
DEEP IN EACH OTHER’S DREAM
Krist je moj seksualni objekt, zato
nisam etično problematičan. Gonim ga
na livade. Pasem ga, kao pastirčić.
Trijebim mu uši i žlijezde. Pod
drvetom se oplaknemo? Kada obojica ležimo
leđima na zemlji i gledamo u nebo,
šta se pomiče? Hoće li biti ogrjeva za zimu
dovoljno? Hoćemo li guliti krompiriće? Hoćemo li
izlijevati olovne vojnike? A kravama
ćemo ruku zavlačiti u gubice, nas dvojica
grickati preslicu. Gledat ćemo Nanos.
Pritajiti se u mahovinu, zajedno s prozorskim staklima.
Kada si fotografirao drvo, pobrinuo si se
za eksploziju? Šta time misliš? Ono
bijelo mlijeko, koje po žilama putuje u
vječnost i zastakli tamu? Ja sam
kamenčić, koji je pao u tvoje meso. Trgnuo te
i zavezao. Mi smo te pribili na križ.
POLJUBI OČI MIRU
Poljubi oči Miru, koji neka se razlije po
drveću. Napolju sija sunce i ne buči više
tako nepodnošljivo. Duša se nada da će opet osjetiti svoja
rebra, svoj sok. Hladnoća mi je prijala. Kada
puše i šetam i gledam automobile, život
me vrati k sebi. Najstrašnije bi
bilo, kada pri odlasku ne bih nikoga upoznao.
Predaleko bi bili da bi ih dotaknuo ili
osjetio. U crnoj tami ne bih očuvao uspomenu na
ljubav. Kora leda se pravi preko vrele lave.
Polako ću se možda moći ponovno zaklizati. Hodati
po prašnjavim cestama. Otresti sako, bude li
prašno. Previše je bilo meda i miline, to je
sve. Od prevelike raskoši čovjek se rasprsne.
JONA
Historiju piše užitak. Bombe su slične
čovječjim jajima. Odtrgneš ih i razbacaš.
Prskaju. U planinama se bude pastiri.
Evo, granata ti pada na glavu, tamo će.
Dosadno je bilo posluženima. Nisam još
vidio kita. Tobože pliva u moru. Tobože
možeš mu zariti jarbol kroz oči. Jučer su
prebili mog ljubavnika Jeffreya Dahmerja
kada je čistio klozet. Pojeo je sedam
mladih momaka i završio u krvi. Vlast se
još uvijek nasljeđuje, ne dijeli. I ako se negdje
neko tijelo rascijepa, doštikla ga se. Moć
ne smije ishlapiti. Obnavlja se na svečanim
gubilištima. Mi ljudi, koji gazimo po krvi,
erotični smo i zanimljivi. Pišemo visoku poeziju.
KOŠULJA
Pocijepati košulju i očistiti dušu je važno,
ono što radi jezik je akcidentalno.
Spaliti Joanno Darško.
Jeanne D’Arc ima kljun.
Grablje su izujedale pčele.
Tada nije bilo električnih centrala.
Vode su se valjale slobodno.
Polja, nepregledne mase vojnika, koplja.
Majstor Eckhart upotrebljava riječ
odmaknut točno tako kao ljubljanski
teenager riječ odbijen.
Obojicu bih lizao od slobode.
Obojicu ližem od slobode.
Njih dvojica samo prstom pokažu: tamo!
I tamo davi, čupa, Bog ti proizvodi slap po glavi.
Ljestve nasloniš na zrak i ne padnu.
Čiodom ispumpaš zrak.
Glista je nadarena.
U ušne dlačice je otišla.
Tamo se ovije oko debla,
kao drvo u raju oko Zmije.
BOG
Ukrao
sam
komad
mesa
živoga
prijatelja
i
razdijelio
ga.
Sve, što je on, sam sam.
POESIA VERTICAL
Juarroz je bio onakav kao što su mi govorili
da je bio Castaneda, imao je masnu, ravno
počešljanu kosu, zurili smo u vrtaču, gdje je bio
sami kamen, o sebi mi nije znao reći
ništa više kao o Danteu moja bakica.
RALPH
Sastavljen sam kao ogromna olovna
vaza, ujedno od majolike i putera.
Bdijem nad dolinom Drave. Izmislio sam je
i produbio. Očni kapci mi postaju teški.
Grabe i trepavicu. I kapci i trepavica
i splavari, pljus! pljus! Lijevo je castrum.
Zašto lijevo, zašto takva glupa ideja,
zašto ne tamo odakle su Canetti i Ralph
Angel. Žene polude, a i vojnici. One se same
uspinju na balkone po puzavicama i
kidaju vitice. Mi, sva trojica sefarda, upotrebljavamo
bijelu šminku. Oči su nam izmiksane,
najsličnije kašastim sanjivim
pogledima žalosnih etruščanskih pasa.
ŠUTKE POSTOJIM
Radi se o natječaju.
Svijet se počeo mahanjem hladiti.
Domine su prepravili u rukave.
Po kutovima leže crni ormari i bijele točke.
Kada kljun ptice raskopa grudi, tek
stvarno ugledaš sjajnu lukovicu glave ubojice.
Ujedno je Marica i Crvenkapica.
Robespierru su donijeli hladnu kavu.
Ukusi su različiti.
U šumi sam sreo pleća jelena.
Odgurnula su me u pravcu
gdje je bio sapun-šutke-postojim.
Šutke, s biserima jagnjetine i ponovno šutke.
Kino je napravljeno u kutijicama za kruške.
SAMO SUNCE I TEBE
Približi se zidu.
Približi se kamenu.
Protrljaj licem po zidu i kamenu.
Bijela gruda je gruda sunca.
Prijatelja se vidi u oči,
koje mu nedostaju i danas.
Boga smo donijeli na ramenima.
Zarez imaju obojica u istoj visini.
Bog sije u zemlju.
Jednom ćeš me popišati.
Josip Osti
Šalamunova opsjednutost riječima
One, koje mnoge knjige Tomaža Šalamuna prije toga, pa ni izbor njegovih pjesama Glagoli sunca (1993), objavljen u reprezentativnoj biblioteci domaće i svjetske književnosti izdavačke kuće »Mladinska knjiga«, Kondor, nisu uvjerile, vjerujem da je, pa i one najsumnjičavije među njima,
knjiga njegovih izabranih pjesama Kada (2011) uvjerila da se radi o istinskom klasiku slovenske poezije. Koji je, i dugo prije toga, bio najmlađi klasik među slovenskim pjesnicima. Sam, još 1973. godine, odgovarajući na pitanja Franceta Pibernikane u razgovoru s njim, ekonvencionalno,
kako njemu, pa i njegovoj poeziji priliči, rekavši: jedan strašan klasik. A da je klasik i to strašan itekako je vidljivo iz izbora Kada, obogaćenog i nekim novim pjesmama, koji je, za njegovu sedamdesetogodišnjicu, objavila izdavačka kuća »Študentska založba« iz Ljubljane, u svojoj biblioteci Beletrina, koji, s nekoliko dodanih eseja o njegovoj poeziji (Iva Svetine, Tarasa Kermaunera, Tomaža Brejca, Kevina Harta, Joshue Beckmana i Katice Ćulafkove), ima 1.000 stranica. Kako i da bude drugačije kada se radi o pjesniku koji je objavio oko 50 knjiga pjesama, koje su doživjele preko 80 prevoda na druge jezike. Kada je Šalamun, star tridesetak godina, pojašnjavao zašto je klasik klasik i zašto je to moguće unaprijed predvidjeti, tvrdio je da je to prirodno, isto kao što je slon slon, što je, isto tako moguće, sasvim mirno, unaprijed predvidjeti.
Tom prilikom je naglasio kako je razlog, da je postao klasik, već tada, odnosno čak i prije toga, to što je bio nesretan, za ljubljen i žalostan, a ne neki stvaralački koncept. Ono što je napisao do tada i od tada, postavši dosad najproduktivniji I u svijetu najpoznatiji slovenski pjesnik, potvrdilo je njegove riječi. Bio je i ostao nesretan, zaljubljen i žalostan, a pošto se ne podređuje nijednom stvaralačkom konceptu odnosno poetici, svoju je nesreću, zaljubljenost i žalost izricao na različite načine, najmanje na one već klišetizirane, neprestano iskušavajući nove mogućnosti ničim ograničene slobode pjesničke riječi. Prva Šalamunova pjesnička zbirka, Poker, objavljena u samizdatu 1966. godine, bila je prevratnička i prelomna za tadašnju slovensku poeziju. To je najavio već i njen naslov. Inverzijom promijenjena riječ Koper – ime grada u kojem je proživio veći dio djetinjstva i mladosti, u riječ Poker, nagovještavala je igru riječima, koja je, svojom hrabrošću, inventivnošću i raskošnošću ostala samosvojna i neprevaziđena u suvremenoj slovenskoj poeziji. Svjež i snažan pjesnički glas predstavljao je carski rez između već preživjelih i iskorištenih u pjesmotvoračkoj tradiciji, opterećenoj suvišnim ideološko-socijalno-folklornim elementima i privlačnim pozivom u nove pjesničke pustolovine. Njegova rana djela, parodično- ironično-sarkastični pjesnički tekstovi, bili su iritirajući, kako za kanone u to vrijeme važećih književnih normi, kao i za građanski, odnosno malograđanski lažni moral i čak za tadašnje ideološko-političke nazore. Početni stihovi prve pjesme ciklusa Mrak: »Umorio sam se od slike svojega plemena/ i iselio se«, iskazivali su njegov u mnogo čemu drugačiji odnos pema nedodirljivosti književnih vrijednosti i nacionalnih svetinja, kao i odlučnost da sam odlučuje o svojoj sudbini. Njeni završni stihovi: »Moj svijet bit će oštrih rubova./ Surov i vječan.«, raskrivali su poetiku primjerenu surovosti svijeta i života, a i njegovo klađenje na vječnost. Pošto je pristao na pokerski rizik, tu opkladu je već dobio. Cjelokupnim opusom, kakvim se može pohvaliti rijetko koji pjesnik, a posebno najvišim dosezima svojega pjesništva, koje je već odavno skrenulo veliku pažnju diljem svijeta. Onaj, koji je i ranije vjerovao u Šalamunovu poeziju, mogao bi nevjerne Tome podsjetiti na ne mali broj njegovih proročanstava, koja su se obistinila. Naime, i u njegovom slučaju je pjesnička imaginacija potvrdila svoju nadmoć nad praktičnim i pragmatičnim umom. Danas je, na primjer, njegova heretička tvrdnja, stara skoro pola stoljeća: »svijet je raspad svijeta«, neoboriva činjenica. Kao što se ostvarilo i njegovo vjerovanje, iz već (pra)stare pjesme Prvi put kada sam došao u New York City, da »je samo pitanje vremena, kada će me/ New York City izbaciti pod nebo kao/ zvijezdu«, tako se, prije ili kasnije, dogodilo i mnogo šta od onoga što je naslućivao ili predviđao u svom izoštrenom pjesničkom prijateljstvu s elementima i Apsolutnim. Aleksandar Zorn je bio u izbor Glagoli sunca, koji zaključuje opsežan pogovor, uvrstio pjesme ilustrativne za Šalamunov pjesnički put, kako one značajne za njegov pjesnički način, tako i one reprezentativne za njegov cjelokupni dotadašnji opus, koji se, u međuvremenu, već udvojio. Tako da je njegova nekadašnja tvrdnja, da se njegov život zove onako kako glase naslovi njegovih knjiga danas još uvjerljivija. Jer bismo njegovim nekadašnjim izricanjima sumnje u konvencije i »nepobitne istine«, kao što je to, recimo, učinio stihom: »rekli su da sunce izlazi/ u šta ne vjerujem « i njemu sličnim, te preko parodiranja homocentrizma, do ispoljavanja ljubavi prema svemu i najsićušnijem ili, njegovim riječima rečeno: »hoću da dišu svi, miš, govno«. Zaključni stihovi druge pjesme, Maline postoje: »jasno/zadovoljan sam/ jasno je da sam zadovoljan/ ooo /ooo kako sam zadovoljan// na koncu me novinari upitaju/ zašto ste izgubili utakmicu// maline postoje/ maline/ kažem«, svojom istinskom nevinošću i prividnom prostodušnošću, razigranošću i radošću, otvorenoću pjesmi i njenoj nepodređenosti poruci i smislu, jasnoćom detalja, koji otežavaju raskrivanje cjeline…, rječito svjedoče šta je Šalamun pjesmama iz Pokera novo unio u slovensko pjesništvo sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada se moderni zam oštro sukobljavao, kako s ideološkom doktriniranošću, tako i sa patetikom tradicionalizma i sentimentalizmom intimizma. Bio je prirodna pojava ili, možda, tačnije rečeno, blagorodna elementarna nesreća slovenske poezije. Igra je polazište, a često i rezultat Šalamunove poezije. Opisuje viđeno i izriče doživljeno. A vidio i doživio je mnogo, još posebno za vrijeme kraćih ili dužih boravaka izvan Slovenije, boraveći u mnogim zemljama, a najčešće i najduže u Americi. Da o književnosti iz cijeloga svijeta, s kojom je živio i s njom se saživio i ne govorim. Jer, gdje god bio, bio je u njoj doma. Najveći dio njegove poezije je iskustveno, životno utemeljen, a izveden strasnom jezičkom igrivošću. Slobodna, ničim ograničena igra jezikom najsamosvojniji je element i najveća odlika njegove nepredvidljive i uvijek iznova svježe poezije. Oduzeo je dugo čuvanu nevinost I »uprljao« takozvanu čistost slovenskog jezika i njime napisane poezije. U svoje pjesme je unosio sve jezike s kojima se sretao i iz svih područja, od uličnog žargona do jezika svetih knjiga, od najrazličnijih književnosti do likovnih umjetnosti… Maštom bez granica i ograničenja iskuša(va)o je brojne mogućnosti pjesničkog jezika i aktivirao (bez)brojne vatromete najčudesnijih asocijacija. Sveobuhvatnim zagrljajem svijeta i života, širinom vidnog polja, kakvo ne srećemo ni pri jednom drugom slovenskom (i ne samo slovenskom) pjesniku, na kraju, obogatio je, tako slovensku poeziju, kao i slovenski jezik uopće. Za sve vrijeme ostajući poeta ludens i zakleti, nepopravljivi logocentrik.
Svoj sadašnji izbor Šalamunove poezije, koji obuhvata dio njegovog opusa od potkraj sam desetih godina prošlog stoljeća do danas, naslovio sam, kao i Zorn pogovor njegovom izboru do početka devedesetih godina tog stoljeća, prvim stihom pjesme Riječ: »Riječ je jedini temelj svijeta.« Iza kojeg Šalamun kaže: »Ja sam njen sluga i gospodar«, čime je izrekao svoju neopozivu opredijeljenost i opsjednutost riječima. Za njega »pisanje/ poezije je/ najozbiljniji/ čin/ na svijetu.// Kao i/ u ljubavi/ sve se iskaže./ Riječi/ drhte,/ ako su prave. Kao što i tijelo/ drhti u// ljubavi,// drhte riječi na papiru.« I to nam bolje od brojnih komentara ukaže na ozbiljnost njegove pjesničke igre jezikom, u koju je uložio svu svoju vjeru u riječ-jedini-temelj-svijeta. Hazardske igre na sve ili ništa, »od trenutka, kada/ … sam se spalio i rodio prvim stihom«. Riječi su njegov jedini kapital, koji je znao umnožiti. U njegovim stihovima uistinu drhte, trepću, grle nas, očaravaju, potresaju… Sijaju i isijavaju njegovu snažnu pjesničku energiju. Time, što je u poeziji već postigao, rečeno parafraziranjem njegovih riječi, bilanca je više nego pozitivna.
U pjesmi Bože, kako rastem, nalazimo njegove izjave: »Kako sam jak, strašan i lukav« i »Moji stihovi su, kao da bih sijekao stijene«. Teško je protivuriječiti i jednome i drugome, a bilo bi jednako teško i kada bih citirao veliki broj njegovih stihova otkrite ranjive intime, neskrivenih oduševljenja, ljubavi i nježnosti, izbjegavajući svaku srceparajuću patetiku i plačni sentimentalizam. Jedan od zahtjeva, koji je sebi postavio, glasi: »Hoću stih napet kao bambus«. I napetost je osjetna odlika njegovog stiha odnosno pjesničke rečenice. Pri tom luk njegovog stiha asocira i na oružje i na glazbeni instrument, na luk i liru, kako je Octavio Paz naslovio svoju knjigu odličnih eseja. Višeslojnost svega o čemu piše onemogućava jednoznačno tumačenje njegove poezije. Tako je i pri razumijevanju stiha iz pjesme History: »Tomaž Šalamun je pošast.« treba poznavati i stih iz pjesme Narodna: »Svaki pravi pjesnik je pošast.« Te dvije teze dovedu do zaključka da je pravi pjesnik, što i jeste, mada najviše zbog »atentata na logiku«. Po njegovom mišljenju: »Odgovorne, logične riječi su zamka.« Zamka, kojoj uspijeva često umaći. To, da u njegovoj poeziji, usprkos tome, naletimo na alogičnosti i paradokse, ne znači ništa drugo, nego da je pjesnik vremena, koje je njima i najviše obilježen. I dok, međutim, brojni ne mogu prikriti svoje muke, da ugotove šta je pjesnik htio reći, Šalamun pred kraj pjesme Iz moje sudbine kaže: »Kristalno jasan sam.« i nastavlja: »Zabranjen je puni pogled u mene./ Nikada nisam bio čovjek.
Uvijek anđeo./ Kada dospije do svog potpunog oblika,/rasprši se.« Njegove promjene i preobrazbe potvrđuju da se je više puta raspršio, ali i iznova sabrao. Sabirala se svjetlost u središtu riječi, kristala, koji nosi u grudima, prelamala i još jače zasijala. Istodobno je bio Vrag s maskom anđela i anđeo s maskom Vraga, onako kao što je mnogo šta u njegovoj poeziji jednom lijepo, drugi put strašno ili, najčešće, istodobno združenje suprotnosti, kao što je, u pjesmi Pont-Neuf, rekao i za sebe: »nježni zločinac«. A i kako da bude drugačiji, kada je, po vlastitom priznanju, »zaljubljenik, ne vojnik«. I zato što su sve njegove knjige »posljedica ljubavi«, jer, za njega, »ljubav je sve«. U pjesmi Riba kaže: »Ja sve volim«, »Ja sam Bog i čovjek ujedno«, »Ja sam Bog, jer/ volim« i »Ljubav je/ sve«. I ti stihovi nam otkrivaju značenje koje pripisuje ljubavi, kao i to, zašto su njegove pjesme tekstovi divinizacije. O tome, kao i o svemu ostalom rekao bi: »kriterij je u nama/ samima«. Ali i onda kada o sebi (pro) govori s neskrivenim samoljubljem ili o sebi kao o najvećoj pošasti, treba se sjetiti njegovih riječi: »Naša jedina realna historijska mogućnost je/ milost.« Naime, njegove pjesme su božanske upravo po toj milosti, koju, opijen jezikom, ekstatično i delirično, ne štedeći, daruje, ostajući »čisto dijete«. I kada ranjava. A ljubav i nije ništa drugo nego ranjavanje I zacjelivanje rana. Svjestan da »pjesnik pjesnika reinkarnira«, često se predaje inicijaciji drugih pjesnika, kao što i sam, vjerojatno i češće, inicira druge. A kao što su mnogi pjesnici progovorili posredstvom njegovih stihova, tako i sam, i tada, kada za kraće ili duže vrijeme »zanijemi«, progovara posredstvom stihova drugih. Zato je, kao svaki uistinu veliki pjesnik i/ili klasik, a time i poezija uopće, »vječni gejzir«. Kao što sam već rekao, Šalamun je svojim pjesničkim prvencem, Poker, načinio radikalan odmak od tadašnje slovenske poezije, od tradicionalnih nacionalnih sadržaja i struktura, te, istodobno, doprinio njenom približavanju modernim trendovima svjetske poezije. Od tada do danas, kada je već sedamdesetogodišnjak i uistinu živi klasik slovenske poezije, s najvećim brojem objavljenih knjiga pjesama, najprevođeniji i najpoznatiji slovenski pjesnik u svijetu, što potvrđuju i brojne domaće i strane nagrade, ostao je enfant terible slovenske poezije. Sve vrijeme mlad pjesnik. Koji ne stari, nego se neprestano obnavlja i podmlađuje. U to nas uvjeravaju i njegove nove, odnosno najnovije pjesme, koje potvrđuju da se radi o još uvijek mladom, odnosno svježem, nekonvencionalnom, jezički igrivom pjesniku. Za kojeg je riječ bila i ostala jedini temelj svijeta. Naravno, riječ pjesničkog jezika, kojim se čovjek do sada najviše približio tajni vlastitog života i života uopće. Šalamun svoj pjesnički jezik neprestano revitalizira, neograničenom slobodom I stvaralačkom igrivošću. U njemu se izmjenjuju i prepliću vatrometi asocijacija, uspomena, viđenja, privida, snova… monolozi i dijalozi, koji jednom naglašavaju, a drugi put brišu granicu između unutarnjeg i vanjskog… Stvarnogi nestvarnog, koje je, u umjetnosti, jednako stvarno. Pri tom je, svojom hrabrošću raširivanja pjesničkih obzorja I da u poeziji kaže i ono što u njoj, ranije, nije bilo rečeno, na smosvojan način, bio i ostao za mnoge provokativan, pa i neprihvatljiv. Posebno za one koji se bave tumačenjem I vrednovanjem poezije, jer uistinu novi plodovi pjesničke mašte, koja je, nesumnjivo, kraljica stvaralaštva, ostaju nedosegljivi starim instrumentima vrednovanja.