Tijana Živaljević: Kućne biblioteke

1.
Koncertni klavir njegove babe zauzima centralno mjesto u kući u Provansi. Stepenik ispod je kamin, lijevo je trpezarija, desno je tamno braon garnitura i biblioteka. Među knjigama je i album. Listamo zajedno. Nailazimo na fotografiju njegove majke, koja gola leži na pramcu broda. Sasvim smireno kaže: ,,Ovo je majka. Bila je lijepa kad je bila mlada.”

2.
Odselio se od roditelja, ali nije preselio knjige. Svratila sam do njega nakon posla i na stolu vidjela desetak knjiga. Novim naslovima se snabdijevao od svog najboljeg druga, pjesnika, čije pamučne, ležerne majce dugih rukava i konjake finansira majka. Prva knjiga je bila ,,Pičke”. ,,Pičke?” ,,Pa da. Uzeh i nju. Dobra je. Prva je o toploj pički ciganke. Čekaj da ti je pročitam.” Želudačna kisjelina i ja slušamo priču.

3.
,,Živjeli smo blizu Zetskog doma. Bacio bih pogled na krov do. Ako je mokar – ostajem kući, ako je suv – idem da se igram. U policama je bio samo tom Dostojevskog i tom Tolstoja, za druge kulture dugo nijesam znao.”

4.
Njujorška soba od petnaest kvadrata i devet stotina dolara mjesečno. Dvije visoke, bijele police sa knjigama o fotografiji. ,,Nemam kad da ih čitam, ja ih skupljam.”

5.
Prašina je uredno očišćena sa praznih polica od stakla. Samo na ćošku jedne su ključevi od kola, a na početku druge je jedini naslov ,,Danica”. Kćerka se zove Danica.

6.
Njeni tanjiri su crni. Tepih je crn. Police su crne. Knjige su netaknute. Zavjese su debele. Sudopera je začepljenja. Štikle su izglođane. Fioka je puna drečavih lakova za nokte.

7.
Uzimam voz Antverpen – Brisel. U Briselu uzimam metro i konačne stižem do te knjižare. Ulazim unutra. Enterijer je zabavan, ali skreće pažnju sa knjiga. Istražujem i nalazim Stiglitza, Guillevica, Michauxa i to sve na francuskom. Držim ih čvrsto pri sebi, mirišem ih. Plaćam na kasi i dobijam debelu, providnu kesu. Već ih zamišljam u mojoj biblioteci, u krevetu, na podu. Metroom se vraćam na glavnu željezničku stanicu. Prije povratka u Antverpen, tu ću se sresti sa bivšim kolegom iz Evropske komisije, intelektualcem na visokoj funkciji. Još nismo ni kafu poručili, ja ne mogu da sakrijem oduševljenje i pokazujem mu knjigu po knjigu. On odgovara: ,,Hvala ti, hvala ti.”

8.
Uzela bih jednu Fromovu knjigu iz đedove biblioteke. Ne znam koga da pitam. Ðed je umro. Baba je progovorila.

9.
Sve sam preselila iz Pariza, ostao mi je samo jedan kofer knjiga. Uzimam ga i vučem metroima do Gare de Lyon. Vraćam se vozom, javila sam mu. Dogovorili smo se da popijemo kafu na željezničkoj stanici. Uvijek kad me je čekao imala sam barem jedan kofer sa sobom i to ga je nerviralo. Imao je osjećaj kao da je on prolazna stanica, nije vjerovao da je on bio moj najvažniji ulaz i izlaz. Izlazim iz voza. Srijećemo se prvi put poslije tri godine. Prvo što mi je rekao bilo je: ,,Promijenila si parfem.”

10.
Malo se pogrbila; dobila je oblinu viška; češće ćuti nego priča; nesvjesno trlja ivicu palca; odavno nije nalakirala nokte u crveno; u društvu je u pozi opreznog grča; radije sjedi i gleda kroz prozor, nego objašnjava povoljnosti te-i-te kreditne kartice. Oni povisuju ton; ljute se što ne cijeni sebe; drže treba-da govore; forsiraju je na pop koncert; kritikuju je što je kućna biblioteka prašnjava. Ona želi da je zagrle… duže od jedne sekunde. Želi da joj kažu da joj je lijepa gornja usna kad se smije; da razumiju da nekad naiđe breme koje je teže od nje; da joj kažu da samo ona umije da primijeti taj detalj u izgrebanom liftu; da je povedu na baš tu terasu, nema veze što joj se ne nose naočare; da imaju povjerenja da ona zna najbolje kako očistiti crnilo podruma. To se neće desiti. Sama je u podrumu. Riba. Nazire se čisti beton.

11.
Kuća je nekoliko puta pljačkana. Do sad nije dirana biblioteka, ali ovog puta su nestala dva ,,Gorska vijenca” u kožnim povezima. Stari budvanski recepti su i dalje tu, ko bi uzeo kesu za zamrzivač punu žutih listica. Otvaram je. Čitam i ne pratim procedure, pratim jezik i mjere. ,,Gratana kora od limuna”, ,,vezica petrusimena”, ,,dvije špice češnjaka”, ,,kvarat ipo mlijeka”, ,,prst ulja”, ,,sve izmiješaj i pravi štručicu”. Odlučila sam, napraviću tortu ,,Umberto”. Volim dodir brašna i miris vanile. Ne znam da li kolače pravim zbog dodira ili utjehe. Gotova je. On neće da proba, ne jede bijeli šećer. Ona neće, ne jede bijelo brašno. Oni ne smiju, ne jedu mast. Netaknuta korica polako postaje tvrda.

12.
,,Diplomata je pa kapiram da ne može da seli knjige iz grada u grad gdje je pošalju na misiju. Svuda sam je po stanu. Inače, ja ne mogu da jebem ženu ako vidim da nema biblioteku.”

13.
,,Znam da ste se tek uselili, ali pošto si pisac, čudno mi je da ne vidim ni jednu policu s knjigama.” ,,Hoću da napravim prave police za knjige, lijepo zatvorene staklom, tako da ih čuvaju. Neću ja neke obične iverice. Knjige zaslužuju da budu izložene i pravilno sačuvane. Ali trenutno nemam novca za to, to košta.” ,,Gdje su ti sada?” ,,U kesama u podrumu.”

14.
Očistila sam đon od prašine, prevrnuta koža postane suviše klizava. Sad su spremne za parket SKC-a. Spakovala sam i čudne vrećasto-uske pantalone, savršene su za tango. Daju slobodu u kukovima, a stopala su jasno vidljiva, spremna za brze pokrete sekade. Stižem i idem direktno u salu za radionice. Kad se sve završi, spavaću kod kumova. Do jedan će sigurno biti gotovo. Plesali smo do sedam ujutro. Obula sam starke. U jednoj ruci nosim platnenu vrećicu sa štiklama, u drugoj torbu. Osjećam svako ispupčenje pod nogama. Beograđani jure na posao. Mi sporim pokretima idemo ka svojim kumovima, prijateljima, rent-a-stan sobama, ljubavnicima. Ulazim i čeka me uredno namješten bračni krevet. Kumovi su spavali na kauču. Ne mogu da zaspim, još treperim od violine i zagrljaja. Znam, uzeću knjigu iz njihove biblioteke i smiriće me. Ne vidim knjige nigdje. Zovem kumu na telefon: “Gdje vam je ona biblioteka? Uzela bih nešto da čitam.” “Mi krijemo knjige. Kradu nam ih. Vidjećeš jedan ključ u pepeljari. Plakar je u potkrovlju.”

15.
Kraći bademantil ostaje meni. Duži ide njemu. Papuče tridesetdevet stavljam u cipelar. Četrdesettri njemu. Kako ću sa slikama? Ne znam. Svijećnjaci ostaju meni. Sve od Miles Davisa njemu. Čaše za vino – tu. Norveški nož – tamo. Platnene vrećice sa lavandom – u ormar. Kravata – u kofer. Globus – meni. Maneken za crtanje – njemu. Cvijeće – pored prozora. Glina – u kofer. Biblioteka. Karver ostaje meni. Kotler ide njemu. Mirišem besmisao. Kontejner je blizu. Bacam treću turu. Na biciklo odlazi globus.

16.
Kao arheolog u napuštenoj kući, uzimam u ruke knjigu ,,Jelena Savojska”. Po posveti vidim da je bila poklonjena, pa vraćena majci u ruke, ipak je nju najviše zanimala. Među knjigama na ormaru je i keramička skulptura koja liči na rad Klodel, komad starog srebra, mesingani okviri za slike. U ormaru su bunda, svilene ešarpe iz Liona, bijela vunica ,,Tetovo, Jugoslavija” i pokvareni radio. Nije mi ispričala priču ni o jednom od ovih predmeta, samo sam osjećala eleganciju u njenom izgledu i pokretu, kao i njene strahom obavijene tišine. Majka je umrla. Ja treba da odlučim što baciti, što sačuvati.

 

Biografija autorke

Tijana Živaljević je rođena 1985. godine u Crnoj Gori, na Cetinje. Nakon dvije godine cetinjske gimnazije odlazi u Sloveniju, gdje završava međunarodnu maturu na engleskom jeziku. Tokom studija na ekonomskom fakultetu u Podgorici, radi kao turistički vodič, zatim kao asistent slovenačkog ambasadora i kasnije kao provodilac za OEBS. Nakon završenih studija radi prvo kao asistent političkog direktora, a zatim kao savjetnik za ekonomiju i evropske integracije u Delegaciji Evropske unije u Podgorici. Školovanje nastavlja na univerzitetu u Nici, gdje je magistrirala makroekonomiju na francuskom jeziku. Bila je stipendista američke, slovenačke, austrijske i francuske vlade. U julu 2013. seli se u Pariz i počinje da radi u Razvojnoj banci Savjeta Evrope. Tada nastaju kratke priče zapisane u njenoj knjizi: ,,Dijalozi u Parizu”. Danas živi u Crnoj Gori.

Podijeli

Komentari su suspendovani.