Prepjev i bilješka: Tanja Bakić
S’io credesse che mia risposta fosse
A persona che mai tornasse al mondo,
Questa flamma staria senza più scosse.
Ma perciocche giammi di questo fondo
Non tornò vivo alcun, s’i’odo il vero,
Senza tema d’infamia ti rispondo.
Pođimo ti i ja sada,
Dok po nebu veče pada
Kao anestezija po pacijentu;
Pođimo kroz poluprazne ulice,
Gdje čeka nas namrgođeno lice,
I u jeftinim prenoćištima burne noći
Prašnjavi restorani i ostrige gdje ćemo poći:
Ove ulice su kao zamorna priča
Našeg podmukloga vodiča
Koji nam postavlja to jedno pitanje…
„Šta je to?“ Ne pitaj, oh,
I tako ja s tobom pođoh.
U sobi žene idu dolje-gore
I o Mikelanđelu zbore.
Žuta magla što haba leđa o prozorska okna
Žuti dim što trlja njušku o prozorska okna
Lizala je ćoškove večeri
Istegnute po barama što se slivaju,
Nek’ joj na leđa padne s dimnjaka rđa,
Koju očistila je terasa. I naglo ona se podiže,
I kad vidje da je jedno tiho oktobarsko veče,
Oko kuće izvi se i zagmiže.
I vremena zaista će biti
Za žutu maglu što gmiže ulicama,
I trlja leđa o okna prozora;
Vremena će biti, vremena će biti
Da lice sretne se s tvojim licima;
Vremena za rat, vremena za hir,
Vremena da ruke krenu da kupe
I spuste pitanje na tvoj tanjir;
Vremena za tebe i vremena za mene,
A ipak vremena za stotinu neodlučnosti
I za stotinu vizija, revizija, učinjenosti
Prije nego li prst naš prema tostu i čaju krene.
U sobi žene idu dolje-gore
I o Mikelanđelu zbore.
I zaista vremena će biti
Da zapitam se: „Smijem li?“ i „Da li smijem?“
Vremena da nazad osvrnem se i stepenicama siđem,
I prstima ćelu na glavi pređem –
[Pomisliće: „Gledaj kako mu je ruka mršava, a noga bosa!“]
Usuđujem li se
Svemir uznemiriti?
U minutu ima vremena
Za odluke stare i nove koje će se u minutu promijeniti.
Ja sve to već znam, sve to ja znam;
Noć znam, jutro, veče,
Kašičicama kafe život svoj mjerkam;
Znam glasove što umiru dok ja padam
Pod muzikom iz odaje daleke.
I kako misli onda da mi budu lake?
Već znam svaki taj pogled, pogled svaki znam;
Pogled koji te meće u šablon jedan,
A onda kada sam šablon, po igli se vrtim,
A kada sam na igli, protežem se po zidu sam,
Kako da onda ja iz sebe izbacim
Svih dana mojih i noći ispljuvak taj bijedan?
I kako misli onda da mi budu lake?
Već znam ih sve, znam ruke –
Ruke s narukvicama, bijele i glatke
[Ali pod svjetlošću lampe, dlakave i ne baš slatke!]
Da li sam to zbog mirisa haljine
Sebi ja to poremetio dane?
Ruke pružene po stolu, a oko šala stostruke.
I kako da mi misli onda budu lake?
I kako onda ja da krenem?
. . . . .
Da l’da kažem da sam po sumraku lutao ulicama
Gledajući dim iz lula
Usamljenih ljudi u košuljama, što s prozora se naginju?…
Bolje da sam par okrznutih kandži
Što grebu po dnu tihih mora.
. . . . .
A veče tako tiho spava poslije popodne!
Glade je dugi prsti,
Pospana je… premorena… ili se pretvara? Ma, pusti!
Na podu ovdje uz tebe i mene ona ima gdje da legne.
Hoću li ja, nakon poslastica što mi daju,
Imati snage da momenat satjeram k očaju?
Ali, iako sam stenjao, plakao i molio se u isti mah,
Iako sam svoju (proćelavu) glavu vidio na pladnju, e, što!
Ja prorok nisam – to i nije baš nešto;
Vidio sam tren moje veličine kako se klimucka,
I Slugu vječnoga kako mi drži kaput i drmucka,
I, ukratko, bilo me je strah.
I da li bi to bilo vrijedno, nakon svega,
Nakon kafe, marmelade, čaja,
Među porcelanom i pričom što pričamo je ti i ja,
Svega da li bi to bilo vrijedno,
Ostaviti iza sebe sve nasmijano,
Svijet istisnuti u loptu
I vrtjeti je samo k tom jednom pitanju,
I kazati: „Iz mrtvih se dižem. Ja sam Lazar,
Dolazim da ispričam Vam tu strahotu“,
Ako već neko, namještajući njoj pod glavu jastuk star,
Onda kaže: „Ja uopšte nisam imao misao tu,
Uopšte misao tu“.
I da li bi to bilo vrijedno, nakon svega,
Svega da li bi to bilo vrijedno,
Nakon zalaska sunca, dvorišta, isprljanih ulica,
Nakon romana, šoljica čaja i suknje što po podu briše –
I nakon ovoga i čega sve još više?
Reći šta mislim je nemoguće!
Kao da magična lampa s nervima po platnu skakuće:
Svega da li bi to bilo vrijedno
Ako bi se neko, namještajući jastuk ili skidajući maramu,
Okrenuo prema prozoru i kazao:
„Nikako misao tu,
Uopšte nisam imao misao tu“.
. . . . .
Ne! Ja nisam princ Hamlet, niti sam to trebao biti;
Gospodin sam sluga, taj što će
Ubrzati sve, što scenu, dvije pokreće,
Što princa će savjetovati; sigurno, bez ikakvog čuda,
Popustljiv, iako je od koristi, sretan,
Lukav, sitničav, oprezan,
Slatkorječiv i ne baš pametan;
Katkad, zaista, skoro smiješan –
Katkad, skoro, i Luda.
Starim… sve mi je više godina…
Zasukane nosiću nogavice pantalona.
Hoću li pozadi razdvajati kosu?
Breskvu da zagrizem smijem li se usuditi?
Bijele nosiću pantalone i žalom hodati,
I slušati pjesme što jedna drugoj sirena će pjevati.
Mislim da one meni pjevati neće.
Vidjeh ih gdje po valu jašu
Straga češljajući bijelu kosu talasa
Onda kad ih vjetar u crno-bijelo rastalasa.
Po odajama mora kraj djeva morskih
Ovjenčanih crveno-smeđim vijencima mi dugo prebivamo
Dok glas čovjeka nas ne probudi, i mi se davimo.
[1915]
***
Ljubavna pjesma J. Alfreda Prufrocka ili skraćeno Prufrock dovršena je 1910. ili 1911, ali je objavljena tek 1915. godine. Zbirka poezije Prufrock i ostala zapažanja (Prufrock and Other Observations) objavljena je u dva toma: 1917. i 1920, neposredno prije Eliotove poeme Pusta zemlja (Waste Land), koja je objavljena 1922. godine. Sadržaj Prufrocka u pritajenom obliku naslućuje pojavu kasnije poeme Pusta zemlja. Možda i djeluje paradoksalno, ali se čini daPrufrock, koji je napisan prije Puste zemlje, upravo dopunjuje Pustu zemlju. Ovaj utisak dodatno osnažuje činjenica da čitaoci uglavnom prvo čitaju ono po čemu je Eliot najpoznatiji, tj. Pustu zemlju, pa onda ostala njegova djela, u koja spada i Prufrock. S druge strane, Prufrock i Pusta zemlja su zaista povezani u smislu što obilje slika koje se javlja i kod jedne i kod druge pjesme sačinjava skupinu koju bismo uslovno mogli nazvati gradom ili prototipom puste zemlje
Kao jedna od najpopularnijih pjesama 20. vijeka, Eliotov Prufrock opisuje izmučenu psihu prototipskog savremenog čovjeka: previše obrazovanog, elokventnog, neurotičnog, i emocionalno ukrućenog. Prufrock, govornik u pjesmi, obraća se potencijalnoj ljubavnici. Prufrock isuviše dobro poznaje život, da bi se usudio da priđe ženi. On u sebi čuje komentare drugih o njegovim manama, i kao da pomalo mrzi sebe. Pjesma se kreće od niza slika konkretne spoljašnjosti grada i enterijera (ruke žena pod svjetlošču lampe, kašičica kafe, kamina) do nejasnih slika okeana, koje otkrivaju Prufrockovu emocionalnu distanciranost od svijeta, osjetnu pri završetku pjesme.
Prufrock je pisan kao varijacija dramskog monologa, tj. popularnog oblika pjesme koju su pisali Eliotovi prethodnici. Po M. H. Abramsu, tri stvari karakterišu dramski monolog. Prvo, govor određene osobe (ne pjesnika) u određenom momentu vremena. Drugo, usmjerenost k slušaocu čije prisustvo nije direktno pomenuto, već je blago nagoviješteno. Treće, otkrivanje karaktera govornika. No, Eliot modernizuje ovu tradicionalnu formu tako što uklanja tihog slušaoca i tako što sve više usmjerava pažnju k Prufrockovoj unutrašnjosti i izolaciji.
Epigraf pjesme uzet je iz Danteovog Pakla, i opisuje Prufrockovog idealnog slušaoca: onog koji je isto tako pogubljen kao i govornik, i koji nikada svijetu neće ispričati Prufrockove muke. No, pošto tako idealan slušalac ne postoji, govornik se mora zadovoljiti tihom refleksijom.
Šema rimovanja je nepravilna, ali ne i proizvoljna. Određeni djelovi pjesme podsjećaju na slobodni stih, no Prufrock je, ipak, struktuirano povezivanje pjesničkih formi. Djelići rime su više očigledni pred kraj pjesme. Tipična odlika ove pjesme jeste upotreba refrena, koji samo produbljuju odjek ranije pjesničke tradicije i potpunije pomažu Eliotu da opiše posljedice savremene neuroze.
Druga osobina Eliotove versifikacije u Prufrocku jeste i upotreba fragmenata soneta, posebno osjetnih pred završetak pjesme. Očigledan primjer su tri strofe od po tri stiha pred kraj, čime se aludira na kraj Petrarkističkog soneta. No, njihov pesimistički i antiromantični karakter, udvostručen tonom očaja (Dok glas čovjeka nas ne probudi, i mi se davimo) ima funkciju kreiranja kontrasta koji ističe hladnoću savremenice.
Dakle, Prufrock govornik kazuje svoj unutrašnji monolog, razmišljajući da li da prizna ljubav ženi svojih snova. Prufrock zamišlja da u svojim rukama drži ženu, ali nije siguran da li da joj priđe.
Međutim, sumnjičavost se javlja u jednom dijelu pjesme, i to onda kad Eliot uvodi koncept žute magle. Naslućuje se da je magla simbol za mačku, pošto su pokreti magle nalik na pokrete mačke. Takva je i mačka: bježi dok joj se primičeš. Prufrock gleda ovu nekako nedodirljivu maglu. On ne zna da li ona postoji, ali želi da vjeruje da je stvarna. Prufrock jasno otkriva dvije glavne karakteristike Eliotove rane poezije. Prvo, ona je pod
velikim uticajem francuskog simbolizma (Mallarme, Rimbaud i Baudelaire), kojeg je Eliot
čitao dok je pisao Prufrocka. Od simbolista Eliot preuzima senzualni jezik i osjećaj za antiestetično, što sve doprinosi ukupnoj draži pjesme („žuta magla” i „dlakave ruke žene”). I simbolisti su posjedovali isti odnos prema pojedincu, koji Eliot ugrađuje u Prufrocku: ćudljiv, urban, izolovan, a ipak osjećajni mislilac. Ipak, dok bi simbolisti od svog govornika pravili pjesnika ili umjetnika, Eliot ipak od Prufrocka napravi nepriznatog pjesnika, i svakodnevnog čovjeka.
Druga odlika ove pjesme jeste fragmentiranost i suprotstavljenost unutrašnjih djelova. Eliot se i u svom kasnijem djelu čvrsto držao osjećaja fragmentiranosti, dok bi samo mijenjao pristup k njoj. U Prufrocku se, recimo, predmeti fragmentišu; u Pustoj zemlji se fragmentiše moderna kultura; u Četiri kvarteta nalazimo fragmente određenog filozofskog sistema. Eliotova fragmentacija, iako govori o raspadanju, je ipak produktivna. Imažerija koju Eliot uvodi ističe ideju da se nešto novo može sagraditi iz ruševina: nekoliko hipotetičnih susreta u središnjem dijelu pjesme se ponavlja i prekida, ali ipak prije vodi u epifaniju (mada mračnu) nego u ništa. Eliot ovdje uvodi sliku koja će se javljati i u njegovoj kasnijoj poeziji: raka, koja sakuplja ostatke bačenih stvari: Bolje da sam par okrznutih kandži/ Što grebu po dnu tihih mora.
Eliotova poetska tehnika (posebno očevidna u njegovom eseju Tradicija i individualni talenat) predlaže da stvaranje lijepog iz otpadaka savremenog života, poput metaforične slike ruka koji se hrani otpacima, može, zapravo, biti, najveći oblik umjetnosti. Ovo, u neku ruku, izvrće romantizovane ideale umjetnosti. U najboljem slučaju, ono kaže da se fragmenti mogu ponovo integrisati, i da umjetnost može imati terapeutsko dejstvo na srušeni moderni svijet. U Pustoj zemlji rakovi se pretvaraju u pacove, ali ovdje Eliot samo otkriva šta se sve može s otpacima.
Prufrock se završava s riječima heroja koji sebi pripisuje ulogu iz jednog Šekspirovog komada. On kaže da nije princ Hamlet, ali da ipak može biti od koristi i važnosti za društvo. Ovim se ističe da ipak postoji kontinuitet između Šekspirovog i našeg svijeta, da je Hamlet i dalje nama blizak, i da smo mi i dalje dio svijeta koji je u stanju da proizvede nešto nalik na Šekspirove komade.
Posljednji stih pjesme ipak predlaže nešto suprotno: Dok glas čovjeka nas ne probudi, i
mi se davimo. Ovim jednim stihom Eliot razbija romantičarsko gledište da je pjesnički genije dovoljan za trijumf nad destruktivnim silama savremenog svijeta. Ovaj realistični i
antiromantični stav kreira pozornicu za Eliotova kasnija djela, uključujući i Pustu zemlju.
Centralno pitanje Prufrocka leži u stihovima 45 i 46: Usuđujem li se/ Svemir uznemiriti? Ovo se može objasniti pozivanjem na jedan „neobjavljeni” esej Dejvida Hjuma (David Hume) pod nazivom O samoubistvu (On Suicide), kojeg je Eliot čitao. Naime, Hjumov esej štampan je 1777. godine, tj. godinu dana nakon njegove smrti. Hjum je odustao od ideje da ga štampa za života, vjerujući da će izazvati kontroverzne reakcije. (Slično se desilo i u Njemačkoj pojavom Šopehnauerove Studije o pesimizmu, koja je takođe imala i jedan esej na temu samoubistva.)
I dan-danas je ovaj Hjumov esej uklonjen iz većine antologija. I upravo je iz ovih razloga on i privukao pažnju rijetkih čitača, u kakve je spadao i Eliot. Hjum u ovom eseju brani pravo pojedinca da sebi oduzme život, a da nakon toga ne trpi nikakve religiozne posljedice (ugrožavanje moralne slave nakon smrti, sahrana u neosveštenom grobu). Hjum ističe da se takvim aktom pojedinac ne protivi volji Svevišnjeg ili silama prirode, već zastupa ideju da nam je ista ta promisao koja nam je podarila životni dar takođe dala i mogućnost da se istog tog dara i odreknemo onda kad nam on postane neizdrživ.
Glavno pitanje Hjumovog eseja možemo prevesti u čuvenu Hamletovu dilemu ili pitanje
nad pitanjima: „Biti ili ne biti”. Zato Prufrock pred kraj pjesme i kaže: Ne! Ja nisam princ Hamlet, niti sam to trebao biti.
Hjum u svom eseju O samoubistvu kaže: „Univerzumu su od iste važnosti i život čovjeka i život ostrige” (“The life of a man is of no greater importance to the universe than that of an oyster”). U engleskom rječniku slenga, kaže se da ostriga predstavlja izuzetno rezervisanu osobu, kakva je Prufrock. (Koliko se često pitanje samoubistva vrzmaralo po glavi Eliotovih savremenika? U pismima Viljema Džejmsa ima takvih pomisli. Godine 1896 Džejms čak piše: „Čovjek se najviše obrazuje kad razmišlja o samoubistvu”.)
T. S. Eliotova Ljubavna pjesma J. Alfreda Prufrocka je, dakle, pjesma naizgled o ljubavi, a zapravo je pjesma o starenju, smrti i samoubistvu.