Sreten Vujović: Pejzaž bez prostora 2
Poredak Haosa II
U svijetu
koji nam nije dat
pjesnik je suvišan
Što li je trajanje
u ovom Životu
kad samo Smrt je vječna
Spas i bijedno bivanje
ipak tren je u Beskraju
Tvorac Vjerovanja
samim Bezvremenim
pobožno besmislenim činom
ovladao je Smrću
po cijenu života
Jedinorodnoga Sina
Da li se Misao
ovaplotila u Materiji
i ubila sebe
Tu smo
Tu je
beskonačna orgija ludosti
Da li je uopšte ičega
osim Iluzije
Zemljopis bez zemlje
jede pojmove
izvan shvatljivog
Koliko li je samo zabluda
u određenju
koje Sopstvom imenujemo
a nema nas
Što je uopšte novo
u psećem izmetu
i poimanju
u koje niko više
nije uvjeren
Ni predaka
ni potomaka
u mrtvom moru
pjesničkog sunovrata
i kosmičke dokolice
Pejzaž bez prostora
Đeca Siona
Kad sve prođe
i nadanje smrdljivo
budimo se zgranuti
ništavnim bivanjem
Vjekovi i bezvremenje
srećnih
i zaluđenih svemoćnika
igra žalosnih skeleta
i praha
kojih već dugo nije
Ostaje li makar śećanje
koje lebdi
u prostoru bez kraja
Postoji li sreća
iskonskih stradalnika
ili sve se gubi
smirajem vječnim
Krilati krik
Začuđena je upitanost
Nestao je taj
kroz čiju prisutnost
pronalazi sebe
Đe onda
naći obećani susret
ako nema čela
na koje bi se naslonio
Možda sunce ne bi
bacilo svoje iskre
da nema uzaludnih
i više nego bespotrebnih ludosti
A zašto bolovati tuđe sunovrate
i čemu se nadati
ako se iznevjeri
trag po kojem smo se
našli tu
začuđeni i ogoljeni besmislom
Tragamo za razlogom
vjerujući da je moguće
Ni potom nije lakše
nova se varka nadvija
i treperi
kao da smo je u Istini prepoznali
Jedan će krilati jecaj
odnijeti sve u nepovrat
i nećeš biti tu da svojim bićem
svjedočiš
do kada
ako je Konačnost izazov
Pukotine
Dioba prostora
nalik je konačnosti
Besmislu
Niko ne zna đe je Istina
ni sa ove ni one strane
Kako disati
ako se ne nađemo
bilo đe
ako nas Ovostrana Vjera zaslijepi
Je li princip
postati voljni zarobljenik
uzaludni talac
u Vidljivom
jedino Zlo je tu
izgubilo lice
a likuje bez glasa
što svaku poru prožima
Morana
Tuga je neumoljivo śečivo
zariveno u tkivo
tuđim grijehom
Imaju li strah smrću upisan
oni što prisvajaju vidljivo
Ostali su sigurno smireni
u Nadanju
Vječnost nema ništa
osim sebe
smije se i nemušto proklinje
Što śećanje može podariti
i Zapisi koji žive do dana
kada oči sklopimo
konačno i van vremena
Tu je iluzija
oholih svjedoka
što nesvjesno hrle
ka grobljanskoj kapiji
Smiju se grohotom
jer su na tren Smrt prevarili
beskonačno strpljivu
i uvijek spremnu
Misao velika
nedokučiva
i dalje luta
neomeđenim prostorom
varljivo
jer nam ne pripada
a pokušava zagrliti i utješiti
bez dodira
Zato nam treba Tajanstvo
Istina bi inače ubila
Sumnjamo jer znamo
da nas nema
Treba zamijeniti čula
i njihovu besmislenu funkciju
Tuga je śečivo
Sin Tame i Noći
Smrt navlači anđeosku masku
i smiješi se bezazleno
gotovo djetinje naivno
Śeta je u raskoraku
između privida i trajanja
a isto je
i moguće Vječnosti
Ništa ne obećava
osim Lađarevu
mumificiranu
ruku
u zamjenu
za beskorisne novčiće
u onostranom trajanju
Između dva svijeta
samo su trag
po kome se
biva raspolućen
možda bolnim trzajima
Sve obećava nedorečenost
Trulež skida masku
posljednji put
Slutnja
Uzalud predskazanje
umrljanog lica
Uzalud prostor
i rasute perle
svejedno lažne
ili slabošću naslikane
u Božanskom snu
Zašto je Biće
tako bestidno umnoženo
mjerom
po kojoj cijena postaje
nemjerljiva
ako Iluzija nije
zamaglila vid
u nemoći najmoćnijoj
da ispriča Laž
I onda je sve krenulo
dalje
Nijesmo tu da svjedočimo
Trajanje
ne obećava ništa
Uzalud daljine
Janusov plač
Druga strana Lica
izmiče dodiru
i pršti nemoćno
bez zvuka
izvan horizonta
Trag nejasan
ostao začuđen
ništavnom pomamom
ubijan bez kraja
Ima Sumnju
položenu nasuprot sebi
usudom okovanu
da svjedoči
a bez snage
da se otkotrlja u bezdane
kroz kapiju početka i kraja
sa vriskom koji ne govori
osim što sam sebe ledi
utrnulim sluhom
Biće više ne biva
i nije u dosluhu
sa bivšim trajanjem
Ne biva ništa
u posustalom dahu
koji se gubi bez želje
da uđe u krug
beskorisnog ponavljanja
Druga strana Lica plače
i ne sluti ništa
