Sonja Ražnatović: Odlazak

 

I ostali smo tako sjedeći na ležaljci sve dok se dan nije potpuno razbudio i broj rekreativaca koji su, radoznalo se osvrćući, lagano protrčavali pored nas nije premašio granicu koju je Čak mogao da podnese. Onda me je otpratio do Fishermen’s Outlet-a, gdje sam kupila morske plodove koje sam planirala da spremim za ručak. Bilo je to divno jutro koje me je napunilo količinom energije dovoljnom da se upustim u dalji rad na knjizi. I radila sam, narednih par mjeseci, posvećeno i disciplinovano, i došla do sasvim zadovoljavajućeg nacrta. Uskoro sam, međutim, osjetila da mi je potreban onaj set ključnih inputa koji donosi najsnažnije, prelomne segmente djela i, ne želeći da izgubim momentum, odlučila sam da potražim Čaka. Već sljedećeg dana sam se stacionirala ispred njegove kapije, u maniru najpatetičnijeg stokera[1], spremna da čekam koliko god bude trebalo. Negdje oko pet popodne mi je palo na pamet da on, možda i nije kod kuće, da je čak, možda, nekud otputovao i ko zna kad će se vratiti. Odlično si osmislila ovaj poduhvat – čestitah sebi i nastavih da čekam na kalifornijskom suncu pod kojim je vrijeme prolazilo užasno sporo. Do sedam naveče sam bila popila sve limenke piva iz svog ruksaka i taman sam bila krenula da potražim neku radnju da kupim vodu, kad uočih frajera, mršavog kao čačkalica, s naočarima, u šortsu koji mu je dosezao do ispod koljena i majici pet brojeva većoj, sa šiltericom natučenom preko očiju, kako istrčava iz njegove kuće, s očiglednom namjerom da krene na džoging. Polako je prišao par koraka, i, očigledno još uvijek, zbog svoje kratkovidosti, ne sasvim siguran, stidljivo mahnuo doviknuvši: „Hi there!“ Odmahnula sam i otpozdravila: „Voljela bih da sam i ja u takvoj formi“. Sad već siguran da sam to ja, doduše, ne i u pogledu toga kako bi sada trebalo da se u razgovoru postavi, nastavi da prilazi: „Trčim ja svakog dana… A ti, pišeš…?“ – pokuša da ubrza proces konačnog prepoznavanja i hvatanja priključka s prethodnim razgovorom. Riješila sam da mu pomognem, pa se identifikovah:

–      Ja sam Lejla, Čak. Prošle godine sam te zaskočila na plaži, pa si se  sažalio i pristao da popričamo, onda sam te ja smorila knjigom koju pišem, i na kraju smo…

–      Aha, sjećam se, pozvala si me toliko uspaničeno da sam se bio uplašio da ćeš da mi rikneš nasred plaže. – nasmija se, prijazno kao što sam i zapamtila. Već sam u mislima vidio naslove u sjutrašnjim tabloidima: „FATALNI ČAK!!!“,  a i podnaslove: „Iako već odavno živi povučeno i daleko od muzičkog biznisa u klasičnom poimanju, Čarls Kontaldo i dalje fatalan za žene, ovog puta i bukvalno“. I, samo da znaš, nije bilo u pitanju sažaljenje, gdje bi mi kraj bio da se zbog toga upuštam u razgovor s nepoznatim ljudima. Odavno sam ja u stanju da lako osjetim ko mi se obraća zato što želi da mi dosađuje, a ko zato što zaista ima nešto da mi saopšti.

Čuj, kako ono reče da se zoveš…

Lejla.

Okej, Lejla… hoćeš da uđeš?

Stvarno? Jesi li siguran? – glupavo promucah, raširivši oči u nevjerici.

Iskreno rečeno, baš i nisam. Hoćeš li ti da se predomislim? – zbunjeno se nasmiješi, vjerovatno u sebi konstatujući da upravo spoznaje jedno sasvim novo značenje nenormalnog. Gospode, koji sam ja moron, to svijet još nije vidio.

Naravno da neću, imam hiljadu pitanja da ti postavim. ‘Ej, rekoh li ti ja da smo nas dvoje ista generacija? Dobra berba, a? Umalo da zaboravim: evo, pogledaj, ovo su moji najzapaženiji tekstovi iz novina. Prevela sam ti svaki, da vidiš da nisam neka lujka…

E, da si lujka – jesi, ali uđi… I neka mi Bog pomogne. – zaključi rezignirano, ali ne bez primjese radoznalosti, dok sam ja, poskakujući od neočekivane radosti, ulazila za njim.

Pa, jesi li za kafu, ludačo? – nasmiješeno me upita kad sam se smjestila u lazy bag-u na sredini njegove minimalistički uređene dnevne/radne/spavaće sobe/trpezarije. Imala sam osjećaj da tu obavlja sve dnevne aktivnosti.

Jesam. Čovječe, moći ću da kažem da mi je Čak Kontaldo kuvao kafu! Auuu, mnogo je dobra! Znaš, u mojoj zemlji kažu kad neko dobro kuva kafu da je spreman za brak!

Neka, hvala, odlično sam se pokazao u tome. Nikad više.

Zašto si se, uopšte, upuštao u taj eksperiment kad se iz jednog jedinog pogleda na tvoju kuću vidi da si stvoren za samački način života? Ne shvati me pogrešno, govorim iz sopstvenog iskustva i načina na koji ja živim. I što, uopšte, čovjeka koji živi u Kaliforniji može da inspiriše da se OŽENI???

Ma, otkud znam. Valjda sam želio da vidim kako izgleda kad nekom potpuno pripadaš.

Otkad brak znači potpuno pripadanje?

Ne znači, naravno. Pametnom su dosta svi ovi primjeri oko nas, ali, ne, meni tuđi primjeri nisu dovoljni, nije mi čak bio dovoljan ni razvod mojih sopstvenih roditelja, ja sam, eto, morao to i lično da iskusim. – cinično se nasmija, jasno mi dajući do znanja da mu se više ne priča o tome. A otkud znaš italijanski? Mnogo volim Italiju. Potičem iz San Điminjana, blizu Sijene, ali to vjerovatno već znaš.

Znam, bila sam tamo. Ne zbog tebe, zamisli!

Stidi se, – nasmija se, sad već skoro sasvim opušteno, išla si u Toskanu pa svratila u San Điminjano, a na jadnog Čaka nisi ni pomislila.

Kriva sam po svim tačkama optužnice, – nasmijah se i ja. Ako se ikada vratim kući, ima da zapalim autom do tamo, misleći cijelim putem isključivo na tebe. Bože, što si uvrnut.

Znam da sam uvrnut, ali se nikad nisam osjećao tako. Skoro svi mi to kažu,  a najviše oni koji nemaju pojma kakav sam stvarno. Oni koji su gledali moje slike i na osnovu toga donosili svakakve zaključke.

Pa, možeš li da ih kriviš? Po čemu su, inače, mogli da zaključuju?

Kažu mi: „Ti si jebeni genije, čovječe, genije do jaja“, a ja samo mnogo, mnogo, više od ikog, čini mi se, volim da sviram, slikam, pišem. Umjetnički izraz je sve oko čega želim da se trudim. Zbog toga sam još odavno bio spreman da eliminišem iz života sve što me ometa u tome.

I žene?

Njih pogotovo. Nemoj pogrešno da me shvatiš, seks je strava, skoro najbolji vid razmjene energije među ljudima, ali dekoncentriše. Ja ga u život pripuštam samo u talasima, nakon liječenja ga čak nisam ni imao uopšte, želio sam da budem sam s muzikom koju stvaram i slušam, da je puštam da nesmetano struji kroz mene, ne miješajući se s bilo kakvim drugim uticajima. Ne gledaj me tako. Bilo mi je sasvim dobro bez njega, nije mi nedostajao.

I onda se čudiš što te smatraju bićem s druge planete, iz druge dimenzije?

Hahahahah, Gospode Bože, da, nevjerovatno. Nakon svega što sam radio i prošao… Mučenik. Moderni asketa. Anđeo. Svetac. Ih, ima toga još…

Da, da, „Značenje života po Čarlsu Kontaldu“, – konstatovasmo uz smijeh. Ali sad ozbiljno: to je zbog toga što je tvoje umjetničko stvaranje tako ubjedljivo, i što su tvoje kreacije proživljene. Kad ti sviraš „The Continent of Pain“[2], svima je  potpuno jasno da si zaista bio tamo, vidio sve i vratio se jedva zakrpljen.

Ja i ne bih mogao stvarati muziku bez odgovarajuće empirijske podloge. Talenat nije dovoljan. Potrebna je i hrabrost. Nije mi, zaista, bilo lako zavući se toliko duboko u sebe i suočiti se sa svim tim stvarima kojih bih, logično, trebalo da se bojim.

Daj ruke. – iznenada preusmjeri razgovor, po čemu sam zaključila da bi radije promijenio temu. – Pokazaću ti nešto. Ako si od mog plemena, sve će ti se samo kazati, jasnije od bilo koje moje priče.

Dala sam mu ruke. Ono što sam osjetila bilo je ravno priključenju na izvor najjačeg napajanja. Pokušaću da opišem. Krenule su slike. Najprije sporo… Slike iz mog, i, što je najluđe, Čakovog djetinjstva, naizmjenično. Ja na polasku u školu. Naravno, svi me mrze. Kiptim od bijesa na velikom odmoru i na fizičkom, neshvaćena do bola.  A onda Čak na košarkaškom terenu, smotan kao sajla, zbunjeni vlasnik dvije lijeve noge. „Drugari“ se razvaljuju od glupavog smijeha. Retardirana učiteljica koja, i pored svega, uporno istrajava u sprovođenju prisilne socijalizacije. I, naravno, Čak je kriv. Jer je drugačiji. Učiteljice, idi dođavola. Onda opet ja. Prvi neuspjeh na prijemnom. Pa drugi. I frajeri. Luzer do luzera. Alkohol. Poneki šamar. Sorry, dušo, bio sam malo popio. Inače te volim, stvarno. Idite dođavola. Opet Čak. Kosa do dupeta. Čudo u najavi. Svira kao zmaj. Tinejdžerke, a i one starije, delirično vrište. Roditelji mu se razvode. On stoji između njih, razapet, u nevjerici. Slike sad počinju da se ubrzavaju. Ja s diplomom neupotrebljivog fakulteta, s očajničkom željom da pobjegnem. Slika i prilika promašenosti i odbačenosti. I još luzera. Propala vjeridba. Sine, odakle dovede ovu? Ni punjene paprike ne umije da spremi. Čak upada u veliki, planetarno popularan bend. Više nije smotani osnovac koji kući svakog dana donosi novo razočaranje u vršnjake čiji se heroji djetinjstva s njegovima ne susrijeću ni na jednom nivou. Vrlo blago rečeno. Mislim, i dalje ga oni ne razumiju, ali sad je popularan, pa to više nije važno. Sad se Čak glupira na žurkama, pije, puši travu, kreše što stigne. Ošišao je i izblajhao kosu. Čak je uspio. Čak je gitarski bog. Hendriksov sin. A onda slika mog oca kako odlazi, iz one komore, zaboravih kako se zove, u kojoj su rekli da će mu biti bolje, ostavljajući mi bol koji iz dana u dan raste. Vrištim u sebi, ponovo vapeći za bijegom. Od sebe, kažu, pobjeći ne možeš, ali ja i dalje očajnički vjerujem da se stvari mogu promijeniti na drugim meridijanima, pod drugim suncem, s drugim pogledom s prozora. Vrištim u sebi. Slike sad počinju da se smjenjuju brzinom koja se više ne može pratiti. Čak postaje žrtva trijumvirata depresija – droga – alkohol. Više ne može da svira. Nema dovoljno snage u prstima. Ni koncentracije. Izgubio je interesovanje za sve. Ostavlja djevojku s kojom je bio par godina. Živi sam, u dobrovoljnom izgnanstvu, a zatim napušten od svih. Pakao zavisnosti guta njegov blistavi talenat. Postao je kost i koža. Propada i fizički i emocionalno. Slike lete. Nepažnjom je zapalio stan. Plamen mu je zahvatio kožu na rukama. Na njegovim dragocjenim rukama. Počinjemo da vrištimo u isti mah, i dalje se grčevito držeći za ruke. Vrištimo, čini mi se, čitavu vječnost. A onda, plitko i isprekidano dišući, polako otvaramo oči. Vraćamo se u sadašnjost. Postajem svjesna da mi je kosa sva mokra od napora. Umorna sam kao pas. Sve me boli. I on izgleda užasno. Gledamo se, zauvijek sjedinjeni neponovljivim doživljajem i ovim razornim bolom. Karmički susret.

Požar? – iscrpljeno upita Čak.

Da. – odgovaram, sva uplakana. – Odlazak mog oca? – prošaptah malaksalo.

Upravo. – odgovori Čak, dok su mu se s čela slivale kapi znoja. Karmički susret.

Znao sam.  – zaključi. – Čim sam te vidio, s tom neobuzdanom kosom i divljačkim sjajem u očima. Sad znam da mogu sve da ti ispričam.

Razdvojismo ruke, a on ode da nam spremi još jednu kafu. Čekao nas je cjelonoćni razgovor.

U heroinski zagrljaj sam se sklonio od ružnoće ovog svijeta. – prvi je progovorio Čak, nakon kratkog odmora koji nam je bio potreban za elementarno osposobljavanje za ponovnu interakciju nakon onako potresnog, traumatičnog, a, opet, prosvjetljujućeg iskustva. Bio je to, vjeruj mi, vrlo svjestan čin. Dok sam bio high bio sam istinski srećan. Ta sreća, naravno, ima svoju cijenu, a u mom slučaju je bila zaista visoka, o čemu vjerujem da sve znaš. Riješio sam da se izborim protiv toga u trenutku kad sam konačno shvatio da tu cijenu više ne mogu da plaćam. Kad sam vidio da ću, ako nešto ne preduzmem, vrlo brzo umrijeti. Želim samo da još jednom, i nakon svih ovih godina, kažem da se ne kajem ni zbog čega.  Znaš, prvu godinu nakon izlječenja sam proveo razdiran kajanjem. – progovori s mukom, provirujući ispod šiški. – A onda sam odlučio da je bilo dosta. Platio sam i preplatio svoje greške, kojim nisam nanio štetu nikom osim sebi. Raznio me je taj imidž rok zvijezde, obrazac ponašanja koji se od tebe očekuje… znaš već, nisi roker ako ne piješ kao prasac, ako nisi neprestano stond kao zemlja, ako ne jebeš kao pred Sudnji dan… Ne znam, nisam više mogao. Sigurno si čitala po novinama da čujem glasove. Eto, i ta totalna otvorenost me je skupo koštala. A čujem glasove. I dan-danas. I vidim ih, jasno, kao tebe sada. U tom periodu u pitanju su bili i dobroćudni i maliciozni glasovi. Glasovi koji su me zloupotrebljavali i ponižavali, ali i oni koji su me obogaćivali kao umjetnika. Osjećao sam potrebu da se time detaljno pozabavim, tim glasovima i monstrumima koji su me kopkali iznutra. Da ne radim ništa sem toga, dok god ne naučim da pravim razliku između tih glasova, da raspoznam dobre od zlih, one koji rade na moju štetu od onih koji djeluju u moju korist. I uspio sam. Izborio sam se, isključivo pozitivnim emocijama, protiv onih zlih i nenasilno ih protjerao iz svog svijeta. Ostali su samo prijateljski glasovi, koji govore i rade u moju korist. Nisam pogriješio kad god sam ih poslušao. Oni su mi, znatno kasnije, kad sam se ponovo našao pred velikom, ovog puta samo kreativnom prekretnicom, rekli što sam i sam osjećao – da taj cirkus više nije za mene. Da treba da istražim sve pravce u kojima mogu dalje da se razvijam, i kao muzičar i uopšte. I tako sam opet odlučio da se spustim duboko u sebe. Ovog puta u najboljoj vjeri, sa sigurnošću da ću tamo vidjeti potencijal za nove i dobre stvari koje ću napraviti.

Objasni mi stih: „Istinit bijaše taj bol koji sam trebao.“

Tačno onako kako i glasi. Takav jedan bol, snažan i sveprožimajući, bio mi je oduvijek  potreban. Bol i suze me pročišćavaju iznutra. Živim pored ljudi, s ljudima, potrebni su mi. Raduje me kad vidim da sam i ja njima važan i potreban. Drago mi je što sam i tebe upoznao i što sam ti bio potreban da udariš finalni glanc svojoj knjizi. Ali, kad ljudi odu od mene, kad ja odem od njih i ostanem sam, osjetim taj bol koji nagrne napolje. I potreban mi je. Donosi mi oslobođenje i pražnjenje. Uopšte mi nije jasno zašto ljudi nastoje da eliminišu taj bol, umjesto da ga čuvaju, ako su već njime blagosloveni, nego idu kod psihologa, lajf koučeva, šamana, ne bi li ga se otarasili… Svašta.

Tvoji opisi kreativnog procesa i komunikacije s praizvorom kreativne energije zaista zvuče, bez laskanja, kao da dolaze s nekog višeg nivoa svijesti, nedostupnog većini „standardnih“ mentalnih sklopova. Upravo jedan intervju u kojem si govorio o tome me je motivisao da odlučim da te, po svaku cijenu, i sama upoznam i intervjuišem. Da preletim pola svijeta da bih čula kako se tvoje viđenje, naglašavam: viđenje, ne tumačenje kreativnog procesa, mijenjalo i razvijalo u međuvremenu.

Zahvalan sam što nisi tražila da objašnjavam kreativni proces, iako je to jedna od mojih omiljenih tema, jer zaista nikad nisam uspio da objasnim hemijsku reakciju koja se dešava u čovjekovom mozgu kad osjeti da je trenutak da stvori umjetničko djelo. Sto puta sam pokušavao, ali nije išlo. Onda sam se pomirio s tim da postoje neobjašnjive pojave, kao što je inspiracija za umjetničko stvaranje. Ne postoje tu riječi, simboli, slike, formule, definicije, samo čista, stvarna energija, emocije, vibracije, fluid. Zaista, nijedan od mojih muzičkih radova nije rezultat procesa pod mojom kontrolom. Muziku i ne možeš kontrolisati. Vidjela si me na sceni. Jesam li ti ličio na nekog ko je tu nešto kontrolisao? Muzika, prosto, dolazi s drugog mjesta, univerzalnog izvora kreativne energije na kome se nalazi svo umjetničko blago svijeta koje čeka one koji su pozvani da ga preuzmu, oblikuju i prenesu ostalima. Mi smo samo posrednici, to sam shvatio, između tog izvora i ostatka svijeta. Učeći da sviramo instrumente, miješamo boje i nanosimo ih na platno, savladavajući pravila kreativnog pisanja, mi samo pomažemo da se sva ta umjetnička djela proslijede dalje. Sve je to jedna jedinstvena energija koja dejstvuje zajedno.

Tvoj umjetnički izraz se, poznato je, odavno ne ograničava samo na savršenu muziku koju stvaraš, odavno slikaš, a čitala sam da i pišeš.

Muzika, za mene, jeste centar univerzuma, ali volim i da slikam, pa i da pišem. Otkrio sam da me pisanje povezuje s divnim, harmoničnim prostorom, u kojem se sve pojave, emocije i energija nalaze u savršenoj ravnoteži i imaju idealno dejstvo. Dok god osjećam tu sponu, sve ono što napišem imaće značenje, mada tebi i svima to može zvučati kao gomila besmislica. Divno je kad sebi možeš dopustiti luksuz da stvaraš samo ono što voliš. To je osjećaj kakav ni na heroinu nisam spoznao. To me je, konačno, i otrglo od zavisnosti. Ta spoznaja da mogu biti „high“ na mnogo zdravih i kreativnih načina.

Vjerujem da je to moćan osjećaj, Čak. Ali ja, nažalost, ne mogu sebi dopustiti taj luksuz. Moraću da naučim da volim ono što stvaram, za početak.

Izvini, nisam želio da ovo doživiš kao sudar svjetova. Veoma poštujem što se izdržavaš sopstvenim radom, nevezanim za pisanje, žrtvujući veliki dio vremena koji si mogla posvetiti umjetničkom istraživanju, brušenju i unapređenju svog talenta. Poštujem što sebi oduzimaš od sna da ne bi zapuštala svoj kreativni potencijal. Znam, lako je meni sad da filozofiram. Ipak, volio bih kad bi primila jedan moj savjet i primijenila ga u svojim budućim kreativnim poduhvatima. Izvini ako sam previše ličan, ali vidim da, kao i ja, nosiš mrak u sebi. Vidim i da želiš da ga izbaciš iz sebe. Očajnički. A ja ovaj svoj, kao što ti rekoh, ni za šta ne bih dao. Nije da se iko otimao o njega, ali ipak. Mrak je jedan od najvažnijih sastojaka moje kreativnosti. Znajući to, predlažem ti da pokušaš iskoristiti mrak i tugu koje nosiš u sebi kao stvaralački podsticaj koji daje dubinu i oštrinu tvojem pogledu na ljude i stvari i tvojoj analitičkoj vještini. Dakle, ne suzbijaj, već njeguj svoju melanholiju, jer svaki kreativni proces sa iole ozbiljnijom ambicijom obavijen je mrežom tuge. Na njoj se gradi svijest, spoznaja i svaki mentalni proces. I pokušavaj, molim te, šta god da pišeš, da svojim riječima daješ boju. Vjerujem da znaš što hoću da kažem. Ja boju tražim u svakoj umjetničkoj kreaciji, i ako ne nađem, ostavljam knjigu, gasim muziku, idem dalje. Vjerujem da svi to tražimo, i ne samo u umjetnosti, već i u odnosima s ljudima, pa i šire. Jebeš mlako i bezbojno. Kad sam osjetio da sam u Blind Dogs – ima počeo da gubim boju, znao sam da treba da idem.

Pa, jesi li zadovoljan svojim novim bojama?

Prilično, ali još podešavam nijanse. To je beskonačan proces. Tonovima zemlje sam, recimo, zadovoljan potpuno, ali na zelenoj i plavoj još radim. One su mi najvažnije, zato moraju biti savršene.

I pričali smo tako još dugo, nesvjesni vremena koje je prolazilo i svitanja koje je značilo da se bliži kraj ove magične noći. Vrlo često se tu nije znalo ko intervjuiše, a ko je intervjuisan. I on je puno toga pitao, a kad se već uveliko razdanilo i ja se spremila za polazak, želio je da zna da li mi je bilo teško ostaviti sve kod kuće, samo se spakovati i otići.

Nije. Sve što je potrebno je da ti to, što bi ti rekao, klikne u glavi. I onda, prosto, odeš. A sve ostalo u životu, sve ono za šta si se do tada pitao kako ćeš organizovati, poslaže se samo od sebe i prilagodi činjenici da si ti otišao.

Tako rečeno, zvuči zaista jednostavno.

Zvuči jednostavno, Čarlse, zato što jeste jednostavno. Mi smo ti koji nismo jednostavni, ne, naravno, zbog toga što smo Bog zna kako slojeviti i nedokučivi, već zato što smo kukavice i kalkulanti. Reagujemo, spremni na promjene, samo kad nam se život u staroj postavci dovoljno smuči.

Onda sam krenula. Iako se nisam, izlazeći iz kuće, osvrtala za sobom, on je, dok me je pratio do kapije, znao da su mi se oči napunile suzama. Vjerovatno po tome što sam, konačno, bila prestala da meljem.

Nemoj da plačeš, ludačo. Ti si moje pleme. Ustvari, kad bolje razmislim, plači. Suze koje liješ dolaze direktno iz tvog srca. Plači. Osjetićeš pročišćenje. Evo ti moja e – mail adresa. Piši kad si tužna i pusti da se ta tuga materijalizuje gomilom tvojih briljantnih rečenica koje će, baš zbog te tuge, zvučati istinito i moćno, imaće najsnažnije boje i to će osjetiti svi kojima namjenjuješ svoje knjige.

I pustila sam suze da se slivaju, jecala sam i štucala, pa je on opet morao da ide u kuću da mi donese flašicu vode, i na kraju sam ga zagrlila tako jako da sam se uplašila da ću mu polomiti sve one krhke koščice, i otrčala ne pogledavši ga više, sve dok se nisam dobro udaljila niz bulevar i dok poskakivanje ruksaka na mojim leđima nije postalo previše bolno. Tada sam se okrenula i vidjela da još stoji pored kapije, u svojoj ogromnoj žutoj majici koja je visila sa njega kao sa vješalice. Mahnula sam mu, tužna zbog rastanka zauvijek, i zahvalno na svemu što sam od njega naučila, za jednu jedinu noć, više nego na oba fakulteta zajedno. Trči sada, Čak. Moj ludački pogled i ja ti više nećemo remetiti planove.

Na pomisao da ga više neću vidjeti sječivo tuge me je oštro zarezalo preko stomaka. Naš razgovor, iako tek završen, činio se već tako dalek, nestvaran, obavijen fantastičnom izmaglicom. Jebote, da ja nisam sve ovo sanjala? Ma, nisam, moje bilješke su tu, a u  ruci još držim flašicu vode koju mi je dao… Spustila sam se u grad, kao u bunilu se mimoilazeći i sudarajući s nasmijanim, praznoglavim tinejdžerima koji su živjeli za žurke pored bazena i pijano povraćanje u đakuzijima, wannabe glumcima i super modelima, svojim silikoniranim i botoksiranim vršnjakinjama za kojima su se vucarali njihovi dvadeset godina mlađi finansijski ovisni ljubavnici…Tužni plimni talas u mojim grudima je rastao, počelo me peckati u nozdrvama, a dobro poznati osjećaj počeo da preuzima dio po dio mojih misli. Oči su mi opet bile počele da se pune suzama dok se nisam sjetila što, od sada pa dok god trajem, treba da radim sa svojom tugom. Izvadih iPad iz ruksaka, povezah se na prvi hot spot i poslah e – mail svom uredniku. „Laki, misija obavljena. Molim te, nazovi onog svog prijatelja. Onog izdavača. Imam za njega killer materijal. Vrvi od boja, mirisa i kalifornijskog sunca. I od tuge, smijeha, nezaborava.To bi mogao biti prokleti bestseler, ali nije mi do toga. Ovo će biti roman za moje pleme. Ekskluziva, dome moj.“

Nestrpljiva da se što prije prepustim okeanu, sjedoh na metro i uputih se na Venice Beach. Osjećala sam da upravo tamo treba da završim s pisanjem. Nisam mogla da dočekam da me ponovo preplavi osjećaj kao onomad u Lisabonu, kad sam izašla na obalu okeana s trga Commercio i raspustila pogled preko onog nesagledivog vodenog prostranstva… Da opet raširim ruke i pogledom zagrlim nestvarne odbljeske sunca od mirne površine te silne vode, ponovo začujem taj blagotvorni šum koji svojim spokojem zacjeljuje sve rane na duši, spustim se i ja duboko u sebe, konačno zavolim šta god da tamo pronađem i osjetim mir, puštajući da okean svojim blagim talasima izliže i spere moju godinama taloženu tugu. Tugu koju ću od sada da volim.

Znala sam da će se već nešto desiti, da ćemo se opet sresti, negdje, nekad, ponovo se uhvatiti za ruke, ali ovog puta bez vriska, i izliječiti jedno drugom sve rane koje smo sinoć samo iznova povrijedili. I neću otići do njegove kuće. Pustiću da se karmički susret ponovo pokaže na djelu. Čekaću koliko god bude trebalo. Moj budući najbolji pajtos iz djetinjstva će ovog puta morati da dođe do mene.

Nošena silnim prilivom kreativne i elementarne životne energije, u narednih par dana sam završila knjigu. Pustila je da odleži dva mjeseca na dnu duboke fijoke, nakon što sam na nju natovarila svoje najdeblje knjige. Kao da sam htjela da provjerim koliko snage ima i koliko tereta može da podnese. Onda sam je još jednom pročitala, ispravila greške u kucanju, mjestimično dodala i oduzela poneku riječ i na kraju je poslala izdavaču. Nije me mnogo iznenadila njegova povratna informacija da mu se knjiga veoma dopada, ali zato poziv na promociju koju mi je organizovao kod kuće, u lokalnom centru za kulturu i književno veče u najpopularnijem gradskom klubu, zaista jeste. U rodni grad mi se, da  budem sasvim iskrena, nimalo nije išlo, uostalom, težak i komplikovan odnos prema njemu me je i otjerao hiljade kilometara daleko, ali moram priznati da sam bila zaintrigirana i da sam, kako su dani odmicali, počela sve ozbiljnije da razmatram povratak, bar nakratko, koliko da ispratim svog prvenca u samostalan život. Na kraju sam i otišla, prethodno o tome e – mailom obavijestivši Čaka koji, naravno, nije odgovorio. Pretpostavljam da bi trebalo da, makar ukratko, opišem svoj ponovni susret s tim malim, provincijskim gradom, ali ne mogu. I sama pomisao na to me previše užasava. Sve u svemu, svaki korak mi je donosio novo razočaranje (nije da sam se nadala nekom naročitom napretku u zadnjih godinu dana ako ga ni decenijama prije toga nije bilo ni u tragovima, ali ipak) i potvrdu da nisam tek tako pobjegla na čitav kontinent daleko, bez papira, novca, posla ili bilo kakvog drugog vida podrške. Jedino čemu sam se zaista radovala, doduše, pod tremom koju nisam uspjela da umirim ni duplim džin – tonikom, bile su same promocije. Satrvena strahom s izdavačem Radetom sam, petnaest minuta prije početka, ušla u gotovo potpuno praznu salu centra za kulturu. Znate one ledene trnce koji vam krenu uz i niz kičmu kad predosjetite nešto loše? E, pa ovo je bilo, brat bratu, jedno bezbroj puta gore od toga. Ovo su bili bataljoni najledenijih trnaca koje možete da zamislite, koji su budili najcrnje slutnje. Anksiozna epizoda, ustvari, više anksiozni kontinuum, takoreći. Jer nije djelovalo kao da će uskoro prestati. Do alkoholom uspavane svijesti jedva je uspjela da se probije spoznaja da sam prešla sedamnaest sati dug put da bih o svojoj prvoj i, realno gledano, odličnoj knjizi govorila četvorici potpuno nezainteresovanih ljudi od kojih su bar dvojica, sigurna sam, došli samo zato što su se nadali koktelu nakon promocije. U momentu sam zaboravila čitav, iako vrlo kratak, govor kojim sam namjeravala da zaključim promociju. I nije me bilo briga. Kome bih i pričala o motivu da napišem ovu knjigu, optimizmu i poletu na početku, kreativnim izazovima na granici odustajanja u sredini i blaženom, radosnom umoru na kraju? Dobro poznati nemir i očajnička želja da pobjegnem odatle da mi se ni traga ne zna izazvala mi je slabost u koljenima, dok je pobiješnjeli kortizol nadzvučnom brzinom odnosio zadnje kvantume energije iz mog ionako malaksalog tijela. Počelo je da mi bubnja u ušima od naglog skoka pritiska, Radetov glas je dopirao do mene kao kroz prigušivač i uz kašnjenje, čudno modulisan do neprepoznatljivosti, usporen i nerazumljiv. On je, po mom izrazu lica, valjda, ukapirao da mi nije dobro, pa me uhvatio za ramena i blago prodrmao, pa me je, vidjevši da ne reagujem, zabrinuto poveo do stolice i natjerao da sjednem. Rade je pričao kao navijen, pojma nisam imala šta, pretpostavljam da je pokušavao da me izvede iz privremenog katatoničnog stupora u koji sam bila upala i nekako mi povrati elementarne vitalne porive, kako bi izbjegao skandal u najavi. A onda sam, i dalje u bunilu, kroz maglu svakovrsne omamljenosti, uočila kako u salu počinju da ulaze ljudi, pojedinačno i u grupama, i popunjavaju jedno po jedno sjedište. To je primijetio i Rade, pa me je s osmijehom lupio po ramenu i na uho mi, videći da su mi sva čula obamrla, dreknuo da ustajem i zauzmem svoje mjesto za stolom na podijumu. Utoliko nam je predstavnik organizatora prišao i rekao da će video link s Amerikom biti uspostavljen za tačno četrdeset pet minuta i da prema tome uklopimo svoja izlaganja. Video link…? Upitno pogledah Radeta, a on mi, dok su ljudi i dalje ulazili u salu u kojoj je bilo preostalo još svega par slobodnih mjesta, uzbuđeno saopšti informaciju koju je do tada čuvao kao iznenađenje: da će, putem video linka, u promociji učestvovati i Čak! Na samu pomisao kako će se, zapravo, završiti moja promocija koja je, do prije samo pet minuta, obećavala tako malo, prizor pred mojim očima krenuo je naglo da se bistri, zvukovi su počeli da dopiru do mene, a moja sposobnost elementarnog rasuđivanja se polako (doduše, zaista polako) vraćala. Primijetila sam poznata lica, kolege s fakulteta, iz instituta, iz redakcije, komšinicu iz ulaza… Rade mi je donio kafu koju sam mu, ovisnički grozničavo, otela iz ruke i onako vrelu je, praćena njegovim zapanjenim pogledom, sjurila niz grlo, pa me je na brzinu, onako tek polusvjesnu, podsjetio kako mi je, pred moj polazak iz Los Anđelesa, tražio da mu proslijedim e – mail koji sam poslala Čaku, te kako mu je on onda pisao i predložio mu da i sam uzme učešća u promociji, što je on, na moje ogromno iznenađenje, prihvatio i Radetu dao broj svog asistenta kako bi tehničari mogli da ga nazovu i uključe. Mnogo toga sam htjela da ga pitam, ali moderator nam je dao znak da promocija mora da počne. Paralisana od straha da se neću sjetiti nekog dijela govora, da ću se blokirati usred rečenice, da će se Čak, ipak, na kraju predomisliti i da neće prihvatiti poziv za uključenje ili da će se već desiti nešto drugo, jednako strašno, možda još i strašnije, što će sve pokvariti, poput robota ukočeno sjedoh na svoje mjesto po sredini dugačkog stola duž kojeg su stajale poređane moje knjige.

Imaš još dvadesetak minuta da se sabereš prije nego dođe red da ti govoriš. Iskoristi ih pametno i nastoj da zvučiš kao onog dana kad si me nazvala i rekla da je tvoj roman – ubica završen. – šapnu Rade, očigledno osjetivši koliko se bojim. Aha, važi. Lako je njemu da kaže. U svakom slučaju, vremena za očajavanje više nije bilo. Rade je završio svoje izlaganje, a moderator je uveliko čitao odlomak iz mog romana. Moj red je bio za najviše dva minuta. Prikupila sam svu svoju snagu, zakopčala dugme sakoa, ispravila kičmu, podigla glavu i nabacila najsamouvjereniji ton i boju glasa koji sam uspjela da odglumim. Tri…dva…jedan…

Dragi moji, dug sam put prešla da bih s vama podijelila radost što sam objavila knjigu i ostvarila svoju životnu želju… – krenulo je. Svojih desetak rečenica sam izgovorila korektno i sabrano, ali sam mislila samo na trenutak kad će se Čak ukazati na projektoru i progovoriti svojim šuškavim glasom.

Dragi posjetioci, vrijeme je da vidite ko se još raduje što je knjiga naše Lejle izašla iz štampe. Čovjek koji je svojom impozantnom karijerom i posebnošću umjetničkog izraza u toj knjizi zavrijedio značajno mjesto. Čarls Kontaldo, dame i gospodo! – uzbuđeno uzviknu moderator i daljinskim aktivira projektor. Nasmiješeno Čakovo lice se uto pojavi na ekranu, iz publike se začuše povici iznenađenja, pa onda snažan aplauz, a mene preplavi radost koja će me držati još danima. Čak je stidljivo mahnuo i zahvalio, a onda se obratio meni.

Hej, Lejla, ovdje Čak, no, to vidiš, naravno – pomalo zbunjeno se nasmiješi i nastavi. Nisam ovo do sada radio, pa mi je malo čudno… Zamisli, još uvijek postoji nešto što ja u životu nisam uradio…Ko bi se tome nadao! Bilo kako bilo, nadam se da si dobro, da si sad tamo okružena ljudima koji podržavaju tvoj rad kao i ja, jer vidim da pisanje voliš isto onako kako ja volim da sviram: bezrezervno i bezuslovno. Nadam se da svi oni to vide. I da će se tvoja knjiga, tamo u toj tvojoj zemlji blizu moje domovine, prodavati kao luda, mada znam da je nisi pisala zbog toga. Čim sam te ugledao prvi put u životu i porazgovarao s tobom, shvatio sam koliko te snažno pokreće čista želja za stvaranjem. Takve ljude uvijek nepogrešivo prepoznam. Kao što je mene, pojma nemajući da sviram, još u osnovnoj školi prepoznao moj nastavnik, ne muzičkog, zamisli, nego engleskog, i još tada mi tražio autogram rekavši da je, po sjaju u mom oku, vidio da ću jednog dana biti poznat. Nadam se da ćemo se opet sresti, negdje, nekada, ali ako se to i ne desi, zapamti jednu važnu stvar koju sam ja jedva uspio istinski da savladam: Never give a f*ck about what anybody has to say about your work.[3] I know I never do. Ne uklapaj se u očekivane formate i pravila… jer, nema pravila u tvojoj komunikaciji s nebesima putem umjetnosti koju stvaraš. I, molim te, nemoj sad da plačeš, ovo je tvoje veče i treba da se raduješ. Pa, to je, uglavnom, to što sam htio da ti kažem, sad moram da idem, ne osjećam se najbolje, znaš, juče sam bio u onom Fisherman’s Outlet-u i pojeo tonu onih njihovih fantastičnih račića, pa mi je čitav dan bilo muka, a i danas sam sav nekako malaksao… Na kraju, generacijo, vidiš, iako nismo odrasli zajedno, ipak smo stvorili svoje zajedničke uspomene. Čekam te da stvaramo nove.

Hvala, Čarlse. – odgovorih jedva zadržavajući suze. Znaš, često sam razmišljala o tome zbog čega me je tvoj samostalni rad pogodio toliko snažno da ne mogu da se suzdržim da ne zaplačem kad god čujem neke od tvojih pjesama iz tog perioda. Ne radi se samo o muzici i tekstu, već i o ukupnoj atmosferi i tome kako se osjećam dok ih slušam. A onda sam shvatila. Te pjesme, koje si stvarao samo za sebe, ne razmišljajući hoće li se ikom dopasti, rasterećen obaveze da ih uklopiš u stilski format benda, odražavaju onu egzistencijalnu tugu koja te je oduvijek obilježavala, a koju prepoznajem i u sebi, mada joj ne znam ni ime ni tačan razlog. Od tebe sam naučila da je više ne puštam da upravlja mnome, već da je stavljam u službu svoje kreativnosti, da je zajašem i iskoristim. Da je pustim da prođe kroz mene punom snagom, pa da je isplačem i pretočim u riječi i misli koje će od te tuge dobiti snagu i boju koju vrijeme ne ispira. Čast mi je što si ovo veliko i važno saznanje podijelio sa mnom, kao one gitarske video lekcije sa svojim obožavaocima. Hvala, generacijo. – mahnula sam mu u znak pozdrava i moderatoru dala znak da ugasi projektor.

Poslušala sam ga i nisam plakala. Okrenula sam se ka ljudima koji su čekali da im potpišem knjige i nasmiješila se novinarima koji su se okupili da od mene i Radeta uzmu izjave. Počelo je još jedno novo poglavlje mog života.

 

 

[1]  Stalker – lovac, uhoda (eng.)

 

[2]  Kontinent bola (eng.)

 

[3]  Nikad ne daj ni pet para ni za čije mišljenje o onom što radiš. (eng.)

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.