Sofija Kalezić-Đuričković: Romaneskni prvijenac Sonje Ražnatović

 

(Sonja Ražnatović: Jana, samo privremeno u Bloku 9, Otvoreni kulturni forum, biblioteka: Savremena proza, Cetinje, 2016)

 

  „Nije zanimljivo ono što vam žene kažu, zanimljivo je ono što prećute“.

Viljem Šekspir

Zanimljivoj i kvalitativno neujednačenoj plejadi ekspanzije ženske riječi na crnogorskoj književnoj pozornici priružuje se i autorka Sonja Ražnatović sa svojim romanesknim prvijencem neobičnog naslova Jana, samo privremeno u bloku 9. Već od same naslovne sintagme očigledno je da je riječ o romanu lika ili karaktera, uz napomenu da ovo ostvarenje sadrži elemente društvenog, porodičnog i psihološkog romana u čijem se narativnom fokusu nalazi djevojčica, bolje reći – djevojčurak kroz čiju su doživljajnu i opservativnu prizmu portretisani događaji i likovi.

Sonja Ražnatović je rođena 1969. godine u Podgorici, gdje je završila osnovno i srednje obrazovanje; diplomirala je na Tehnološkometalurškom i magistrirala na Ekonomskom fakultetu u istom gradu. Njen roman o petnaestogodišnjoj junakinji Jani jeste djelo sa tematikom iz savremenog crnogorskog ili podgoričkog života i u tom pogledu predstavlja logičnu nit urbane „tranzicione“ tematike koja je već obrađivana u savremenoj domaćoj prozi (Andrej Nikolaidis – Mimesis, Balša Brković – Paranoja u Podgorici, Đuro Radosavović – Crnogorski roman, Ethem Mandić – Knjige mog oca, Vladimir Vojinović – Ne budi je). Svakako, ovome treba dodati da problemi izgubljenosti i nesnalaženja pojedinca u kontekstu modernog doba pomjerenih i izglobljenih društvenih vrijednosti, umjetnički tretirani na duhovit i ironičnosarkastičan način, sadrže znatno širi tematskomotivski okvir i predmetni opseg od onog koji se određuje kriterijumima užih nacionalnih literatura.

U pitanju je kratak roman čije je publikovanje očigledno motivisano potrebom da se na crnogorskoj kulturnoj sceni afirmiše ležerniji i pod uticajem prozapadne škole lapidarniji način književnog izražavanja. U kontekstu moderno profilisane proze nije zapostavljen odnos crnogorske žene prema braku, porodici i društvu, u kojem su potrebe žena rasle. Njihove obaveze se se sa ličnog i porodičnog plana proširivale na poslovne ambicije i profesionalno usavršavanje, ali porodica u kontunuitetu ostaje u fokusu njihovih preokupacija i emotivnog svijeta. Sonja je roman posvetila svom ocu Gojku Jovićeviću, profesoru književnosti, „koji je knjigu i naš divni zavičaj – Rijeku Crnojevića, volio iznad svega“.

Roman govori o odrastanju tinejdžerke Jane u ne baš tipičnoj porodici i atmosferi, što doprinosi da ona sazri prije vremena, osposobljavajući je  da se u većini životnih situacija postavi mudrije i odgovornije od odraslih iz njenog neposrednog okruženja. Roman prati i žensku liniju u njenoj porodici, pokazujući kako su njene najmarkatnije predstavnice, majka i prababa, koliko god često bile sputane aktuelnim društvenim kontekstom, znale šta hoće, a pogotovo šta neće, i uspijevale da smognu snage da se izbore za vlastito životno opredjeljenje.

Jana nije ostvarenje u kojem je jedinstven problem monolitno i sistematično sproveden od njegove prološke do epiloške granice, već mini-roman mozaičkog karaktera kroz koji se „prelama“ mnoštvo fenomena savremenog trenutka, praćenih kako na intimnom i personalnom planu, tako i na pozornici društvenih gibanja i previranja. Uvođenje novih junaka u disperzivno vođenu fabulu ne prekida njen narativni tok jer se podaci o njihovim fizičkim i psihološkim likovima nalaze u fusnotama samog teksta. Autorka takođe pravi kratke reminiscencije na književne junake koji su obilježili svjetsku literaturu kao što je Holden Kolfid iz kultnog Selindžerovog romana Lovac u raži, pod čijim djelimičnim uticajem, reklo bi se, i modeluje svoje djelo:

„Samo da se razumijemo, ovo ne pišem svojom voljom. Primorala me „smorna“ dr Đurković, psihoterapeut kojem me mama odvela misleći da imam problem koji ne želim da priznam & sa kojim neću moći sama da se nosim. Nemam pojma odakle joj to. Ja STVARNO nemam nikakav problem, ONA ga ima. Mislim, problem. No, kako ni ovoga puta nisam smogla snage da se izborim sa svojom izrazito dominantnom majkom, sva zelena u licu & posljedično bijesna na sebe, pokorno sjedoh u njenu fensersku plavu, svježe lakiranu „bubu“ staru trideset godina, te se stuštismo ka centru, koliko god da mi je to bilo u moći“.[1]

Ostvarenje Jana, samo privremeno u bloku 9 je roman sa paralelnom naracijom, tako da se radnje mogu pratiti na dva temporalna plana: preko lika glavne junakinje i njene pretkinje Milene koja se pod neobičnim okolnostima umjesto za mladića kome je obećana udaje za dosta starijeg Steva. Običaji i dijalozi junaka opisani u tradicionalnom duhu crnogorskog naroda upečatljivi su i obojeni nijansama lokalnih govornih kolorita.

Sa druge strane, u kontekstu dvostrukog događajnog „lanca“ možemo naići na isprazne i neobavezne dijaloge koji emaniraju našu svakodnevicu u kojoj se radujemo malim-velikim stvarima i tražimo smisao života u naizgled sporednim pojedinostima i detaljima. Važan dio predmetnosti romana tretiran je i kroz dnevnik koji nalazi glavna junakinja na čijim stranama je opisano poznanstvo i veza njenih roditelja, koja, i pored toga što je nastala iz ljubavi – nije izdržala probu vremena. Jana, inače, ne voli Blok 9, smatra ga ružnim i dosadnim naseljem, bez „imidža i duše“ i tamo se doseljava silom prilika, ostavljajući za sobom poznato životno okruženje u kojem se odlično snalazila, svoje društvo, svoj pogled s prozora… Srećom po nju, životne okolnosti su je, nedugo po doseljavanju, „izbavile“ odatle i boravku u Bloku 9 dale privremeni karakter.

„Moja želja je bila da makar malo doprinesem promjeni atmosfere na literarnoj sceni Crne Gore, da čitalačkoj publici ponudim malo drugačiji književni sadržaj“, rekla je autorka u intervjuu pod nazivom Poželjela sam da ostavim trag u vremenu publikovanom u Pobjedi, izražavajući načela vlastite eksplicitne poetike: „Smatram da na našim prostorima, pa i regionu u cjelini, posljednjih decenija u umjetničkom stvaralaštvu dominiraju potresne priče koje su, kao da im nije dovoljan onaj njihov inherentni mrak, još i ispričane na “mračan” način. Ja, s druge strane, smatram da su najbolje kreacije kakvima se uvijek vraćamo, one u kojima je autor uhvatio i „konzervirao“ i lijepe trenutke života, u koliko god se deprimirajućoj atmosferi taj život odvijao, i u kojima je i najozbiljnije, najteže i najmračnije teme odslikao na kreativno i prefinjeno duhovit način.  Takvom autorskom pristupu i ja težim. Ovo je bio moj prvi pokušaj u tom pravcu“.[2]

Kroz relacije varijabilnih stanja u muško-ženskim odnosima i odnos između roditelja i djece, svijeta odraslih i nedoraslih (kroz čije se portretisanje precizno vidi da su razmišljanja i postupci jednog adolescenta često ispravniji i dosljedniji od onih koji mu bivaju nametnuti), Sonja Ražnatović na šarmantan način ispisuje stranice svog djela, koje i po strukturnokompozicionom obrascu predstavlja modernitet, od početka sprovedenog „in medias res“ do epiloga sa nedovršenim krajem:

„Pa, zar to nije kvalitetan cilj? Iskoristiti odbačeni resurs? Razviti embrion, dodati mu nervni sistem, mozak, kičmu, kosti, mišiće, SRCE? (…) Ako misliš da taj njen materijal vrijedi, potrči za njim i spasi ga.“ I ja potrčah što su me noge nosile. Da spasim i njega i sebe.“ U završnici romana junakinja Andrijana odlazi u manastir postajući sestra Latinka, pronalazeći svoj životni put u komunikaciji sa Nebesima i težnji ka Ljubavi i Sreći.

I pored toga što ima lijepih mjesta, roman Jana samo privremeno u bloku 9 nije idealne unutrašnje kompozicije jer nisu oba segmenta teksta (budući da Ražnatovićeva paralelno prati u modernom i nekadašnjem vremenu) podjednako ni motivski, niti strukturno razvijeni. U pogledu produktivnijeg komponovanja, književno uspjelije bi bilo da je na pažljiviji način razvila fabulativnu matricu koja se odnosi na prošlost, sudbinu djeda i babe, od prosidbe pa do elemenata vezanih za njihov dalji život koji nije bio jednostavan, niti lak, kao i ni životi većine parova koji su poticali sa kamenitih, posnih i kulturnotradicijski anahronih predjela Crne Gore. Istovremeno, dio štiva koji se odnosi na neobaveznu, „komotnu“ konverzaciju drugarica u savremenoj Podgorici spisateljica je trebala da sažme jer na čitaoca djeluje zamarajuće.

Da li djevojčica od petnaest godina može razmišljati na tako zreo način ostaje otvoreno pitanje vezano za uvjerljivost samog teksta. Ipak, u kontekstu opisivanja kompletnih događaja u romanu, od razlaza njenih roditelja do načina uklapanja u društvo i složene mehanizme socijalizacije i inkorporiranja u zajednicu (bilo novu porodičnu, bilo društvenu) ne može se reći da Ražnatovićeva njen psihološki portret nije pažljivo izgradila. Primjedbe vezane za motivsku „nebalansiranost“ i kompozicionu disharmoničnost romana nisu nedostaci koji ne mogu promaći i iskusnijim piscima, pa je u narednom rukopisu – noveli, koji je strukturno pregnantniji ona, sa više sreće, navedenu „opasnost“ uspjela da izbjegne.

Novela pod radnim naslovom Biti drugačiji, ipak! je njen drugi autorski projekat, kroz koji spisateljica ima za cilj da se detaljnije posveti i pod drugačijim svjetlom osmotri društvene pojave koje do sada nisu bile predmet značajnijeg literarnog razmatranja na našim prostorima. Materijal je pisan pretežno iz muškog ugla i bavi se društvenosociološkim različitostima. Struktura djela predviđa dva tematska sloja kroz dvije priče: prvu, o mladom pripadniku LGBT populacije koji prolazi kroz problematičnu fazu prihvatanja svog seksualnog profila koji je dugo nastojao da potisne i borbi za starateljstvo nad sinom sa njegovom bivšom djevojkom.

Tematika drugog fabulativnog nivoa odnosi se na  opsesije i porive kojima se teško odupiremo. Riječ je o novinarki koja, razočarana na svim životnim poljima, napušta životno i radno okruženje, odlazi u Ameriku da bi pisala o nekada poznatom muzičaru koji je prošao kroz pakao heroinske i mnogih drugih zavisnosti. Njegova životna storija predstavlja izvanredan “predložak” za njena proučavanja opsesija, te zaokupljenost fenomenom umjetničkog stvaranja. Ovim novelom autorka “testira” čitalačku publiku i naše okruženje u cjelini na sposobnost istinskog, a ne samo deklarativnog prihvatanja različitosti na koje nas obavezuju tekući integracioni procesi.

O fenomenu kreacije i inspiracije, Ražnatovićeva u spomenutom intervjuu kaže: “Ne volim mistifikacije kreativnih procesa radi se o zaista jednostavnim radnjama, koracima kojima mi, zapravo, samo realizujemo ono što nam je zadato da uradimo. Ne vjerujem da smo mi sami ti koji su tu naročito zaslužni, naprotiv, vrlo sam sklona opisu kreativnog procesa koji je dao Džon Frušante, bivši gitarista “Red Hot Chili Peppers”-a, koji smatra, parafraziram – da ideje koje se nalaze u osnovi umjetničkih i drugih kreacija ne nastaju u našem mozgu, već da sve što stvaramo potiče iz jednog univerzalnog izvora kreativne energije, a mi samo služimo kao sredstvo kroz koje on manifestuje svoj potencijal. Dakle, mi smo samo posrednik koji tu ideju uobličava i prosljeđuje dalje“.[3]

Poruku svog prvog romana formulisala je sama spisateljica u intervjuu datom za Dnevne novine pod nazivom: Možemo mnogo naučiti od naših majki i baka: „Slušajmo dobronamjerne savjete. Slušajmo svoje hrabre, mudre, požrtvovane pretkinje, znaju one šta pričaju, ali najviše od svega slušajmo svoj unutrašnji glas (njemu je u romanu posvećeno prilično pažnje), posebno kad nam govori glasno i uporno. Njegujmo dijete u sebi i ne ustručavajmo se da odstupimo od uobičajenih i očekivanih obrazaca ponašanja, da budemo posebni, autentični i svoji“.[4]

Intelektualizujući vlastitu izražajnost do poetološkog, Sonja Ražnatović „brani“ vlastito pravo kritičkog  pogleda  na stvarnost i na slobodu mišljenja, služeći se raznovrsnim modelativnim literarnim formama, uklapajući ih u sistem cjeline, koji i pored toga što pulsira našom disharmoničnom svakidašnjicom djeluje autentično. Roman Jana, samo privremeno u bloku 9 ujedno predstavlja i meditaciju o prolaznosti, svjedočanstvo o uzaludnosti čovjekovih napora da u tvorevinama duha pronađe neophodnu utjehu, sublimirajući ideju da izvan duhovnosti nikave pouzdane utjehe ne postoji.

 

[1]  Sonja Ražnatović: Jana, samo privremeno u Bloku 9, Otvoreni kulturni forum, biblioteka: Savremena proza, Cetinje, 2016, str. 7.

 

[2]  Sonja Ražnatović: Poželjela sam da ostavim trag u vremenu (razgovor vodila Rosanda Mučalica), Pobjeda br. 18316, rubrika Kultura,  18. 12. 2016, str. 13.

 

[3]  Ibidem, str 13.

 

[4]  Sonja Ražnatović: Možemo mnogo naučiti od naših majki i baka (razgovor vodila Sonja Ičević), Dnevne novine, br. 1630, 9. 12. 2016, str. 26 -27.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.