Snijeg za dvoje – Ljiljana Dirjan

SNIJEG ZA DVOJE

(„Činim ovo iz ljubavi prema tebi,
činim to – zato što volim da te volim.“
(iz Ispovjesti Sv. Augustina, knjiga XI)

Oh, da govorim o tebi to što znam i to što ne znam, ono što mogu i ono što bih htjela, da otvorim svoje srce za tebe, da se oslobodim, da te nekako produžim… Od tvoje slabosti da preuzmem bol; oh, moja bol da ublaži tvoju slabost. Daj mi znak da si tu. Treperiš li sad u onom najvišem rezinom listu, na kojem se zaustavlja moj pogled, dok se mreška voda poda mnom? U što je sad pretvorena tvoja snaga? Ima li snage bez tjelesnosti? Može li tjelesnost da bude bestežinska?… Kojim se najpreciznijim instrumentom može izmjeriti nešto što je lakše od grama, kakvim instrumentom, na kakvoj apotekarskoj vagi? Trajanje, kažeš, zato što ovako posvuda traješ… Čega sve ima u toj tvojoj Novoj Zemlji tamo? Bože, kažem ti: „u Novoj Zemlji“, a mislim: „na Novom Nebu“… Nebo je bestežinsko. I da li je to nebo (tvoj dom, sada) neko drugo Nebo što nadvisuje Vječnost ili je Vječnost dio cijelog neba nada mnom? Pa si tako i ti sad iznad mene. Kretanje? Ili je vječnost nepokretna? Zašto si je onda odabrao? Ima li u vječnosti vremena? Od čega je napravljeno? Čitava prošlost i sva budućnost sreću se u sadašnjosti, proizilaze iz nje; oh, vječno sadašnje vrijeme… Tvoje danas je vječnost, tvoje godine su kao dan, a tvoj dan je „dan“ koji se svakodnevno obnavlja. Ti si sad najmanja mjera vremena, a i najveća; ti si u svim mjerama. I nigdje nisi. Zato.
Lazareee!

Nas četvoro na terasi

Oslonjeni smo na željeznu ogradu vikendice tvog strica na Matki. Pred nama je velika siva gromadna stijena. Sunce je još uvijek iza nje. Pod nama teče Treska, smaragdna i živa. Njena
svježina u talasima dolazi do nas i vere nam se uz kožu. Nosimo kratke rukave. Dodirujem ladnu šipku balkonske ograde i tamo nailazim na tvoju ruku. Pokrivam je svojom. S. i V. ništa ne primjećuju. Čitav se pretvaram u svoj lijevi dlan. Kao da sam priključen na šteker za struju. Tvoja ruka treperi pod mojom. Želim da tako I ostane: dva vrela dlana i jedna veoma hladna željezna šipka ispod njih. Stijena raste s druge strane rijeke. Sunce viri između dva obronka. Jutro se raduje danu. Nema zvukova unaokolo. Ovo dvoje, doduše, nešto razgovaraju, ali ja se utapam u providnu jutarnju tišinu. U jutarnju okupanost jutra. Dozvoljavam da i tišina udahne mene. Stapamo se. Mogao bih da te volim, evo, već te volim. Ovo dvoje su višak. Smijem se. Želim da sakrijem radost zbog susreta s tobom. Pomičem tijelo malo unaprijed, ne bih li od njihovog pogleda zaštitio ovo ostrvce koje stvaraju naše ruke (jedna na drugoj). Gomilica stegnuta do bola. Sebičan sam, znam, i ne želim ni s kim da dijelim ovaj trenutak… Naš trenutak… Ti me ne gledaš. Oči ti trče uz stijenu, evo, već si na sredini puta, tamo gdje se koze veru; ali i ovdje si, zabijaš mi nokte u ovo malo, tek stvoreno, živo kopno. Ni ti ne želiš da se ovaj trenutak završi. Zaboga, samo što se desi(l)o. Ruke su nam sploćene u pesnicu. Da je ova stegnuta pesnica grudva snijega, već bi se dosad najmanje toliko snijega za nju zalijepilo da bi se morala, onako teška, strovaliti pravo u rijeku. Ali – jun je. Sve je rascvjetano. Zato tako čvrsto držim tvoju ruku. Da nje nije, pred tvojim bih se očima, za tili čas, uzverao gore, iznad onih koza. Ipak, radije bih odmah odabrao da legnem kraj tebe, da se uz te privijem. Odmah. Ali kako – kad nam je ovo tek drugi susret? Ne znam hoćes li ovo razumjeti kao što bih želio, ni ja baš
nisam siguran, a ni nešto mnogo uvjeren – to je samo misao koja prolazi kroz mene. Ne želim da za nju znaš, biću slab ako ti je pokažem, ne smijem da rizikujem. Zijam unaokolo. Ne gledam u tebe. Govorim nepovezane stvari. Ubacujem rečenice za koje ni sam ne znam što znače. Glumim da sam „poseban“, koliko da ispunim vrijeme, plašim se među-tišine. Pazim, veoma dobro pazim, da ono dvoje ništa ne primijete. Pred njima želim da sve izgleda slučajno. Neću da te smatraju mojim lakim, brzim plijenom. Ona ti je prijateljica, znam kako percipira stvari; a ovaj moj drug, on ne pokazuje osjećanja. U svakom slučaju, ne, neću im dati materijal za ogovaranje.
Nevoljno, odlažem te za drugi put. Sklanjam svoju ruku s tvoje. Prvo fotografišem vas troje. Ti imaš zamišljen, upitan pogled. V. se namješta da bi izgledala vedro. S. je isti, nekako… bez izraza.
Sada je S. s druge strane aparata, ja sam u sredini, između vas dvije, gledam malo ukoso ka tebi, nagnuo sam se naprijed, tražim odjednom tvoju drugu ruku na ogradi, pokrivam je svojom.
Htio bih da tako ostane. Zauvijek. I ostaće. Zauvijek. To će biti zabilježeno na jedinoj zajedničkoj slici. Sve drugo ćemo morati da zapamtimo. Sjutra ti je rođendan, kažeš, napunićeš 23 godine. Mnogo voliš jun, zato što tad ima najviše crvenog voća. Mi smo jutros samo u prolazu, penjaćemo se malo uzbrdo, eto, svratili smo, samo svratili. Ti si tu prvi put dobrovoljno izolovana, danima sama, spremaš posljednji ispit. Još uvijek ne znaš da su ovi razbacani, ispisani
listovi oko tebe tvoje prve pjesme… Ulaziš u sobu, cijeli prostor dobija zvučnu kulisu „Pink Flojda“, iz „Animalsa“. U kući je samo jedna gramofonska ploča, pravdaš se, zatim opet nestaješ, kad god se pojaviš – mirišeš na upravo skuvanu kafu.
Izvlačimo četiri stolice na terasu. Pijemo kafu i gledamo u rijeku pred sobom. I u stijenu.
S. odjednom: – Kad zaradim pare, ovdje ću izgraditi kuću, obećavam.
Ti kažeš: – Ja bih voljela da ovdje imam samo sobu s velikim prozorima koji će gledati u stijene. Želim da stijene ulaze i izlaze, zimi-ljeti, da ulaze i izlaze, uvijek kad poželim da pišem. V. kaže: – Ja ću dolaziti u kuću kod S. na terasu, samo ljeti, da se sunčam. Ja želim da imam gnijezdo, eno, tamo, na najvišem vrhu.
Ništa ne kažem.
Želim, stvarno želim.
– Što želiš?
– Želim da letim unaokolo…
Zauvijek.


IZ RECENZIJA:

U svojoj novoj knjizi Snijeg za dvoje Liljana Dirjan iznova kreira čarobni svijet intimističke poetske proze, ali ovoga puta prožet epizodama tvrde i nemilosrdne stvarnosti, slikama svijeta koji nastanjuju ljudi s margine, oni bez posla, oni obilježeni sveopćim siromaštvom, kako materijalnim, tako i duhovnim, ili oni koji se bore s vlastitim utvarama, usponima i padovima. Međutim, unatoč turobnim temama koje katkada obrađuje detaljno, katkada samo poput slikara, nudeći čitaocu kroki nekog događaja, priče Liljane Dirjan prožete su i humorom. Doduše, često je to humor sačinjen sav od iskrica apsurda, od nevjerojatnih zapleta, pa i od neke egzistencijalne tuge, ali on ipak nudi alternativu bezizlazu. Kao veliki poštovatelj prirode, kao netko tko prirodu sluša i osluškuje, tko prati njene prevrtljivosti i mijene, bilo da je u pitanju surovost planina ili
prostranstvo mora, i u ovoj knjizi Liljana Dirjan uspijeva od prirode učiniti svog saveznika na nimalo lakom putu koji zovemo život.
Daša Drndić

LJILJANA DIRJAN

(1953. Skoplje)
Diplomirala na Filološkom fakultetu, na grupi jugoslovenska književnost i makedonski jezik. Bila na studijskom boravku u Parizu, kao stipendista Francuske vlade i jermenske Fondacije Gubelkijan. Objavila knjige: Prirodna pojava (1980); Živa mera (1985); Pelin pole (1989); Shamp d´abisinthe ((Pariz, 1996); Teška svila (1997); Cocoons (Catanuga, USA,1999);
Tiger Im Diagram (Berlin,2000); Schwere Seide (Berlin, 2000); Privatni svetovi (2007); Sagje vrz snegot (2007); Svetot moj brat (2008); Privatni svjetovi (Cetinje,2009); Heavy silk (2010); So nevidliv sokol na ramoto (Sofija,2011); Sneg za dvajca (2011); The world, my brother (2011).
Živi u Skoplju.

Podijeli

Komentari su suspendovani.