Knjiga “Smrt Trajka Lisice i druge priče” makedonskog pisca Sande Dodevskog, objavljena je u izdanju naše kuće Oktvoreni kulturni forum na Cetinju. Urednik izdanja je Pavle Goranović, a izdavač Milorad Popović.

IZ RECENZIJA:

“Novi svijet u pričama S. Dodevskog jeste njegova Makedonija. Izazov su mu teme iz djetinjstva, iz života, razumije se, smještene i istrgnute iz seoske sredine, nošene u najskrovitijim mjestima duše. Slika mirno. Pripovijeda škrtim izrazom, ali mu je potez veoma, veoma silovit i mnogoznačan! I to što slika, izvodi na malom prostoru, a opisano i napisano – ispričano kao da se samo od sebe širi, pa njegove kratke priče ostavljaju utisak poeme ili romana… Iako su mu teme pripovijedanja naizgled na fonu egzistencionalnog – značenje im je univerzalnijeg karaktera. U jednoj od priča u kojoj se traga za kamenom iz rijeke, autor nam na veoma sugestivan način poručuje da je sve prolazno, ali ako u toj prolaznosti pronađemo i uzmemo makar i samo djelić nečega – kao da smo uzeli dio vječnosti. Sami stil pripovijedanja kod S. Dodevskog je na granici realističnog i fantastičnog; ljude i događaje opisuje najčešće kroz dvije boje: crvenu i crnu, obje podjednako sjenčajući kao privid ili simbol nastajanja, trajanja i konačnog nestanka”.

Taško Georgievski – član Makedonske akademije nauke i umjetnosti


“Smjestivši svoje priče pod svojevrsni duhovni etimon, autor ih je sveo vezivnim stvaralačkim tkivom na kompleks unutrašnjih odrednica. Kao i kod svakog pripovjedača od nerva, kod Dodevskog nema krupnih događaja, niti spektakularnih životnih drama. To je, crnogorskom čitaocu, još uvijek nedovoljno poznat svijet koji je Dodevski kompoziciono, a naročito stilski, uobličio u cjelovitu proznu tvorevinu, u kojoj, u nekolikim pričama, ima čak i „apstraktne realnosti“, razmještene u uporednoj perspektivi, u tek naznačenim slojevima rudimentarnosti. Dodevski ovo naročito vješto čini sa odsjajima i odbljescima djetinjstva i pečalnoga života koji se jedva naslućuje, a sav svijet koji je predmet piščeve projekcije smješten je na obalama jedne rijeke. Rijeka je „u gotovo svim pričama“, piščeva vododjelnica sa čijih obala uspijeva da stvarnost pretače u san pripovjedača i u san književnih likova, ispisujući njihove živote, čas u mastilo izvrnute stvarnosti, čas perom zamočenim u žestinu njihovih života – otvarajući tako vidike za raznovrsnija, pa i drugačija tumačenja od ovoga”.

Dragiša Madžgalj


O AUTORU:

Sande Dodevski rođen je u selu Jačince – Kumanovo 1947. godine. Nakon završetka vojnopomorske škole, vanredno je studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom i na Filozofskom fakultetu u Zadru na odsjeku Jugoslovenska književnost – filozofija…

Objavio je zbirku kratkih priča Kamen iz reke. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču; nagrade časopisa „Život“; nagrade dnevnog lista „Pobjeda“ i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu. Objavljivao je aktivno u časopisima „Stvaranje“, „Mostovi“, „Doclea“, „Crnogorski književni list“. Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. Član je „Matice crnogorske“ od njenog osnivanja. Živio u Herceg Novom, a trenutno naseljen u Đenovićima.

Smrt Trajka-Lisice

“Po lijepom i suhom vremenu i žegi kakva se ne pamti, prašnjav i znojan od dugog putovanja, stigao je najzad Trajko-Lisica u predio zvani Carev kladenac.

Prošao je bio prethodno mnoga mjesta, namučio se hodajući, često batrgajući bespućima, kroz jaruge i klance, a još ga je više izmorio put po ravničastom Selištu…

Na tom ga dijelu puta umor potpuno savlada. Otežale noge su ga počele izdavati i sa svakim su iskoračajem postajale teže. Kao da su bile od olova.

Veoma sporo je napredovao. Jednoličnom hodu i beskonačnom putu nikad kraja! Izgledalo mu je, maltene, da što je bliži cilju da se cilj od njega sve brže udaljava. Užarena i ustreptala jara zaustavljala je dah i zamagljivala vid. Rojevi svjetlaca iskaču pred očima.

Kada se poslije dugog hodanja otrže i od tog dijela puta, i kada se najzad pred njim otvori daljina ispunjena izmaglicom i u njoj ukazaše brijestovi nad Kladencima – pomisli: „Konačno… stigao sam!“

Brijestovi su, međutim, bili još predaleko od njega. Opazivši im vrhove krošnji, Trajko-Lisica ih više nije ispuštao iz vida. Sporo napredujući i ne odvajajući pogled od njih, sve je jasnije mogao vidjeti kako se krošnje polagano uvećavaju i kako se crna račvišta na deblima sve bolje razaznaju…

Tačno u podne po najvećem vrelcu, stiže do Malog carevog kladenca. Tu se i zaustavi. Odloži „tandžaru“ i težak prtljag sa redenicima, pa ne čekajući, takoreći, ni da se prašina s puta šljegne, skide znojem natopljenu odjeću i odmah priđe izvoru. Premoren od dugog hodanja, a u želji da što prije utoli žeđ, uronio je priljubljene dlanove u bistru vodu i poče halapljivo grabiti i na dušak ispijati. Osjeti kako ga naglo zasićuje. Napi se i prepi! Utrnuše mu zubi i kao da ga presiječe njena hladnoća. Još dok je pio, osjeti da ga negdje ispod porebrice oštro žignu!

Ne prođe dugo, a bol se ponovo javi. Kao ubod nožem! Učini mu se sve to čudnim, pa poželi da što prije sjedne.

Ne birajući mjesto i ne tražeći hladovinu koja je bila na samo par koraka od njega – sjede na naplavljen vlažan pijesak kraj izvora, nalakti se na jednu ruku i zakrenu lice od prejakog sunca. Disao je ubrzano, kao da je provjeravao jačinu bola.

Nadimalo se njegovo krupno tijelo od snažnog grabljenja vazduha, a silan ga je zamor brzo popuštao! Uskoro se posve umiri i tada mu glava sama klonu na prsa, a pogled osta prikovan za mjesto u predjelu slabine koja se ritmično nadizala i spuštala. I ništa drugo osim tog dijela svog tijela nije primjećivao. Nalakćen i sa glavom naslonjenom na grudima, nalik na zgrčenu larvu, čekao je da bol potpuno iščezne i u tom čekanju, napola sklopljenih očiju, dugo, dugo odmjeravao njezino bilo!”

Podijeli

Komentari su suspendovani.