Slobodan Vojičić: Kako je Eja uletjela u moj mali život
(odlomak)
Sio sam na topao stepenik na ulazu u školu “Savo Pejanović”. Moju školu. Raspust je, škola ne radi. Umornom, jedva vučem noge, prijalo bi mi pivo. Ali i bez tog stimulansa pogodi me sjećanje na dan kad je u našu učionicu ušla Eja. Otvorila je vrata i tako uletjela u moj mali život poput vihora. Šta je danas ostalo od toga? Ostalo je sjećanje na lice koje svijetli i plavu kosicu, gotovo svilenu, uvijenu u dvije tanke kikice. Takve kikice nijedna djevojčica nije imala. Ni bijelu bundicu koja kao da je skinuta s bijelog medvjeda. Malog bijelog mece. Nosila je tu bundicu iako tog dana nije duvao pogani sjeverac. Niti je pao snijeg. Niti je u Titogradu bila potrebna takva bunda. I šta se desilo? Kako sam pokušao da joj stavim do znanja da postojim? Odmah? Tog prvog dana? Izigravao sam majmuna, eto kako! Peo sam se na klupu. Da me što bolje vidi. Da sam mogao, objesio bih se o luster. Galamio sam, protrčavao onim uskim prolazom između klupa. Čak sam je, čini mi se, već tog prvog dana, protrčavši pored nje, malčice dodirnuo prstom. Onako nježno. Kao da dodirujem božanstvo. Ona se samo nasmijala. Mojoj sreći nigdje kraja.
Narednih dana to je postala praksa. To moje nastojanje da je na neki način dodirnem. Morao sam da je kobajagi slučajno očešem u prolazu, da je savijenim kažiprstom desne šake čvrknem u glavu ili povučem za kikicu. Kažem: morao. Postojalo je nešto što me je na to tjeralo, neki nagon, neka sila privlačnosti. Nešto kao magnet. Toliko je bila izazovna da sam morao.
Rekao sam izazovna? Je li me nečim izazivala? Ne, ne! Sigurno! Sem što je bila lijepa. I što je bila drukčija od ostalih. I što je došla iznenada, usred zime, na početku drugog polugođa, u toj bijeloj bundici, čak iz Beograda… Otac joj je bio neko važan. Ne znam šta, ali sigurno je bio neko važan čim je dobio stan u glavnoj ulici. Sigurno neki inženjer, oni su tada bili na cijeni? Ili oficir? Još nam je prijetila opasnost od Rusa? Ne, ne, nije oficir, oficiri nijesu nosili takve cipele. Braon. Niko prije njega u Titogradu nije nosio braon cipele. A njegova kćerkica od deset godina bijelu bundicu, kakvu nije imala nijedna druga djevojčica. Imao je i lijepo odijelo. Oficiri kad obuku civilna odijela izgledaju kao nadžokane lutke iz izloga. Jednostavno, jednog februarskog dana ona se pojavila i, uopšte, rekao sam već, sva je bila drukčija. I sve se najednom promijenilo.
Pa, dobro, kakva je bila, mogao bi sad neko da pita. Eh, rekao bih, kad bih umio da je opišem! A trebalo bi da umijem, ako hoću da budem pisac…Imala je… imala je na gornjoj usni ožiljak, kao da se posjekla nožem ližući s njega med. Tu blijedu posjekotinu mogao je da primijeti samo neko ko bi se strašno primakao njenom licu, i ko bi se dobro zagledao u njene usne, što je meni ipak uspjelo. A onda kosa. I to sam već rekao: plava. A oči zelene. Ili možda plave, ne mogu da se odlučim. Kombinacija kakve su kod nas, bar u ono vrijeme, prije početka rada Kombinata (vidi, stvarno, možda je njen otac došao da otvori Kombinat), bile rijetke. Druge djevojčice su bile crne: crna kosa, crne oči. Ili smeđe. Sa grahorastim očima. Samo su plavušice bile rijetke. Lice joj je bilo usko I nekako toplo. Malo a toplo. Kao da zrači. A koža kao da svijetli, ako tako nešto postoji. Takva nijedna nije bila u čitavoj školi.
Da li je to, ta koža koja svijetli, to lice koje zrači, bilo ono nešto što me je nagonilo da majmunišem i da pored nje ne mogu da prođem mirno već moram da je čvrknem ili povučem za kikice? Ne znam. Moguće. Ali ona je bila pravi šok za mene. Možete li to da zamislite? Gledao sam u nju kao da je pala s druge planete, sa tom plavom kosicom i očima kakve nije imala nijedna druga. Obigravali su oko nje i drugi dječaci, naravno, ali niko kao ja. Ko bi ostao normalan! Nije mi išlo u glavu da može postojati tako lijepo stvorenje. I da još može da dođe u Titograd. Svi su iz našeg grada bježali, kud koji, a ona da dođe. I još u moj razred. Neshvatljivo! Od početka do kraja šašavo. Kao da je san. Zimska bajka.
A ja, valjda da bih provjerio da li je to živ stvor ili san, počeo da je čvrkam? Otkud mi ta ideja? I drugi dječaci su živnuli, svi, svi, ja možda najviše. Odjednom sam prestao da mrzim odlazak u školu… Ne, ne, to se ne može objasniti, zalud moja želja. Ne vrijedi insistirati. To, bojim se, neće moći da razumije niko ko tih dana nije bio tamo. U našoj školi.
Kad bih ovo nekome pričao, mogao da pita: Pa nijesi je valjda vukao za kosu samo zato što je najljepša? I što ti se dopadala? Zar nijesi znao da to boli? Valjda je postojao neki drugi razlog?… U redu! Rekao sam da je to teško, možda i nemoguće, naročito s ove udaljenosti, objasniti. Nijesam mogao – i pored toga što sam sebe ubjeđivao – da se pomirim s tim da ne budem blizu nje. Da neće da me pogleda. Osjećao sam strašnu želju da stalno budem u njenoj blizini, svuda, svuda, u učionici, u školskom dvorištu, na ulici, u bioskopu, svuda. A to nije išlo. Bilo je i mnogo ljepših od mene koji su igrali oko nje, ooo, mnogo ljepših, Miško Glavonja, na primjer (eto, od početka smo “uvezani”), kad god bih pogledao svoje lice u ogledalu rastužio bih se. I jačih – nije trebalo biti mnogo jači od mene – koji su takođe željeli isto to. Oko nje je uvijek bila neka gužva. Zato bih, čim bi se pojavila, osjetio neku nervozu, neki svrab u prstima, neke grčeve u stomaku, i strah da će me neko preduhitriti. I odgurnuti. I izbaciti iz igre. Zahvatila bi me neka panika. Moje tijelo bi, nekim osjetljivijim nervom, počelo da vibrira. Ne znam da li me iko može razumjeti? Nikad nije bilo dovoljno vremena. Sve je moralo da se uradi brzo. I otuda, valjda, greške. Time se, možda, može objasniti i onaj nesrećni zahvat zbog kojeg sam žestoko kažnjen. I zbog kojeg se i danas kajem.
Ovako je to bilo. Jednog dana na malom odmoru, prekratkom za naše nestašluke, nas nekoliko uhvatilo se za ruke i đipalo između klupa. Nije to bilo samo tog dana, slične stvari radili smo svakog dana. Digli bismo prašinu do plafona tako da bi pola sljedećeg časa prošlo u provjetravanju učionice. Uspio sam nekako da se uguram do nje. Da je uhvatim za ruku. Igrali smo, na tom uskom prostoru između klupa, nešto što je bilo nalik na igru “Ringe, ringe, raja”. Držeći se za ruke vrtjeli smo se u krug. Sve se treslo. U jednom trenutku uspio sam da je otkačim iz tog lanca ruku i potpuno prisvojim. A onda u svojoj sreći vrtim samo za sebe. Za svoju dušu. A to vrćenje ispalo je malo jače.Valjda joj se od toga zavrtjelo u glavi. Ili je htjela da se otkači od mene. Tek u pokušaju da je, kao u nekoj plesnoj numeri, okrenem, iskliznula mi je iz ruku, ispustio sam je, a ona posrnula i pala udarivši glavom u klupu… Jao, moje nesreće! Je li išta strašnije moglo da mi se desi? Umjesto trenutka trijumfa, katastrofa! Njena lijepa glavica, mojom greškom, lupila je o klupu. Kako je puklo! Mislio sam, oduzet od straha, da neće ustati. Da sam je ubio. Lako je zamisliti kakva me je panika zahvatila. Strašno! Zar ja da je ubijem! A, opet, negdje u tami podsvijesti, kao da je nešto likovalo – neka, neka, tako joj treba! I zaslužila je! Kad se ne bi podigla ne bi mogla ničija da bude!… Skočiše na mene, da me prožderu, svi, naročito djevojčice. Odoše da čitavu stvar prijave razrednoj. Uvuče se u mene dotad neviđen strah. Šta će sad biti sa mnom? Zar mi majka svako jutro ne trubi da budem miran u školi, da se ne svađam ni sa kim, da je bolje mene neko da udari nego ja nekog? Sigurno će me izbaciti iz škole?
Eju su podigli. Moju pomoć, jednim trzajem ramena, glatko je odbila, skresavši mi u lice: “Idiote! Da me više nisi dodirnuo”. Neko joj je stavio mokru maramicu na čelo. Koju je ona držala cio naredni čas. Pokaza se da povreda nije tako teška. Razredna me je saslušala pred cijelim razredom. Ispričao sam sve kako je bilo, igrali smo se, zavrtio sam je malo jače, valjda su mi ruke popustile, ispustio sam je, nijesam namjerno…
Dobio sam ukor razrednog starješine, a kod kuće, neočekivano, pretrpio majčine suze: umjesto da ispaštam ja, ispaštala je ona. Cio razred je kažnjen time što nam je strogo zabranjeno da se na takav način igramo. Zabranjen je i svaki nered u učionici između časova. Meni je rečeno da ne smijem više ni da pipnem Eju. To je bila strašna kazna. Iako strašna, ta kazna nije mogla ništa da promijeni: ja nijesam prestao da se vrtim oko nje. Kako bih mogao. Istina, prestao sam da je čvrkam i vučem za kikice. Ja sam insistirao (kakva riječ!) da joj objasnim kako je došlo do onog nesretnog pada, ali ona nije htjela da me sasluša. Sjekla je ko britvom. Presijecala svaku moju riječ. To me je toliko razbijesnilo – taj moj uzaludni vapaj za pravdom i razumijevanjem – da sam ubrzo načinio i drugu grešku, takođe iz svoje velike, sad je to bilo potpuno jasno, neuzvraćene i neshvaćene ljubavi. Počeo sam da je pratim u povratku iz škole. Ona je izmicala a ja pokušavao da je stignem – htio sam da joj objasnim, ništa drugo. Na sav glas sam vikao: “Stani da ti objasnim”. Bio sam smislio šta ću joj reći. Da ne može ovako. Da želim pomirenje. Da me njeno ignorisanje (ne vjerujem da sam baš tu riječ upotrijebio!) ubija… Nije vredjelo. Toliko sam bio nemoćan u nastojanju da ispravim svoju prvobitnu grešku da sam uletio u drugu. U jednom trenutku sam je sustigao i u svojoj nemoći snažno povukao za kosu. Naglo i snažno. Sigurno ju je zaboljelo, ne sporim. Ali da tako vrisne! Da se vrisak prolomi cijelom ulicom! Da ljudi začuđeno stanu! Taj vrisak, po mom dubokom uvjerenju, nije bio adekvatan (stani malo, nađi drugu riječ!) bolu koji sam joj zadao. Tu je dodala bar još toliko. Učinila je stvar dramatičnom (opet jaka riječ!). Vjerovatno zato da bi svima što su zastali na ulici stavila do znanja da je napadnuta, da sam siledžija kojeg se nemoguće na normalan način otarasiti, da nijesam normalan, pa joj je potrebna pomoć. Ne znam šta je drugo to moglo da znači. Osjećao sam to kao nepravdu. Ali i kao da sve to ne radim ja, kojem se Eja toliko dopada, već neko nepoznat u meni.
Istog časa sam prestao da idem za njom. Znao sam da ne smijem dalje da je pratim. Gotovo. Okrenuo sam se i pokunjeno uputio kući. Nije mi se više išlo u školu. Išao sam, ali kao na kuluk. Pokvario sam neke ocjene. Pošto je prijavila taj moj nasrtaj na ulici, dobio sam jedinicu iz vladanja. Gledao sam je krišom. Ispod oka. Potpuno sam klonuo duhom. Prestao sam da idem nedjeljom u bioskop. Jer sam znao da ona tada ide u bioskop, predstava od 6 sati. Jer se desilo, kad sam se te nedjelje zadesio u bioskopu, da sam u plavičastom mraku nazreo, nekoliko redova ispred mene, nju kako sjedi pored Miška Glavonje. Samo sam u njih gledao. U nekim trenucima glave su im se opasno dodirivale. Da poludiš! Nijesam to mogao da podnesem, izjurio sam iz sale… Ne, ne, žurim da dodam, možda se kasnije neću sjetiti: nije se udala za Miška Glavonju već za nekog debelog doktora. Tako sam čuo, dok sam još dolazio u Titograd.
O autoru:
Slobodan Vojičić rođen je 1943. u Bresticama kod Nikšića. Diplomirao na Odseku za jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik na Filološkiom fakultetu u Beogradu. Knjige pripovedaka: Urvine (1977), Štetna stvarnost (1992) i Lepota odricanja (2003). Romani: Temelj (1982), Kobac (1997), Noć, soba, žar-ptice i Bog (2006) i Naše drage ubice (2012). Zastupljen u Antologiji crnogorske kratke priče 1944-1984 (1984) i Antologiji savremene crnogorske pripovijetke (1996), kao i zborniku Nova crnogorska proza (1992). Živi u Beogradu.
