Slobodan Blagojević: Ljetopis

 

Bljesak

Kada se otškrine prozor
cijeli kraj s ivicom šume
leptirom i planinskim visom
zadrhti

nekoliko svjetlaca
ljetni envoi

jednog davnog predvečerja
dvorjanin sam bio ushićenja
žutog saća zlatna kazaljka
suza koja se preporađa

Mađioničar

Niko mu ni ime zapamtio nije
nepoznat uđe u legendu
kad-ikad zaboravljenu

ljeti bi iz svijeta doplovio
olupinom na točkovima
i u hotelu bez zvjezdica
izvodio iluzionističke tačke
trikove kod nas nepoznate

sa svojim je vučjakom
pričao na njemačkom
a kad bi nekog susreo
naređivao je psu –
Mesmer, pozdravi komšiju!

sako boje cica-macâ
kravata list sekvoje
u sutonskoj gami košulje
hlače najcrvenije što zamisliti možeš
i cipele ćilibarskog sjaja
mogao si ga prepoznati
još dok ti se kao mrlja približava

volio je žene “tanke kao zmija
što ti izmigolje dok ih zagrljajem loviš“
uvijek okružen čuđenjem i osmijesima

jednoga se ljeta ne pojavi
niko ne zna ni odakle
nikada ga više ne vidjesmo
gdje se izgubio?
ko je bio ?

Prošla ona ljeta
bijeg preko kontinenta
a noćas
iz nekog beskraja
neke melodije s radija
izronio bezimen kao otkucaj srca
crne ulizane kose
s osmijehom starog znanca
u izmaglici mladog grada
kao sjećanje
na nekoga koga niko ne pamti.

Čas iz botanike

neko
na tavanu
pronašao stari herbarij

mirni dani šezdesetih

suhi listovi
u kartonskom uvezu

mlada nastavnica nagnula se nad nas
kako razlikovati
jasen od javora
i brijest od žalosnih vrba

odjek njenog glasa
pomiješao se s kišnim kapima
s mirisom
i grcajem nepovrata

Vježbe iz fonetike

septembra sedamdesete
čas iz fonetike otkazan
na fakultet stigla vijest
da Smaje Karačevića
našeg profesora nema više
ubio ga neki luđak
kažu rođeni brat

Malo stariji od nas
sad zauvijek mlad
faun činilo se
na prstima hoda
da riječima ne smeta
ponekad
kao da plesača vidiš
u zvučnoj nijansi
figure govora
dašak koraka
lako komešanje zraka
kraj otvorenih prozora
Smajo u svjetlosti miholjskog sunca
u daljinama bliskih godina
kao da još traga za sazvučjem
nekog od naših prohujalih glasova.

Našem profesoru

zatvorio se jednom u sobu
prepričavalo se po fakultetu
ni za kog neće da čuje
dan noć tuže Bachove fuge i pasije
a kad neka brižna ruka pokuca na vrata
iz sobe se začuje Lasciate mi morire

kad su ga na televiziji
u vremenu napretka i stabilnosti
pitali o progresu umjetnosti
na opšte iznenađenje
izjavio je da je sve već nepovratno propalo
i sa suzom u oku
recitovao Rilkeov sonet Orfeju

ponekad bi
pod gasom
zalutao na projekciju westerna
u Radniku ili Prvom maju
i na zaprepaštenje kauboja i Indijanaca
rječito negodovao na pretjerivanja
propagandnih estetika
u još uvijek monističkoj slici svijeta

pisac Uvoda u estetiku
dva debela toma
o biološkoj diversifikaciji bosanskih gljiva
knjige o modernoj muzici
i nezaboravnih predavanja o formi
u Platona, Novalisa i kvantnoj mehanici
koja zapisah u sebi

u Narodnoj biblioteci Porodice Focht
pročitao sam svoje prve knjige
biblioteka više ne postoji

niko ne pominje ni profesora

svaka estetika zabija nož u leđa
razmiricama krvi
što postadoše naredbom dana

Tumač očaja

“i pri najvećem usponu
osjetiš da padaš
i ništa ne možeš
valjda je sve u padu kažeš
ali neka neznalica u tebi
stalno budi nadu
da će se pad
nekako
sam od sebe zaustaviti
da se nikad nećeš
do njegova vrha uspeti”

Na izmaku dana

pola dvadesetog stoljeća
na klupi u Malom parku
sjedio kako-se-ono-zvao
sa šišom u ruci

s prvim sunčevim zrakama
izroni
gegajući iz noći
i dugo nakon što sunce mine
sjaje mu oči iz pomrčine

kad flaša presuši
pošalje djecu po drugu
kod Ramiza
u granap na uglu

niko ga nikad pijanog vidio nije
kao da je nektar a ne rakija
rumenih obraza
srastao s grmom ruža
i mirisom lipe
neporeciv poput činjenice
s blagim osmijehom
promatra
mijene nečeg što odavno zna

Na Vrelu Bosne

U bistroj vodi punoj ribljih šara
jednog subotnjeg popodneva ogledalo se cijelo nebo.
Čuvar ribnjaka protegnu se
u sunčanom zraku
okrenu se k nama
i viknu za nekim nevidljivim oblikom:
“Dani bez kiša
sunčaju se nebesa na ribljim leđima!”
Ili to samo zamislih
gledajući ga u vedrom pejzažu.

Šefik

sa slavom Pitije
našeg fakulteta
cijeli dan u baru
iz kafenog taloga
i isparenja konjaka
prizivao bi slike iz Rimbauda
jecaje iz Laforguea
i požare Hlebnjikova

teški radnik ushićenja
dnevnih delirija
koji je znao kako da studij književnosti
najpotpunije ne završi nikad
nije napisao ništa
ne jednom nagovaran da se svojim nadahnućem
vine do neba

očuvao je slavu
dojma koji je ostavio
kod onih što su nekad
u njegovu prisustvu
znali naslutiti
možda sveca možda Bakhova druga
možda ko zna šta

Vječnost u Starom satu

“Kad bih znao što je život
ni živio ga ne bih.
Što će mi znanje o tome?
Da razuvjeri moje iluzije?
I uvjeri me u što?”

Nikad se nije dao navući
na zahtjeve zbilje
svojim odlučnim neznanjem
uvijek za korak mimo nje.

Kod Veselog lovačkog srca

Znao sam ga iz viđenja,
katkad slušao sa susjednog stola.
Nosio je masku nekog surevnjivog boga
uzvišeno neprijatan osamdesetogodišnjak.
Pratila ga je priča da je u svoje vrijeme
bio noćna mora medvjeda, lisica, ptica.

Iz svih lovačkih priča
zapamtih tek pokoji, smijem li reći,
njegov prozodijski ushit:

rog što lisicu na gozbu smrti zove,
za žrtvom odjek konjskog kasa –
takve bjehu njegove poetske slike.
Hvalio je vrsni vučji očnjak.

A jednom je rekao nešto
nalik na životni stav:
Na okrajcima moga zaborava
još trepere ona pretpamćenja
iz doba prvog ulova.

Branitelj

Njega je bio glas osobenjaka
za svoj račun neradnika
i što je najgore
nepopravljivog elitista
izdajnika svog plemena.

Suprotivo mrcinama, reče,
branit ću se u prvom licu jednine
prekovremeno radnim glagolom,
vatrenom elipsom i ciljanim sveznikom.
Branit ću se dahom riječi u sintaksi
substantivom, odstupanjem, retoričkim zakonom
svedenim govorom mašte
i britkim metaforama.
Ja utvrđujem domovinu misli.

Herodot iz našeg sokaka

Zatekoh ga kao da ga danas gledam
sav cvrkut i onomatopeja
priča s listovima hrasta.
Ptica selica, kaže
zna je od prošle godine
od starog druga, poglavice iz Afrike
nosi mu pozdrave.
Jednom je u gaju iznad Mjedenice uhvatio lava
na zaprepaštenje stručnjaka faune našeg grada.
A za onog rata
na mig svoga osjećanja
i stare Kantove formule morala
zaputio se da lično ubije Hitlera.
Trideset i deveta je bila
kad iz venecijanske lagune
isploviše dvije morske psine
da se nasred mora obračunaju s njime
a on po dnu vode pješice do Italije.
Kisik mu bila želja da se domogne cilja.
Jeo je alge i ribe i sav od slane mahovine
izronio na Siciliji, kao Primavera, četrdeset i treće.

Da je imao učenike i hagiografe
od njegovih bi se podviga
mogla napisati nova Ilijada
bez Aristotelovog poetičkog obrasca
ali beskrajnija, buncajućeg motiva, megalomanskija
neuhvativa mitovima i arhetipima iz školskih udžbenika.

Posveta

Crnih trepavki.
Sa krilima od vodika
staklast poprimaš oblik. Taj mah
u odsjevu bijelog pera… Za tobom
plava tinta atmosfera… Sol oceana.

Tigar si od sedefa i od dima
Sve što kažeš boju jutra poprima
žal hiperborejskog mora. Od perli obala
i konci povjesma zvijezda

na brisanom prostoru pamćenja.
štitim te metaforom
kojoj si i sam odao počast
bježeći od realizma
što se u svakom sutra
nestvarnim doima

Anastazija

Osmijeh koji i odobrava i negoduje
Lice ostarjele djevojčice
Vidim je kako nabire obrve
mogla bi i planuti i ljupko se nasmijati
Tražila je da joj tumačim snove
Znala je Freuda napamet
i sravnjivala moje tumačenje s njegovim
kudila i odobravala
dok jednom ne nagazih na nešto nesravnjivo
kad me prostrijeli okom
a njena se kuja prenu iza sna
i zalaja na mene
i ja skrenuh razgovor na Gogolja.

*

za M.

Sjećam ga se kao boga Pana
naših dugih popodneva
kada bi dolazio
kao da silazi s oblaka

sa čela mu bije izmaglica duhanskog dima
a plam finih destilata iz nozdrva
bio je kao neka neznana pjesma
ustreptala od
vlastitog dodira

Od svih njegovih djela
koja bi nam dozvolio da naslutimo
ostade naša nerazgovijetna čežnja.
Ko ga je jednom susreo
nikad zaboraviti neće
ponesenost trenom
u kojem su njegove opsesije
postajale neodoljivo žive
a svaki njegov zanos
imao je i svoju oazu smijeha
svoj objektivni korelativ

To je bila
oslobađajuća uloga poezije
što on nije znao
a možda i jeste
pa stoga ništa nije zapisao

Vrijeme

ni časovi neprežaljenog poraza
ni godine u lovor obrasle
te sitne krađe daha pod prozorima
otopine horizonta što visi s grana
i žar pritajenih nada
kao moćna geometrija čara i razočaranja
otkucaj srca
neotkupiv je van vremena
a jednom nadati se zauvijek je

Rat

Sunce od crnog vapnenca
srce od zažarenog uglja
ispljuvci karteča misli
na obroncima mozga
minirana polja sna
cijanidna percepcija
ugrušci krvi u osjetima
spremnost na bilo šta

Istinita bajka

To se, tek post mortem, dade ispričati.
Nikad, dakle.
Rat poče kad rođena jedna žrtva
na trgu spali sliku drmatora.
Ljutnu se slika i otposla svoje tajne službe
nikad uslikane, među građane
koji ih dočekaše kao najrođenije.
Bogovima starih odmazda priniješe žrtvu
koja ležaše ondje odbijenih bubrega.
Bezumno čarahu žreci
narikače usplahiriše se, a proročice minirane duše
iglama probadaju neprijateljske slike.
Vojske se razulariše, muževi se
oko ruševina pognaše, udariše
narodi na narode, a na
slici se uho oklembesilo, podrhtava
signalizuje.

Slika, država i bitka
sa stajališta bajke
trajahu koliko
i život mušice vinske,
a niko mu još kraja ne nazire.
Uparložio se u idealnom otisku svoje nesreće.

Podijeli

Komentari su suspendovani.