Sead Husić: Izbjeglički identiteti u “Mađarskoj rečenici”

 

(Andrej Nikolaidis, “Mađarska rečenica”, Buybook – OKF, Sarajevo – Cetinje, 2016.)

 

Pitanje identiteta je pitanje suštine. Kako i na koji način se konstruiše identitet i šta ga čini mogućim, tj. šta bismo u najboljem slučaju smatrali “čistokrvnim” identitetom? Naravno, postojanje čistokrvnih identiteta zabluda je i prevara onih koji žele, također, svoje zablude opravdati istim, odnosno, stvaranje takvoga identiteta nemoguće je iz najmanje nekoliko razloga. Ovako postavljena teza, s neodređenošću “nekoliko razloga”, sasvim je opravdana i dopuštena. Ukoliko bismo identitet razmatrali u svom prvobitnom obliku, naše će porijeklo biti religijski utemeljeno i izvedeno iz Raja. Zapravo, pitanje identiteta u eshatološkom smislu je pitanje Raja. Naime, najbolja opservacija o identitetu ogledala bi se, prema našem mišljenu, u tradiciji (u najširem smislu) i našem vlastitom iskustvu. Identitet nije ni “kamena ploča” ni fluid koji bi se prilagođavao svakom obliku. Postojanje između dviju pomenutih kategorija identitet čini potencijalom i na neki način ga konstruiše na “pravi” način. S druge strane, kada smo spomenuli “čistokrvne” identitete, postoji bojazan da će stvaranje takvih identiteta, koliko god nam se činilo apsurdnim, obnavljati se na onaj isti način na koji se obnavljaju procesi i projekti velikoideooloških “mrziteljskih” intencija prema Drugome.

Na tragu rečenoga, u romanu koji je objavljen u periodu najveće izbjegličke, ekonomske, ako hoćete, i moralne krize nakon Drugog svjetskog rata, Andrej Nikolaidis se bavi temom izbjeglištva, tj. onim periodom kada se iz Evrope bježalo i današnjim trenutkom kada se u Evropu, bez obzira, sve veći broj ljudi želi useliti, da li kao izbjeglice ili kao prinudni radnici iz istočnoevropskih zemalja u kojima vlada, danas, opće beznađe.  Zapravo, ovdje je, u “Mađarskoj rečenici”, pitanje identiteta postavljeno iz više uglova: identitet kao proizvod rata i nasilja, identitet kao potreba da se traga za sobom, svojim iščezlim, porodičnim iskustvom, koje je u romanu Nikolaidisa prekinuto upravo ratnim nasiljem i potrebom da se ispriča “naš” ratni period i sve ono što je isti donio. U tom smislu imamo identitete koji se u našem bivšem prostoru (ovdje mislim na Jugoslaviju, naravno) najvećim dijelom konstruiraju ratom i onim užasima koje rat donosi sa sobom; jako rijetko se ovdje kolektivni identitet izgrađivao na vrijednostima o kojima valja i treba govoriti: identitet kao razlika i potreba da se upoznaju razlike. Naravno, kada pročitamo Nikolaidisov roman, vidjet ćemo da ovako izgrađivanje identiteta nije “blisko” samo našem prostoru, koliko bi nam se, na površan način, činilo tako. Kolektivno rasulo i beznađe je, ako bismo parafrazirali naratora ovoga romana, koji se poziva na Waltera Benjamina, civilizacijski “čin” u svom najdužem trajanju, jer je povijest čovječanstva povijest barbarizma. Zapravo, kako Benjamin piše u svojim esejima: “Tradicija ugnjetenih poučava nas da je izuzetno stanje[1] u kome živimo –  pravilo.”[2] Stoga, nimalo ne čudi ovaj roman danas, koji, u prvom planu, propituje izbjeglištvo, ali i priča o masovnim iseljavanjima i egzodusima je, kako smo mogli vidjeti, jedan historijski kontinuitet, koji biva prekinut onda kada (barem tako misle oni koji učestvuju u tome) se revolucionarna klasa oslobađa stega i bremena vremena i uvodi revolucijom novi dan u kalendaru, koji sažima vrijeme.[3] Tačnije, možemo uvidjeti da naša bliža kolektivna tragedija nije samo sklona nama i da je priča o Balkanu, kao Drugome, kao tamnom vilajetu i sl. moguća svugdje i svima. Otuda je ovo roman, kako je to dobro primijetila Kristina Ljevak, imaginarna povijest balkanskih i evropskih izbjeglištava 20. i 21. vijeka ispisana kroz dvije sudbine – naratorovog prijatelja Joea i velikog jevrejsko-njemačkog filozofa Waltera Benjamina, čijim je djelom i tragičnim krajem Joe opčinjen.”[4] Uzrok ovome romanu, tačnije, sam naslov[5] proizašao je iz potrebe da se utvrde i sažmu granice i elementi jedne nacionalne književnosti. Šta, u odnosu na drugu nacionalnu književnost, izdvaja, u ovom slučaju, mađarsku. To je, da parafraziramo naratora, mađarska rečenica, koja gaji kult duge rečenice, koja je dobra metafora za život, koji je mogao biti drukčije i preciznije proživljen i opisan. Koliko god nam se prethodna tvrdnja činila apsurdnom, ona je, u osnovi našeg vremena i povijesnog kontinuiteta, itekako moguća i uvjetovana time da se razlike stave na prvo mjesto i budu razlogom masovnog egzodusa. Mađarska rečenica metafora je života rasutih i iščašenih iz svojih domova, onih koji su razoreni i uništeni do temelja, odnosno, Nikolaidis jako dobro zna da su izbjeglički i razoreni identiteti pravilo a nikako izuzetak našeg vremena.

S druge strane, ovaj roman je dokument našeg vremena. Naše vrijeme u svom tranzicijskom kapitalizmu nemilosrdno se odnosi prema, uslovno govorimo, srednjoj klasi i to je jedan od tragičnijih postjugoslavenskih elemenata našeg društva, što autor romana dokumentuje na najnaturalističkiji način. Tačnije rečeno, književni tekstovi u književnoantropolškoj paradigmi fungiraju kao dokumetni iz kojih je moguće, kako to piše Vedad Spahić, “ekstrahirati određene kulturoteme ali je i književnost subjekt visokog potencijala u reflektiranju antropološke građe na putu pronicanja imaginacijsko-narativnih okosnica simboličke konkstrukcije svijeta.”[6] U tom smislu zanimljiva je i upotreba glagolskog oblika potencijala u kojem autor propituje sve zablude i mogućnosti, kako na intimnom tako i kolektivnom planu, ovoga prostora. Nikolaidis ne piše izvan vremena. On nije u književnosti prespavao sva zla i nepravde koje su se desile. Naprotiv. Nikolaidis u svojoj kniževnosti uporno ispisuje naša nadanja i prevare, što ga čini jako angažovanim piscem. Biti angažovan pisac nije neka sreća ili nesreća, nego, ovdje želimo istaknuti da Nikolaidis istrajava i na poetičkim i etičkim elementima. Nikolaidisov “junak” je onaj koji govori u kontekstu vremena, ali je određen svojim poetskim i etičkim nanosima. Drukčije kazano, roman je građen onako kako je jedino moguće, putujući vozom na relaciji Budimpešta – Beč i sjećajući se svoga prijatelja Joea, narator romana, koji je, za razliku od Joea, jako loš pisac, iznosi historijski lom i rasulo ovoga prostora opet na način da personalizirajući prostor i pripovijedajući ostvaruje hronotop onako kako je uvjetovano putovanje vozom.

Ono što je karakteristično za Nikolaidisa jeste da je on pisac u formatu od stotinu stranica. Svi njegovi romani su u tom formatu. Forma i sadržaj su, dakako, društvene pojave koje svojim umjetničkim iskazom oblikuju jedan svijet, jedan potencijal a taj potencijal kod Nikolaidisa ostvaruje se najvećim dijelom u pomenutom formatu. Stoga, nimalo ne čudi da Nikolaidis se u ovom romanu bavi identitetom književnosti i postavlja ili odgovara na pitanje o statusu današnje književnosti i potrebe ljudi da se njome bave. Na tom fonu, Nikolaidis ispisuje jednu zanimljivu tezu – da je konceptualna književnost budućnost umjetnosti pisanja. Ovaj stav pravdan je dvjema činjenicama: pisci ne žele pisati niti čitaoci žele čitati. Njima je, zapravo, potrebna književnost; piscima da bi bili književnici a drugima da bi u svoj život unijeli klasu, etablirajući se u društvenom kontekstu i vremenu u kojem žive kao elita, koja, imajući takav odnos prema umjetnosti, pokazuju svoj pseudoživot pod staklenim zvonom. Konceptualna književnost ostvarivala bi se usmenim putem negdje na trgu ili bilo kojem prostoru na kojem bi bilo sasvim dovoljno ljudi da čuju jedan “konceptualni” roman za nekih dvadeset minuta. Jedna obrnuta situacija: preko razvoja usmene do pisane književnosti ponovo bismo se vratili usmenoj. No, to ćemo, što književnost i jeste, ostaviti kao mogućnost, kao što i Nikolaidisov roman jeste jedan potencijal u kojem se Čovjek ne ostvaruje izvan konteksta. Naprotiv, “Mađarska rečenica” je roman određen društvenim kontekstom i nemogućnošću da se čovjek realizuje izvan vremena. Vrijednim ostaje još da se kaže da u ovom romanu izbjeglički identitet ne podliježe uobičajenim predstavama i da na taj način Nikolaidis iznevjerava naša čitalačka očekivanja.


[1]  U izvoru su otvoreni navodnici. Stavili smo to ovdje u Italicu da ne dupliramo navodnike.

[2]  Walter Benjamin, Istorijsko-filozofske teze u:“ Eseji“, preveo Milan Tabaković, Nolit, Beograd, 1974., str. 83.

[3]  Walter Benjamin, ibidem, str. 87.

[4]  Kristina Ljevak, „Sve dobre priče su dvosmislene“, http://www.buybook.ba/novost/9596/sve-dobre-price-su-dvosmislene, dostupno 23. 3. 2017.

[5]  O tome je Nikolaidis govorio na promociji romana, koja je održana 22. 3. 2017. u Sarajevu.

[6]  Vedad Spahić, Rekonfiguracije kaleidoskopa, u: „Književnost i identitet“, Lijepa riječ, Bosanska riječ, Tuzla, 2016., str. 11.

Podijeli

Komentari su suspendovani.