D. H. Lorens
MORE I SARDINIJA

Knjiga “More i Sardinija” D. H. Lorensa, u prevodu Marije Krivokapić, objavljena je nedavno u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Za izdavača je potpisan Goran Martinović, a urednik izdanja je Milorad Popović. Ilustracije u knjizi su preuzete iz originala, I potpisuje ih Jan Juta, dok je likovna urednica izdanja Ana Matić.

O AUTORU

Dejvid Herbert Lorens (1885-1930) rođen je u porodici rudara u provinciji Istvud u Srednjoj Engleskoj. Ružno industrijsko okruženje sirotog gradića sačinjenog od jeftinih memljivih zdanja i nepravilnih blatnjavih ulica, u kojem su očevi još crni od uglja iz rudnika utapali svoj umor i tugu u najbližoj kafani, dok su majke u svakoj kući njegovale po makar jedno tuberkulozno dijete, natjerali su Lorensa da istupi na književnu scenu kao buntovnik, salvador mundi, koji smisao svog rada vidi u ozdravljenju nacije i čovječanstva. Međutim, njegovo buntovništvo kretalo se po svim nivoima njegovog egzistencijalnog, ontološkog i spisateljskog bića. Geografsko i književno samoizgnanstvo koje je odabrao značilo je lutanje kontinentima i meridijanima u traganju za nekim prostorom koji će ponuditi konstruktivno bitisanje, ne zaustavljajući se nikada duže od tri mjeseca na jednom mjestu. Na tom putu našla se i Sardinija kao mogući prostor neispisan opterećujućom evropskom istorijom, politikom, ali i kulturom. U književnom smislu, Lorens je odbio i realizam i modernizam koji je tada bio u buđenju. Njegovi književni neprijatelji bili su jednako i Arnold Benet i Džejms Džojs. Realizam je za njega bio mehanička reprodukcija vidljvog svijeta, a modernizam je izjednačavao sa eskapističkim nastojanjem da se ostvari savršena elokvencija. Ni jedan od ovih pravaca za njega nije imao dušu koja bi dolazila od intuitivnog odnosa prema životu. Njegovo uvjerenje da je snaga ovog intuitivnog odnosa prema životu najvažnija, vodila ga je i vjeri u nešto što je on oksimoronično nazvao “svjesnost krvi” (blood-consciousness), pa su njegova djela ispunili i, u ono vrijeme, drski opisi fizičke ljubavi zbog čega je stekao nezavidnu reputaciju pisca opscenih romana. Pošto su njegovi najbolji romani bili zabranjeni, pa je živio u uvjerenju da ga niko neće štampati i čitati, Lorens je, uprkos siromaštvu, pisao upravo o onome o čemu je želio i na način na koji je želio, nikada ne cenzurišući ni svoje misli, ni svoje pero. Otuda se u njegovom pismu javlja metanaracija tipična za postmodernizam. More i Sardinija, kao putopisno djelo i, prema tome, djelo neophodno autobiografskog karaktera, metanarativan je tekst u najdelikatnijem smislu. U njemu se razlikuju autor, pripovjedač i putnik tako što autor, koji zna da neće biti čitan, gradi pripovjedača koji ismijava putnika koji se, jetko, nada da će putujući ipak otkriti “raj na Zemlji”. Opisi likova i predjela živi su u smislu da bi čitalac gotovo mogao prepoznati sardinijske seljake sa kojima se Lorens susrijeće, i dirljivi jer su posmatrani kao posljednji primjerci vitalnog primitivnog svijeta koje će civilizacija uništiti.

O DJELU

I SVE DO PALERMA
Čovjeku prosto dođe potreba da krene. I ne samo to, nego da krene u određenom pravcu. Dakle, radi se o dvostrukoj potrebi: da se krene i da se zna gdje se ide. Zbog čega čovjek ne može da se smiri? Ovdje na Siciliji veoma je prijatno: osunčano Jonsko more, promjenljivi biser Kalabrije, poput vatrenog opala putuje na svijetlosti; Italija i panorama božićnih oblaka, Sirijus noćnog neba pružio je svoj dugi blistavi zrak po vodi, kao da laje na nas, Orion nad njim maršira; kako te Sirijus psećeg sazviježđa posmatra, posmatra te! On je nebeski lovac, zelen, slavan i svirep! – i onda, oh kraljevska večernja zvijezdo, što visiš na zapadu i plamtiš nad zupčastim liticama visoke Sicilije: onda Etna, ta poročna vještica, sa svojim gustim bijelim snijegom što odmara pod svodom, i što polako, polako izvija svoj narandžasti dim. Zvali su je Nebeskom potporom, oni Grci. U početku se ime čini pogrešnim, jer ona se s ivice mora izvija u dugoj, magičnoj, savitljivoj liniji do tupe kupe i ne izgleda visoka. Prije izgleda niska, pod nebom. Ali kad je bolje poznaš, oh kakvo strahopoštovanje i magija! Izdvojena pod svodom, uzdržana, toliko blizu, a ipak nikada sa nama. Slikari su pokušavali da je naslikaju i fotografi da je fotografišu, uzalud. Jer, znate zbog čega? Zbog toga što obližnji grebeni, sa svojim maslinama i bijelim kućama, ostaju sa nama. Zbog rječnog korita i Naksosa pod šumom limuna, grčkog Naksosa prekrivenog mračnim krošnjama duboke šume limuna povijene mnogim plodovima, oni su joj skuta i podskuta, i oni još uvijek pripadaju našem svijetu, lično našem svijetu. Čak i sela u hrastovoj šumi visoko na Etni. Ali Etna sama, Etna snijega i tajnih promjenljivih vjetrova, ona stoji iza nekog kristalnog zida. Kada je pogledam, nisku, bijelu, što poput vještice polako izvija svoj narandžasti dim pod svodom i ponekad ispušta dah ružičastog plamena, moram skrenuti pogled nazad ka zemlji, ka eteru, niskom svodu. A tamo, u tom dalekom prostoru, Etna je sama. Da bi je vidio moraš lagano izdvojiti pogled od svijeta i poput nagog proroka zaći u strane odaje empireja. Nebeska potpora! Grci su imali osjećaj za magične istine stvari. Hvala bogu što čovjek još uvijek zna dovoljno o njima pa može uspostaviti neko srodstvo. Postoji toliko fotografija, postoji bezbroj akvarela i ulja na platnu što tobože predstavljaju Etnu. Ali nebeska potpora! Moraš preći nevidljivu granicu. Između prvog plana, koji pripada nama, i Etne, stožera vjetrova donjeg svoda, postoji linija razdvajanja. Moraš izmijeniti stanje uma. Metempsihoza. Ne vrijedi misliti da možeš obuhvatiti i prednji plan i Etnu istovremeno. Nikada. Ili jedno ili drugo. Prednji plan i iscrtana Etna. Ili Etna, nebeska potpora. Zbog čega, onda, čovjek mora da ide? Zbog čega ne ostane? Ah, kakva je zavodnica ova Etna! S čudnim vjetrovima što oko nje krstare poput Kirkinih pantera, neki crni, neki bijeli. S tim čudnim dalekim znacima i strašnim dinamičnim uzdasima. Od nje ljudi polude. Takve strašne vibracije poročnog i divnog elektriciteta razbacuje oko sebe, poput smrtonosne zamke! Ne, ponekad, vaistinu, možes osjetiti novu struju njenog demonskog magnetizma kako ti zahvata živu tvar i mijenja mirni život tvojih aktivnih ćelija. Napravi oluju u živoj plazmi i novi poredak. A to je nekada kao ludilo.

Podijeli

Komentari su suspendovani.