Novi hit roman Andreja Nikolaidisa “Devet” nedavno je objavljen u biblioteci Savremena proza, u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Knjiga je prvobitno štampana u okviru biblioteke Balkan Noir, koju je pokrenuo hrvatski portal 24sata sa najjačim hrvatskim izdavačima Nakladom Ljevak, Algoritmom, Mozaik knjigom, VBZ-om i Frakturom.

Urednici izdanja su Pavle Goranović i Kruno Lokotar, a izdavač je Milorad Popović. Knjigu je likovno opremila Ana Matić.

Roman “Devet” je porodična saga s kriminalističkim zapletom, a kako je ranije urednica medijske kuće Novela media Diana Matulić o knjizi zapisala Nikolaidis je u svom prepoznatljivom bastardnom romanesknom obliku, u mističnom kriminalističkom zapletu, ne gubi oštrinu pri vivisekciji našeg skromnog postojanja. “Snažan, filozofski potkovan, neobično svjež i zanimljiv “Devet” uvlači čitaoca u egzistencijalni lavirint i ne dopušta mu da iz njega izađe do posljednje stranice romana”, zapisala je ona.

Roman govori o ciničnom novinaru koji otkrije da baka koja ga je odgajila nije bila njegova baka. Shvata da je čitava istorija njegove porodice izmišljena, da je sve, od porodičnog stabla do fotografija iz porodičnog albuma, falsifikat. Počinje istragu o svom porijeklu, u čijem središtu je tajanstvena figura njegove majke, koju nikada nije upoznao. Uskoro povjeruje da je njegova majka bila ubica jugoslavenske Tajne službe, specijalizovana za likvidacije političkih emigranata.


O AUTORU:

Andrej Nikolaidis, rođen u Sarajevu 1974. Najvažnije knjige: romani „Sin”, „Dolazak” (koji sa „Devet” čine trilogiju „Djeca”), „Mimesis”, „Odlaganje”, „Parezija” i esejistička knjiga „Homo Sucker: poetika Apokalipse”. Dobio je Evropsku nagradu za književnost i crnogorsku državnu nagradu „Miroslavljevo Jevanđelje”. Objavljivao članke u The Guardianu, Al Jazeeri, Mladini… Njegova proza uvrštena je u antologiju „Best European Fiction 2012”. Esej „The Silence of Lamb-eaters” objavljen je u zborniku  „Welcome to the Desert of Post-Socialism” u izdanju Verso Books. Njegovi romani objavljeni su u 16 izdanja na raznim evropskim jezicima, između ostalih engleskom, njemačkom, italijanskom, turskom… Živi u Ulcinju.

andrej-nikolaidis-okf

 

“DEVET”

(Odlomak)

VRIJEME

1.

Nastaviće se, ta će prostorno-vremenska iskliznuća u godinama koje će doći postati sve češća i sve ekscesivnija. Najprije su se javljala samo po buđenju: ležeći u svom krevetu u babinoj kući u Ulcinju, otvorio bih oči u Bruxellesu, Parizu ili Londonu i prisjećao se okolnosti koje su me tamo odvele. Vratio bih se nakon pet minuta ili pola sata, posve nepredvidljivo. Docnije su iskliznuća, rekoh, učestala. Mogla su se desiti bilo kad: dok bih šetao, ručao ili, najgore od svega: usred razgovora s nekim. Jednostavno bih zaćutao i bio negdje drugdje. Čovjek koji je sjedio kraj mene pokušao bi me dozvati. U tome ne bi uspio. Većina njih bi jednostavno ustala i udaljila se. Oni dobronamjerni i revnosni pozvali bi hitnu. Zaposlenici u hitnoj pomoći su, nakon nekoliko bezuspješnih vizita, koje su završile tako što bih pred zaprepaštenim medicinskim sestrama došao sebi i bio prisiljen da se ispričavam, kuvam im kafu i molim za diskreciju, moje stanje je, eto, čudno, a ovo je mali grad, znate kako je, ako se pročuje… vremenom naučili ignorisati takve pozive. Samo vi njega ostavite, rekli bi Samarićaninu, idite vi svojim poslom i ne brinite za njega, tako on malo ode, pa se vrati kao da ništa nije bilo. Nisam uspio uočiti redoslijed tih iskliznuća, niti utvrditi što ih izaziva. Isprva sam mislio: alkohol. Apstinencija nije pomogla: naprotiv, pogoršala je stvar. Moje se stanje moglo opisati kao apsolutna nezainteresovanost za sadašnjost, kamoli budućnost. Moj um je neprekidno hrlio natrag, jer se sve do čega sam držao nalazilo se u prošlosti.

2.

Ne vjerujem u priče o čistoti početka. Tačno je: vrijeme sve kvari.  Da: vremenom sve biva još gore. Ali ono što je sklono kvarenju nije nužno u početku dobro. Sve je loše već u početku. Ne vjerujem, takođe, ni u priče o mudrostima koje, iz svoje navodne čistote, izgovaraju djeca. Svakako da je bilo pametnije djece od mene. Moguće da su ovim svijetom hodali neki trogodišnjaci koji su imali nešto važno da kažu. Ja sam kao mali isključivo mlatio gluposti. Konačno, naviku da govorimo gluposti povučemo iz djetinjstva, i ona ostaje s nama i u takozvanom zrelom dobu, sve do smrti. Čovjeku je teško naći utjehu pred spoznajom da će do kraja pisati i govoriti stvari koje bi najmudrije bilo ne reći. Nedovoljna je utjeha čak i to što tek rijetki prije nego izdahnu uspiju izgovoriti jednu jedinu, ne nužno mudru, nego tek ne-glupu rečenicu. Dok sam bio dijete, godina mi se činila dugom kao vječnost. Jednom je baba ispred kuće zasadila mladicu masline. Obigravao sam oko krhkog pruta i odlučio da zauzmem pragmatičnu poziciju, pa sam pitao kada ćemo s budućeg stabla ubrati prve masline. “Za deset godina”, rekla je. Mogla je isto tako reći i “nikad” – jednako bi mi se blizu učinilo. Ali od tada sam godinu zamišljao kao stablo masline. Onako kako je to stablo raslo, tako je godina prolazila. Tiho i sporo, primjetno samo za uporno i strpljivo oko. Danas mi godine ne prolaze: one padaju kao stabla, ali ne maslinova, nego ona debla u sjevernim šumama, koja su jednoga trenutka pod nebom, a već sljedećeg pod drvosječinim nogama. Od njihove moći ne ostane ništa, osim drhtaja vlažne zemlje, kada se stropoštaju na nju. Godine mi, kažem, danas padaju kao posječena stabla. I zalud glas koji viče čuvaj!: one uvijek padaju na mene. Padaju, i boli. Moguće da je to: koliko nam je rana nanijelo, najbolji način za mjerenje vremena. Zašto ne baciti časovnike, zašto iz svih digitalnih naprava ne izbrisati brojke koje označavaju protok vremena? Jer svi časovnici mjere samo vrijeme stvari: neki apstraktni entitet kojim mjerimo život, iako on protiče mimo života, entitet sterilisan i konzerviran. Ljudsko je vrijeme nešto posve drugo: ono ne teče ravnomjerno, ne postoje dva ista minuta ili sata, a jedina mu je prava mjera pustoš koju ostavlja za sobom. Istorija je neprekinuti niz katastrofa – volja vam brodoloma, volja vam lavina… – u kojem ništa nije manje važno od toga hoće li moja malenkost potonuti ili biti zatrpana. Satisfakciju od istorije mogu očekivati samo nadmene budale – običan mali čovjek je u svakom poslu s Istorijom uvijek na gubitku. Pa ipak, to zdanje od ruševina, ta prošlost sazdana od katastrofa, sve je što imamo. Marijina i moja zajednička ljubav bio je Walter Benjamin. I ona i ja stavljali smo ga ispred svih ostalih filozofa, čak i iznad većine pjesnika, no ne i ispred Trakla i Celanea. Kolike smo puste zimske noći proveli u pijanim raspravama o njegovim arkadama i Anđelu povijesti… Oboje smo imali strast za znanjem, tako rijetku u naše doba. To što smo živjeli u gluvoj provinciji, okruženi ljudima koji su smatrali kako su sebičnost i pohlepa izraz savršene utilitarne filozofije, samo je pojačavalo tu strast. Onaj ko nije živio u provinciji ne zna u kojoj mjeri vas užitak u znanju čini drugačijim od drugih… Kako je potpuna samoća ljudi od knjige i mišljenja, i kako se takvi ljudi snažno vežu jedno za drugo, kako potpuno postanu upućeni jedno na drugo, onda kada se, uprkos svim izgledima, ipak sretnu na tim stratištima duha, kakvi su naši mali gradovi. Siguran sam da sve Benjaminove povijesno-filozofske teze i danas znam na pamet, kao što ih zna i Marija. U drugoj on kaže ovako: “Među najčudnije osobine ljudske ćudi, govori Lotze, ubraja se uz toliko sebičnosti u pojedinostima opća odsutnost zavisti prema budućnosti. Refleksija uči da je naša slika sreće potpuno određena vremenom u koje nas je doveo put vlastite egzistencije. Sreća koja u nama može pobuditi zavist postoji samo u zraku koji smo udisali, s ljudima s kojima smo razgovarali, sa ženama koje su nam se podale…”

3.

Kao da to što proživljavam uspomene drugih ljudi, u čijem identitetu bih se probudio, nije bilo dovoljno bizarno, ono što sam smatrao vlastitim sjećanjem vremenom je izgubilo svaki narativni kontinuitet. Ne samo da nisam znao šta zajedničko imam s ljudima kojih sam se sjećao, nego nisam znao ni šta zajedničko imam sa sobom kakvog se mogu sjetiti. Moje vrijeme kao da bi se skupilo, potom rasulo u svim pravcima, naprijed, natrag, gore, dolje, u juče, u sutrašnjicu, eksplodiralo u tisuće kapi, fragmenata koje sam iznova i iznova uzalud pokušavao objediniti. Kao vunena lopta koja se niz brijeg otkotrlja u potok i završi upletena u podvodno raslinje. Kao češki porculan s babine komode koji padne na terakotu. Trebao je izniman napor da bih iznova sortirao nalaze o vlastitoj egzistenciji, posložio priču o sebi u iole uvjerljiv narativ. Socijalni kontakti su za mene bivali sve teži. Pitanja, poštapalice u govoru kakve su “sjećaš li se kada smo…“ ili “znaš ono…“ užasavali su me, jer nisam imao odgovor na njih. Zapravo sam imao, ali taj odgovor nije bio društveno prihvatljiv. Kratko, iskreno “ne“ nije dolazilo u obzir. Ne, ne sjećam se. Ne, ne poznajem te. Ne, zaista ne znam ko si. Mnogo malih “ne“ koja su, svako pojedinačno i sva zajedno, značila jedno: ne, ne znam ko sam. Zato je osamljenost, u kojoj sam oduvijek pronalazio utjehu, za mene prestala biti stvar izbora i postala nužnost. Ukoliko sam imao namjeru ostati van kakve ustanove u koju bi me za moje dobro smjestili ljudi o kojima nisam znao ništa, ali su se predstavljali kao dobronamjerni i prijatelji, morao sam redukovati kontakte s ostatkom svijeta. Tako sam stvorio vrijeme koje mi je bilo potrebno da sebi pripovijedam o sebi. Gradio sam sebe od vode. Nju sam, vodu, pokušavao uobličiti i zadržati, makar onoliko koliko je dovoljno za kratak pogled na sebe u ogledalu. Sve što sam dotakao, sve što sam imao, curilo je kroz moje prste, oticalo od mene, nailazilo na brane, skretalo tok, mijenjalo oblik, teklo, padalo, curilo, poniralo u zemlju i ponovo izviralo, neuhvatljivo, van svake mogućnosti oblikovanja. Nije to bio lak zadatak, ali uspio sam urediti vlastiti život tako da funkcionišem uprkos mom stanju, koje se, rekoh, neprekidno pogoršavalo. Postoji samo jedan recept za sreću – željeti što manje. Jednostavan život, makar proveden i u oskudici, najbliže je što ćete prići sreći. Kada se pomirite s tim da imate malo, nestane većina problema koji su vas proganjali – jer ti su se problemi hranili svim onim uzaludnim nastojanjima da steknete više. Stvar je jednostavna: za puno treba puno. Sve što sam stekao skupo sam platio. Nije se isplatilo.

Podijeli

Komentari su suspendovani.