Refik Ličina: Dalge

(priča na sklapanje)

 

Avdo

U ulici niz koju sam išao u školu bilo je barem desetak pekara. Ulica se zove Prvomajska, nekada se nazivala Carigradska i bila je dio onog slavnog puta koji je išao od Dubrovnika do Stambola. Na početku ulice bila je Koraćka, na sredini Altun Alem, a na kraju Arap džamija. Prva pekara nalazila se između Koraćke i Altun Alem džamije. Ona je prva i nestala. I u zbilji i u mom sjećanju. Tek ponekad, sa večeri, kad sam vedra duha, ukaže se obris prljavog izloga, nekoliko somuna u izlogu i sjena Avdova, tamo, u tavnini. Ima na glavi francuzicu, obrve su mu sijede ili brašnom poprskane, oči plave. Više od toga ne mogu da vidim. Al mogu kazati da se pekara nalazila uz prizemnu kuću od naboja, da je oko kuće bio zid od nepečenih cigala, a po zidu lijepa i prostrana bašča s gorostasnim krošnjama oraha. Imao sam sedam i po godina, imao sam jedno blokče u koje bi Avdo unosio crte – vodoravne za hljebove, a uspravne za pitice i simite – koje smo svakog jutra uzimali a plaćali “na đuture” jednom u mjesecu.
Mogu još kazati kako je očuvana u čaršiji jedna kratka priča o pekaru Avdu i njegovom tersu i silini. Negdje tamo, po oslobođenju (1946/47), uoči samog Prvog maja, neki mladi udbaš, Vojvođanin rodom, donese prase u teknetu i naredi Avdu da mu ga ispeče.
– Ne pečemo krmad – odvrati mu Avdo.
– Ne pečete? – začudi se udbaš.
– Jok mi vala.
– Peći ćete, peći ćete – kaže ovaj, udalji se, a okolne dućandžije udare kukati: – Peči Avdo, zlo te našlo, dok ti nije pala glava ka što pade svakom.
– Neka padne. Hič mi nije ni trebala na ovakom vaktu.
Ubrzo su se pred pekarom pojavili čuveni pazarski milicajci Nazim Hajka, Vlajko Šarac, Gembeš i Suljko Koca. Nosili su ono tekne sa prasetom.
– Da se ispeče i potpeče – viknuo je Nazim Hajka. – Da se, ponoviću, i ispeče i potpeče.
– Vala, blagoš, neće – rekao je Avdo. – Zatvaramo.
Prosuo je mirno vodu po ćumuru, izvukao ćumur iz furune, očistio furunu i tezgu, ogrnuo kaput i krenuo u čaršiju da popije kahvu kao što je uvijek po poslu činio.

I
KOVANICE
(Adem)

Svojbor, seir

Batal ili Šiš mahala leži ispod groblja Gazilara, ondje gdje se carska džada (Stambolski drum) odvaja od ravni i uspinje, preko Mura, Plevne i Trnave, ka Kosovu i kosovskim planinama.
Mahala leži s lijeve strane druma – ako izlaziš iz čaršije – i počinje, po Hameu, od Granate, a po drugim od tekije i Domskog sokaka i svršava kod Karahodžić ćurpije i “Ukrasa“, fabrike mermera.
U vrijeme mog ranog djetinjstva, mahala ima dvadesetak niskih, trbuljatih kuća, ukopanih straga u glinušu, te izgleda kao da otuda niču. Sa čeonih strana kuća, dole, u dubini, hmili rijeka Jošanica. To je plitka i pitoma rijeka koja rijetko poplavi čaršiju. Dok joj vodu nismo zagadili, bila je bogata svakojakom ribom. Najviše je bilo glavatara, fliski i krkuša. Bolji ribolovci (Jakša, Ljukan, Mišo sodadžija) vadili su „na olovo“ mrene krupne kao cepanice.
Po povratku s Rizovog mezara, udarimo niz Jaklju na malu ćupriju. Gleda Hame s ćuprije u vodu, gleda, pa me pita:
– Sjećaš li se?
– Čega?
– Čuješ, čega? Vidiš gdje smo, Fehovi virovi.
Čim je Feha pomenuo, svega sam se sjetio.
Tu su bili virovi-tihaci i bila je bašča Feha Brunčevića (koji je na Žitnome trgu držao prvu pazarsku knjižaru). Feho bi pred akšam iznio hoklicu, džezvu i škatulu žute Drave, namjestio se uz vodu i ćosao, a onda bi uzimao trsku-mušičaru. Bio je majstor za klenove. Više ne pamtim zašto mu je Rizo omilio i zašto je samo Rizo, kad god bi mu prahlo, zalazio tamo i pecao.
Tamo je izvukao jednu kožnu futrolu za pera. Bila je crna, sa ispravnim rajfešlusom. Očistio je, navoštio bivolećim maslom i poslije u njoj nalivpera držao. U gimnaziji se nije od nje odvajao a nije, mislim, ni docnije, dok je radio u Bratstvu.
– Nije – kaže Hame. – Jo jesmo ga dizali na hušku, krv smo mu popili. Sjećaš li se kanaveca?
Sjetio sam se kanaveca. Gradio nam ih je babo od prtenih, brašnjenih džakova; vukli smo ih Hame i ja, a Rizo je „čakljao“.
S desne obale rijeke Jošanice leži Šutenovac – plodna i prostrana ravnica. Sve do kraja 70-tih, ravnica je nazivana «hraniteljkom cipcijelog Sanžaka». Od tada se zatrpava divljom gradnjom koja obrazuje naselje po imenu «Gradić Pejton» široko 2 a dugačko 7 km. Ono, to nesrećno naselje, započinje upravo od Batal mahale i pruža se sve do Crnče gjde se ruči u ogromna građevinska i drvna skladišta.
I Batal mahala se raskrupnjala i ima, danas, bezbroj novih, višespratnih kuća od kojih je svaka dovoljno nagrdna da ti digne kosu s glave i zakuje jezik za vilice.
Napominjem, ne bez stida i žaljenja, kako ni jedna mahalska kuća nema živo drvo u avliji, a nekad se duž Masli sokaka nije moglo po strehe vidjeti od krošanja starinskih voćaka (Biljukinja crna džanarika, Hadrove šeftelije i jabuke jelifalme, Murselov orah mekiš u čijoj su krošnji živjeli kondžolozi, stuhe i džinovi, naša kruška užičanka, pozna, pjegava, Eminini bijeli i crni dudovi…), dok su malo niže, oko divlje pijace, bili gusti rakitnjaci, prošarani bagremom i lipom i s proljeća kada pukne behar i omaje zraku, smekšale bi, ko meleci, i najtvđe bagre.
Nije možda ni začudno što su onde nikli prvi kupleraji i odatle žile raširili do zadnjeg budžaka. Ovdje ćemo pobrojati one viđenije: prvi nam je blizu na dvije kapije, drži ga Aćif Brdarevac, nosi ime «Kafe-bar Šeherzada», zatim dođu «Lory» Hivza Gusinca i «Belkisa» mog rođaka Ujkana Kožara i još pride, od jeseni, dva pešterska «mliječna restorana», u koja se – tvrdi Hame – smije ući prazna kurca al prazna pištolja ne smije nikako.
Mi, mlađi Lađari, vođeni smo kod Ujkana na sefte i nije nam bilo lako. Meni je, tako, dopala snažna Moldavka, stara preko četrdeset godina, teška preko sedamdeset kila, ofarbana, i gore i dole, mavi, po stambolski. Kad sam je vidjeo noge su mi se prekratile i ona rabota kao puž skvrčila.
Do 1973. godine kroz Masli je skokak tekla brazda. Isticala je iz paričkog jaza, spuštala se niz Jermiše u Sudski sokak i odatle u naš preticala. Iso Bace, kovač, Aćif Škrijelj, brico i Daut Pelin, kahvedžija, pravili su raspored navodnjavanja bašči za čitav sokak, a navodnjavalo se samo uveče, između akšama i jacije. Na brazdi se potapao rasad, zapirala mala djeca, pralo rublje i obuća. Ispod Baljukinje kuće šatkari su gradili virove, dogonili šatke i vježbali mlade šatkove za borbe.
Borbe šatkova održavale su se na obje rijeke, a gradsko prvenstvo samo na rijeci Raški, i to u Lugu, na potezu od Bor Džamije do Stanice milicije i hotela „Vrbak“.
Na prvenstvu za 1978. godinu, babov šatak po imenu Zlatoperi osvaja titulu šampiona. U finalnoj borbi nadbija Macolu, dvostrukog prvaka Novog Pazara. (Vlasnik Macole bio je Slavo Janković, direktor Radio Novog Pazara. Kada mu je šatak osvajao titule, 1976/77, Slavo mu je vezivao zlatni rolex oko vrata, peo ga na kancelarijski sto i puštao da šeta i pogani po stanici, a Makso Motorče, muzički urednik, morao je tog dana da na svaki sat zavrti pjesmu Alaj mi je večeras po volji.).
Batal mahala naslanja se na druge mahale – Ćukovac na istoku, Hadžet na jugu, Nikšićku na sjeveru i Jaklju na zapadu. Hlebove i bajramske pite peče u našoj pešernari, vodu je, sve do skora, pila sa česama Guške i Grlice a od kad su braća Zećo i Zuvdija Nokić raskopali «teren» za benzinsku pumpu i fabriku teksasa, pije kleku kod Dauta ili pivo u Granati. Sa mnogih mahalskih prozora još se mogu vidjeti Borići, a više s nijednog groblje Gazilar.

Borići su zadnje pazarsko izletište. Nalazi se na Svojboru, pri samome vrhu, ima oblik kape, četinarske kape, prošivene sitnim listopadom. Svojbor je inače golo i opasno brdo. Iza jakih kiša i snijegova, krenu odroni i klizišta i sruče u rijeku Jošanicu priobalne hudžerice i kućere.
Dok smo išli u osnovnu školu, gore su nas izvodili na izlete.
Postrojili bi nas u dijelu dvorišta koji se naslanjao na zidove kovačnice Isa Bace Bahtijarevića ( od III do VI. razreda škola nam je bila na Žitnome trgu, u zgradi današnjeg Muzeja „Ras“). Dvorište je tijesno i pahne na ugljen i konjsku mokraću. Na sredini dvorišta, uz veliki kazan, stoje Rako Krunić, školski domar i Milanka Cicmil, čistačica. Rako će nam dodavati po jednu metalnu posudu – safu a Milanka po jednu bajatu četvrtinu hleba (kiseli somun, iz vojne kasarne). Veštačko mlijeko iz kazana, sipaćemo sebi sami; na hoklici, pred kazanom, ležale su tri kutlače.
Nisu svi đaci morali podizati sledovanje. Nekima se moglo pa su kupovali ćevape – pet i pola kod Zulfa Pljakića. Kupljeno bi morali da pokažu dežurnom nastavniku. On bi ih odveo iza portirnice, da jedu u mraku.
Jedne rede Ašeru Baharu, Rizovom drugu iz razreda, pretekao je ćevap i parče pitice. Neko mu ih je zatražio. „Ne dam!“, rekao je Ašir i traženo bacio. Rizo ga je opsovao i šlepio mu jedan šamar. Ašer se dao u plač i viku, a mi smo se razbježali. Dežurni nastavnik odveo je Riza u zbornicu.
Na sljedećem času, Ejup Kačapor, nastavnik istorije, govorio nam je o novopazarskim Jevrejima i njihovom stradanju. Rekao je da je naš drug Ašer pripadnik zadnje jevrejske porodice u gradu i da smo se svi mi o nju ogriješili. A najviše Rizo K. I stoga će biti izbačen iz škole. Direktor je već poslao Raka po Rizovu majku.
Vesela Mejrema, Rizova majka, onesvijestila se u zbornici. Kad su je izveli u dvorište, izdale su je noge i pala je pred kapijom. Hame je pozvao Isa Bacu. Iso je Mejremu prenio u magazu. Onda se povratio i ušao u zbornicu.

Rizo je bio izbačen iz škole. Ali ne zadugo. Mento Bahar, Ašerov otac, koji nije bio u Pazaru kad se bruka dogodila, jednog se utorka obreo kod Isa.
Dva-tri dana iza toga, Iso Bace uhvatio je Riza na spavanju, dovukao ga do škole i uveo u zbornicu. Tamo su čekali direktor Cvetko Spajić, nastavnica Jela Lekić, Mento Bahar i Ašer. Prvo su Ašera zamolili da im „tačno opiše“ šta se onog dana dogodilo. Potom Riza. A njega je, veli, ometala strava, a po stravi Jela Lekić, nastavnica srpskog. Stalno ga je, veli, prekidala i tvrdila kako laže.
– Pusti dijete, Jelo – rekao je Mento Bahar, – malo ste mu jada već zadali.
I Jela se ućutala.
– E pa, Rizo – rekao je Mento – to si pravo učinio. I ja bih mu, beli, šamar odlamio.

I tako se Rizo vratio u školu.

Od školskog dvorišta i Žitnoga trga pa do svojborske ćuprije pjevali smo pjesme (Druže Tito ljubičice bela, Što to huči Sutjeska, Pionir sam tim se dičim…) i išli dvoje po dvoje u koloni. Od ćuprije, pa uz Svojbor, išli smo grupile, kao ovce.
Na Borićima smo zaticali đake iz osnovnih škola „S. R. Cana“ i „R. B. Tršo“ s kojim smo se svadili i tukli. Tukli su se i naši nastavnici. Naročito oni mlađi. Poslali bi krišom nekog u Izbice ili neko drugo selo po šiše rakije, pa bi se zapili. Jednom je došla milicija i potrpala u maricu nastavnike Husniju Baltića, Sefera Mavrića, Vehbiju Koča i novu nastavnicu muzičkoga vaspitanja. Prvo se pričalo da su nastavnici silovali novu nastavnicu, a poslije da im se ona „sama poturala“. Jednu nastavnicu pečila je zmija, a drugu je potjerao gičo (mladi ovan s rogovima) i tjerao je sve do stare banje.

Za pozne jeseni i početkom zime na Svojbor smo se peli sami.
Igrali se tutumiša, klisa i maške, groša, pucavaca. Hrabriji su pregonili i dražili pseta lutalice, otkrivali ćerpičare i krečane, krali letve iz plotova i ložili vatre.
Na istočnoj padini Svojbora, bilo je nekoliko rasjelina i usjeka uz koje je raslo grmlje gloga, šipuraka i trnjina. Propuhani vjetrom, ogladneli, brali smo trnjine i jeli ih. Namreškana, modra pokožica. I promrzlo, zelenkasto meso od kojeg se usta kupe i utrnu zubi. Mušo Čajlak, Hameov otac, zvao ih je sirotinjsko grožđe. Spasile su, priča, po Batal mahale kad su saveznički avioni u novembru 1944. godine bombardovali Novi Pazar a narod se krio po Svojboru i sa njima, trnjinama, hranio se i žéđu gasio.

Imala su, gore, i dva-tri stabla orahova.
Jedan od oraha bio je mekiš, sorta oraha čija se kora prstima može polomiti. Gorostasna krošnja bila mu je nadnešena nad duboku rasjelinu. Kako bi orah uzrijevao, tako bi se plodovi ručili na dno rasjeline. Ali niko od nas iz Batal mahale, nije smio dole sići.
– Sef si, stari – kaže Hame. – Edo je jednom do pola sišao. I onda je stao, jer si ga prepao. Sjećaš li se? Nešto nisi bio ovdje, pa si se vratio. A znaš kakav? Znaš li kakav? Sprcan i crn kao đavo….
Išao sam šutke za njim. Nisam ga slušao.

Edo
(Rizo K. Građa za Praktikum, 1979.)

Edo, Edip Mavrić bio je prvi momak u Batal mahali koji je nosio „tarzanku“. Prvi je obukao farmerice, prvi, na stubištu pred Radničkim, svirao gitaru. Prvi je takođe – i to u po bijela dana – prošao kroz Pazar zagrljen s devojkom .
Bio je vižljast i povisok, kosa mu je bila plava, tankih i mekanih vlasi. Hodio je gipko, ali čudnovato, kao da je ibrik nosio na glavi.
Nije bilo dana a da nismo za njim trčkarali. Ja, najviše. Kad su pred Granatom neki brdarevci htjeli da ga bravljim makazama „ostrižu na nulu“, prišao sam da ga branim i ćutek izio. Izio sam ćutek od cajkana Ćaka Brdarevca i Milića Čume, kada sam im, da Eda izbavim, poštetio vrata na marici.
Edo Mavrić, Rajica Janković i Nerko Maljevac, osnovali su prvu rok grupu u Novom Pazaru. Grupa im se zvala VIS „ Beli krinovi“. Svirali su nekoliko puta u Radničkom i u gimnaziji.
Grupa će se brzo ugasiti, a Edo nestati.
Pojaviće se jednog dana u bunkerima ispod čifutske ćuprije, gdje se kupe kalizi, pijanice i kockari. Kosa mu je još uvijek bila duga, premda prorijeđena, nije više bio vižljast, već opuzao i trbuljat. Svaki se čas dizao sa hasura i išao da mokri u Rašku. – Prokišnjavam, stari – žalio se. – Bubrezi su mi prolupali.
Ja ću zapinjati da ga odande izbavim. I Edo će, u početku, pristajati. Išli smo kod Zena u Radio-stanicu, preslušavali nove ploče i petljali sa novom tehnikom, išli u književni klub „Iskra“, tamo je bilo zgodnih recitatorki, išli na probe hora kod Predraga, kod Hajrana i Raša Šopena. Hame ga je vodio na bilijar u Dom JNA, a Adem, noću, u pekaru.
Ali nije dugo izdržao.
Vratio se u bunkere, kockao se, pio i polako, onde, umirao.

( Umro je lani, nešto malo iza Riza. Hame mu je bio na dženazi, a ja nisam. Pala mu je takva kiša, kaže Hame, jedva su ga ukopali. Ko da smo ga, kaže, u bunar bacili.)

Kovanice

Kad legnem da spavam, okrenem se na desnu stranu, proučim fatihu i još dvije kraće dove (vjerujem pogrešne, jer me njima Hame priučio), sklopim kapke i preturam po sjećanju. Tražim sliku jednog zapuštenog groblja koje leži na niskom, zdepastom brežuljku, malo ispred fabričkog đubrišta i uliva Trnavice (Banjski potok) u rijeku Rašku. Kada to obavim, namjestim se kako tijelu paše, opustim se, prebrojavam slomljene nišane i zaspim.
Ne znam kad sam ovu radnju započeo i kad mi se ona pretvorila u naviku.

Godina bi mogla biti 1961. ili 1962, a godišnje doba mora biti jesen, rana jesen. Sa krajeva slike (ove, pod kapcima), vidim suhe vreže graha i tikava, vidim jabuke u špaliru, čije su krošnje, kao na crtežu, isprskane crvenim flekama. Vodne lokve i jazovi, ovdje-ondje u predjelu, cakle jače od mačjih zenica.

Onda – prasne smijeh iz tame.
Naličan je svračjem čeketanju. Hanefija. Hanefija Pelin, moj daidža. On mi, kroz smijeh kaže: – Ima da ti makne i kitu i jajca. Pa, kako ćeš pišat crni sine? Na guzicu.
– U kamen ti usta, da ti kamen usta – branila me majka. – A šta stravljaš dijete. Jok ti, srećo moja. To ne boli ni hič, ne slušaj dampalu.

Sunet. Vrijeme oko mog suneta.

Ja se nisam suneta bojao. Gledao sam kad su sunetili Ćifa i Malića. Gledao sam kad su sunetili Riza i Hamea. Hame je drečao kao hala, Rizo nije. I Rizova majka, Mejrema, dala mi jednu tursku paru koju ću držati pod jastukom i kad dođe moj red uzeću je u lijevu ruku (jer sam levak) i stegnuti i ništa neću osjetiti.
Majka je sunet krila od daidže. On je bio komunista, „prosperitetni muslimanski kadar“ i držali su ga pod prismotrom. Kada je doznao, pao je u vatru. Nazivao je majku zatucanom i nazadnom gabeljkom i plašio pričom kako će babo najgore stradati. On je imao još osam mjeseci, ali sada, „kada vlasti čuju da sakati dijete i gura ga u vjerske zablude, odrapiće mu – i to s pravom – još dvije-tri godine“.
Babo joj je poručio da ne traga šta klapi daidža, nego neka ode kod kovača Isa Bace i pozajmi pare za berbera. „Ne dadne li Iso“, pisao je, „a ti idi pravo kod Božane, ona ima para i daće ih.“
Majka je otišla kod Isa. Iso joj je dao sedamdeset banki.
– Eno, snaho – hunjkao je. – Eno moje kuće, eno i magaze, pa suneti dijete, ne vuči ga tamo, u tu hurduliju.

Sunetiće me u selu blizu stare banje, u kući Nurke Kožar, babove rođake. Nurka je bila udovica. Ali se ona, iza smrti muža, nije vratila u rod, već je ostala da živi sa svekrvom i sa deverima. Imala je sina i tri ćerke. Sinu je ime Šaćir, vršnjak mi je. Ja ga nisam volio. Kad bi dolazio s majkom kod nas, uvijek bi se posvadili i potukli. On je, ustvari, tukao mene, ne ja njega. Babo mi je govorio da je grijeh dići ruku na siroče. Ko digne ruku na siroče njemu će Bog ruke osušiti. – No ti, ljalje, kad te šine, sa l stegni zube i pretrpi. Srećom da je ta njegova banja bila podaleko i da su ga rijetko kod nas dovodili.

Majci nije bilo pravo što će me sunetiti u tuđoj kući. U tuđoj se kući sunetila samo „pišta i poslednja sirotinja.“ Babo se međutim bojao da ne prestaram za sunet, a daidža se bojao da ga vjerska zatucanost – desi li se kod nas – ne potkači, pa su navaljivali na majku da tu rabotu što prije obavi.
Osim toga, mi smo bili ljuta sirotinja.
Živjeli smo u kućeru u kojem je nekad moj ded Arslan živinu držao. Plansku kuću na Jermišu (oputarski dućan na Žitnome trgu i zemlju u Muru) vlasti su nam konfiskovale. Mogli su me, možda, sunetiti u pekari ili brašnjeniku uz pekaru, ali je pekara bila zatvorena. U nju, sem Božane, niko nije ulazio. Kad je babo uhapšen, pokojni je Milan zakupio, kako nam i nju ne bi oduzeli. Govorio je vlastima da mu treba za magacin, – imao je velike bašče u Hotkovu i otud je dovlačio voće, povrće i burila sa rakijom. Kad je Milan poginuo na saboru u Deževi, Božana je izbacila burad i gajbice, i na vrata rezu udarila.

Živjeli smo od majčinog veza i mešeka.

U banju smo krenuli pješice, preko Ćukovca, Popišanog brda i ledina iza stočne pijace i fabrike Raške. Upamtio sam visoke krošnje topola. Ogrnute bijelim prahom, podsjećale su na kudelje. Zatim lese žičane ograde koje su se povijale pod teretom kupinjaka, šipuraka i goveđih koža i lubina.
Tamo naprijed, rasla su gola, oštra krša, niz koja se, poput vode, jara razlivala. S lijeve strane puta, opružale su se peščane ledine sve do rijeke Raške. Dole, na adama između vrbaka, pušile su se kupe i hrnjage gradskoga đubrišta. U dimu su vrane garež razgrtale.
Kod jednog niskog, zdepastog brežuljka sa starinskim gobljem na grbači, put se počeo savijati i suntati u tijesnu dolinu sa potokom u sredini. Zraka je pahnula po kvarnim jajima. S obje strane doline dizale su se guzate, glinaste padine, obrasle klekom i trnjinom.
Od puta se – spram brežuljka – odvajala uska staza i majka je krenula uz nju. Staza se pela prema jednoj kući, čatmaruši. Ispred kuće ležale su gomile čudnih stvari. Shrđala limena burad, teneća, sulundari, kace i gajbice, koturovi žice, teški sindžiri sa duplim halkama, cepanice, šperploče, najlonski i papirni džakovi, štangle i kočevi sa kojih su visile pocijepane krpe.
Oko kuće nije bilo ničeg živog. Ni voćaka, ni pasa, ni živine.
Gore, iznad kuće, padina se za maglu lijepila.

– Bože, bože – hunjkao je Huzeir, Šaćirov amidža. – Bože, bože, lijepe li makanje. Kako ti je ime, grinjo?
Držao me u krilu, štipkao za obraz i ušne resice.
Ja sam ćutao i blehnuo uokolo, jedna je starica sjedela na sred sobe, uz veliki leđen. Ječala je i svaki čas u leđen pljuvala. (To je bila Šaćirova nana, imala je vodu u stomaku i umrijeće te jeseni). Šaćirova majka i još dvije žene majale su se za šporetom. Dosipale vodu u variva, vadile iz rerne birijane i hljebove. Na minderu duž čeonog zida sjedelo je nekoliko ljudi. Vonjalo je na duhanski dim, na znoj potpazušnu i kuhano kokošinje meso.

I majka će, kad sve prođe, žaliti što mi nije dala vode, što me nije napojila. „Ka sve tuđa kuća“, kajala se. „ Ja se smela, pamet mi se poštetila. A mahnita Nurka presolila i hleb i varivo. Da mi dijete popi barem kaplju mlijeka. A jok – ništa!“
Doista ću u prva tri dana, „krepavati žedan.“ Treće noći, kad svi pospu, ja ću ustati, tumarati malo po tavnini i pronaći, udno sobe, testiju sa vodom. Prvo ću popiti par gutljaja i pričekati da vidim šta će se desiti („prsnuće ti rana, pa će ti kitu opet sjeći i prskati, usta će ti pomodreti, a trbuh oteći“).
Onda ću se istinski napiti.

Berbera pamtim po ovome: glava mu je bila obrijana, oči čakaraste, koža na licu zategnuta kao da je navukao. Dah mu je pahnuo na rakiju.
Nisam smio da gledam u njega, pa sam, kad su me uveli, gledao u prljave štroke na čaršafu koji je padao od šašovaca i skrivao krevet od sobne gomile.

Prvo su onamo Šaćira uveli.
I sprva se ništa nije čulo, liše pucketanja čatme u duvaru i vilica ljudi u molitvi.
I onda se Šaćir u vrisku nadao.
Ja sam obećao majci da se neću zaplakati.
I nisam se zaplakao.
Berber se smeo i sprtljao. Opet mi je ranu žutim praškom naprskao, a onda me naglo povukao za glavić i ja sam svijest izgubio.
Docnije, kod kuće, Hame će tvrditi kako je berber pravo učinio. Sunetio sam se kod Šaćira, to je bio njegov sunet, „u njega su bile, burko, sve oči uprte. Ti si trebao da zaplačeš a on je trebao da se kurči!“
Taj bol ću lako preboljeti, ali neću onaj drugi, koji će ubrzo uslijediti.
Kad se Šaćir smirio i kad mu je Huzeir promijenio ruho, počeli su da ulaze ljudi, da nam čestitaju i da nas daruju. Imali smo, iznad glava, plehane tanjiriće u koje su u oni sitninu spuštali. Kad smo poslije tanjiriće metnuli na prsa kako bi novac izbrojili, Šaćir se počeo smijati.
– Ene, Huzeire! – viknuo je. – Ene šta su njemu nabacali.
Bili su to dinari „kralja Petra“ i druge stare, nevažeće kovanice.
– Za njih ne mo’š ni govno kupiti!

Ustao sam iz postelje, razvlačeći učkur na gaćama, da mi ne bi platno kitu doticalo i prišao čeonom prozoru. Vidio sam prvo ono goblje na brežuljku. I njegove glavate, naprsle nišane, zarasle u trnje i uvehlu travu.
Počeo sam ih brojati.
Hljebne tahte
(Rizo K, „Pazarski praktikum“, Bratstvo, 1977.)

Svaka pazarska mahala imala je pekara-pešerma.
Pešermaši su pekli hljebove, pite, đuveče, paprike, meso i sve drugo što bi se donijelo od kuća. Najviše je bilo kukuruze. To su bili hljebovi od 3-4 kila. Cijena za pečenje kukuruza bila je 50-70 dinara. Pita u velikoj tepsiji dimirliji pekla se za banku i po, baklava je bila teža za pečenje i ona se pekla za tri banke. Usluge su plaćane mjesečno. Kukuruze su se pekle u prvu furunu jer je za njih trebala jaka vatra, dok su somuni i drugi pšenični, ječmeni, ražani ili miješani hljebovi išli u drugu furunu. Svaka kuća je imala dasku za nošenje hljeba (i svoj znak na hljebovima!) koja se zvala hljebna tahta. Obično bi se umijesilo tri do četiri hljeba i trajali bi po heftu dana.
U Batal mahali ranije je bilo nekoliko pešermara, a danas postoji samo jedna. U narodu je poznata pod imenom Avdova pekara.

Smok i simit

Božana će sačuvati pešermaru, ali neće čarak, pa će babo pozadugo obijati po čaršiji ne bi li negdje drugi dobavio.
Dobaviće ga kod Isa Bace Bahtijarevića.
Čarak je sanduk od dasaka visok oko dva metra, širok metar i po, a dug tri do četiri metra. U njega je ugrađeno veliko sito u obliku valjka kroz koje se sije brašno. Sito je iz tri dijela, najprije često sito kroz koje se isijava brašno za simite i ćahije, zatim malo rjeđe za somune i finije vrste hljeba i najzad rijetko za crne. Brašno se polako sipa kroz jedan otvor odozgo, a čarak se okreće rukom. Unutra je privezana omanja gvozdena poluga koja pri svakom okretanju za 360 stepeni udara u drvenu osovinu, trese brašno i sprečava da se ono na situ gomila.
Furuna se raznizala na tri mjesta, kamene podnice u sobi za mešek povađene, dolap i naćve bez kapaka i struhli od memle, a ovamo u prvoj odaji, izbijene grede i – namjesto banka – hrnjaga letvi i ćerpiča. Mećali smo nova stakla na četiri okna u izlogu, mijenjali polomljenu ćeramidu, krpili odžak i prijeseke za ćumur i drva, dobavljali vreće, tahte i lopate-bukovaje, dovodili i stimali majstore, poreznike, sanitarne inspektore.
Čipčije su bili Selim Softić i Hako Mileva. Selim je radio na mešeku, a Hako na čarku i furuni. Babo je išao po selima i tražio pšenicu, jer je na pijaci bila skupa. Pšenicu je nosio kod Andrije Jankovića koji nije mleo obdan, već noću, krijući.

Babo se dizao prije zora, a vraćao kući malo po jaciji. Samo bi se izmio, oprao noge i lijegao. Kad bi majka bila druga smjena i kad ne bi smjela da se vraća sama kroz mahalu zbog šišonja (Piljo, Behto Mali, Hapo, Gunjaš) i šašonja (Bilal-evlija, Zuće, Ben Kvik, Zamo Kiselina…) ili zbog paščadi koja su se s Gazilara dovlačila, jedva bih ga probudio da izađe pred nju i da je pričeka.
Nije nam više pleo kanavece, nije više ni šatke na rijeku gonio. Imao je malo jato, nekoliko šatki i jednoga starog šatka, po imenu Gigo, kojeg je skoro dobavio. Za njega je dao Redžepu Bruliću, bojdadžiji iz Domskog sokaka, dva mlada šatka i četiri šatke. Taj je Redžep htio Gigu da otkine glavu kada mu je izgubio prvu borbu u kvalifikacijama za šatkarsko prvenstvo.
Babo je uveo Giga među bolje šatke i kad su pronijele, probrao je pet-šest jaja i poturio ih pod kvočku koju mu je pozajmio Mušo Čajlak. Računao je da dobije potomke od ovog nekad silnog i borbenog šatka. Niko nije kvočku pripazio, pa se ona digla i svrake su jaja odnijele.

Hljeb se slabo prodavao – još uvijek se mijesilo kod kuća – te su, pored silnog posla, pekare jedva opstajale. Mi smo vadili samo dvije-tri furune, jednu u sabah, a dvije u podne. Vadili smo i nešto pitica za Zulfa, Zulfiju Pljakića, ćevapdžiju. Zulfo je bio najbolji ćevapdžija u čaršiji, sjekao je meso ručno, na satari i nije ga sa svačim miješao. Radnja mu je bila gdje je danas Akicina menjačnica.
Utorkom je bilo bolje. Utorak je pijačni dan, svijet se sa svih strana svuče u čaršiju. Vadili smo baška jednu furunu simita i tri furune somuna-dvokilaša i nosili ih na prodaju. U početku Selim i babo, pa babo i ja, pa ja i Hame i ponekad Rizo.
Simit smo iznosili na Žitni trg, na stočnu pijacu u Ćukovcu, ispred Koraćke džamije i Hamama, na Jermiše i Parice, na glavne puteve – Sjenički, Raščanski, Tutinski i Banjski. Ono što bi ostalo, vraćali smo pekaru i u pola cijene prodavali okasnelim seljacima koji su to jeli i nosili djeci kao poslasticu. (Rizo bi zapao u žalost kad bi vidio kako neki seljak pazaruje po simita i prismače ga sa kukuruzom ili ovsenim hljebom koji je u torbi ponio).
Dobar bi se pazar pokupio i za vrijeme Ramazana, kad sve živo navali na pitaljke i ćahije. Naše su pitaljke uvijek bile na velikom glasu. Redovi pred pekarom počinjali su u podne i nisu se osipali sve do ićindije. Lani, kad je jedna sarajevska TV ekipa dolazila i snimala ramazansko slavlje, morali smo da dignemo baba iz kreveta i prenesemo ga u radnju, kako bi gledaoci mogli vidjeti vlasnika pekare “o kojoj pričaju svi Pazarci!“
Ni porezi, s prva, nisu bili preveliki, a ni inspekcije krvometne. Naišli bi u radnju, zavirili ovdje-onde i kada bi bilo para, ćapili bi svoje i otišli. Uz to Hanefja Pelin, moj daidža, već je bio dogurao do visokih partijskih funkcija. Pričalo se po kahvama da će, vrlo brzo, biti biran i za poslanika u Saveznom izvršnom vijeću. Kad bi dolazio iz Beograda, svratio bi u pekaru da pojede „pravo s vatre“ piticu ili simit, te su naše čaršijske budžonje bile uviđavne i nisu nam radnju pod olovku uzimale.
Babo nije daidžu volio. Nije mu se radovao kad namine, ali ga je, zbog majke, trpio. Iznio bi dvije hoklice u bašču, ohladio u bunaru bostan i rakiju, pripremao meze (pekao na žaru jagnjeću džigericu i bubrege; vadio iz čabrice grude masnog sjeničkoga sira, ljuštio jednu glavicu crnog luka, dvoje-troje jaja i par pečenih ljutih paprika), pio bi sa njim, slušao ga šta priča, a sam ne bi pričao.
Kad bi dajko otišao ili kad bi pijan zahrkao u musafir sobi, čuo bih baba kako gunđa: „ paćara crvena vidjela se đe je nije bilo pa se osilila… ču’ l ti šta mi reče…“
Onda bi se, do gluhoga doba, ispotiha s majkom pregonio i svađao.
Dok je bio dobra zdravlja, babo se žalio na vrijeme, na sudbinu, na pekaru i brašnjare Tufa i Malića, na njihovo brašno dvojku i na nularicu, (prva je mekovna, a druga je puna crva), na pazarske komuniste – peljte i milete, i, najviše, na čipčije, Selima i Haka. Selim se ne kupa pa „bazdi ka krmak“. Još se pobode ispred banka sa tek pečenim hljebovima, pa počne kihati i slinom prskati. Sline je brisao nadlanicom i onda je, nadlanicu, prinosio očima i dugo je zagleđivo. „Ako mu se nešto rekne a on rep na krsta pa trči u kahvu da se žali svijetu na Avdiju. Hako jok – no po vazdan drijema. Zaspi pred zoru pa tijesto predođi i baci se, zaboravi maju da pothvati, zapriča se s mušterijom, furuna ugasi….“

Negdje s jeseni 1974. počeo se žaliti na vesvesu, na zaduhu i druge bolesti. Išao je u banju da se pari, jer mu je, tvrdio je, memla ušla u damare. Išao je kod Salihaginice u Ćukovac da mu pokupi žaluca, majka mu je donosila iz fabrike makedonske i turske hapove, Mušo ga je vodio u Domski sokak da mu „rendgen slika ložičicu“, sam je kupovao na pijaci trave i utuke, pio vodu s Ćabe koju mu je dobavljao Ibiš Korać, ali mu ništa nije pomagalo.

Jedne večeri dok smo majka i ja prihvaćali maju, obreo se Selim na kapiji. Nekako je izmucao da je babu grba proradila, da su ga on i Hako odnijeli u bolnicu, da su baba odmah uveli na hiruško i da mu se, dok ne vide šta je i kako je, ne može ići u posjetu.
Majka je zakukala i kuću se smjesta svijeta napunila. Nosio sam do ponoći tablju sa kahvama i đulsijom. A izjutra, babo se vratio. Čuo sam ga kako vabi šatke po avliji.
– Jok, ni jedan – žalio se majci. – Niko ne šće noža da se lati. Ni Vlado, ni Kršić, ni Suljo. Suljo veli: „Grba ti je, daklem, baško vulkan – baci malo vatre tamo i ovamo – pa kako je proradila, tako i ohladi. A to što ne moreš na noge ustati, to otidi na interno“. Te ja tamo. Tamo mi uzeše i krv i mokraću, zvoknuše mi injekciju, pa mi vele „haj ti sadek lijepo kući, a ako što ispane krivo ili naopako, mi ćemo te zvati“. Eto, tako.

Krivo će ispasti već s podneva.
Digle su se u lov brojne inspekcije. Jedna od njih, sanitarna, ušla nam je u pekaru, našla mišji izmet u naćvama i crknutog miša negdje u hajatu. Babo je sišao do pekare, varakao na lijepo („pekara bez miša, ko kuća bez djece, pa nemo’ te, bre ljudi, potrčaće Selim i prašak kupiti, ada ja ću ko moj babo – on je plaćo nekoj Hajruši Paljevki da mu svake srijede donosi mačku lovačicu, pitaću ja Muša još kolko je danas…“) a kad su mu inspektori poturili pod nos papir i kaznu mu odrapili, skinuo je sa vilice i psovao „i njih i Partiju i partijsku pravdu i zakone“, čulo ga je, vele, po čaršije.
Nekoliko dana iza toga, opet su svratili. Ovoga su puta našli šugu – Selimu na koži podpazušnoj i na koži oko pupka, a meni između prstiju na rukama i nogama.
Babo je sjedio za bankom i gnječio vreo somun u rukama. Lice mu je bilo suho, ispucalo, kao da je od bondruka. Činilo se da će zaplakati.
Kad smo zaobišli „Lipu“ i krenuli ka Domskom sokaku, mogli smo se i mi zaplakati. Selim je psovao neku Behku od koje je šugu fasovao, psovao je potom sebe što je tu Behkinu šugu prenio na mene.
Išao sam za njim, slušao ga dok mi nije dojadio.
Neka Behke, rekao sam, nije Behka. Ovo nas je Rizo darovao.

Podijeli

Komentari su suspendovani.