Nova poetska zbirka pjesnika Bogića Rakočevića “Posvete” objavljena je upravo u izdanju OKF. Urednik zbirke je Pavle Goranović, a zaizdavača je potpisan Milorad Popović. Grafičku obradu, uradila je Suzana Pajović.

O DJELU

“Nakon knjige Osobine (2003.) Bogić Rakočević kao da nije imao vremena za svoju poeziju pišući o drugima. Posljednje desetljeće objavio je zbirke eseja i književnih kritika Uvid, Cijepanje paučine i Uzgredno, kao i antologiju crnogorske poezije XX vijeka Poetika Montenegrina gdje je, osim obimnog uvoda, sabrao dvadeset devet eseja o pjesnicima koji su posebno obilježili crnogorsku književnost u stoljeću iza nas. Dakle, poslije dužeg izostajanja, pred nama je u poetskoj zbirci ponovo sabrana Bogićeva poezija.

Naslovljena jednostavno Posvete, u duhu naslova prethodne Osobine (odabir imenice u pluralu nije slučajan) zaista i jesu neka vrsta lirskih posvećenja. Fenomenima velikog grada, urbanom pejzažu koji visi na granici s apsurdom, zavičajnoj idili, svetim sjećanjima na rodni dom, ličnoj topografiji pjesnika… Čini nam se katkad da su to posvete sasvim određenim osobama iz sasvim određenih situacija i mjesta koje su obilježile mladalačko doba pjesnika ili su svojim melankoličnim tonom i neka vrsta zbirnog oproštaja s mladošću, slovom od mladosti, prešernovski rečeno. Jedno od središta zbirke jest ljubavni kanconijer naslovljen Moja draga. Važan dio su posvećenja mjestima, topografiji gradova i prostora koji su Bogiću označili poetsko biće ostavljajući pečat na njegovu identitetu”, zapisala je u predgovoru o knjizi Lidija Vukčević.

 

TEK SE PRIVIKAVAM

Skupljam stvarčice
čuvare tvojih nebrojenih dodira
strasti i raznog umijeća.
Dugo palim svijeću na prozoru
da ti osvijetlim put do kuće,
potom lutam između tvojih koraka
što još uvijek promiču ispod balkona
bešumno brazdajući prostor
poput cvijetnih plesača.
Nije ti lako da me pronađeš
odavno nesviknuta na ovu ulicu
s kojom i ja još sklapam poznanstvo,
moja draga.

 

NA PLAŽI

Nježno lice žene
nalik razbokorenom cvijetu
među dokonim društvom na plaži
zna da svakoga učini važnim,
i zalije mirom mjesta
gdje se nije sve pretvorilo u elektriku.
Pogledom što je od svega širi
ona ispraća brodove u daljini
dok joj se kotrlja po leđima
veliki suncokret.
Pomišljam šta li sve neće izaći
ispod tih vjeđa
pritisnutih nevidljivim porocima
od kojih sam i ja umoran
pa snatrim
u blješteću zebnju pijeska,
u vrijeme, titravi zrak
sumnjajući da sam ikada bio mlad.

 

MOJA DRAGA

Da ti je samo znati
moja draga
kako se snebivam da zasiječem glavicu kupusa,
a potom osluškujem kako se krčka
moja davnašnja ljubav.
Dok prelazim prstima preko jedrih listova
kao da dodirujem mahovinu
po kojoj smo ćutali i snivali.
Ko zna šta bi se tu još desilo
da nije bilo glasova prirode,
da te nijesam milovao
kao povjetarac latice ruže.
Onda nas je prigrlio zaborav
što svakoga negdje čeka,
a potom u stopu prati na krilima jeseni
kada lišće šušti ili plaču udavače.
Ja još ne znam
moja draga
koliko se razlikuje svijet što vidim
od onog skrivenog i maštanog
oh, kako duh prve ljubavi leluja nad šporetom,
a potom se razliva po prljavom jelovniku.
Ogrnut sjetom bečkam kroz zamagljeni prozor
na ulicu popločanu našim koracima
gdje se sada okupljaju skitnice i besposličari.

 

NA VJETRU

Vidi li neko da bacam papiriće s prozora
reći će oho, evo još jednog
što baca svoje male tajne,
to ja odapinjem misli kao strijele
i da trun ne smeta nišanu
hitnuo bih kapute od prije deset godina
i druge stvari naslagane po fiokama
da ne mislim kako sam u njima mlađi,
bacio bih fini komad moje mladosti
kao što široki osmijeh bacam
na ženu s džinovskim sladoledom
mada ona to ne vidi,
htio bih otuđiti sve što ne mogu odgonentnuti
zato su mi prozori uvijek otvoreni,
papirići se glaskaju nježnim notama
nalik violini što dodiruje sjećanje,
dok ih povjetarac visoko vitla
mislim kako bi se na njima
neko mogao i ugrijati.

 

PRELAZAK PREKO RIJEKE

Brižna kao obično doziva me majka
da oprezno pređem nabujalu rijeku
preko vitkog drvenog mosta
nalik nekom dječjem crtežu,
svijet je ionako prepun stradalnika
kaže znajući kako nemam drugog izbora
osim da milim po klizavim daskama
i čkiljim čas na jedno, čas na drugo oko,
onako kako me učila od malena
kad trun zagrebe i u mozak zavrti,
promičem sporo kao zabluda
između bijesnih obala po kojim
u talasima pljušte drhtave pertle,
okolo bujica nanosi gradske otpatke
i još mnogo toga drugog,
to ne govorim samo ja kročivši na sigurno,
neću sada više o tome.

 


 

O AUTORU

 

BOGIĆ RAKOČEVIĆ je pjesnik, prozni pisac, književni kritičar i antologičar. Diplomirao je srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost na Filozofskom fakultetu u Nikšiću gdje je pohađao i postdiplomske studije na Odsjeku za književnost. Bio je sekretar i glavni urednik Književne omladine Crne Gore, urednik književnog programa podgoričkog Doma omladine „Budo Tomović“, organizator i urednik Festivala mladih pjesnika Jugoslavije „Majska  ukovanja“ u Titogradu, umjetnički direktor Internacionalnog Televizijskog festivala u Baru i umjetnički direktor međunarodne manifestacije „Ratkovićeve večeri poezije“ u Bijelom Polju.

Prevođen je na: engleski, italijanski, rumunski, bjeloruski, makedonski, francuski, slovenački, ruski, poljski, albanski, njemački i švedski jezik. Zastupljen je u svim važnijim izborima, panoramama i antologijama savremene crnogorske književnosti. Za književni rad je nagrađivan u zemlji i inostranstvu. Autor je prve televizijske antologije crnogorske poezije XX vijeka u 30 epizoda. Živi u Podgorici gdje radi u Televiziji Crne Gore kao urednik programa.

Podijeli

Komentari su suspendovani.