PORTUGALSKA PJESNIČKA AVANTURA

Prevela i priredila Tanja Tarbuk

 

Knjiga “Portugalska pjesnička avantura”, izbor iz savremene poezije Portugala, u prijevodu Tanje Tarbuk, objavljena je u izdanju OKF-a. Izdavač knjige je Milorad Popović, knjigu je uredila Dragana Tripković, stihove je prevela i priredila Tanja Tarbuk, a knjigu je likovno opremila Suzana Pajović.

U predgovoru za knjigu, Tanja Tarbuk kaže da su se Portugalci oduvijek najbolje isticali u poeziji, mežu svim oblicima duhovnog stvaralaštva – još od davnih srednjovjekovnih cantares, doba kada se mnogi iberski trubaduri služe portugalskim jezikom.
“U tim se trubadurskim pjesmama, najstarijim portugalskim literarnim ostvarenjima, već sabiru neke od vječnih tema i motiva kojima će se u narednim stoljećima portugalski pjesnici uvijek iznova vraćati. Teme su to ljubavi, uza stalno prisutne motive mora i pomorskog života, a pjesme su prožete luzitanskim osjećajem čeznutljivosti i nostalgije, tihe sjete, osjećajem kojeg objedinjuje neprevodiva riječ saudade, a koja je dandanas neizostavno kulturološko obilježje luzitanskog bića. Uz teme o ljubavi i ljuvenim jadima, dio trubadurske galješko-portugalske lirike odnosi se na šaljive, satirične pjesme, i ta sklonost humoru i crnom humoru, ironiji i autoironiji, jedno je od najznačajnijih obilježja portugalskog pjesništva do danas. Ne zanemarujući sve bogatstvo pjesničke tradicije, kada se danas govori o portugalskom pjesništvu, dva se imena neminovno nameću: Luís Vaz de Camões (1525–1580) i Fernando Pessoa (1888–1935), dva pjesnika kojima tek čitav Svijet (i okolni Svemir) služe kao mjera. Jedan, renesansno-barokni pjesnik, koji u svom spjevu Luzitanci, preispituje i dramatizira liriku petrarkističke tradicije, te jezikom koji doseže univerzalnu razinu, pripovijeda pothvat maloga naroda koji je svojim pomorskim otkrićima otvorio novo doba u kršćanskoj Europi. Drugi je pjesnik moderniteta, Fernando Pessoa, pjesnik čija je uloga u obnovi poetskog izraza od presudne važnosti između ostalog i zbog uvođenja složenog pjesničkog jezika, pojma „poetske drame“ (koje je heteronimija najizrazitiji primjer), te zbog konstrukcija u kojima se njegova poezija strukturalno polarizira u samoj sebi, odnosno biva shvaćena u svojoj vlastitoj verbalnoj stvarnosti. Jasno je da ni Camões ni Pessoa nisu osamljene pojave u portugalskoj književnosti, i oni su imali preteče ili učitelje u svojoj književnoj baštini, kao i među svjetskim književnim tendencijama svoga doba. Pessoa je kao svog velikog učitelja uvijek isticao Cesária Verdea (1855–1886), pjesnika realizma, koji se zbog slobodnog povezivanja slika iz svakodnevnoga lisabonskog života u poemi Osjećanje jednog zapadnjaka, kao i zbog inovacija u ritmu i stihotvorstvu, smatra danas navjestiteljem moderne portugalske poezije, a naročito su ga reaktualizirali pjesnici nadrealizma u drugoj polovici ovog stoljeća. Nemali su utjecaj na Pessoino stvaralaštvo, kao i na čitav krug pjesnika koji su pripadali prvoj i drugoj generaciji modernista, imali simbolisti kao što je Camilo Pessanha (1867–1926), i nadasve Teixeira de Pascoaes (1877–1952), zagovornik pjesničkog pokreta saudosizam, unutar kojeg je razvijao estetiku svojevrsnog mističnog panteizma, katkad vrlo blisku Álvaru de Camposu1. U ovom kratkom prikazu portugalskih tradicionalnih i modernih pjesnika, kojima su se kasniji avangardni pokreti nadahnjivali, ne mogu se izostaviti pjesnici drugih jezika i njihovi utjecaji na suvremeno portugalsko pjesničko stvaranje. Pjesnici kao Rilke, Eliot, Pound, te španjolski pjesnici iz generacije ’27, francuski pjesnici kao Saint-John Perse, Eluard, Artaud, u jednoj kasnijoj fazi Ponge, Michaux i Char, a odnedavna i Kavafis, Celan i neki sjevernoamerički pjesnici. (…)”, zapisala je Tarabuk.

JORGE DE SENA

VIDJETI

Ti smatraš da tražim, a ne tražim.
Ti smatraš da ja pristajem, a ne pristajem.
Ni od pristajanja, ni od traganja ne sastoji se moj život.
Shvaćaš li? Sastoji li se uopće neki život
od nečega što ti smatraš?
U duhovnom srcu tvojih zagubljenih cvjetova
postoji mala crna srž,
što je pocrnjela od pomanjkanja tvojih pogleda.
Ne smatraj, pogledaj je.
Pogledaj je meni za ljubav.
Vidjet ćeš kako se besprijekorno rastvara.
Razmišljat ću u bijegu
kako će to biti kada je pogledaš. Ništa drugo neću činiti.

 

NATÁLIA CORREIA

KOZMOKOPULACIJA

Tijelo je žal usta su izvor
a pijesak je na vulvi požudniji
svakom porom bivam tok vode
tvog obilatog i sporog jezika
zubi i nokti pršte poput češera
moja ti je utroba od biljaka mesoždera
širim ti bedra i puštam te rasti
čvrstog i mirišljavog poput oleandara

 

MANUEL ANTÓNIO PINA

TAM TAM ASI

Mi, loši, koračamo u
krugovima sve užim
do središta svega, tišine svega
………………………………………..
(Ništa nije višak, jer sve postoji)
U našem strašnom bdijenju
uzgajamo mrtve tehnike,
pleonazam, čisto ponavljanje
Oni koji sve potvrđuju
bivaju već u vječnosti
osvojili su nepomičnost tišine
s mudrom ravnodušnošću u svemu su

OSAMNAESTO DJETINJSTVO

1. Kuća
Imam osamnaest prijatelja. Jedan je bolestan, drugi nije.
Osamnaest kuća, jednu zelenu: o ukusima
se ne raspravlja, govorila je Aleksandrova
baka, koja je bila spisateljica.
Imam dakle osamnaest prijatelja, jednog prijatelja
zelenog. Gdje noć počinje, vidim ih.
Trojica su. Jedan zelen. Jedan usmrćen
metkom u glavu. To su moji
prijatelji. S njima se izmirujem.
2. Rat
Moji prijatelji idu u rat. Daju
i odnose polako, jamčim vam. Mladi su, umiru.
U osamnaest ratova izgubio sam
osamnaest prijatelja, jednog bolesnog, drugog ne.
Mrzim rat polako,
imam vremena. Moji prijatelji
prelaze ulice, razbolijevaju se.
Pišu osamsto pisama u minuti,
devet od svakih deset gube se zauvijek.
Istina je da ovo ne ide s
pjesmama kako bi drugi rekao.
3. Jedan prijatelj
Razumno ispitujem prijatelja.
Njegove su izjave vrlo dojmljive.

 

NUNO JÚDICE

PSALAM

Ima mrtvih žena na drveću gata. Naučio sam ih
pisanju poema: i one vise s grana, naglavce,
nijeme i ukočene. Stavljam prste u
otvore njihovih tijela – u uši, nos, usta, spolovilo, – i vadim ih
pune gnoja, ustajale krvi, ostataka pamuka. Iznutra,
govore mi one morskim glasom što raste i jenjava
u ritmu ludih rujanskih plima. Kažem samom sebi
da sam sve to već znao; da su ta tjelesa bila pretkazana
u kretanju nekih nebeskih tijela još u djetinjstvu; da ne izgubih ništa,
na koncu, u toliko dugom čekanju.
I obzor se širi u produžetku crvenih školjaka
sutona. Bog je koraljni greben spaljen jednoličnim hujanjem
vjetra. Ulazim u trijem smrti – i nahodim
usidrene brodove, presahnuli bunar letalnih
voda, duše usnule od nesnošljivosti beskrajnog čekanja. Sjedam
na klupu, podno sata i luka mosta; jedan prazan
vagon niče u mojim očima u krajnjoj opsjeni. Ispljunuh ushit
nebeski na bučna evanđelja.
– Je li vam poznat kraj priče? Vrtoglava
buktinja predvečerja? Podmitljivost zvonjave u pamćenju?
– neprolazni
oblaci na nebeskom svodu rečenice.

 

RUI PIRES CABRAL

TRAVANJ

Pitao sam tko je ovdje postavio ovu rijeku?
Netko je u krajoliku ocrtao
prizore naše povijesti.
Cjelovite mrlje vrijeska, makova,
žutike. Čak se u Tereni govorilo
da već dugo travanj nije bio
tako zelen. Da, mnogo je kiše palo
ove godine, ali ništa nije bilo slučajno,
ni nebo rano izjutra u utvrdama,
s travom što raste unutar zidina,
čak ni naša prva noć, ona
u kojoj su me čekali na nekom drugom mjestu.
Sam, bez druge pomoći osim
vlastite samoće, bio sam ondje gdje si me
mogla naći. A onda smo se zajedno popeli
uz mokru ulicu. I već je kišilo u travnju, a nismo ni znali.

Podijeli

Komentari su suspendovani.