POETIKA  MONTENEGRINA

Bogić Rakočević – CRNOGORSKA POEZIJA XX VIJEKA

Crna Gora u dvadesetom vijeku prolazi kroz česte i dramatične promjene koje se odražavaju na sve njene segmente. Recimo, vremešniji Crnogorac pamtio je lokalne i svjetske ratove i živio u više formalno različitih država, a da nije mrdnuo iz jednog mjesta. Ekonomski i svaki drugi razvoj Crna Gora bilježi tek od druge polovine dvadesetog vijeka kada se s industrijskim napretkom i naglom urbanizacijom začinju obrazovne, kulturne i ostale institucije kao temeljni nosioci društvenog napretka. Do tada se visokoobrazovani kadrovi školuju u drugim i većim sredinama često ostajući u njima, a kvalitetni umjetnici svoje djelo mahom ostvaruju u razvijenim centrima. Takav je slučaj i s crnogorskim pjesnicima koji se svojim značajnim knjigama javljaju između dva svjetska rata. Početak vijeka gotovo je nezanimljiv u književnom smislu. Tu i tamo javljaju se blijedi sljedbenici epike kao svojevrsnog odraza narodnog pamćenja, imitatori Njegoša  ili pjevanije kralja Nikole kao segmenti političke strategije. Tek će zadocnjela crnogorska moderna oličena u poeziji Rista Ratkovića, Mirka Banjevića, Janka Đonovića i još nekih autora rođenih u prvoj deceniji dvadesetog vijeka profilisati jasniji poetski koncept s osvrtom na određene književne i društvene vrijednosti i aktuelne pojave. Bez obzira na solidnu međuratnu časopisnu scenu, u Crnoj Gori izostaju književni pravci i prepoznatljive poetičke prakse čijim bi se tragom razvijali valjani pjesnički rukavci i usponi. Od moderne pa dalje crnogorska poezija konstituiše se u složenom društveno-istorijskom kom-pleksu i kontinuitetu crnogorske borbe za slobodu, bolj život u jugoslovenskoj zajednici i vlastiti identitet. Najpoznatiji međuratni autori svoje knjige uglavnom objavljuju u Beogradu kao jugoslovenskom centru gdje se i školuju. Tu svojim aktivnostima doprinose da Beogradski univerzitet postane snažno jezgro jugoslovenske ljevice. Crnogorski pjesnici u Beogradu učestvuju u kreiranju književnog života i formiranju ambijenta u kojem se, zbog neslaganja s postojećom književnom i društvenom klimom, rađaju nove, avangardne ideje što teže promjeni aktuelnih estetskih,ideoloških, socijalnih, političkih i drugih dominanti. U tom duhu profiliše se i pokret socijalne literature čijem jačanju doprinose važni međuratni događaji. Njegovi čvrsti početni ciljevi u docnijim fazama postaju fleksibilniji i on prerasta u široki front ljevičarskih pisaca. Među njima se ističu Mirko Banjević, Janko Đonović i Radovan Zogović koji će uz Dušana Kostića, Radonju Vešovića, Mihaila Lalića, Mihaila Vukovića, Vukajla Kukalja, Radosava Ljumovća, Milovana Đilasa i još neke, manje poznate pisce, održati kontinuitet crnogorske poezije i u NOB-u. Mada su se do okončanja Drugog svjetskog rata crnogorski pjesnici uglavnom ostvarili izvan Crne Gore, njihova je poezija snažno utemeljena u zavičajni milje, u crnogorske topose kao njihove osnovne poetičke inicijacije. Počev od Rista Ratkovića, pjesnika sopstvene biografije i svjedoka unutrašnjeg svijeta kao izvora tjeskobe. Njegov pjesnički vidokrug kreće se od običnosti, jednostavne izjavne sintakse do koncentracije iskustva duboke samoće i pesimizma. U poratnom periodu, s promjenom društvenog uređenja i statusa Crne Gore u jugoslovenskoj zajednici crnogorski pjesnici se vraćaju u užu domovinu kao osnivači listova i časopisa, književnih manifestacija, nacionalnih institucija, i tome slično. Jedan od njih je Janko Đonović čije su poetske inicijacije tijesno povezane sa izvorištima iz kojih pulsira zades crnogorskog naroda u teškim egzistencijalnim uslovima. (…)

Pjesnici novog crnogorskog talasa okrenuti su promišljanju same poezije i njene uloge u, za pjesnike uvijek neodgovarajućim društvenim procesima. Balša Brković je na čelu tog talasa, a njegovu poetiku karakteriše opticajni simbolički kapital, dinamična kombinatorika i uopšte višeznačne manifestacije pjesničkog umijeća. U postmodernom poetičkom diskursu piše Aleksandar Bečanović. Njegove su pjesme zasnovane na različitim sižeima, a mjesta lične fascinacije svijetom pomjera filmskim kadrovima I sekvencama, metatekstualnim i montažnim kombinovanjem. Crnogorskoj poeziji krajem vijeka snažan pečat daje Pavle Goranović. On naginje elementima sažetije lirske koncepcije, jasnijeg, ili čistijeg pjesništva u kojem ispoljavaimaginaciju i emociju, a u rekonstrukciji sopstvenog, kao i prethodnog iskustva pokazuje lakoću kojom kombinuje različite strukturne elemente. (…)

Danas u Crnoj Gori poeziju pišu generacije koje posjeduju sasvim zadovoljavajuću književnu kulturu, ali je I dalje izražen deficit kvalitetnih pjesničkih knjiga. U postjugoslovenskom periodu bilježimo porast produkcije neobavezujuće, „kuhinjske“ literature, a kada je o pjesništvu riječ, zbrku u književni svijet unose loši pjesnici. Objavljuje se mnogo njihovih knjiga. Osim toga, odavno u crnogorskoj izdavačkoj produkciji poezija po značaju nije na čelnom mjestu, nema njene valjane kritičke recepcije, a kao po nekom pravilu najzreliji pjesnici prelaze u prozaiste. Pisanje pjesama kao specifično majstorstvo nije prvi put u globalnoj krizi, ali i u Crnoj Gori nikada ranije poezija nije nečim bila toliko pritisnuta kao sada bučnim I složenim multimedijalnim mrežama pa je svaki pokušaj njene sistematizacije i (pr)ocjene višestruko značajan. I za pjesništvo, kao i sve drugo, vrijeme može biti mjerodavan i pouzdan kriterijum procjene, ali se uvijek postavlja pitanje kako poeziju selektovati ili sistematizovati na izgledno ujednačenoj vrijednosnoj ravni. Odgovor u određenoj mjeri daju različiti izbori, kritički osvrti, teorijski pristupi, i tome slično. I ovo je jedan od koraka u tom pravcu.

Bogić Rakočević

 


 

 

RISTO RATKOVIĆ
(1903–1954)

BIVŠI ANĐELI

Zaspati ili umreti…
Ili se pretvoriti u suncokret…
Da li je ona ikada i bila…
Ali otkud njen lik naslućen u vazduhu čim pogledam…
Njeni prsti živeli su u mojoj ruci i posle njene smrti.
Ja sam ih pokretao i nisam razlikovao
Da li imaju vezu kakvu još sa kosom njenom,
Ili sa očima,
Ili sa haljinom novom što joj kupih.
Tako sam retko uzimao i za nju i za se.
Tako često smo se svlačili kao vedar dan.
I čini mi se da nema mesta na svetu
Gde nismo zajedno bili.
Mrtva si, a tebe nema.
Zašto mi ne dođeš…
Pa znaš li kako si obećala
Češće da ćeš se meni javljat…
Možda ti i kucaš uporno na vid mi,
Možda su oči moje nesposobne da te vide.
Osećam lobanja cela tobom da mi je ispunjena.
Voskresni!
Voskresni ili sebe ili barem oči moje…
Sluh mi je već malo savršeniji:
Zovneš li me
Osetim i dah tvoj i miris predsmrtni,
Tamo gde se nadao ne bih,

PONOĆ MENE

I srce mi je još sposobnije
Za otkucavanje tajnih znakova duha,
Duha ili druge materije.
Ovo čini da noću katkad moram zatvoriti vrata od sobe,
I osećam da ležiš povrh zelenih suncokreta,
U zelenoj košulji
Prevrnutim očima.
Al mi još došla nisi,
I beše kao ravnodušna
Prema strahu mom što svaka stvar beše
Zagrobno živa.
Mučiš se dugo u toj noći,
Jedan mi čovek, seljački odeven, ispriča,
U gužvi dima i ljudi po jednom nepoznatom podrumu,
Da ima neko što dodir nam sprečava,
I što do mene nisi doputovala.
Poverih tome sumnjivom prijatelju zaveru svoju
Da tog ću duha polako ubiti iz puške,
Što smeta našem sporazumevanju.
Pobediću ga, mislim, grobom tvojim,
Likom i kosom crnom tvojom,
I cvetom sasušenim koji beše oko tvoje glave
Na odru kad u nedra ti priložih sliku svoju,
A cvet se prihvati rukava mog:
To ti mi kao uzdarje vrati.
Pomozi mi, pomozi:
Vidnija budi kad u ma koju sobu uđeš.
Bar sad ne brinem brige sirotinjske,
Jadnice moja!
Celog dana onog dana uzalud tražih
I kad ti dođoh – mrtvoj ti dođoh…
Velika patnice moja,
Krvavo te pozdravljam.

IKONA

Vidim li koju ženu
tebi da liči:
u kaputu pepeljastom i belom šeširu,
dešava se na ulici da zastanem.
I mada znam
odavno već da truneš,
pomislim: možda si ti.
Inače, ti znaš:
u Boga nismo verovali
ni ja ni ti.
I zaista nema to sa njim veze
što želim
pred slikom tvojom kandilo da palim.

 

 

MIRKO BANJEVIĆ
(1905–1968)

TALASI

To duša nosi pripjev novi
te more sunca puno tuge.
Duboki, tamni lete snovi
i trave kolut mrtve duge.

Ko tužna slika leži meta
i spava čase vedrog dana,
a vene miris davnog cvijeta
kroz sreću što je zakopana.

Žuto je lišće mrtvih gora
podleglo sudbi što ga nosi,
pa sjetno leti poput mora
da plačno lice morem rosi.

Duša se kreće s lišćem žutim;
o jadna, sada kud ćeš poći?!
Već more streca nad dnom krutim
jer u nj’ga pljušte suze noći.

Sad morem luta pripjev novi,
talasi jure s pjane duše.
Duboki, tajni lete snovi,
u moru, u moru eno se guše!!!

 

 

RADOVAN ZOGOVIĆ
(1907–1986)

POVREMENO ZAUVIJEK

Kad na moru – ono se popodne blistavo usplastmasi
i vjetar ne vuče po vodi ni plot nevidljiv ni struk vlaća;
ono, zaboravivši da se zaboravilo na suncu, stane sasvim:
ništa se ne sprema; ništa se ne događa –

I kada, odjednom, bez ikakva pretpokreta i predglasa,
ne budeći se iz sna, sami san u trzanju, a karst rošav
dva – tri talasa pljusnu; sruče se unazad dva – tri mlaza,
ja znam: to je negdje daleko pučinom lađa prošla.

I znam: kad u meni – to bude odjednom, bude prosto,
u vozu možda, za stolom, u travi, šetnja možda, –
i sam san dubine, odnekud iznutra, nekud ozdo,
talas, vjetrići uvis, uzbudljiv i gorak, blag i oštar

Pljusne iz rebra, slije se, uvre u sebe, nestaje u dubini,
i tuga ostane – podsjetljiva, razrijeđena, a nadošla, –
ja znam, iako ostajem gdje sam, iako mu se vješt ne činim;
to si ti, u meni, dubinom – opet prošla…

 

OSVRT

Ja to o sebi, ni kad bih da malo pozlodobim,
ne kažem. Ne ni u inat književnom ku – klus – kolu!
Ne kažem ni kad bih da se Majakovskome upodobim,
ne kažem kao njegovsku hiperbolu.

To da sam i ja, ja takav, u stihu, kakav jesam,
kroteći sebe, stupao na grlo ličnoj pjesmi.
Ne! Bol za drugom ( u mene ubičin metak skresa)
i moj je bol, lični – u meni lično bjesni!

Jad od gubitka, čak u snu teškom bridak,
jad za burskim drugim kog s leđa ubi tmičnik.
Jad dušnik steže. Dah kida. Grudi kida…
I taj jad, taj gnjev moj da nije moj i lični!

Solidarnost smjelih – zanos, još zanos, srce buja,
mržnja, prezrenje (Da, ostrašćeno! Da, strast svjesna!),
stihovi moji, čak oni kojih cenzura uze zajam,
o tom su, ličnom. I da ne budu lična pjesma!

I impulsi drugi, teme; čak suze, čak od sreće –
sve što se zbilo strofe su moje. Makar šture.
Ja nisam stupao na grlo svog stiha ličnim bređeg.
A prigušivah li sebe – jedino zbog cenzure.

 

 

ALEKSANDAR LESO IVANOVIĆ
(1911–1965)

LJUDI SJENKE

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bonih
sa obrazima upalim i žutim,
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
što žive kao samotna i divlja drača,
ali sa bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikoga ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce i sebe.

Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.
I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.

KARI ŠABANOVI

Sjećanje me lakom tugom ovi
…veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa,
– s puta idu kari Šabanovi.

Mi u susret otrčimo k njima,
a kari nas vrate srećne kući
i sivom nas džadom truckajući
o pređenim šapću drumovima…

…Mili dani, moji sni nestali,
kao da ste svi u jutro neko
na kari se kradom ukrcali
i otišli od mene daleko.

Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa:
davno više ne čuje se škripa
niti idu kari Šabanovi.

 

VITOMIR VITO NIKOLIĆ
(1934–1994)

DRUMOVANJA

Pjevaju u meni drumovi snažni,
drumovi dobri ko dlan očin.
Moram danas otić nekud, da potražim
malo odmora za umorne oči.

Idem bez pozdrava, bez poruka,
ovako lijepo pomućenog uma,
da tražim okuka, okuka, okuka,
i iza svake – samo parče druma.

Pustite me, pustite da odem,
bez pitanja kako i zašto i dokle,
drumovi uvijek nekud vode,
a ja sam nomadskom glađu proklet.

I OPET JESEN

I opet jesen.
Opet tutnje
beskrajne kiše
po Nikšiću,
i opet stare
crne slutnje,
i opet
– sam si,
Nikoliću.

I opet neka
pisma duga,
očajna pisma
– bez adrese,
a nigdje drage,
nigdje druga,
samo ta jesen.
Opet jesen.

A šta ako
prosviram
taj metak
kroz ovo čelo
neveselo,
a onda počne
sve
ispočetka:
život,
stradanja,
pa opet
– čelo.

A šta ako
nema zaborava,
ako je to
samo
vječna igra kruga?
A šta ako
tamo
ispod trava
boli ova
ista
ljudska tuga?

 

RATKO VUJOŠEVIĆ
(1941–2004)

POEZIJA

Malo je riječi u razložnim granicama,
A vjekovi i glasovi u magli kao tkanje,
Ja pridržavam sunce na nogama,
Poezija je prije nego znanje

Sve što postoji sada,
U duši i u odrazima,
Što se nadovezuje u mislima,
Što se kopča u slova kao grozdovi u tmini,
Ako je bez mašte usahnuće

Evo iznesi rudu iz zemlje,
Evo posij agrume u zemlju
Evo trči po trgovima i po moru,
Evo opšti s vasionom,
Evo idi na pogreb

Malo je riječi u razložnom stilu,
A vjekovi i glasovi u magli kao tkanje,
Poezija je prije nego znanje,
Poezija podriva silu.

SATIR

Moj dvojnik i ja u niščemu duhu,
Naše vrijeme u dvostrukoj uri,
Snijevalice po cijeloj gramaturi,
S prastarim pastirom u dosluhu

Čudo je moguće u toj kvadraturi,
Veliko blago i pravda po žiču,
Kako i priliči raskošnome biću,
I umu našem u temperaturi

U šta će se zanijet to srodstvo,
Svako je sobom kormilar u buri,
Gama ide k toj arhitekturi,
A teško je biti ono što smo

U trgovini veliko za malo,
Moj dvojnik i ja u aparaturi,
Moguće da smo samo abažuri,
Jednom svjetlu što nas je začaralo

 

MLADEN LOMPAR
(1944)

KAKO PREŽIVJETI VIZANTIJU

Kako preživjeti Vizantiju –
govorila je
i tresući se
čekala da pitamo

a mi smo ćutali

oni nam se
polako
zmijski
uvlače u riječi
i mi opet
žrtve – govorila je dalje

tišinu su iskale njene riječi
i trenutak razuma

zaista kako preživjeti Vizantiju
purpurne sobe i carske zločine
slijepe vođe
preteške presude
ludosti bjekstva
želje za tuđom svjetlošću

sječivo na licu Gospe
nož u grudi Isusa
plamen za ikone
za molitve i divljenje

plutamo Vizantijom
ostrvo i kapela na groblju
i zmije između kostiju i vječnosti
i sveci za čije božanstvo nema vjernika
a malo dalje
šiblje i podivljale ruže
krstače bez obilježja
zapušteni mrtvaci
u luci koja više ne čeka ni jedra na horizontu
(svaki se život plaši ovakve zasmrti)
a morem plutaju olupine

cvjetovi magnolije
i nikad otvorene knjige
upute crkve ponekad misao na vjekovnost
i miris tamjanski
i raskoš utvari
i trajanje

čuvaju ponegdje i Boga
u drhtavom obredu monaha
ali tok onaj široki
nosi sve pred sobom
i odiše mučnim nasljeđem

zaista kako preboljeti Vizantiju
ostaviti je prahu i divljenju
kad ovdje
jedino prošlost nema kraja

MARGARITI

noć je i kiša
za bdjenje uz lampu
i ovo pismo
po kojemu prosipaš crnilo
(kao ranjena hobotnica)

za scenu
buđenja praha iz zemlje
i njegovih bivših oblika i kretnji

za ljepotu grješnik
i grješnosti

vatre od kojih ti se još koža žari
sad su pepeo
po kojemu možeš zaigrati

nijesi više ona iz bajki
dugo si se proljepšavala
i prepoznavala svoje vjernike
(jer se ne ublažavahu presude Gospodnje)

divljenje za sve što si prošla
od plamena do svjetlosti

 

MILORAD POPOVIĆ
(1957)

MELANHOLIJA

Svi će me izdati i
ostaviti
gordog mračnog i
ostarjelog.
Ismijaće me
prljavog i prevarenog.
Ti ćeš me pratiti.
Ženstveno.

Sunce će se izgubiti
suncokreti će glavu okretati
vrane će se smijati
šavovi na lobanji će pucati
ledeni plač u tamnicama ću
slušati.
Ti me nećeš ostaviti.
Melanholijo.

Divno žensko ime.

PREOBRAŽENJA

U dvadesetoj sam vjerovao
da ću promijeniti svijet
u tridesetoj sam htio promijeniti
našu malu naciju
u četrdesetoj sam kanio postati
nacionalni ideolog.

Danas znam da nijesam uspio
sebe promijeniti:
prevladati grubost seljačkog porijekla
preosjetljivost, svadljivost, nesigurnost.

Ostalo mi je da tumačim sopstvenu nemoć
i nemoć mog bratstva:
tumačiti to neizgrađeno
ljudsko
smrtno.

To odveć ljudsko.
To odveć smrtno.

 

BALŠA BRKOVIĆ
(1966)

ZAČARATI SVIJET

Začarati Svijet. Da nas sve stvari iznova mame.
Jer, sve blješti ogoljeno i otčarano ukazom.
Nazad u Neviđelicu! Pouzdan zagrljaj tame.
I, zato – začarati Svijet. Pa, nekom novom stazom.

Začarati Svijet: i to na način Starih Maga.
Da se, ispočetka, baš sve mora reći.
Da Smisao i Tajna zajedno budu snaga
na dnu svake Tvari, njen razlog najveći.

Začarati Svijet. Sve ćuti pod oklopom Slobode.
Istina, kao…Svijet je samo poljana za hod?
Kao da nas zvjezdani oci ovamo dovode
da prah praha i san sna budemo, a ne bozima rod?

Začarati. Da Sveta Nejasnoća lebdi nad svime.
Da beskrajne priče zazveče pod svodom, bijele,
da najveći podvig na Zemlji jest – osvojiti Ime,
I trag zasluženi, tren, dah Vasione cijele…

BIJELA SVETA MARIJA

Igra tvoja je takva međ drugim igrama
jer takva si ti međ ostalim ženama.
Međ knjigama, međ vinima, međ mojim rukama,
izmeđ dva stida…

Ušli smo da napišemo knjigu
i da tvoji plesovi postanu još besramniji:
baš odavde se vidi rt Bijele Svete Marije
i talasi kolebljivi između dvije duše.

Okrećeš se kada se nagutaš vode
da spustiš jezik prema meni
koji jesam nepotreban dok igraš, dok igraš
međ knjigama, međ vinima, međ mojim rukama,
između dva stida – niz jezik tvoj se pljuvačka
vajka
do duše tvoje od duše tvoje.

 

ALEKSANDAR BEČANOVIĆ
(1971)

NA MARGINAMA SE SKUPLJA SNIJEG

Sa prozora vidik je uvijek avantura.
Staklo hvata refleksiju sunca kao što
Ukrotitelj lava vraća u kavez. Još malo
Pa će sjenke utonuti u zaborav. Pitanje

je hoće li ruka moći bilo što da osjeti,
bilo što da odluči. Sigurno je tako bolje.
Samo prvi trenutak otuđenja može izgledati
Strašan. Poslije dolazi blagoslovljenje:

sve je dublje kada se izgovori. Reljef
će biti ispresijecan visovima i dolinama.
Kada dođe noć i mjesec se probije kroz

drveće, zima se uvlači u najskrivenije
kutke kuće: na marginama se skuplja
snijeg. Pada bez zvuka, dvostruko bijelo

OSMATRAČNICA

Oprečne strukture, automatizovana
premisa. Blago hermetizovano pismo:
malo bola zamagljuje pogled.
Očaj stupa u središte: traži patos.
Izgleda da se ne može dalje:
biljke su iste u svakom trenutku.
Previše je stvari izgubljeno.
Rasformirane figure, neminovnost. Niko?
Onda, čemu napor? Energija je zlokobna.
Otklon; ulogoreni znaci: predlog.

 

PAVLE GORANOVIĆ
(1973)

ĆUTANJE

Nekad, zna to biti satima,
počinjem odstranjivati svaki govor.
Uporno sakrivam riječi, i sebe,
kao njihovog tobožnjeg tvorca,
sklanjam skupa sa njima. Odričem se
tako najstrašnijih dobara. Svoja osjećanja,
iskustva i zemaljske doživljaje, jednostavno,
ne iskazujem: ćutim. Nakon te pojave
dogodi se da na tren ne mogu razlučiti
bramanski način života od tišine
u gradskoj čitaonici. (To je, zacijelo, posljedica,
mog fetišizovanog odnosa prema knjigama.)
I svaka tišina, biće da je tako, raspolaže
sa različitim značenjima. Od kakve je utjehe
onda moje divljenje misticima?
Kažu da su sve priče ispričane.
Ali, šta ako je svaka tišina istrošena,
ako više nema šta da se prećuti?

ONO ŠTO SJEĆANJA ISPISUJU

Mnogo slova mi je san potrošio.
Valjda svakim snom pomalo umiremo.
Sad bezvrijedne riječi ispisujem po žutim listovima,
tek da se ne zaborave različita stanja u koja padam.
Počinjem da vjerujem da pjesma
ne može iz sadašnjosti nastati.
Nju jednostavno ispišu naša sjećanja
na neki događaj koji se zbio
dok mi nijesmo ni slutili
da se upravo tada stvarala poezija.
Sad tumaram po tuđim gradovima.
I sjećam se: dakle, pišem.
I žute listove ostavljam svud oko sebe.
A htio bih da napišem nešto tako dobro i plemenito,
a lako pamtljivo, htio bih da opet odrastem,
uz muziku iz filma „Casablanca“, recimo.
Sad bilježim beznačajne misli po žutim listovima.
I nekako znam da više mene ima u njima,
nego na bilo kom drugom mjestu
na kome me možete vidjeti.
Žutim listovima, rasutim po sobama, ulicama, vodama –
objašnjavam sebe. Ostalo je u stvarnosti, u snu potrošenom.
Više tu ima mene stvarnog, onog koji za druge jesam
Nego na bilo kom drugom mjestu gdje me možete sresti.
A to mi je malo, tako prokleto malo.

Podijeli

Komentari su suspendovani.